BARBARA VILJEVAC LEDINSKI: JA SAM VANZEMALJKA

Ovaj sam intervju napravila 2005. godine. Moja sugovornica je domaćica i neškolovana žena, u to vrijeme u srednjim 50-tim godinama. Njezina priča zvuči nevjerojatno, čak ludo. Ipak… Ima li smisla? Prosudite sami…  (Dana Space)

Tko ste Vi?

Ja sam Barbara Viljevac Ledinski; rodom iz Novigrada Podravskog; već godinama živim u Švicarskoj; udana sam i majka dvije odrasle kćeri; domaćica sam i gotovo neškolovana – imam svega osam razreda osnovne škole…

A tko Vi vjerujete da jeste?

Ja sam jedno iznimno rijetko biće na Zemlji: biće zemaljsko-vanzemaljskog porijekla. Dolazim s Ectorusa iz Mliječne staze. Majka sam nebrojne izvanzemaljske djece; posjedujem neke neobične sposobnosti; govorim sedam europskih jezika, iako ih nikada nisam učila…

Što znači biti zemaljsko-vanzemaljskog porijekla?

To znači da su se za utjelovljenje moje duše vanzemaljci poslužili jajašcem moje majke i spermijem moga oca. No, oplođenom su jajašcu promijenili genetsko-molekularnu strukturu kako bi me prilagodili načinu života na Zemlji.

Da li ste se kao dijete oduševljavali knjigama, filmovima i pričama o vanzemaljcima?

Ne da se nisam oduševljavala, nego sve do svoje odrasle dobi i dolaska u Švicarsku nisam ni znala za priče te vrste…

Što za Vas predstavljaju vanzemaljci?

Moju obitelj! I to sve vrste vanzemaljaca. Jer, kao što i Vi na Zemlji kažete: «Svi smo mi braća i sestre», to isto govorimo i mi, bića iz druge dimenzije – dimenzije koja je direktno nadređena ovoj ljudskoj, fizičkoj. Ljudi su najniža i najnezrelija razina u svemirskoj hijerarhiji. Nas, iz druge dimenzije, ima mnogo vrsta; i fizičkih i duhovnih. Razlikujemo se po izgledu, tehnologiji i funkciji. Među vama živi podosta vanzemaljaca ali izgledaju ljudskoliko pa ih ne raspoznajete. No, oni se međusobno prepoznaju. Miješanih, poput mene, također ima. Znam da u Švicarskoj postoje tri osobe moje vrste. Tako su mi rekli na Ziriškom Institutu…

Kakvom Institutu?

Institutu koji izučava nadnaravne pojave i fenomene, a zove se Švicarski Parapsihološki Institut. On ima mnogo odjela, a mene već više od deset godina proučava odjel za ufologiju. Tamo su zaključili da pripadam skupini tzv. neobičnih ljudi.

Ima li u Hrvatskoj neobičnih ljudi?

…Samo malo… oprostite… nisam vas pratila… misli su mi otišle…

Kuda?

Komuniciram sa svojim mačkom.

Je li i mačak vanzemaljac?

Ha, ha… Za mog mačka misle da jest… Dakle, što ste me ono pitali… Da, ja vjerujem da tu ima ljudi poput mene jer smatram Hrvatsku posebno odabranim zemljom za neke stvari.

Koje stvari?

Ne mogu vam još sve reći…

OK… Kako i kada započinje Vaša ovozemaljska priča?

Mojim rođenjem, odnosno, začećem. Pa i prije toga… Od ranog djetinjstva sam primjećivala da sam drugačija od ostalih ljudi, da drugačije vidim i osjećam. Sa tri godine sam ocu postavljala pitanja na koja mi nije mogao odgovoriti, pa se samo čudio i povlačio… Kasnije sam shvatila da bliskim ljudima mogu zaviriti u unutrašnjost pogledom u oči i pročitati ih kao otvorenu knjigu, ali samo za sebe. Imam i sposobnost vidovitosti. Ali ne kada ja to hoću, nego kada mi je dano. Osim toga, moja vidovitost nije pojedinačna, nego kolektivna. Govorim o stvarima važnim za dobrobit čovječanstva. Što se pojedinačnih ljudi tiče jedino što o njima mogu znati je nepogrešiv osjećaj tko će uskoro umrijeti…

Kako?

Ako nečije svijetle oči počnem doživljavati kao tamne, kao da se zjenice prošire preko rubova šarenice; ili kada u tamnim očima osjetim dvije šireće svjetlosne točke, tada znam da će ti ljudi umrijeti. Istovremeno osjetim u grudima pritisak i bol.

Zastrašujuće…

Ne, u smrti nema ničeg strašnog. Ona uopće nije onakva kakvom je ljudi zamišljaju. Ono što boli je bolesno tijelo. A smrt je hitra i nimalo bolna. Za trenutak dođe do gubljenja svijesti i čovjek više ništa ne vidi, ne čuje i ne osjeća. No, vrlo brzo postaje svjestan svijesti same. Tada duh izađe iz tijela – u fizički svijet. Dakle, smrt dođe da nekoga uzme. Ali ona nije ta koja odlučuje. Odluku donosi Viša, Univerzalna sila. Ljudi je zovu Bog.

Kako znate te stvari o smrti?

Jer sam je doživjela i preživjela… Potkraj trudnoće 1971. godine dogodila mi se klinička smrt uslijed otkazivanja rada bubrega. Dijete su spasili carskim rezom, a mene su tri dana držali na  aparatima za održavanje života. Kada su me četvrtog dana skinuli s aparata kao otpisani slučaj, ja sam se «čudom» vratila u život.

Što se za vrijeme kliničke smrti događalo s Vašom svijesti?

Moj duh se dignuo prema plafonu bolnice odakle sam gledala svoje beživotno tijelo na stolu. No, to me, za razliku od liječnika koji su me panično pokušavali reanimirati, nije nimalo uznemirivalo. Gledala sam ih i govorila: ostavite to tijelo, pa ja sam tu, meni je dobro, što se mučite oko njega… Tada se pojavilo Svjetlosno Biće koje je odmah zadobilo moje puno povjerenje, pa me pozvalo da krenem za njim. No, moja su razmišljanja još uvijek bila ljudska, te sam krenula prema vratima. Tada se biće vratilo po mene i izvelo me, kako to i dolikuje duhovima, kroz plafon. Napustila sam bolničku zgradu i krenula u razgledavanje…

Astralni turizam?

Upravo tako. Cijelu sam tu noć «hodala» po Zirichu. To je bilo nešto predivno. Grad u noći, svi ti izlozi, dućani, galerije, ljudi…nevjerojatno…bio je to za mene čudesan doživljaj… Iako sam se nekako kretala iznad glava tih ljudi, još uvijek sam razmišljala ljudski i bojala se da ću se izudarati o krošnje drveća ili električne vodove. No, znatiželja me nosila. Oduvijek sam htjela putovati, vidjeti svijet, razne zanimljive stvari, umjetnine, ali to si nisam mogla priuštiti. No, sada sam shvatila da mogu dostići nepojmljive brzine pa sam koristila priliku da vidim što više toga. U ta sam tri dana valjda obišla cijeli svijet. Sjećam se, na primjer, da sam posjetila francuski Luvre… Druge sam se noći ponovo vratila u bolnicu da vidim svoje dijete. Sve je bilo uredu pa sam pred jutro svratila u svoju roditeljsku kuću u Novigrad Podravski. Dok sam promatrala tatu kako ustaje iz kreveta i navlači čarape, baku kako loži peć i mamu po kuhinji, imala sam osjećaj kao da sam fizički došla iz Švicarske pa sam povikala: mama, tata, ja sam tu! A oni ne reagiraju. Nitko me ni ne čuje, niti ne vidi. Svatko radi svoje. E, to bude malo teško. No, Svjetlosno Biće je stalno bilo uz mene. Ponekad sam bila svjesna da je u mojoj blizini pa smo komunicirali, a ponekad bih bila toliko zanesena doživljajima da bih ga bila potpuno nesvjesna…

Tko je Svjetlosno Biće?

Moje iskustvo govori da nakon smrti duša sreće dva svjetla. Prvo svjetlo je duhovno Biće koje ljudi obično zovu Anđeo. Ono dočeka umrlog i vodi ga u drugu dimenziju. Ponekad se umrlima prikazuju u liku neke bliske osobe. No, Anđeo je tek jedno od mnogih bića koja su oko nas ali ih ne možemo vidjeti… Drugo svjetlo je mjesto na koje idu duše umrlih. Ljudi ga zovu raj. On to i jest. Za ljudski pojam. Ali ne i za Univerzalni. Svaki čovjek po smrti najprije odlazi na Ectorus, tamo bude razvrstan, a onda upućen bilo kuda. Malo je onih koji se vrate iz tog drugog svjetla. Ja se nisam htjela vratiti. No, vratila sam se voljom Viših sila.

Niste žalili za zemaljskim vezama: za mužem, djetetom, roditeljima?

U prvoj fazi kliničke smrti sam još uvijek osjećala jaku emocionalnu vezu. U drugoj fazi duša se oslobađa svega ovozemaljskog jer dolazi do drugih saznanja, blaženstva, beskrajne ljubavi. Za to savršenstvo nedostaju riječi…

Kako je izgledao povratak u tijelo?

Ne ide to hop. To ide postepeno. Najprije mi je duh ušao u tijelo ali se još nije s njime stopio u jedno. Misli su mi radile: pogledajte me bolje, ja nisam mrtva, ja sam tu. Upotrijebila sam svu svoju snagu da pomaknem ruku. Tek sam onda otvorila oči i zapitala na njemačkom: kako je moje dijete? Moj muž je bio zaprepašten – to je bio jezik kojeg uopće nisam poznavala. Bar ne na fizičkoj razini. Na višoj mi je razini to znanje bilo direktno dostupno. No, kako sam se ja ponovo sve više stapala s materijalnom razinom, tako je nestajalo i moje znanje njemačkog, pa na drugo pitanje liječnika više nisam znala odgovoriti. No, po oporavku, znanje stranih jezika postalo mi je lako dostupno…

Kako to mislite?

Vrlo brzo nakon kliničke smrti govorila sam njemački, talijanski, francuski, švicarski, španjolski i ruski, a da ni jednog nisam učila (osim ruskog u osnovnoj školi). Dovoljno je bilo da ih čujem na televiziji i od ljudi oko sebe. Ako ih sve i ne govorim tečno, razumijem ih dovoljno dobro da na njima mogu pisati poeziju koju sam objavila u knjizi Život putuje svemirom. Osim što pišem poeziju i govorim na sedam europskih jezika, kreativna sam na svim područjima. Bavim se umjetnošću, pišem, crtam, slikam, sama sam svoj arhitekt, dekorater i sve što treba. Ljudi se čude i pitaju me koje sam sve studije završila, a ja sam neškolovana žena. Ali žena zemaljsko-vanzemaljskog podrijetla.

Kako znate za to svoje podrijetlo?

U jednom trenutku kliničke smrti gledala sam cijeli svoj život u retrospektivi kao na platnu. Sjetila sam se vremena kada sam kao duhovno biće živjela na Ectorusu. Nisam morala dolaziti na Zemlju. To je bila moja dobra volja. Došla sam na Zemlju s određenim zadatkom kojeg moram izvršiti. Proučavala sam područje na kojem ću se roditi i odabrala svoju mladu majku. Sve što se događalo nakon toga, događalo se voljom Viših sila. Svega toga sjetila sam se u kliničkoj smrti ali ne i zadatka kojeg moram izvršiti. No, znala sam da ću, kada dođe određeno vrijeme, točno znati što mi je činiti i govoriti. To se događa od 1999. godine. Na meni je da ljudima kazujem istinu o životu u svemiru.

Što je istina o životu u svemiru?

Istina je to da je svemir pun života. Da je sve što postoji u svemiru živo. Ovaj stol i onaj kamen nisu mrtve stvari. Sve je prožeto životom. Energijom. Duhom. Ljubavlju.

Svemir se doima kao ugodno i sigurno mjesto…

I jest. Ali Zemlja to nije. Zato se i događaju otmice ljudi od strane vanzemaljaca. Ja sama oteta sam nebrojno puta. Prvi puta kao malo dijete, najčešće između šesnaeste i tridesete godine.

I otmica ste se prisjetili u kliničkoj smrti?

Ne, otmica sam se prisjetila mnogo godina kasnije, točnije jedne noći 1993. godine u Švicarskoj, kada sam u spavaćoj sobi pored svog kreveta ugledala tri vanzemaljca… Iako sam se uplašila, moje su misli bile munjevite. Prva je bila: lopovi! A zatim: što želite od nas, mi nismo bogati. A onda sam zbog njihovih velikih tamnih očiju pomislila da nose naočale pa sam posumnjala da su nekakvi mafijaši. Ali što će oni kod nas, što bi mi, obični ljudi, imali s mafijom. Bilo mi je glupo to što, ako su već u onim smiješnim sivim uskim odijelima, zašto su i ćelave glave ofarbali u sivo? Tek mi je treća misao bila: pa to su… Greyevi…. Istog sam se trena počela prisjećati svih svojih susreta s njima…

Greyevi? Sivi? Zar to nije ona zločesta vrsta?

Ne. Ima ih dvije vrste. Ovi su dobri… Dakle… Drmala sam muža, ali on se nije dao pomaknuti. Mislim si: pa kako taj čovjek može spavati!? Nakon toga sam se i ja potpuno ukočila. Još su mi samo oči funkcionirale. Počelo mi se spavati, a ja sam svim silama htjela ostati budna da vidim što se događa. No, nisam imala šanse. Kad me odvode na brod, najprije me probude, a zatim stave u hipnotički san. Način kretanja s njima od sobe do svemirskog broda, te naše materijalizacije i dematerijalizacije, shvatljive su mi iz razloga što imam iskustvo kliničke smrti. No, drugim ljudima to nije moguće opisati.

Kako izgleda svemirski brod?

U normalnom se stanju sjećam nekih stvari prije i poslije otmica, no ono u sredini ipak nedostaje, u prosjeku oko dva sata brisane memorije. Imam samo svijest da sam bila na brodu i osjećaj ogromnog, akustičnog prostora.

Zbog čega vas otimaju?

Odvode nas na brod uglavnom iz razloga ugradnje inplanta. Ako je u pitanju samo kontrola inplanata, onda to obave jako brzo, na licu mjesta u spavaćoj sobi… Ja sam inplante imala po cijelom tijelu: u nosu, uhu, preponi, a u oku sam ga nosila petnaest godina. Inače obično ostaju u tijelu pet godina, a onda ih izvade bez ikakvih ožiljaka. No, meni su, iz nepoznatih razloga ostala dva ožiljka: jedan na vratu, jedan iznad koljena. Evo tu gdje se crveni… slobodno probajte… Kako vam izgleda pod prstom?

Jako je tvrdo…

E taj sam sama izvadila kada sam imala trideset godina. Jedno jutro sam se probudila s osjećajem boli oko koljena. Podignem spavaćicu i vidim kao rozu opeklinu, malo oteknutu, s crnom točkicom u sredini. Pod prstom je djelovalo kao da iz te točkice viri trn. Uzela sam pincetu i stala je vaditi. Stavila sam je na lavandin i promatrala povećalom. Imala je pravilan četvrtasti izgled s po dvije «nogice» sa strane. Kako tada nisam imala pojma o čemu se radi, taj je inplant završio u kanalizaciji. Njegovo sam značenje shvatila tek mnogo godina kasnija kada mi se vratila memorija…

Zbog čega bi vanzemaljci ljudima stavljali inplante?

Inplanti imaju veze s trudnoćama. Zbog tih sam trudnoća imala redovite tromjesečne prekide menstruacija od šesnaeste do tridesete godine. Krajem trećeg ili početkom četvrtog mjeseca trudnoće, uzimaju plod i on dalje raste u inkubatoru. Poslije tridesete ne rade na nama trudnoće, već samo uzimaju jajašca. Ja sam sa 47 godina imala za zemaljsku ginekologiju neshvatljivo jake ovulacije. A u dobi sam kada je većina žena odavno izgubila menstruacije…

Zašto bi se oni toliko zanimali za razmnožavanje?

Oni stvaraju djecu koja su ljudskolika, kombinirana ili na njihovu rasu. I nijedno od te djece nije za ovaj svijet. Ta su djeca za neke druge svjetove.

Zbog čega?

Ukoliko čovjek ne bude dovoljno svjestan i razuman, ubrzo će uništiti ovu Planetu. U tom bi slučaju trebalo proći mnogo vremena prije nego li se ona pročisti i postane ponovo pogodna za život. Ta bi djeca trebala biti novi ljudi tog novog svijeta.

A što smo mi?

Mi smo za njih, na neki način, pokusni kunići. Ali istovremeno i njihovi štićenici.

Kako nas to oni štite?

Ljudska kolektivna svijest prepuna je strahova. Vanzemaljci rade upravo na promijeni te kolektivne svijesti. Ukoliko se u tome uspije, bit će dobro na ovome svijetu. Ukoliko se ne uspije, neće biti dobro.

Što proričete u tom smislu?

Davno sam rekla da će se u Americi dogoditi veliko zlo. Ali nisam rekla kad jer su vrijeme, prostor i svi brojevi ovozemaljska, a ne univerzalna stvar. To se zlo dogodilo 11. rujna 2001. godine. Isto sam tako rekla da će tim događajem započeti Treći svjetski rat. No ljudi me nisu shvatili jer su očekivali klasični svjetski rat kakvi su bili i prva dva. Objasnila sam da se ne radi o klasičnom, već o podmuklom, terorističkom ratu u kojem se ne zna gdje je neprijatelj i odakle napada. Isto sam tako rekla da će se mnoge stvari pripisivati bin Ladenu ali da neće sve zlo dolaziti od njega. Govorila sam da će novi milenij započeti s klimatskim poremećajima: poplavama, potresima i vulkanima, a kažem i to da je moguća eskalacija svjetskog rata. Ja bih radije da se to ne dogodi jer su vizije koje sam primila jezive. Toliko grozne da se o tome ne može ni govoriti…

Mora li sve to biti baš tako?

Ne! Mi imamo moć promijeniti budućnost odmah sad. Doduše, kada bi se čekalo da ljudi sami od sebe naprave nešto po tom pitanju, onda se ništa ne bi dočekalo. Zato dolaze vanzemaljci i osobe poput mene. Ali ja nisam ni prva niti posljednja. Mi smo kao neki vodiči, duhovni učitelji. Ne moram ništa posebno činiti. Ljudi koji su sa mnom u kontaktu puno toga mogu naučiti. Ako to žele.

Što Vaša obitelj kaže na sve ovo? Jesu li oni bili otimani?

Oni nisu bili nikada otimani. A što se prihvaćanja tiče… U početku, kada je počelo moje sjećanje, bilo je jako teško. Poznaju me cijeloga života i znaju da nisam nikakva luda. Govorili su mi da za svoje priče nemam dokaze. A ja sam im odgovarala da to znam ali da ne smiju ignorirati neke stvari samo zato što su drugačije i nedokazive. Kako sam u tome ustrajavala, vremenom su se počeli više zanimati i informirati o tim stvarima tako da sada prihvaćaju ono što im govorim.

Možete li kontaktirati s vanzemaljcima kad god poželite?

Ne, ja ih ne mogu prizvati. Oni dolaze kada oni žele.

Da li Vam još uvijek djeluju čudno kao one noći u spavaćoj sobi?

Ja ih ne doživljavam kao lijepe ili ružne. Tako ne gledam niti na ljude. To je stoga što svijet ne promatram očima nego srcem.

Imate li među vanzemaljcima prijateljstva poput zemaljskih?

Svakako.

Da li vanzemaljci zasnivaju obitelji?

Da, na neki način. Ali to je teško objašnjavati. Za neke stvari još nije ni vrijeme ni mjesto.

Kako se vanzemaljci razmnožavaju; uživaju li u svojoj privatnosti klasični seks?

To vam najbolje prikazuje Steven Spielberg u seriji Taken. Oni koji to nisu gledali neka svakako pogledaju. Mene je jako emocionalno ganula…

Upuštaju li se oni u neformalne razgovore poput: Ćao Barbara, kako si danas, što si spremala za večeru… hoćemo li sada napraviti jednu malu vanzemaljsku bebu…?

Ha… Baš ste zgodni…

Vi kao da pokazujete veliko razumijevanje za nešto što je u većini filmova otetim Zemljankama inače velika trauma…

Mnogim je otetim ljudima ugradnja inplanata bolna i traumatična. Posebno ako su odvedeni u stanju hipnoze. To je stoga što sve novo i nepoznato automatski stvara strah. I da znate, otetih ima mnogo više nego što se to uopće pretpostavlja… Meni otmice nisu traumatične. Ja se toga ne bojim. Ja surađujem sa njima, Greyevima. Ja za njih nisam ista kao drugi oteti ljudi. Ja sam za njih posebna zbog svog vanzemaljskog porijekla. Zato sam imala tolike trudnoće. Prototip sam ima za jednu vrstu pa na mene jako paze. To je razlog što sam u brojnim životnim situacijama, kada sam trebala umrijeti, ja čudom preživjela…

Znači, klinička smrt nije bila jedino čudo?

Nije. Kao beba od četrnaest mjeseci oboljela sam od hripavca i teške upale pluća. Doktor je rekao da neću preživjeti noć. No, ja sam preživjela, a sutradan sam tako čvrsto spavala da su roditelji mislila da sam umrla. Kada je došao liječnik, ustvrdio je, ne samo da sam živa, već i da je moja bolest nestala i da je preko noći došlo do potpunog iscjeljenja… S trinaest godina sam doživjela tešku saobraćajnu nesreću u kojoj mi je lice bilo posve smrskano. Za slučaj da prebrodim krizu i preživim, liječnici bi mi amputirali nogu, a kožu sa stražnjice transplatirali na lice. Ja sam krizu prebrodila i preživjela, nogu, na njihovo čuđenje nije trebalo amputirati, a kada su mi par dana kasnije skidali zavoje s lica da vide što će s njim, na njemu je bila mlada, zdrava koža bez i jednog ožiljka… Sa trideset i sedam godina oboljela sam od inače kobne vrste leukemije, a ja sam ozdravila nakon godinu dana, a da liječnici ne znaju kako… O kliničkoj smrti uslijed otkazivanja bubrega i sepse već sam pričala… U svim tim situacijama bila sam otimana i liječena vanzemaljskom tehnologijom. Ta je tehnologija opipljiva, ali to je isto tako i tehnologija svijesti, energije i svega drugoga.

Da li je itko iz Vaše blizine ikada bio svjedokom kakvog vanzemaljskog fenomena?

Ooo da. Rođaci, koji su se ranom zorom vraćali s naše svadbe 1970. godine, iznad našeg mjesta vidjeli su dvanaest letećih tanjura u niskom preletu… Dan nakon promocije moje knjige pjesama Život putuje svemirom 1999. godine nad mjestom je primijećen nepoznat leteći objekt, a o tome je izvijestila i Koprivničko-križevačka policijska postaja…

Zbog čega se vanzemaljci drže tako tajanstveno?

Da ih ljudi ne poubijaju. Čovjek ima tu moć. Ali vanzemaljci to znaju pa se dobro štite…

Znaju li svjetske vlade za postojanje vanzemaljaca?

Znaju ali to drže u tajnosti…

Koje vlade to znaju?

Ostanimo samo na američkoj… Ne želim o tome… Morate znate da živim opasno zbog stvari o kojima vam govorim. Znam puno toga, ali mnogo toga vam još ne smijem reći, a neke koje smijem, moram izgovoriti vrlo pažljivo.

Čega se bojite?

Ja se ničega ne bojim. Mene nikada ničega nije bilo strah… Vanzemaljci nisu neprijatelji ljudi. Najveći neprijatelj čovjeka je strah.

Koji su njegovi najsnažniji izvori?

Jedan od naših najvećih izvora strahova je negativna ishrana. Ako već jedemo životinje, onda bi ih trebalo pustiti da žive u svom prirodnom okruženju, da se prirodno hrane i da ih ne ubijamo pred drugim životinjama. Životinje imaju inteligenciju i emocije. I njih boli isto kao i nas. Kada jedemo životinju koja je gledala ubojstvo drugih životinja, mi tada jedemo čisti, nepatvoreni strah. I to je jedan od bitnih razloga što u kolektivnoj svijesti imamo sve više straha. Ista stvar je i s biljkama. Zato bih ja najradije da ne štetimo ni biljkama, niti životinjama, već da živimo samo od vode. Na žalost, to još uvijek nije moguće.

A koji je drugi moćni izvor straha?

Vjerska i politička ideologija. U tom ću smislu reći samo to da se treba kloniti ekstremizma, bilo u političkoj, bilo vjerskoj formi. Neću imenovati ekstremiste. Samo ću reći to da je riječ o moćnim pojedincima koji puno toga kvare. U smislu kolektivne svijesti. A kada je kolektivna svijest puna straha događaju se mnoge loše stvari. Od straha se mučite, razbolijevate, ubijate jedni druge, ubijate životinje, ubijate Planetu. Strah nije energetska rupa. I on je energija. Samo negativna. A njome se hrane niže dimenzije.

Ima i toga?

O da, ima i toga. Ali svi smo tu jedni zbog drugih. Gornji ne postoje bez donjih, kao što ni donji ne postoje bez gornjih. Svi trebamo jedni druge… Kako vam zvuči ovo što govorim?

Ima smisla…

Ovo što govorim možda će mnogima zvučati čudno. Ali iza stvarnosti koju poznajete postoji jedna druga istina.

Što je istina?

Ljubav.

Što je Ljubav?

Ljubav je najveći zakon. Ona je najvažnija. Iz nje proizlazi sve.

Kako je spoznati?

Većina ljudi dopodne mrzi sebe, a popodne čitav svijet. Za početak naučite voljeti sebe…

Kako?

Hrani se pozitivno, čini pozitivno, misli pozitivno, živi pozitivno! Svaki čovjek ima moć da nadvlada svoje strahove. Mora sakupiti dovoljno svijesti, snage i savjesti te raditi na sebi. Kada nadvlada svoje negativnosti i neznanje, živjet će ljepše, lakše i zdravije. Ova promjena započinje pozitivnom mišlju…

Izvor: 4dportal.com


By vesnamih Posted in Razno

7 comments on “BARBARA VILJEVAC LEDINSKI: JA SAM VANZEMALJKA

  1. Sa postovanjem svim tragaocima za Istinom

    Prilog mi se dopao a djeluje i podsticajno da se trgnemo iz
    ucmalosti koja lici na jedno hodanje u krug.

    Lijepe si pouke date a i nije ih tesko razluciti iz cijeline samo trebe malo
    dobre volje da se to ucini.

    A svako to mora za sebe da odradi, ako zeli da se dalje kvalifikuje za
    slijedecu
    etapu u duhovno-evolutivnom razvoju.

    Sa postovanjem

    Matija

  2. nisam 100% siguran..ali mislim da se i ja mogu naći u ovom opseženom opisu,iako sam vrlo mlad tek 23 godine,uvijek sam osjećao drugačije,smatram se Indigo osobom treće generacije,prije par godina sam počeo više “progledati“ ono što mi je kao malome ,bilo nejasno i “puno pitanja u glavi“.. i tako sad radim više na sebi,i osjećam da je TO tu samo trebam jos malo malo..neopisivi osjećaj.

    • haha Lu Ka,tuka Voislav iz Mk, kad sam ti procitao tvoj komentar,kao ja dam sam pisao to…isto imam 23 godina i sve ostalo sto si napisao…def se moramo upoznati…🙂 pozz

  3. Manje-više poznate stvari,ali rečene „na izvoru“ pa imaju jačinu…za one koji su spremni prihvatiti…samo se nadam da će prevladati razum i da ćemo odabrati bolju opciju za opstanak naše vrste na ovoj prekrasnoj planeti…

  4. mislim da se mogu pronaci bar u jednom djelu price iako me ovo sve poprilicno plasi…naime ja sam rodjena od sedam mjeseci i kao beba sam bolovala od niza bolesti tako da je svaki doktor koji bi vidjeo moj zdravstveni karton posumjau u to da sam ziva…ha ha ..u drugoj godini sam zbog sepse i komplikacija prezivjela klinicku smrt a vec su se pojavile i „mrtvacke pjege“ al prezivjela sam mada se ne sjecam naravno nicega , dalje u petoj godini sam pretrpjela operaciju krajnika na zivo jer anestezija uopste ne djeluje na mene…ispod koljena imam bas tu kvrzicu koju ste opisali i uvjek sam se pitala sta je to …inace imam jaku intuiciju i veoma mnogo sanjam …ne mogu o sebi misliti kao o nekoj vanzemaljki al me ovo sve tako inspirisalo da komentarisem i iskreno vise se tih vanzemaljaca bojim nego sto vjerujem u njih ..ako postoje …ali svakako vjerujem u neku visu inteligenciju…pozz

  5. ne postoji svicarski jezik….postoje jezici kojima se govori u svicarskoj…..svicarski njemacki, svicarski francuski, svicarski talijanski i retroromanski……u Zurichu ne postoje bandere i elektricni vodovi da bi se u njih moglo zapeti….vodovi su pod zemljom……..

Ostavite odgovor

Molimo vas da se prijavite koristeći jedan od sledećih načina da biste objavili svoj komentar:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s