RELIGIJA I DUHOVNOST

„Sve velike svjetske religije proizlaze iz jedne istine. Pripadnost jednoj religiji bez primjene istine jest kao da slijepac vodi slijepca. Oni koji pripadaju Bogu vole sve. Ljubav je religija univerzuma, ostvaruje nepodijeljenu,  apsolutnu Stvarnost.“  – Swami Rama. Tisuće svezaka knjiga napisane su o vjeri i duhovnosti. Ti aspekti života trebali bi ljude zbližavati, no već su tisućama godina uzrok dubokih podjela, pa i ratova. Razlog je tomu nepravilno definiranje očitog, što osobito vrijedi za suvremenu filozofsku misao.

Kad govorimo o religiji, postoje različiti pristupi spoznaji Jastva; jedni su filozofski ili spekulativni, a drugi u svjesnosti Gospodina. Religija bez filozofije samo je sentiment, ili ponekad fanatizam, a filozofija bez religije umna špekulacija. Prvi je put posredan, dok je drugi direktan, ali ima svoje opasnosti (dogmatizam). Čitav proces trebao bi se sastojati od razumijevanja pravog položaja jastva u odnosu na Vrhovno Jastvo.

Materijalna načela religije

Postoje četiri načela religije koja pripadaju materijalnom svijetu:

1. dharma – religioznost
2. artha – ekonomski razvitak
3. kama – udovoljavanje osjetilima
4. mokša – oslobođenje.

To su materijalni putovi stjecanja oslobođenja. Bog je transcendentalan prema ova četiri načela. Sama ljubav prema Bogu duhovna je, transcendentalna. Suvremena misao daje svoje odgovore i tumačenja. U knjizi Nova otkrića Donald Walsch kaže da je religija ustanova izgrađena oko određene ideje. Kada te ideje postanu krute, kao da su zapisane u kamen, nazivaju se dogmama ili doktrinama. Tada ih je, uglavnom, nemoguće promijeniti. Organiziranim je religijama potrebna vaša vjera u njihova učenja. Za duhovnost kaže da je iskustvo koje od vas ne zahtijeva nikakvo uvjerenje. Prije bi se moglo reći kako vas neprestano potiče da zamjećujete svoje iskustvo. Osobno vam iskustvo postaje autoritet, a ne nešto što vam je drugi rekao. Za organiziranu religiju kakvu trenutno imamo kaže se da je uglavnom ekskluzivno iskustvo. Ekskluzivno je za pojedinca ili skupine koje ga doživljavaju. Nije pronađen način na koji bi se svi ljudi, odnosno cjelokupno društvo, uključili u to iskustvo, jer nisu svi suglasni oko toga kako bi to iskustvo trebalo iskusiti. Neslaganje je tako dramatično da se prekida ekstaza kako bi se izrazilo nezadovoljstvo drugim ljudima zato što tu ekstazu ne doživljavaju na isti način. Bijesni zbog te ekstaze, nastaju svađe, ubojstva, pa i ratovi. Vivekananda u knjizi Bhakti yoga kaže: „Vrlo je dobro roditi se u crkvi, ali je loše tamo i umrijeti. Drugim riječima, dobro je u početku pripadati nekoj sekti jer ona u nama pobuđuje plemenite osobine i usmjeruje nas, ali se najčešće događa da nikad ne uspijemo nadrasti njezina ograničenja.“ Nadalje, u jednom ulomku kaže: „Vidio sam maloumne koji piju ustajalu vodu iz zdenca iako u blizini imaju svježu tekućicu samo zato što je zdenac iskopao njihov otac. Iz svog života znam da sama religija nije kriva nizašto. Nije religija protjerivala ljude, nije religija spaljivala vještice, nije religija nanosila zlo. Sve su to radili ljudi, u ime religije, iako se radi samo o politici. Tko je onda kriv kada se religija izopači u politiku?“ Što religija jest, a što bi trebala biti? Religija se sastoji od obreda, običaja i dogmi koji preživljavaju na temelju straha i slijepe vjere. Religija razlikuje one koji joj ne pripadaju i osuđuje njihov način života. Religija nameće svoje mišljenje (učenje), i ne dozvoljava slobodu. Danas su religije podijeljene u bezbrojne sekte i kultove. Ogranci tih religija postali su iznimno kruti. To je dovelo do njihovih podjela i razdvajanja. Društvu je potrebna religija koja bi uvažavala i znanost i duhovnost, materijalno bogatstvo i mentalne discipline. Religija bi trebala pridonositi sreći i razumijevanju, pridonositi miru u svijetu, a ne sama biti uzrok sukoba, podjela, pa i ratova. Trebala bi objedinjavati ukupnu naprednu misao koja počiva na istini, a ne na dogmama koje su često pretvorene u zakone koji daju ovozemaljski legitimitet za progon i nametanje svoje volje neistomišljenicima. Gotovo u svim religioznim spisima govori se o ljubavi, sreći, jedinstvu; ne govori se o mržnji i ljubomori. Zašto dolazi do odstupanja od proklamiranog i potpunog zastranjivanja? Odgovor je da su to ekonomski interesi pojedinaca ili skupina koji su poštenu namjeru objavitelja nekog religioznog puta iskoristili za vlastite interese, te jačanje svoje moći i udruživanje u interesne skupine s ciljem nametanja svoje vlasti. Gubi se svaka moralnost, etičnost. Bhaktivedanta Swami Prabhupada kaže da načela religije ne bi smjela počivati na dogmama i  formulama koje je stvorio čovjek, već na četiri principa, propisana pravila: strogosti, čistoći, milosrđu i istinoljubivosti.

Nepoštivanje ovih načela dovodi do razočaranja pojedinaca u religiju. Tako indijski nobelovac Rabindranath Tagore u svojoj knjizi Čovjekova vjera kaže: „Osvjedočio sam se da u religiji, kao i u umjetnosti, ono što je prirodno, grupi uopće nije važno. Uistinu, tu se najčešće radi o okruživanju onima koji se međusobno oponašaju. Nakon duge bitke da koristim masku ne bih li sakrio živo lice istine, raskinuo sam veze s našom crkvom.“ Većina čovječanstva pripada, ili barem misli da pripada, pojedinim religioznim skupinama. Većina zna samo osnove iz liturgije. Povijest nastanka, dublji smisao poruka koje im se daju, ne razumiju, ali se svejedno osjećaju pripadnicima te religiozne skupine. Intelektualno svjesniji, povlače se i sami pokušavaju pronaći put ka duhovnosti. Postoji niz primjera; veliki pisci, znanstvenici, pa i obični pojedinci odabiru vlastiti put. O tome se ne govori.  Uzimaju se njihova djela, i dijelovi iz njihovog učenja, koja odgovaraju vladajućoj eliti. To se prvenstveno odnosi na Zapad i njegovu filozofiju koja je upregnuta u kola liberalnoga kapitalizma koji prihvaća cijeli svijet, pa i Kina, makar se on tamo zvao „komunizam“. Samo su druga imena i glumci na sceni. Teorije u koje ne vjeruju ni njihovi autori. Neki od svjetski poznatih znanstvenika, teologa i filozofa odrekli su se svojih radova, ili ih je vrijeme pregazilo. Mnoštvo je primjera, kao sv. Toma Akvinski koji je nakon teške bolesti, koju je jedva preživio, nakon vraćanja iz komatoznog stanja, izjavio da je sve što je napisao potpuni promašaj. Poslije toga nije napisao više ni reda teksta. Bez obzira na njegove riječi, nije se išlo u istraživanje razloga za njih, nego je njegov nauk i danas temelj učenja u Katoličkoj crkvi. Sljedeći je primjer Darwinova teorija evolucije, koju su već bezbroj puta oborili eminentni znanstvenici jer se ne može dokazati postanak čovjeka od primata (nedostatak arheološke potkrijepljenosti). Sam Darwin bio je praktičan vjernik. Ta se teorija direktno kosila s učenjem Crkve. Bez obzira na neargumentiranost, ona se i danas u školama diljem svijeta predstavlja kao službena i istinita. U nekim se zemljama u školama predaje i vjeronauk, tako da se istovremeno uče kontradiktorne stvari. Slijede primjeri: teorije o postanku svijeta iz velikog praska, Einsteinova teorija relativiteta itd. (Einstein je bio zaljubljenik u Bhagavad-gitu, u kojoj su temeljni odgovori koje nije prepoznao). Za sve ove teorije karakteristično je da tragaju za istinom. Svoje pretpostavke proglašavaju istinama za koje si dodjeljuju i Nobelovu nagradu, novac čovjeka koji je izmislio eksploziv od kojega je toliko ljudi stradalo. Sami bi sebi htjeli pripisati nekakvu moć, a Vrhovni Stvoritelj kao da ne postoji. Cilj znanosti, kao i religije, trebala bi biti istina, ali tu ne može biti pomaka kad je znanost fokusirana isključivo na vanjski svijet, a religija na podržavanje praznovjerja, slijepog vjerovanja, običaja i dogmi. Znanost traži put ka moći, a religija nadzor nad ljudskim srcima, što je malo perfidnija i još opasnija metoda uspostave moći. Njihov zajednički pakt bio je uzrok pada starih civilizacija i na tim su se ruševinama pojavljivali novi propovjednici koji su propovijedali put k istini preko duhovnosti. Očigledan je pomak u znanosti i religiji. U znanosti se izmišlja, i novi nazivi i teorije, ali one ipak idu k Izvoru, ma kako ga zvali. Doduše, sve je to stidljivo i nije prihvaćeno u širim znanstvenim krugovima, ali ipak se kreće. Holon – cjelina, dio Kao odustajanje od čistog materijalističkog pristupa danas se već govori o holističkom pristupu, kao odgovor na niz materijalističkih pitanja, koja su uvijek davala besmislene odgovore. U knjizi Kratka povijest svega Ken Wilber navodi Arthura Koestlera koji je uveo pojam holon za koji kaže: „Holonom možemo nazvati bilo koji entitet koji je cjelina, a istodobno i dio neke druge cjeline. Počnete li pažljivo promatrati stvari i procese koji doista postoje, uskoro postaje očigledno da oni nisu samo cjeline već i dijelovi nečeg drugoga. Oni su cjeline, dijelovi, to jest, holoni. Primjerice, cijeli atom dio je cijele molekule, cijela molekula dio cijele stanice, a cijela stanica dio cijelog organizma, i tako dalje. Svaki od ovih entiteta nije ni cjelina ni dio, već cjelina, dio, holon. Postavka je da svi holoni dijele izvjesne značajke: holoni imaju dva poriva – moraju održavati svoju cijelost i svoju djeljivost. Održavajući cijelost, svoj identitet, autonomiju, svoju agensnost (prestanu li to činiti, prestaju postojati), štite svoje postojanje. Bez toga, okolni bi ih pritisci poništili. Ovo vrijedi za atome, stanice, organizme, ideje. Holon  se mora istovremeno uklopiti kao dio nečeg drugog. Postojanje mu ovisi o sposobnosti da se uklopi u okoliš, a to vrijedi za atome, molekule, životinje i ljude. Svaki holon ne samo da ima svoju agensnost kao cjelina, već se komunošću mora uklopiti kao dio drugih cjelina. Svaki holon prestaje postojati ako podbaci u bilo kojem od ovih aspekata.“ Iznesene su neke postavke: Svemir ima usmjerenje. Nekamo ide. Tlo mu je Praznost, poriv mu je organizacija oblika u sve koherentnije holone.

Iz knjige Tomislava Praševića: “Tijelo – Kavez za dušu”

http://atma.hr/religija-i-duhovnost/