ZAŠTO LJUDI SLAVE VALENTINOVO -14.Februara?

Ima mnogo manipulacija u vezi tog datuma i slavlja, posebno u današnjem vremenu i jedni su za, drugi su protiv, jer se negde ne uklapa u šablon njihovih verovanja…:)

Uvek sam se pitala, zašto su ljudi tako morbidnii zašto nekom padne na pamet da uništava knjige? Knjige su vredne koji god sadržaj u sebi imale, knjiga se nikada ne treba uništavati, jer svaka u sebi nosi, makar malo znanja i istine iako momentalno sve to možda i ne razumemo. Tokom vekova i istorije čovečanstva, zbog hrišćanstva su se mnoge knjige nažalost morale uništiti, samo iz razloga skučenosti vlastitog uma. Tekst je malo poduži, ali ga vredi pročitati. Već sam ga stavljala na profil, ali je to bilo davno, hvala fb prijatelju T. Bakov, koji me na tekst podsetio, od koga sam ga i preuzela… 🙂

“VALENTIN I DREVNI SEKSUALNI MISTERIJI (MISTERIJE SEXA) – ZAŠTO SE SLAVI VALENTINOVO?

U dubokim noćima prohujalih stoljeća ostalo je zagubljeno znanje o misterijama ljubavi. Ono što se danas slavi kao Valentinovo ili Dan Sv. Valentina predstavlja tek blijedi odsjaj slavljenja kulta ljubavi kojeg su pronosili Kristovi učenici poznati kao gnostici. O gnozi je mnogo rečeno, ali njeno temeljno učenje, njena najčuvanija tajna nikada nije, sve do nedavna, bila javno obznanjena zbog oštrih progona kojima su bili izloženi oni koji su je čuvali poput najdragocjenijeg blaga.

Prisjetimo se veličanstvenih procesija boga Prijapa u starom Rimu, kada su hramske svećenice, ispunjene ekstazom, nosile ogroman falus izrađen od posvećenog drveta, ili proljetnih svetkovina kada su Rimljanke, nakon nošenja u svečanoj povorci, ostavljale takav falus u njedrima kipa Venere, boginje ljubavi.

Prisjetimo se i da naziv za Palestinu dolazi od grčke riječi „phallus“ ili falus, što podsjeća na drevne seksualne misterije koji su bili rasprostranjeni širom Bliskog Istoka. Zaista, seks je kao centralni misterij ljubavi tada još bio svet i neiskvaren, (ljudi ga nisu zloupotrebljavali kao danas), a veza sa božanskim svijetom neprekinuta.

1945. g. u gornjem Egiptu pronađena je knjižnica Nag Hammadi, kolekcija od trinaest drevnih spisa koji sadrže preko pedeset tekstova. To izuzetno važno otkriće sadržava i veliki broj gnostičkih tekstova, za koje se smatralo da su bili potpuno uništeni u vrijeme borbe Crkve sa „hereticima“. Najpoznatiji od njih su Tomino jevanđelje, Filipovo jevanđelje, Jevanđelje istine, Tumačenje duše i drugi.

Izuzetna vrijednost ovih tekstova je u tome što oni bacaju sasvim drugačije, novo svjetlo na učenje Krista i rano kršćanstvo, koje otkriva da spasenje nije obećano svima, nego onima koji ljubav, i to onu između muškarca i žene, uzdignu na razinu svetog čina(bez zloupotrebe i bacanja semene tečnosti, te sirove, čiste, kosmičke energije). koja se treba transmutovati. Oni otkrivaju da je seks sakrament-svetost i jasno opisuju kako se taj sakrament izvodi u realnom životu.

Crkveni oci su, zabranivši i iskorijenivši gnostička učenja, uspjeli zadržati centralnu misteriju kršćanstva pokopanom pune dvije tisuće godina, ali ona je na kraju izašla na vidjelo i otkrila njihovu zloupotrebu..

SVADBENA ODAJA

Jedno stoljeće prije Valentina iz legende (o kojoj možete pročitati na dnu ovog teksta), djelovao je još jedan Valentin, koji je dobro poznata povijesna ličnost i čije ime je na izvornom latinskom Valentinus. Valentinus je bio najveći i najutjecajniji gnostički učitelj svoga vremena. Bio je veliki posvećenik, istinski majstor gnostičkih misterija, među kojima je najglavniji i najuzvišeniji oduvijek bio misterij ljubavi, AZF(Arkanum, AZeta EF) , sakrament ljubavi, poznatiji pod nazivom „sakrament svabene odaje“, kojeg ćemo opisati u daljnjem tekstu. Gnostici slave na Dan Sv. Valentina upravo tog Valentinusa kao zaštitnika ljubavi i ljubavnika, smatrajući ga najzaslužnijim za očuvanje misterija ljubavi.

I sama Katolička Crkva je priznala da nema dokaze da je Valentin iz legendi zaista postojao. Sve do 1969. godine dan Sv. Valentina slavio se 14. veljače/februara. Dan je zatim izbrisan iz katoličkog kalendara, te je postao tek neobavezni spomen dan, zbog smanjenja broja spomena svetaca o kojima nema dovoljno povijesnih podataka.

Valentinus je tvrdio da ga je njegov učitelj, Theudas, učenik apostola Sv. Pavla, podučio tajnoj mudrosti koju je Pavao predavao samo svom unutarnjem krugu učenika. Ovo tajno učenje jednako je onome koje je Isus Krist predao Mariji Magdaleni, jer je i sam praktikovao tu ezoteričku praksu AZF, a to je tajna Svetog Grala.

Pored poznatih crkvenih sakramenata, Valentinusova gnostička tradicija spominje i dva velika i misteriozna sakramenta zvanih „izbavljenje“ (apoytrosis) i Svadbenu odaju. Svadbena odaja spominje se u velikom broju gnostičkih tekstova, pa tako u Tominom evanđelju, koje se općenito smatra relativno nezavisnim od utjecaja valentinovaca, nalazimo opis koji se može smatrati najčišćom formulacijom teoretske osnove svadbene odaje u 22. izreci:

„Kada načinite od dvoje jedno, i kada načinite ono izvana kao ono iznutra i ono iznutra kao ono izvana i ono iznad kao ono ispod, i kada muško i žensko načinite kao jedno, tako da muško neće biti muško i žensko neže biti žensko…tada ćete ući u kraljevstvo.“

Proučavatelji gnostičkih spisa stoljećima su tumačili sakrament svadbene odaje kao alegorijsko sjedinjenje, iako su tekstovi iz Nag Hamadija eksplicitno ukazivali na to da se radi o spolnom odnosu između supružnika, praktikovanja svakodnevno i transmutujući tu energiju umesto da se izbacuje van). Nesposobni da prihvate Isusa kao muškarca koji može imati intimnu, seksualnu vezu, mnogi su prevodili riječi koje opisuju seksualno sjedinjenje kao „vjenčanje“ i tumačili da se u metaforičkim pripovijestima govori o sjedinjenju mladoženje (Isusa) i „pale“ duše ili čovjeka, što je odgovaralo službenoj crkvenoj dogmi.

No, jezik kojim su pisani tekstovi iz Nag Hamadija tjeraju nas da skinemo kanonske naočale. Crkvene vlasti su, iz neznanja ili namjerno, svele početni koncept svetog sjedinjenja samo na alegorijsku priču. Izvorno Kristovo učenje, međutim, stavlja spolni odnos, ako se pravilno izvodi, na mjesto najuzvišenijeg sakramenta, sa kojim postižemo izbavljenje. Spolni odnos bez požude dovodi do drugog rođenja, o kojem Isus govori Nikodemu, i u nama se rađa Krist, što predstavlja povratak čovjeka u ne-dualno jedinstvo.

Poznato je da se Isus u Bibliji na više od pedeset mjesta naziva „pomazanik“. „Pomazanik“ je titula koju su nosili kraljevi, proroci i božanstva poput Atisa, Adonisa, Tammuza i Ozirisa. Poznato je i da su pomazanje vršile svećenice/mladenke u drevnim obredima svetog vjenčanja (hieros gamos) širom Bliskog istoka. Ulje koje se koristilo za takvo pomazanje nazivalo se na grčkom “khrisma“, a osoba tako pomazana „Khristos“. Sveto vjenčanje smatra se najsvetijim i najslavnijim od svih drevnih rituala. Javno obredno pomazanje glave mladoženje/posvećenika bilo je samo simboličan prikaz pomazanja muškog spolnog organa prije izvođenja spolnog odnosa. No, takav odnos nema za cilj zadovoljenje ljudske pohote već povezivanje sa Bogom, kao što ćemo vidjeti iz slijedećeg opisa.

Opis sakramenta svadbene odaje detaljno nam daje gnostički Majstor Huiracocha (Krumm Heller) koji je u dvadesetom stoljeću prenio tajnu drevnog sakramenta svom učeniku, Majstoru Samaelu:

„Umjesto snošaja kojim se dostiže orgazam, potrebno je u dubokom meditativnom stanju punom slatkih zagrljaja, ljubavnih šaputanja i nježnog milovanja, zadržavati um stalno odijeljenim od tjelesne požude, održavajući se na razini najčistije spiritualnosti, kao da je taj čin prava religiozna ceremonija.

Muškarac treba uvesti penis i zadržati ga u ženskom spolnom organu, što će za oboje rezultirati božanskim osjećajima punim radosti koji mogu trajati satima.

Muškarac se treba povući iz žene u trenutku kad osjeti približavanje orgazma kako bi izbjegao ejakulaciju sjemena. Na ovaj način će njihova želja za međusobnim milovanjima svaki slijedeći put biti sve veća.

To mogu ponavljati koliko god puta žele jer se na taj način ne izaziva umor. Upravo suprotno; to je, zapravo, magični ključ za svakodnevno pomlađivanje, održavanje zdravog tijela i produženje života, budući neprestano magnetiziranje djeluje poput fontane mladosti.

Znamo da kod klasičnog magnetizma onaj koji vrši magnetiziranje prenosi magnetski tok subjektu i ako su njegove snage razvijene, on može iscjeljivati druge ljude. Prijenos magnetskog toka obično se odvija preko ruku ili očiju, ali potrebno je naglasiti da nema moćnijeg prenosnika od penisa i vagine, koji su tisuću puta moćniji i superiorniji od drugih receptivnih organa.

Ljudi koji na ovakav način vode ljubav, zrače snagom i poletom i to se prenosi na okolinu koja ih svakodnevno okružuje. U ovom činu međusobnog, božanskog, uzvišenog magnetiziranja, muškarac i žena djeluju kao da su jedno drugome muzički instrument čija se melodija raspršuje u slatkoj i mističnoj harmoniji. Strune tog instrumenta šire se čitavim tijelom, a na njemu se svira ponajviše usnama i prstima, pri čemu je sačuvana krajnja čistoća tog čina. Upravo je to ono što nas u tim trenucima čini pravim magovima.“

Ovaj opis seksualnog čina kao sakramenta predstavlja, iako naizgled vrlo jednostavnu, tajnu nad tajnama koju su drevni kabalisti i gnostici čuvali vijekovima, i koja se preko srednjevjekovnih alkemičara i ezoterijskih redova poput rozenkrojcera, prenijela do naših dana.

O istom svetom činu možemo saznati iz skoro dvije tisuće godina starijeg, Filipovog evanđelja:

„Ponovno se rađamo u Kristu dvoje po dvoje. U njegovom Dahu doživljavamo novi zagrljaj; više nismo u dualnosti, nego u jedinstvu.“

„Sve će se odjenuti svjetlom kada uđu u misterije svetog zagrljaja.“

„Što je svadbena odaja, ako ne mjesto povjerenja i svjesnosti u zagrljaju? To je simbol Jedinstva, izvan svih oblika posjedovanja; to je mjesto gdje je veo pocijepan od vrha do dna; tu se neki uzdignu i probude.“

„Zagrljaj koji utjelovljuje skrovito sjedinjenje…ne odnosi se samo na tjelesnost, jer u tom zagrljaju vlada tišina. On ne proistječe iz poticaja ili želje; on predstavlja čin volje.“

„Jedinstvo u ovom svijetu predstavljaju muškarac i žena, mjesto moći i slabosti.“

„Kroz sveti zagrljaj, pozvani smo u unutrašnjost. Sve dok je ovo nepoznato, prevladava nesreća koja stalno truje sjeme, i rađa se zlo.“

Oni koji iskuse povjerenje i svjesnost u srcu zagrljaja, postaju djeca svjetla. Ako netko to ne postigne, to je stoga što ostaje privržen onome što zna; kada prestane biti privržen, biti će sposoban to primiti.“

„U Jeruzalemu su postojale tri posebne građevine namijenjene žrtvovanjima. Ona koja je bila usmjerena prema zapadu nazivala se „Sveta“. Druga, usmjerena prema jugu, nazivala se „Sveta od Svetih“. Treća, usmjerena prema istoku nazivala se „Sveta od Najsvetijih“, mjesto u koje može ući samo visoki svećenik. „Sveta“ građevina predstavlja krštenje. „Sveta od Svetih“ predstavlja izbavljenje. „Sveta od Najsvetijih“ predstavlja svadbenu odaju. Krštenje sadržava uskrsnuće i izbavljenje; izbavljenje se dostiže u svadbenoj odaji.

Obredna formula koja se koristila u sakramentu svadbene odaje glasila je:

„Podijelit ću moju naklonost sa tobom, jer tvoj anđeo vječno stoji pred licem našeg Oca…sada moramo postati kao jedno; primi sada ovu milost iz mene i kroz mene; odjeni se kao mladenka koja očekuje mladoženju, kako bi mogla postati poput mene, i ja poput tebe. Neka sjeme svjetla siđe u tvoju svadbenu odaju; prihvati mladoženju i podari mu mjesta, i raširi svoje ruke da ga zagrliš. Vidi, milost je sišla na tebe!“

Ovaj sveti zagrljaj nudi mogućnost povratka u rajsko stanje u kojem Adam i Eva još nisu bili razdvojeni i nije postojala dualistička percepcija, kao ni ciklus rađanja i umiranja. Kao što Filipovo evanđelje objašnjava,

„Da se žena nije razdvojila od muškarca, ne bi ni umrla sa muškarcem. Njeno odvajanje označava početak smrti. Krist ponovo dolazi kako bi iscijelio tu ranu, ponovo razotkrio izgubljeno sjedinjenje i oživio one koji, razdvajajući se, sami sebi donose smrt, oživljavajući ih kroz sjedinjenje.“

„Dok je Eva bila u Adamu, nije bilo smrti; kada se razdvojila od njega, stigla je smrt. Ako pnovno uđe u njega, i ako je on prihvati, više neće biti smrti…“

„(Isus je došao) na mjesto razdvojenosti kako bi sjednio sve koji su bili razdvojeni u Bogu.“

Još jedan izvanredan gnostički tekst pronađen u Nag Hamadiju koji također pripada Valentinusovom učenju je „Tumačenje duše“:

„Ali tada mladoženja, prema Očevoj volji, siđe do nje u svadbenu odaju, koja je bila pripremljena. I on ukrasi svadbenu odaju. Budući da takav brak nije poput tjelesnih brakova, oni koji imaju spolni odnos jedno sa drugim, biti će zadovoljni tim odnosom. I poput teškog tereta, oni ostavljaju za sobom smetnje tjelesne želje…Kada se jednom sjedine, postaju jedan život. Zbog toga je prorok rekao (Postanak 2:24) misleći na prvog muškarca i prvu ženu,“ Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo“. Jer u početku su bili sjedinjeni jedno s drugim dok su bili s Ocem, prije nego je žena zavela muža, koji je njen brat. Ovo vjenčanje ih je ponovno dovelo u zajedništvo, a duša se spojila sa svjom istinskom ljubavi, svojim stvarnim učiteljem, kao što je zapisano.“

Gnostička evanđelja nisu jedini tekstovi koji govore o svetosti fizičkog sjedinjavanja muškarca i žene, čiji cilj nije stvaranje potomstva već duhovno iskustvo. Isti koncept zagovarao je i Lao Ce koji u „Huang Hu Chingu“ preporučuje spolni odnos u kojem se uobičajeni završetak sa orgazmom izbjegava kako bi muškarac i žena iskoristili priliku za zajedničku transformaciju i uzdizanje u carstvo blaženstva i jedinstva. Ključ je u spolnom odnosu koje vodi duh, a ne spolni organi. Sa takvom praksom rađa se nešto besmrtno, pročišćuju grube, teške energije u božansko svjetlo. Nasuprot tome, tokom uobičajenog spolnog odnosa akumulirana energija se istrošuje u grčevima orgazma, a profinjene tjelesne energije se raspršuju.

Alice Bunker Stockham u svojoj knjizi „Karezza: bračna etika“ također napominje da je način na koji danas ljudi obavljaju snošaj – grčevit, na brzinu i bez duhovnog predavanja – poguban za tijelo i dušu, i često je uzrok otuđenju i vodi do razvoda. No, muškarci i žene koji prakticiraju karezzu (nježno, svjesno vođenje ljubavi bez dostizanja orgazma) potvrđuju da u ljubavnom spoju njihove duše postižu čudesnu kreativnu moć koja daleko prevazilazi sve ono što čovjek može zamisliti u normalnom stanju svijesti i doživjeti u uobičajenom seksu.

Seksualni odnos je sakrament. Na taj način su ga ljudi u davnim vremenima shvaćali, i zato su gradili hramove posvećene ljubavi. Prisjetimo se Venerinog hrama iz veličanstvenog Rima. Prisjetimo se Mjesečevog hrama drevne Kaldeje. Prisjetimo se drevnih hramova Indije u kojoj je vladao kult ljubavi.

Čovjek je napustio Raj u pratnji svog partnera i sa istim partnerom se onamo mora i vratiti.

Drugim riječima, kažemo da je čovjek napustio Eden kroz vrata seksa i jedino na ta ista vrata se onamo može vratiti. Put do tih vrata vodi kroz sakrament svadbene odaje.

VALENTIN

Prema legendi, Rimski car Klaudije stavio je zabranu na sklapanje brakova jer je previše mladića izbjegavalo vojnu obavezu tako što bi se oženili (tada su samo neženje morali ići u vojsku). Kršćanski svećenik Valentin bio je uhvaćen kako potajno sklapa brakove pa je zatvoren i osuđen na smrt. Dok je čekao pogubljenje, mladi zaljubljeni parovi posjetili su ga donijevši pisma u kojima je pisalo kako je „ljubav puno bolja od ratovanja“. Pogubljen je 14.2.269. godine.

Papa Gelasius je 469. godine proglasio dan 14. veljače kao Dan Sv. Valentina kako bi time spriječio slavljenje paganskog boga plodnosti Luperkusa, koje se u antičkom Rimu slavilo 15. veljače. Time je Crkva preuzela dotadašnje pagansko slavljenje ljubavi i plodnosti i preoblikovala ga u temu mučeništva; rituali koji su poticali i štovali seksualnost nisu više bili dobrodošli.

VALENTINUS

Navešćemo par podataka o Valentinusu i njegovoj školi, koja se smatra najutjecajnijom gnostičkom školom tog vremena:

Valentinus je rođen u Phrebonisu, u gornjem Egiptu, oko 100. godine n.e. i školovao se u obližnjoj Aleksandriji. Tamo je postao učenik kršćanskog učitelja Theudasa koji je bio učenik apostola Svetog Pavla. Tvrdio je da ga je Theudas podučio tajnoj mudrosti koju je Pavao predavao samo svom unutarnjem krugu učenika.

120. godine osniva školu u Aleksandriji. Njegovo ezoterijsko učenje brzo je privuklo mnogo sljedbenika u Egiptu i Siriji. 136. godine Valentinus putuje u Rim gdje se ubrzo istaknuo i postao naširoko poštovan zbog svoje rječitosti. Bio je toliko cijenjen u Rimskoj crkvi da je 146. godine postao kandidat za mjesto Rimskog biskupa, odnosno pape. Valentinus umire oko 155. godine, a njegovi učenici šire ovo učenje po cijelom Rimskom carstvu.

326. g. kršćanstvo postaje državna religija Rimskog carstva. Car Konstantin zabranjuje okupljanja valentinaca i drugih nekršćanskih sljedbi.

Oko 350. g. Crkva zabranjuje „heretičke“ rukopise. Monasi u Nag Hammadiju spaljuju među ostalim spisima i one valentinaca kako ne bi pale u ruke crkvenih vlasti. 379-395. g., za vrijeme vladavine cara Theodosiusa I, sve religije osim kršćanstva su zabranjene, strahovlada i religijsko progonjenje postaju državna politika. Krivovjerje se smatra izdajstvom i kažnjava se sa smrću.

387. g. kršćanski fanatici pljačkaju i pale veliku aleksandrijsku knjižnicu; nestaju tisuće gnostičkih i filozofskih knjiga. Nastavlja se progon gnostika, čiji broj zbog toga opada; oko 700. g. uništene su posljednje preostale škole valentinaca.

1945. pronađena je gnostička knjižnica u Nag Hammadiju u Egiptu. Oko jedne trećine spisa u knjižnici potječe iz Valentinusove škole.”

Advertisements