200163_1836724671848_3660713_n

ZAMAGLJENO OGLEDALO – SAN LJUDSKIH BICA – OGLEDALO – PRIČA O NAŠIM STRAHOVIMA

Prije tri hiljade godina, jedan čovjek sasvim sličan meni i vama, živio je u blizini grada okruženog planinama. Taj čovjek je proučavao medicinu i želio je da stekne znanja svojih predaka, ali se nije u potpunosti slagao sa svim onim što je učio. U svome srcu osjećao je da tu nešto nedostaje.

Jednog dana, dok je spavao u jednoj pećini, sanjao je da vidi sopstveno usnulo tijelo. Izašao je iz pećine u noć mladog mjeseca. Nebo biješe vedro i on ugleda milione zvijezda. A zatim se u njemu dogodi nešto što je zauvijek izmijenilo njegov život. Posmatrao je svoje ruke, osjećao svoje tijelo, i čuo svoj glas kako govori:

„Ja sam stvoren od svjetlosti; stvoren sam od zvijezda.”

On ponovo pogleda zvijezde i shvati da zvijezde ne stvaraju svjetlost, već da, zapravo, zvijezde nastaju od svjetlosti.

„Sve je sačinjeno od svjetlosti”, reče on , „a ono između nije samo prazan prostor.”

I znao je da je sve što postoji jedno živo biće, i da je ta svjetlost vijesnik života, jer je i sama živa i u sebi sadrži sva znanja. Tada je shvatio da, iako je sačinjen od svjetlosti, on nije isto što i zvijezde.

„Ja sam međuprostor između zvijezda”, mislio je.

I tako je zvijezde nazvao tonal a svjetlost između zvijezda nagual, i znao je da je ono što stvara harmoniju i prostor između to dvoje Život ili Namjera. Bez Života, tonal i nagual ne bi mogli da postoje. Život je apsolutna sila, božanstvo, Tvorac koji stvara sve.

Evo šta je otkrio: Sve što postoji je manifestacija jednog živog bića koje nazivamo Bogom. I on shvati da ljudska percepcija nije ništa drugo do svjetlost koja opaža svjetlost. Takođe je uvidio da je materija ogledalo – sve što odražava svjetlost i stvara slike od te svjetlosti jeste ogledalo – i da je svijet iluzije, San, samo dim koji nas sprečava da vidimo šta mi zaista jesmo.

„Naše istinsko biće je čista ljubav, čista svjetlost”, reče on.

Ovo mu je saznanje promijenilo život. Kada je jednom shvatio šta je zapravo on, pogledao je druge ljude i prirodu, i bio je zapanjen onim što je vidio. Vidio je sebe u svemu – u svakom

ljudskom biću, u svakom stablu, u vodi, u kiši, u oblacima, u zemlji. I vidio je da Život spaja tonal i nagual na različite načine da bi time stvorio milijarde manifestacija Života. U tih nekoliko trenutaka shvatio je sve. Bio je veoma uzbuđen, ali srce mu biješe spokojno. Jedva je čekao da kaže svojim ljudima šta je otkrio. Ali nije mogao da pronađe riječi kojima bi to objasnio.

Pokušao je da kaže drugima, ali ga nisu razumjeli. Videli su da se on izmijenio, da nešto prekrasno zrači iz njegovih očiju i glasa. Primijetili su da on više nikoga i ništa ne osuđuje. On više nije bio kao drugi. Mogao je sve odlično da razumije, ali njega niko nije razumio. Vjerovali su da je on inkarnacija Boga, a kada je to čuo on se nasmješi i reče:

„To je istina. Ja jesam Bog, ali i vi ste Bog. Mi smo isti, vi i ja. Mi smo slike svjetlosti. Mi smo Bog.”

Ali ljudi ga i dalje nisu razumjeli. Shvatio je da je on ogledalo drugih ljudi, ogledalo u kome jemogao da vidi sebe.

„Svako od nas je ogledalo”, reče on.

Vidio je sebe u svima, ali oni u njemu nisu vidjeli sebe. I on shvati da svi oni sanjaju, ali ne znajući, ne shvatajući šta oni zapravo jesu. Oni nisu mogli da vide njega kao sebe jer je između ogledala postojao zid od magle ili dima. A taj zid magle bio je sačinjen od tumačenja svjetlosnih slika – Sna ljudskih bića.

Tada je znao da će uskoro zaboraviti sve što je naučio. Želio je da zapamti sve svoje vizije, i tako je odlučio da sebe nazove Zamagljenim Ogledalom da bi zauvijek znao da je materija ogledalo i da je magla u međuprostoru ono što nas sprečava da saznamo šta smo. Rekao je:

„Ja sam Zamagljeno Ogledalo, jer vidim sebe u svima vama, ali mi ne prepoznajemo jedni druge zbog magle koja se nalazi između nas. Ta magla je San, a ogledalo ste vi, onaj koji sanja.”

OGLEDALO – PRIČA O NAŠIM STRAHOVIMA

Nekada davno živio jedan kralj koji je imao jedan ogroman dvorac. Ali taj dvorac bio je dosta čudan. Čitav dvorac bio je iznutra prekriven ogledalima – zidovi, podovi, plafoni, apsolutno sve. Milioni ogledala.

Jednoga dana kada nikoga nije bilo u dvorcu odnekud dotrča neki pas i uđe u dvorac. Iznenađen nepoznatim mjestom, počeo je da se osvrće oko sebe. I na njegov užas shvati da je sa svih strana okružen mnoštvom pasa. Bili su svuda i bilo ih je bezbroj. Sa namjerom da se zaštiti od njih, pas im pokaza zube, no u istom trenutku i ostali psi pokazaše zube. On poče da reži da bi ih zaplašio. Kao odgovor na to svi psi oko njega počeše da reže.

Vidjevši to, pas je već bio sasvim siguran da mu je život u opasnosti i poče da laje. No čim je zalajao i ostali psi počeše da laju na njega. I što je on jače lajao to su i oni jače lajali.

Sutradan ujutru dvorjani su našli nesretnog psa kako leži mrtav. A bio je tamo sam samcijat. Osim njega u dvorcu nije bilo nikoga. Tamo su bili samo milioni ogledala. Niko se nije borio sa njim, zato što nikoga nije ni bilo.

Ali on je vidio sebe u ogledalima i to ga je preplašilo do smrti. I kada je počeo da se bori, odrazi u ogledalima su takođe počeli da se bore. Uginuo je u borbi sa milionima sopstvenih odraza koji su ga opkoljavali sa svih strana. MUDRE MISLI

Ako ne postoje prepreke unutar nas, ne mogu da postoje ni prepreke izvan nas.

Jer svijet je samo odraz onoga što je u nama. Svijet je jedno ogromno ogledalo.

Ostavite odgovor

Molimo vas da se prijavite koristeći jedan od sledećih načina da biste objavili svoj komentar:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s