OSHO O LJUBAVI I MRZNJI

Kako vam ove Oshove reci deluju?

Ljubav i mržnja – dvije su strane jedne iste medalje. Ali, ljubav se radikalno promijenila. Teško je zamisliti da su te radikalne promjene uradili ljudi koji su imali dobre namjere za svijet. Vi ni ne sumnjate, šta je uništilo ljubav. Ljubav je uništilo stalno propovijedanje ljubavi. Mržnja je i dalje jasna – ljubav nije. Kada mrzite, vaša mržnja je autentična. Kada volite to je samo licemjerje. To se mora razumjeti. Hiljadama godina, sve religije, političari, pedagozi, uče o jednom – o ljubavi: Volite svoje neprijatelje, ljubite  bližnje svoje, volite svoje roditelje, volite Boga. Zašto su od samog početka počeli da propovijedaju ljubav? Oni su se plašili od vaše prave ljubavi,  jer prava ljubav je van njihove kontole. Vi ste opsjednjuti s njom, Vi ne posjedujete nju, ona posjeduje vas. Ali svako društvo želi da vas drži pod kontrolom. Društvo se boji vaše nepredvidive prirode ono se boji vaše prirodnosti, zato od samog početka nastoji da vam slomi krila. A najopasnija stvar koju posjedujete je mogućnost da volite. jer ako posjedujte ljubav možete ići protiv cijelog svijeta. Mali čovjek koji posjeduje ljubav, osjeća da je sposoban da uradi i nemoguće. Ovo veoma dobro pokazuju sva drevna predanja, ali nikoga to ne brine. Niko nije ni pokušao da objasni zašto je to faktor koji se automatski pojavljuje u starim ljubavnim pričama.Na primjer, na Istoku jedna od najpoznatijih ljubavnih priča je priča o Madžnu i Lajla. Ovo je sufi-priča. Da li je izmišljena ili ne, nas to ne interesuje, nas interesuje njena struktura, potpuno istu strukturu imaju gotovo sve svjetske ljubavne priče. Druga poznata istočnjačka priča govori o ljubavi Shirin i Farihad, no struktura je ista. Treća poznata priča je o Soni i Mahivale, ali struktura ostaje ista. Ta struktura je sljedeća: zahtjeva se od zaljubljenog da uradi nešto nemoguće, ako se izbori s tim, onda ce moći da dobije svoju voljenu. Roditelji i društvo, naravno nisu spremni da daju svoju suglasnost za ovu ljubavnu vezu. Nijedno društvo nije spremno da prihvati romantičnu vezu, ali bi bilo previše nepristojno reći “ne”. Kad vam neko dolazi sa bračnim predlogom, nemoguće je jednostavno reći “ne”. Čak i ako želite da kažete “ne” i kažete “ne2 pokušavate da pronadjete odgovarajući način.Zamolite zaljubljenog da uradi nešto nemoguće, nešto što vi mislite da je nemoguće, neostvarivo za čovjeka. A ako on ne može to da uradi, niste krivi vi, on je sam odgovoran za neuspjeh. Ovo je civiliziran način da se kaže ” ne”. Farhadu je rečeno da će dobiti Shirin samo ako može da napravi kanal kroz planinu i dovede kanal do palate kralja. Shirin je bila kraljeva kćerka. I kanal treba da bude ispunjen mlijekom,  a ne vodom. To je apsurdno. Prije svega, čak i da je bio vodeni kanal mladiću je bilo potrebno hiljadu godina, da golim rukama, kroz planinu, dovede do dvorca kanal dug stotinama milja. Čak i pod pretpostavkom da je to izvodivo, kako bi Farhad moga da kanal napuni mlijekom. Odakle bi teklo to mlijeko? Ali kralj zeli da svoj vrt zaliva mlijekom, samo tada bi Farhad imao pravo da traži kralju ruku njegove kćeri. Ja sam razmišljao o stotinama ljubavnih priča širom svijeta, na jedan ili drugi način, u njima se pojavljuje jedan te isti uslov: uraditi nešto nemoguće. Mislim da se ovaj uslov ne pojavljuje bez razloga. Negdje u podsvijesti ljudske psihe, uskladišteno je znanje, da ljubav može nemoguće da pretvori u moguće. Ljubav je bezumna. Nakon što upoznate ljubav, prestajete da mislite o kategorijama kao što su: razum, stvarnost, logika. Počinjte da živite u svijetu snova, gdje je sve u vašim rukama. Moje interesovanje za te ljubavne priče se završilo s tim da je spoznati ljubav nešto veoma važno i to sam i spoznao. Ljubav vas čini tako bezumnim da niššta nije nemoguće za vas. Kad Farihadu daje zadatak, da napravi kanal kroz planinu, hiljadu milja dug, on počinje njegovu realizaciju. On nije ni ogorčen. “Jeste li vi ludi? Šta to pričate? Od samog početka me osudjujete na neuspjeh. Zašto mi prosto niste rekli ne? Zašto okolišite?” Ne on nije rekao ni riječ, jednostavno je uzeo lopatu i pošao u planinu. Dvorani su rekli kralju: ” Šta to radiš, ti odlično znaš da je to nemoguće, ti to ne možeš uradiiti, mi to ne možemo uraditi. Sa svom vašom vojskom, sa svom vašom snagom ne možete dovesti kanal do dvorca, i još ga napuniti sa mlijekom. U planinama ne postoji izvor sa mlijekom. Možeš osvojiti cijeli svijet, mi znamo tvoju mogućnost i snagu tvojih vojnika, ali to je druga priča. Nemoguće je ići protiv prirode. Prije svega, ovaj siromašni mladić samo ti je objasnio, da neće nikoga moliti za pomoć. Treba da kopa kanal od planine do tvog dvorca. Da ima milione godina, čak i ako bi mogao da ga napravi, odakle da kanal napuni sa mlijekom? ” Kralj je rekao: “Znam sve to – zadatak je nemoguć. Zato sam u ga i dao tako sam prebacio svu odgovornost na njega. SAda, ako ne ispuni, sam je kriv, ja nemam potrebu da kažem “ne”. Ali, dvorane je još više zbunio mladić Farhad. Pošli su za njim, sustigli ga i pitali: “Jesi li lud? Gdje ideš? To je nemoguće.” “Sve je moguće”- rekao je Farhad – ako je ljubav istinska i prava.” Postojanje ne može odbiti ljubav. Postojanje može da promijeni svoju prirodu, svoje zakone, ali ne može da dobije ljubav zato jer je ljubav najvažniji zakon prirode. Zbog glavnoga zakona ostali niži zakoni se mogu mogu izbrisati ili promijeniti. Mudri savjetnici su bili šokirani ovim odgovorom, ali u njemu je bila dubina. To što je rekao, ludi momak, imalo je smisla. Priča kaže da je Farahad riješio problem On je uspio da izgradi kanal zahvaljujući svojoj iskrenosti, autentičnosti, njegovo povjerenje u postojanje je vodu pretvorilo u mlijeko. Ovo je samo priča, JA ne mislim da postojanje ili priroda mogu da promjene svoje zakone. Ali jedna stvar je tačna: Društvo je davno shvatilo da je ljubav bezumna. I ako čovjek posjeduje ljubav, on je izvan vaše kontrole. Tada nećete moći da ga ni u šta ubjedite, neće djelovati ni razumni argumenti, ni logika. Ljubav – to je najviši zakon. Sve ostalo mora se njoj potčiniti. Ja ne kažem da se sve zaista njoj potčinjava, ali kažem da da mijenja zakone prirode, ne kažem da ljubav čini čuda. Sve što želim reći je da postoji strah da ljubav može da učini čovjeka toliko bezumnim da će početi da vjeruje u sve te stvari, i onda ge ne možete držati pod kontrolom. Ako želite da držite čovjeka pod kontrolom, morate od najranijeg uzrasta puštati mu lažnu predstavu o ljubavi i stalno je podržavati, da ne bi nikada spoznao istinsku ljubav i ne bi bio bezuman, uvijek bi ostao “normalan”. “Normalan”- to jest sluga zakona društva, “normalan”- to je čovjek koji slijedi društvene igre. Ljubav vas može napraviti pobunjenikom. Lažna ljubav vas čini poslušnim. Zato vas okruženje uči da volite Boga. Prisiljavati malo dijete da voli Boga – je apsurd. Dijete ne zna ko je Bog, i bez znanja objekta, kako može ozivjeti ljubav prema Bogu? Ali , skupljajuci ruke i gledajući k nebu vi se molite Bogu i dijete počinje da vas imitira. Bog je tamo gore na nebu ali sada svi znaju da je zemlja okrugla. Ono što vidimo iznad nas, nije iznad Indije, ono je ispod Indije, mi smo ispod njih. To nebo koje je iznad nas, ne postoji iznad njih. Ali ljudi svuda na zemlji gledaju u nebo i u Boga koji živi iznad njih na nebu. Pošto znamo da je zemlja okrugla – različito nebo se nalazi iznad ljudi. Različiti dijelovi nalaze se nad različitim ljudima i ta situacija nije konstanta jer se zemlja sve vrijeme okreće oko svoje ose, tako da ono što je bilo iznad vas nekoliko minuta kansije nije više iznad vas.

Što je bilo nad vama prije nekoliko sati, nije više iznad vas, može biti ispod vas. Vaš Bog mora da napravi sada zaokret da ispuni vašu želju i da je iznad vas. Vi ste mu postavili takav zadatak da čak i ako ga vi napravite svemogućim, neće uspjeti. To je nemoguće. Ali malo dijete samo počinje da oponaša. Šta roditelji rade, dijete će raditi isto. Oni idu u crkvu i ono ide u crkvu. Oni idu u sinagogu i ono ide u sinagogu. Ovo vaspitanje je protivprirodno i čovjek koji može da voli Boga je čovjek koji nikada nije saznao šta je ljubav. Zamislite samo čovjeka koji može da voli Boga, čak i ne znajući kakav je on, gdje je, postoji li uopšte, i ako postoji, da li je dostojan ljubavi, i je li zainteresovan za vas i vašu ljubav? Čovjek koji ništa ne zna o Bogu, ga voli, voli Isusa Hrista, ne znajući je li bio istorijska ličnost ili ne. Ako je hrišćanska priča o Isusu Hristu zaista istinita on nije mogao realno postojati. To je paradoks. Ako su njihove priče o Isusu istina, onda Isus ne može biti istina. Isus može biti pravi čovjek samo pod jednim uslovom: ako se dokaže da su sve hrišćanske priče o njemu – neistinite. Ovo je vrlo komplikovan problem zato ako se dokaže da su sve hrišćanske priče o ISusu – laž, hrišćani će izgubiti svaki interes za takvog Hrista. On ih je interesovao samo zahvaljujući pričama koje se mogu pokazati neistinite. Isus sam po sebi ništa za njih ne znači, značaja imaju samo ove priče o njemu: Bezgrešno začeće, hodanje po vodi, pretvaranje vode u vino, kamenja u hljeb, liječenje slijepih, bolesnih, paralizovanih, uskrsnuće mrtvih. Sve ove priče su u osnovi hrišćanske vjere. Želim da kažem da, ako su sve ove priče istinite, tada je Isus mitološki lik. On ne može biti istorijska ličnost, zato jer realno ljudi ne hodaju po vodi. I ne postoji način da se pretvori voda u vino, a kamenje u hljeb. U samom životu ISusa mogu se naći dokazi da to nije istina, jer su on i njegovi učenici imali dana kad su išli na spavanje praznog želuca, zato što seljaci pored kojih su prolazili, su bili jako protiv njega.
Oni nisu htjeli da im daju sklonište i hljeb. Ali, ako je Isus mogao pretvoriti kamenje u hljeb, onda u čemu je problem? Štaviše, on je mogao promijeniti stanje čovječanstva i ne bi bilo potreba da ga Jevreji razapnu. Ako bi on snadbio cijelo čovječanstvo sa hranom, svijet je pun kamenja i planina… On je mogao pretvoriti Himalaje u veliku veknu hljeba i Indijci bi je jeli vjekovima. On je mogao pretvoriti okean u vino, i ne bi bilo razloga za zabrinutost: čak i siromašni bi mogli priuštiti sebi najbolje vino, najstarije i najfinije vino. Ako je bio u stanju da vaskrnse iz mrtvih, onda umjesto vaskrsenja Lazara – potpuno bezvrijedne osobe… Ne vidim nikakvog smisla u vaskrsenje Lazara. On je trebao da izabere Mojsija, Avrama, Jezekilja, tada bi ga Jevreji, umjesto da ga razapnu, obožavali. Da je vaskrsao sve drevne proroke, Jevreji bi, bez pitanja prihvatii ga kao jedinog Sina Božjeg. O čemu raspravljati? On je mogao u stvarnosti dokazati da je on sin Božji. Ali te priče – su samo priče. Ako je bio istorijska ličnost, Isus bi morao da bude lišen svih ovih čuda. Ali, kada mu oduzmete sva čuda Hrišćani gube svaki interes za njega. Šta će od njega ostati? Zašto treba da vjeruju u njega? Oni stvarno nikada u njega i nisu vjerovali. Zato ja kažem da je moja religija, prva i posljednja religija na Zemlji, jer ste ovdje sa mnom ne zbog nekih čuda koje sam uradio. Vi ste ovdje sa mnom ne zato što u meni postoji nešto posebno. Ja nemam nikakva ovlašćenja data od Boga, bez podrške od Svetih pisama. Ja sam samo običan, baš kao i vi. Do sada to se nikada nije dogodilo. Ljudi vole Isusa, zbog njegovih čuda. Ako uklonite čuda, i njihova ljubav će nestati. Njih privlači magijski kvalitet Isusa, sam po sebi on ih nikada ne bi privukao. Oni su se interesovali za Krišnu jer je bio ovaplodjenje Boga i izveo tako mnogo čuda. Jednostavno, uklanjanjem tih čuda i sa Krišnom je završeno. Vi ne možete završiti sa mnom. Možete uzeti sve od mene, ali ne možete završiti sa mnom, jer ja ni na koji način nisam pokušao da utičem na vas i impresionirao vas sa nadljudskim sposobnostima. Od mene mogu oduzeti sve ali vaš odnos prema meni će ostati isti, njega je nemoguće promijeniti, jer prije svega, to je jednostavan odnos. U odnosu koji postoji izmedju hrišćana i Hrista, Jevreja i Mojsija, Hindusa i Krišne, uopšte, nisu zabrinuti za pojedinca. Ako na putu sretnete Isusa, i on kaže: “Ja sam Isus Hrist”, prvo što ćete uraditi, zamolićete ga da hoda po vodi. Mene ne možete to zamoliti. Ne možete me čak ni zamoliti da prosto hodam, jer ja nikada nisam pravio takva čuda. Hodanje po vodi.. ne možete mene pitati o tome jer ćete izgledati glupo. Ali, Isusu, se možete obratiti sa takvim zahtjevom i biti apsolutno u pravu. Ako on udje u vodu, a zatim potone.. protiv zakona fizike se ne može, sigurno bi potonuo. Kako biste se odnosili prema Isusu, koji tone? Morali bi da skočite u vodu da ga spasite i da mu date vještačko disanje. Kakav bi bio vaš odnos prema ovoj osobi? Zamislite. Vi ne možete generalno biti ni u kakvoj vezi sa Isusom, Mahavirom, Budom, Krišnom, Vaše zanimanje je usmjereno na drugu stranu. Uče vas da volite Isusa. Zašto? Jer je pretvorio vodu u vino? Čak i ako je pretvorio vodu u vino, to ne znači da zaslužuje vašu ljubav. U stvari, on je počinio zločin, treba da se stavi iza rešetaka. Pretvaranje vode u vino, bez dozvole… To je protiv zakona, protiv države i društva. On bi trebalo da bude kažnjen. Ne razumijem kako on može da zaslužuje vašu ljubav.
Ali to je stara priča – danas bi on pretvarao povrće u marihuanu, u hašiš. Predsjednik Ronald Regan stalno citira Isusa, ne znajući kada bi on bio sada ovdje i da mora da napravi čudo… on bi morao obavezno da napravi čudo, jer bez njih je niko… on bi postao najveći diler droge u Americi. To bi bilo najveće čudo po poimanju Amerikanaca. On ne bi pretvarao kamen u hljeb – u Americi ima puno hljeba. On bi pretvarao kamenje u LSD-e. No, on nikada nije uradio bilo koju od tih stvari. Ali tada tvoja ljubav i vjera nestaju. Od djetinjstva ste bili primorani da volite Boga koga ne znate, vi čak niste ni sigurni da li, uopšte, postoji. Vaša ljubav je usmjerenja u smjeru koji je aposlutno imaginaran. Iza toga ne postoji odgovarajuća realnost. Vi ne volite Isusa nego njegova čuda, koji je sposoban impresiju kod većine običnih umova. Ako imate malo razuma, možete vidjeti da su to sve gluposti. Ali od djetinjstva, vašu ljubav su slali u nepostojeće dimenzije. Ovo je veoma pamtna strategija – dati ljubavi odredjenu formu neke nepostojeće dimenzije. Tada vas realne dimenzije neće privlačiti. Čovjek koga su učili da voli Boga osjećat će se da pada suviše nisko, ako voli ženu ili čovjeka. Bog je tamo visoko na nebu, a ovo običan muškarac, obična žena. Svoju ljubav ste dali nedostojnom objektu, sve što je realno, čini vam se nedostojno vas. Čak i ako zahvaljujući svojoj prirodi, svojoj fiziologiji, zaljubite se, neki dio vašeg bića će stalno ponavljati: “Ovo je nešto što nije u redu.” Osjećaćete se kao krivac. To je prva stva što su uradili sa vašom ljubavi. Druga stvar što su učinili to je, kad su vam rekli: “Volite svoju majku.” Zašto? Zato što je vaša majka.” Je li to dovoljno da se javi ljubav? Morate li da volite nekog samo zato što je to vaša majka, otac, kćerka, brat ili sestra? Ovi odnosi ne mogu stvoriti ljubav. Oni mogu stvoriti odredjeno uvažavanje – ona je vaša majka, i vi je poštujete. A ljubav – to nije nešto sa čim možete upravljati. On je vaš otac, možete da ga poštujete, on vas je obrazovao. Poštovanje je u vašim rukama, ali ne i ljubav. Ljubav se pojavljuje kao ciklon, okružuje vas i zahvaća cijele u potpunosti. Vas više nema, obuzima vas nešto dobro, više od vas, veće i dublje od vas. Da biste to izbjegli, vas su učili licemerju u ime ljubavi: “volite svoju majku”, samo zato što je to učenje – volite svoga oca, volite svoju majku, volite svoga brata, volite svoju ženu, volite svoga muža, volite svoju djecu. Toliko su vam to puta ponavljali, nikada se niste upitali da li je to moguće? Da li je čovjek, uopšte, sposoban da voli nekoga? To najvažnije pitanje potpuno je zaboravljeno. Ako su vam naredili da nekoga volite, kako ćete to uraditi?

Da, možete odigrati ulogu ljubavi, pretvarajući se ponoviti lijep dijalog iz filmova koje ste gledali i knjiga koje ste pročitali. Možete reći lijepe stvari, ali ništa ne izlazi iz vas. Vi ne volite samo pravite dramu. A tragedija je u tome da većina vas cijeli svoj život radi samo probe, čak ni drame. Vrijeme za dramu nikada ne dolazi, samo proba i proba… A čak i ako za neke ljude dodje vrijeme da odigraju dramu, ona je nerealna, kao i sve ostalo, zato što ne ulažete u nju svoje srce. Ona je mrtva, ne diše, u njoj nema ni toplote, ni živosti, ni plesa. Vi to radite zato što su vas tako učili. To je nešto poput vježbanja, gimnastike, etiketa, dobrih manira, to je bilo šta, samo nije ljubav. Eto, kako su upropastili vašu prirodnost u odnosu na ljubav. Vaše pitanje je, ja kažem da su ljubav i mržnja iste energije, zatim zašto je u svijetu tako mnogo mržnje, a tako malo ljubavi? Zato što vas niko nije učio da mrzite. Rezultat toga je mržnja koja je ostala čista, prava. Niko se nije brinuo o tome i nije vam ukazivao kako da mrzite i koga da mrzite. Zato što je mržnja ostala netaknuta od strane vaših roditelja, nastavnika, sveštenika, ona je zadržala čistotu i iskrenost. Kad vas neko mrzi možete biti sigurni da je to tako. Ali kada vas neko voli, ne možete mu vjerovati. Vi dobro znate da kada mrzite nekoga, u tome je ogromna sila i da, kada nekoga volite, te sile nema. Vi se sjećate svojih neprijatelja više nego svojih prijatelja. Možete zaboraviti svoje prijatelje ali nikada nećete zaboraviti svoje neprijatelje. Što se to dogadja? To je sve zbog toga što je vaša ljubav iskrivljena, nametnuli su vam vještačku ljubav. Igrali ste se tom igračkom koju su zvali “ljubav” ne znajući da se ljubavni potencijal nalazi u vama. Zato kada volite, volite slabo, površno. Samo malo zagrebite i ljubav nestaje. Ali kada mrzite, vi mrzite iz dna duše. Vaša mržnja nije površna, ona je duboka, mrzite iz dna duše. Iznenadjujuće koliko je iskrena, prirodna i spontana vaša mržnja. I zahvaljujući njenoj spontanosti, prirodnosti, iskrenosti i čistoti, vidim u njoj neku ljepotu koje nema u vašoj ljubavi. Vaša ljubav je hokus-pokus. Evo zašto vidite u svijetu, tako malo ljubavi i toliko mnogo mržnje. Vi ste slušali previse govora o ljubavi. Svi vole jedni druge, govore o ljubavi, ali ovi govori su samo pusto zveketanje. To se dešava širom svijeta. Svako govori o ljubavi, lijepe dijaloge, ali zapravo svuda vidite mržnju. Religije mrze jedna drugu, zemlje mrze jedna drugu, političke partije mrze jedna drugu, razredi mrze jedni druge Pogledajte izbliza i vidjećete u okruženju toliko mnogo izvora mržnje.Svakih 10-12 godina javlja se potreba za svjetskim ratom, toliko je mnogo mržnje i ona nastavlja da se akumulira. Svaki dan ispoljavate mržnju, a ona se i dalje akumulira i svakih deset-dvadeset godina izbija neki rat u svijetu. ZA više od tri hiljade godina u svijetu se vodilo pet hiljada ratova. Ko je kriv? Vaši dobročinitelji, koji se stalno brinu o vama, uče vas ljubavi, dobroto, saosjećanju. Niko vas ne uči mržnji, zato ona i dalje postoji, i ona je mnogo jača, energičnija, mladja i svježija. Ja bih jako volio kada bi nekada došlo vrijeme da vas niko ne uči ljubavi. Trebalo bi da vas ostave na miru. Trebalo bi da budete svjesniji u odnosu na to šta se dešava sa vama, mržnja ili ljubav, nije važno. Važno je to, da ako mrzite, mrzite svjesno, ako volite, da volite svjesno. Ako bih vas ja učio, onda vam ne bih rekao koga da volite, kako da volite. To je besmisleno. Ljubav je vaš unutrašnji kvalitet. Vi sa radjate s njom, isto tako kao i sa mržnjom. Ja ću vas učiti svjesnosti. Prije nego što vam se nešto desi-ljubav ili mržnja, bijest, strast, saosjećanje, bilo šta – budite svjesni! Neka sve nastaje iz vaše svijesti. Čudo svijesti je u tome da ne morate ništa da govoarite, ni radite, ona sama okreće sve ružno u vama u lijepo. Svijest je transformirajuća sila. Npr. ako razumijete bijes, on će nestati. Ako razumijete ljubav ona će postati jača. Ako se kod vas pojavi mržnja, i vi je razumijete, ona će nestati, iščeznuti. Uskoro ćete vidjeti da je oblak mržnje nestao i na njegovom mjestu ostao potpuno suprotan kvalitet, mješavina samilosti, dobrote i ljubavi, poput mirisa. Evo mog kriterijuma: Sve što je rezultat svijesti, što se produbljuje, je vrlina. Sve što je rezultar svijest, što iščezava, je grijeh. Ovo je moja definicija. Ja vaše postupke ne zovem grijeh ili vrlina, ispravnim ili pogrešnjim, postupci sami po sebi nemaju takve kvalitete. Poenta je u vašoj svjesnosti. Probajte i bite ćete zaprepašteni da postoje stvari koje su u vama koje ne mogu ostati pored svijesti, jednostavno će nestati. Svijest djeluje skoro kao magija. Sa svime sto sam rekao možete eksperimetisati. Ja ne tražim od vas da vjerujete u to jer vjera ne pomaže. Morate da uradite eksperiment. Potrebno je da vidite šta je unutar vas, šta ostaje, a šta nestaje. I samo vi sami možete da pronadjete šta je dobro za vas, a šta nije. Tada zadržite nit svjesnosti kroz sve vaše postupke, i više nećete naći u vašem životu ni mržnje, ni ljutnje, ni ljubomore. Vi ih ne odbacujete, ne potiskujete, ne pokušavate ih se osloboditi, ne angažujte se u bilo kojoj praksi, da se borite s njima. Ne, vi ništa od toga ne radite, niste ih mi dotaknuli. U tome je ljepota svjesnosti, ona ništa ne potiskuje. Ali postoje stvari koje se jednostavno tope u njenom svjetlu i mijenjanju. Postoje stvari koje postaju snažnije, cjelovitije, dublje i jače: ljubav, samilost, dobrota, prijateljstvo i razumijevanje. Do sada su sve religije usmjeravale pažnju ljudi na akcije i na njihovo opredjeljenje : To je loše, to je dobro, to treba uraditi, to ne treba. Ja želi, da promijenim ovaj stav. Postupci ne mogu biti dobri ili loši. Odlučujući faktor ste vi i vaša budnost. Bilo koja radnja uradjena svjesno, može biti lijepa. Potpuno isto djelo izvršeno nesvjesno, može biti ružno. Iste radnje u jednoj situaciji mogu nestati iz svijesti, a u drugoj situaciji mogu postati temeljnije, jače. Dakle, u postupcima i emocijama nema postojanog kvaliteta, sve zavisi od mnogo faktora. Ali vaša svijest obavjestava o svemu, ne morate da brinete. To je kao svjetlost u kojoj vam je sve jasno, u kojoj je sve vidljivo. Jedan zen monah tokom cijelog svog života stalno je bio u zatvoru.. Bio je veliki majstor, imao je na hiljade učenika. Čak i sudije su ga voljeli i poštovali. Pitali su ga: “Zašto si počinio takve čudne stvari? Mi to ne razumijemo, to je izvan našeg poimanja.” On je krao razne sitnice od svojih učenika, Naravno, po zakonu morao je da bude kažnjen. Sudije su rekle: “Znamo da ovo nije samo tako. Inače, zašto bi krao od nekoga jednu cipelu? Beskorisno je, ne možeš je koristiti. Trebali bi da te pošaljemo dva mjeseca u zatvor. Zen majstor je bio vrlo srećan, kada je to čuo, sudijama je rekao: “Da li bi me mogli osuditi na duži rok? Jer čim izadjem, opet ću ukrasti nešto, i morate mi ponovo suditi. Zašto me ne bi sada osudili na duži rok i izbavili me od potrebe da radim sve ovo?” Tako na samom kraju, kad je majstor umirao, njegovi učenici ga upitaše: “Sada nam dozvoli na kraju da saznamo jer nećemo imati više nikada takvu mogućnost, zašto si krao stvari koje nisu imale nikakvog značaja za tebe? Uvijek smo bili spremni da ti damo sve što si želio, ali ti nikada nisi rekao ništa, nikada nisi tražio ništa.” On se nasmijao i rekao: “Pravi razlog zašto sam radio sve to bio je u tome što sam želio da budem u zatvoru što je moguće duže, jer tamo ima tri hiljade ljudi, medju njima sam pronašao više nevinih, više prirodnijih ljudi, nego van zatvora. Van zatvora je puno majstora i različitih religija, i oni rade svoj posao. Ali niko ne vodi računa o ovim nesrećnicima. Kad sam bio u zatvoru , ja sam ih učio meditaciji i svjesnosti i zatvor sam pretvorio u manastir. U potpunosti sam ga promijenio. Svi zatvorenici meditiraju. Zatvorski čuvari to nisu primjetili jer su zatvorenici jednostavno sve to radili svjesno. Oni su nastavljali da obavljaju isti posao kao i ranije: sjekli drveće, razbijali kamenje, pravili puteve. Oni su radili sve kao prije, ali sa jednom velikom razlikom. Sada najbolji manastir koji ja znam je zatvor, u koji sam ja stalno išao, jer u zatvoru su ljudi koji su osudjeni na dvadeset ili trideset godina. To je odlična prilika. Trideset godina, mogu da meditiraju bez bilo kakve smetnje iz spoljašnjeg svijeta. Gdje sam ja mogao naći takve ljude? Izuzetno sam srećan, što nakon sebe ostavljam u ovaj zatvor nit, koji će trajati vijekovima. Ovaj zatvor će uvijek biti poseban. Ko tamo dodje, sigurno će meditirati jer će neki starosjedioci uvijek biti tamo. Ako na to gledate iz ugla čovjeka koji je stalno krao koji je ponovo i ponovo osudjivan na zatvorsku kaznu, naravno, postao je prestupnik. Ali ako pogledate njegovu svijest i postupke koji su proistekli iz te svjesnosti, vidjećete nešto sasvim drugo. Nikada ne sudite po postupcima, jer suština nije u postupku, nego u svjesnosti sa kojom je izveden taj postupak. Ali mi svi sudimo prema postupcima jer postupci su dostupni gledanju sa strane kao objekti. Mi ne možemo da vidimo svjesnost. U jednom Zen manastiru koji je imao dva krila, lijevo i desno – tako je bio izgradjen. Pet stotina monaha je živjelo u jednom krilu, pet stotina u druguom, a majstorova kuća je bila u sredini. Majstor je imao mačka, vrlo lijepog mačka, svi učenici su ga voljeli. Ali jednom je došlo do svadje, zato što su monasi iz lijevog krila htjeli da uzmu mačka za sebe. Oni su imali neku zabavu, a monasi iz desnog krila nisu željeli da ga daju.

Od tada, mačak je postao stalni uzrok svadja i razdora… Jednom je majstor pozvao sve učenike i zatražio od njih da donesu mačka. Rekao im je: “Vi svi volite mačka, ali on je samo jedan. Ptoom je zgrabio mač i rasjekao mačka na pola. Svi učenici su bili šokirani, a on je rekao: “Sada monasi svakog krila mogu da uzmu pola mačka. U manastiru više neće biti svadje.” Nastao je muk. Nisu mogli da shvate kako je tako dobar čovjek mogao rasjeći mačka na pola. Bili su zbunjeni, zabrinuti, zamišljeni. Glasine o incidentu su došle i do kralja koji je takodje bio majstorov učenik. On nije mogao da zadrži svoju radoznalost i stigao je već sljedećeg dana. Rekao je : “Čuo sam da si ubio svoga dragog mačka.” Majstor je odgovorio: “Nisam ubio mačka, ubio sam sukob, svadju koja je svakim danom postajala sve veća i izmakla kontroli. Ove budale ne bi razumjele to, da nisam primjenio ekstremne mjere. Nisam ubio mačka, jer niko ne umire. Ovaj mačak je oslobodjenje od tijela zahvaljujući ovim budalama. On bi svakako umro. Živio je dosta dug život, možda bi živio još jednu godinu, najviše dvije. Dakle, prije nego što sam ga ubio, otišao sam u stanje potpune tišine i sabranosti i zapitao se: Šta je to što bi ovaj siroti mačak učinio za dvije godine? Ništa. A ove budale za dvije godine bi učinile mnogo. Ubio sam mačka, ne iz bijesa, i ne iz mržnje. Ja ga volim i sada, volim ga čak i više, jer mi je pomogao da riješim problem. A to je bio dobar šok za te idiote jer bez drmanja njihov um ne funkcioniše. S vremena na vrijeme treba udariti onako kako treba. Svakako od tog dana prekinute su sve svadje, jer učenici razumješe da je majstor opasan. On može da ubije nekoga – ako svadja postane suviše rizična. Sve svadje su se završile. Kralj je bio u potpunosti zadovoljan. Rekao je: “Uvijek ste učili da postupak nema značaj, nego svjesnot. Mi možemo vidjeti samo postupak, ali mi ne znamo sa kakvim stanjem svijesti je to uradjeno. Poznato je samo onome ko je to uradio. Ko smo mi da mu sudimo? Nikad ne sudite nikome po postupcima. Sačekajte. Pokušajte da saznate stanje njegove svijesti. U protivnom, uopšte ne sudite. Sigurnije je da ne sudite. Što se tiče vas samih, zapamtite ovo: šta god da radite, činite to sa potpunom svjesnošću. Zato vam ja dajem potpunu slobodu. Nijedna vjera vam ne daje slobodu, ja vam dajem potpunu slobodu. Nijedna religija ne čini vas odgovornim za sebe same, nijedna vjera ne daje vam pravo da odlučujete šta je ispravno, a šta pogrešno. Ja vam dajem to pravo, tu odgovornost, jer sam siguran da sve dolazi iz jednog izvora – iz svijesti. U pitanju se kaže da ja govorim o ljubavi, da je moja poruka posvećena ljubavi i da sam takodje rekao da kod prosvijetljenog čovjeka nema ni ljubavi ni mržnje. Umjesto toga da postavljate pitanja, vi kao prilično zrele osobe možete ovo razumjeti. To je jednostavno: kada se pomoću svijesti sva energija mržnje pretvara u ljubav, javlja se potpuno novi fenomen – njemu treba novo ime. Ali šta da se radi? Jezik je siromašan, tako da moramo koristiti jedne iste riječi dajući im nova značenja, definicije. Moja poruka ljubavi nema veze sa tom ljubavi koja je potpuno suprotna mržnji. Ja propovijedam ljubav koja je u stanju da apsorbuje mržnju i transformiše je. A tada se postavlja pitanje: ako više nema mržnje, zašto se ova nova energija mora zvati ljubav? Ljubav u našim umovima- nešto suprotno od mržnje. Ali, ljubav nema suprotnosti. Zato, s vremena na vrijeme ja ću vas podsjetiti da prosvijetljen čovjek nema ni ljubavi ni mržnje. Ovo je negiranje postojanja vaše ljubavi i mržnje. Ljubavi i mržnje kao suprotnosti kod prosvijetljenog nema ni jednog ni drugog. To ne znači da je on ravnodušan iako može tako da vam izgleda. Naime, zato govorim o siromaštvu jezika. Ako prosvijetljen čovjek nema ni ljubavi ni mržnje, znači mora biti ravnodušan, neutralan – ne, to nije tako. On posjeduje novu vrstu ljubavi, novi kvalitet ljubavi, koja nije suprotnost mržnji. Zatim, ne postoji riječ za to, i zato moram da kažem da kod njega nije takva mržnja i ljubav kao što je vaša ili da je njegova ljubav – potpuno nova vrsta ljubavi. Ta je ljubav bliža saosjećanju nego strasti, koja je bliža jedinstvu, nego odnosu, ljubav koja daje više, ne tražeći ništa za uzvrat. Vaša tzv. ljubav prije podsjeća na transakciju u kojoj svaka strana pokušava više dobiti, a manje dati. Prosvijetljena osoba jednostavno daje. To ne znači da želi nešto da dobije od vas – vi nemate ništa da joj date. Šta vi imate da mu date? On daje, jer ima previše, on je prepunjen. On daje, jer je kao oblak, koji je pun kiše, što treba da izlije. Nije važno gdje na koga, na stjene, na plodnu zemlju, bašte, okean… savršeno je nevažno. Oblak se samo želi osloboditi tereta. Prosvijetljen čovjek je kao oblak. On vam daje svoju ljubav, ali ne zato da bi dobio nešto za uzvrat. On dijeli nju i zahvalan je što ste mu dali tu mogućnost, što ste bili dovoljno otvoreni, dostupni, osjetljivi, što ga niste odbacili, kada je bio spreman da izlije na vas sve svoje blaženstvo; što ste otvorili svoje srce i zagrlili koliko , koliko ste bili u mogućnosti. Svijet može biti pun ljubavi, ljubavi o kojoj sam govorio. I samo takva ljubav može da transformiše svu mržnju u svijetu, a ne ljubav kojoj su vas učili. Vaša ljubav nije napravila svijet sa više ljubavi, napravila ga je sa još više mržnje. Ona je napravila mržnju pravom i iskrenom, a ljubav – licemjernom. Ja bih želio da svijet bude pun ljubavi.  Ali zapamtite, ova ljubav nema suprotnost. Ona nastaje zato što ste unutar sebe pomoću svijesti uspjeli da transformišete mržnju u ljubav. Čak i reći da ste bili u mogućnosti da je transformišete, nije ispravno, ali šta možete da uradite sa ovim jezikom? Šta god kažete, ono što je rečeno nije sasvim ispravno. Činjenica je da ne vi, nego svijest pretvara vašu mržnju u ljubav. Vaš rad i zadatak je u tome da jednostavno budete svjesni. NE dozvolite ničemu u vašem životu da postane nesvjesno. Ja vam dajem jednostavnu i realnu religiju, koja je jedino moguća. Kažem da je ona prva i posljednja zato što ne može biti jednostavnija. Iza svijesti ništa više nema, mi smo došli do najvećih dubina. Ne postoji način da se ide iza nje, dalje od toga. To je sve. Nastavite raditi ono što ste radili do sad, ali uvijek budite svjesni. Uvijek imajte na umu da nijedan postupak ne bi trebalo uraditi nesvjesno. Za to će trebati vrijeme. Svaki dan ćete zaboravljati mnoge stvari, kasnije ćete se sjetiti: “Bože moj! Opet sam zaboravio!” Ali ništa ne brinite. Ne brinite o tome, inače nemate šta da propustite. Ono što je prošlo, prošlo je – ne gubite uzalud na to vrijeme. Dobro je da ste se sjetili. Koristite ovo sjećanje, da bi bili svjesni upravo sada, što god radili. Dakle, vi ćete mnogo puta zaboravljati i mnogo puta se sjećati. Postepeno ćete manje zaboravljati a pamtiti bolje. I jednom kad sjećanje nadjača zaboravljanje, čim ono postane jače od zaborava, odmah će nastupiti revolucija, transformacija. Odjednom, vi postajete potpuno drugačiji čovjek – rodiće se novi čovjek. I ovaj novi čovjek vidi cijeli svijet na nov način, jer će imati nove oči sa novim kvalitetom vida, nove uši, koje čuju na nov način, nove ruke, koje dodiruju i osjećaju stvari na novi način. I jedan čovjek sa takvom svjesnošću počinje uključivati proces svijesti sa drugim ljudima. Nije bilo napora, nije morao da učini ništa da započne ovaj proces – ta aktivnost je njegova neaktivnost. On će jednostavno da nastavi da živi svoj život biti sam sa sobom, to će se desiti samo po sebi. Njegovo prisustvo će djelovati na ljude na takav način da će u njih početi rasti nova energija, zasvijetliće nova vatra. On neće činiti ništa, potpuno isto, kao i sve  drugo: to se dešava samo po sebi. Sve što je potrebno – to je neka bliskost, prijateljstvo. Eto u čemu se sastoji rad majstora – okupiti oko sebe prijatelje. On ne postavlja ispred sebe nikakav drugi cilj ne čini nikakve posebne akcije. Zadatak majstora je samo biti na raspolaganju. Vi ne znate kada ste na granici sa koje se može pojaviti skok. Vi ne znate u kojem trenutku ćete se otvoriti samo jedan pogled majstora jedan njegov gest i sve okolo je već bolje, nikada neće biti isto kao prije. Medjutim, ti trenuci su nepredvidivi, pa se mora ostati miran i svjesno čekati. Najviše što možete učiniti je: nemojte stvarati barijere i prepreke, ne budite napeti i udaljeni. Budite opušteni.. Približite se. Nemate šta da izgubite možete samo da dobijete.

Izvor: http://zakonprivlacnosti.com/osho-o-ljubavi-i-mrznji/

About these ads

3 comments on “OSHO O LJUBAVI I MRZNJI

  1. Sa postovanjem svim tragaocima za Istinom

    Nakon procitanog priloga o OSCHO ucenju, ostao sam jedno vrijeme miran,tih
    osluskujuci u mojoj nutrini koja su sve osjecaja mi prisla a sve to se odvijalo sa jednom lakocom koja plijeni paznju da prosto prestajes da dises kao da si na neki nacin vec dospio u jedno meditativno stanje.

    Sta reci vise nego da sam osjecao jedno prijatno nadahnuce kao da sam direktno vec na vrelu spoznajnog znanja koje odmah pocinje da djeluje na tragaoca za Istinom na bilo koji nacin ako smo mu svijesno prisli.

    Oscho je kao mlad covjek dvadestih godina dozivio duhovno probudjenje
    i samorealizaciju, kasnije se angazuje na sirenju duhovnosti na svoj neposredan nacin, kojeg karakterisu lakoca i jednostavnost u izrazavanju i shvatanju.

    Sa postovanjem

    Matija

  2. Шта је љубав? Да ли је моћна… непобедива… неуништива…свудприсутна…или? Није!

    Пре много година, служио сам војску – титову у Пули, у морнарици. Једног топлог дана сам био на златним стенама. Тако се звало, ако се не варам. Купалиште пар километара далеко од града. Посматрао сам море и купаче у њему, кад изненада, море се узгоропади и високи таласи почеше да запљускују обалу. Купачи који су јој били најближи су брзо изашли на суво а двоје који су били даље су се очајнички борили да и они допливају до обале. То је био отац са младом ћерком којој је он покушао да помогне. Да ли је посустао или га је захватила паника, не знам, у сваком случају, он је ћерку оставио и запливао сам према обали.

    Чим сам то видео, зграбио сам гумени душек изпод једног купача и скочио у море. Брзо сама дошао до девојке и заједничким снагама смо допливали до обале.

    Тада сам схватио шта је љубав! Неколико минута, ја сам волео ту девојку. Пружио сам јој мало љубави. А њен отац? Он није био способан да је воли. Зашто?

    Љубав је коктел који саджи три компоненте:
    Знање, храброст и снагу! Тог тренутка, ја сам поседовао све три. Био сам способан да волим. А њен отац? Недостајала му је најмање једна компонента. Шта сам научио тог топлог дана? Да ако желим да волим, морам да се борим. Морам увек да се изнова изборим да би у себи имао, бар мало од све три компоненте. На жалост, не увек са успехом. Љубав је борба!

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s