APOKALIPSA KAO PRIKAZ HRISCANSKOG POSVECENJA – Rudolf Stajner

(Prvo predavanje) Nirnberg:18.6.1908 god.
Premili moji Antroposofski prijatelji,
– U čitavom nizu predavanja bavit ćemo se ovih dana jednom veoma značajnom i veoma dubokom Antroposofskom temom. Pre nego ćemo preći na naše promatranje, dozvolite mi da izrazim svoje najdublje zadovoljstvo, što smijem ovde pred prijateljima iz tako raznih krajeva Njemačke, štaviše i iz Evrope, sapočeti izlaganje ovog dubokog i značajnog A n t r o p o s o f s k o g predmeta. Ovo zadovoljstvo vredi pre svega za naše drage Nirnberške antroposofske prijatelje, koji sigurno neće biti manje radosni od onoga koji im sam govori, što mogu u ovom gradu za s razmjerno duže vreme negovati antroposofski zajednički život sa svojim prijateljima sa strane. Baš se u ovom gradu, pored naj življe težnje za saznanjima velikih antroposofskih Istina, uvjek polagalo tako mnoga vrednosti na što treba biti istinsko antroposofsko gledište i zbiljski antroposofski život – Imalo se ovde dubokog razumevanja za prikaz tog antroposofskog, koji razumemo samo onda, kada antroposofska učenja nisu za nas samo nešto sa čime se bavimo u teoriji, nego ako nam ono postane sve ono što produbljuje naš vlastiti život sve do najdublje dubine naše duše. Što nas uzdiže i zagrijava plamenim oduševljenjem, ali što nas ujedno vezuje užim vezama sa našim bližnjimai sa celim svetom.
Jer za čoveka več mnogo znači, ako osjeća, da sve što susreća u vanjskom čulnom svetu, u čulnom vidljivom obliku, da mu se može to činiti samo kao spoljna fizionomija nečeg nevidljivog što je iza toga, nekog nadčulnog bića. Cijeli svet, svim što je u njemu postaje konačno za onog ko u svome životu primenjuje Antroposofiju, postepeno sve više i više samo fizički izraz božanski duhovnih bića. Pa, kada promatra okolo sebe vidljivi svet, biće mu kao kad gledajući crte nekog ljudskog lica, prodire do Srca i ljudske duše. Prema svemu što mu se suprotstavlja u : brdima, stjenama, biljnoj odječi Zemlje, ljudima i životinjama koje susreće u svojoj okolini i u svim zanimanjima i radovima ljudi, – njemu će se činiti kao da je to sve izraz nekog božansko – duhovnog bića, koje se nalazi iza toga. Pa novi život izvire iz svih takvih promatranja i prožima ga. A jedna druga plemenita vrsta oduševljenja obuzima sve što on preduzima.
– Dozvolite mi samo jedan mali simptomatičan primer sa mojih putovanja prilikom predavanja u zadnje vreme. Taj primer pokazuje kako i Istorija sveta postaje svuda značajna, kako nam govori novim jezikom, ako je smatramo izrazom božansko – duhovnog, Zadnjih nedelja baveći se u Skandinaviji mogao sam opaziti kako u životu našeg evropskog Severa odzvanja još odjek onog starog nordijskog svijeta, kad je sve duhovno još bilo prožeto svešću o bićima koja stoje iza bogova nordijskih m i t o v a. Reklo bi se: da u onim zemljama iza svega što se tamo susreće, čuje odjek onoga što su posvećeni iz Druidskih i Troten misterija, objavljivali svojim učenicima kao stari nordijski život. Tu se oseća kako čarobnjačkim dahom tog duhovnog života odiše Sever: Tada se vidi nešto kao izraz lijepih karmičkih veza. Izgleda nam kao da smo postavljeni u središte svega toga – kao što je to meni bilo dozvoljeno u Upsali. Kad pred sobom imamo prvi Germanski previd Biblije / Srebreni Kodrx- Ulfils. Ovaj je dospeo u Upsalu po nekim naročitim karmičkom putevima posebne vrste. Prije toga je bio u Pragu. U Švedskom ratu je bio zaplenjen, i dinešen u Upsalu, gde i sad leži, to je znak za ono što osjeća svaki, koji malo dublje može pogledati u staro biće misterija. To misterijsko biće, to prodiranje u duhovni svet je prožeto u starim evropskim kulturama jednom zajedničkom crtom, koju su dublje osjećali oni koji su u ta stara vremena bivali p o s v e ć e n i. Kroz njihova srca kao da je prolazila određena tragika ksda im se rastumačilo, da bi oni doduše mogli prozreti tajne opstanka, ali da će tek u budućnosti doneti nešto što će izgledati kao potpuna odgonetka – zagonetke. Uvjek su iznova i iznova upozoravani, da će jedna viša svjetlost obasjati ono znanje, koje se moglo postići u starim Misterijama. Može se reći: da se proročanski ukazivalo u tim starim misterijama na ono što treba doći u budućnosti, tj. na pojavu H i s t a Isusa u tim Misterijama.
– Ovu izreku koju ću sada izreći ne smijrmo zamisliti u previše oštrim konturama, ne smemo stiskati i preusko tumačiti, njome se treba samo simptomatički izraziti ono, što je u temelju stvari kao njena najdublja Istina. Ali onom što je preostslo iz predanja starih germanskih misterija kao njihov zadnji list, iz bajke o Sigfridu, sadržano je nešto od napred opisanog stava isčekivanja. Kad nam se priča da je Sigfrid zaista roprezentant stare nordijske posvećenosti, A da je na onom mestu gde je jedino moguće biti ranjen, leži jedan list i da se to mjesto nalazi na leđima. Tad oseća onaj koji zna simptomatički promatrati: To je ono mesto na kojem će nešto drugo biti onda, kad bude i na tome mestu nepovrediv – povređen, kojem su posvećeni starih nordiskih misterija još mogli biti povređeni. K r s t treba pokritu to mesto. Tu treba ležati krst Hrista Isusa, a tu ga još nije bilo u vreme starog nordiskog posvećenja. U bajci o Sigfridu ukazuje se na stare misterije germanskog naroda. Dakle, čak se i tu simptomatički nagoveštava, kako se treba shvatiti u zajedničkom i jedno u drugom dopunskom smislu stara posvećenja Druida i Trota, sa misterijama Hrišćanstva. Na to potseća kao kakav fiziognomički izraz, onaj prvigermanski prevod Biblije. A da se tu radi kao o nekom spletu Karme, može vam potvrditi okolnost, što je nekada bilo ukradeno (11) listova iz onog tzv. „Srebrnog kodexa“, što je kasnije njihov vlasnik osećao toliku grižu Savesti, da ih nije mogao dalje zadržati (11 listova) nego ih je vratio. Kao što je rečeno ove stvari ne treba preoštro predočavati i s njima cepidlačiti, nego se trebaju shvatiti slikovitim prikazom onih spletova sudbine. Koji dolaze do izražaja fiziognomski u onom, kako se predstavlja prvi prevod Biblije u nordijski svet. Pa kao što se ovde prikazuje u tom istorijskom događaju, da Antroposofski pogled može prodreti u dubinu stvari, tako da nam se Istina prikazuje isto tako u svemu malom i velikom životu u novoj svetlosti, kada stvari prožmemo antroposofskim pogledom, na način da se u svemu čulno-fizičkom opaža, fiziognomski izraz nečega nadčulno duhovnog.
– Da je to zaista tako, o tome treba da budemo uvereni baš za vreme trajanja ovih predavanja. Iz takvog našeg uverenja imaju izvirati onaj duh i osećanja, koji će u toku oviih (12) Apokalipsa – predavanja, uvirati u našu duši prožimati naša srca. U tom smislu treba pristupiti ovim predavanjima, koja uzimaju za svoje ishodište, najdublji dokumenat Hrišćanstva– tj.„Jovanovu A p o k a l i p s u“. Iz toga razloga što se zaista nadovezuju na ovaj spis najdublje Istine Hrišćanstva. Jer u ovom dokumentu je sadržan ništa manje, nego jedan veliki deo misterija Hrišćanstva. Tu je sadržano ono najdublje od svega što se naziva „e z o t e r i č n o Hrišćanstvo“. Dakle, nije nikakvo čudo što je baš ova Objava Hriščanstva pnnajviše krivo shvaćena. Takoreći od samog početka Hrišćanstva, krivo su ga shvatili svi oni koji nisu spadali među prave Hrišćanske P o s v e ć e n e. A u raznim vremenima, u raznom smislu krivo se tumačio ovaj spis, uvjek u onom smislu i stilu koji je odgovarao načinu mišljenja tih pojedinih vremena, kada se to spiritualno – može se reći- mislilo na materijalistički način. Dakle, iz onog vremena koje je uvelo velike vjerske struje u jednostavno fanatičko „partijsko“ područje. Tako da isto potiče ovo krivo shvatanje i tumačenje iz novijeg vremena, kada se mislilo da se najveće zagonetke svijeta mogu rešavati u grubom i naj fizičko – čulnijem materijalizmu. Visoke duhovne Istine koje su objavljene u početku Hriščanstva i koje su ih uvidjeli oni koji su ih mogli razumjeti, sve su one samo naslućivane – koliko je to moguće u jednom spisu – u Jovanovoj Apokalipsi, u tzv. Kanonskoj Apokalipsi. Ali već u prvom dobu Hrišćanstva, oni koji su bili: „egzo“-terici, manje su bili sposobni da razumeju ono što je duboko spiritualno/duhovno, koje je zamišljeno u „ezo“-teričkom Hrišćanstvu. Pa je tako u prvim stolećima Hrišćanstva nastalo u ezoterici gledište, da stvari koje se odigravaju u razvoju svetova prije svega u duhovno-spiritualnom i koje može ugledati i spoznati samo onaj, ko je sposoban gledati u duhovne svjetove.
– Da bi se takve čisto duhovne promene trebale dogoditi u vanjskom materijalnom kulturnom životu.. I tako se dogodilo da je ono što je Pisac Apokalipse, kao rezultat svoga Posvećenja tj. uopšte prve „Hrišćanske I n i c i j a c i j e“ – u tom spisu doveo do izražaja, – bilo je od ostalih samo (egzo)terički – spoljašnje shvaćeno. Pa se tako pojavilo mišljenje: To što je gledao veliki prorok i o čemu zna posvećeni – da se sve to odigrava u duhovnom- tokom hiljade godina, da se to treba dogoditi u skoroj – bliskoj budućnosti, i to u vanjskom – čulno-vidljivom životu. Tako je došlo do gledišta, kao da je Pisac, nešto mislio na skorašnje vreme, kao neki silazak u fizički vidljivim oblacima – kao „Drugi ponovni dolazak“ Hrista – Isusa na Zemlju …!!

** A pošto se to nije dogodilo, tad se jednostavno produžio rok ikazalo se: „Pa da, sa pojavom Hrista Isusa počelo je za Zemlju jedna nova epoha, epoha prema onom što je bilo staro ispovedanje Vere, Ali trajat će to / i sad se opet u čulnom smislu to shvata- hiljadu godina, tad će se dogoditi fizički vidljivi skori događaji koji su opisani u Apokalipsi“. A onda se opet dogodilo nešto kada se navršilo hiljadu godina, da su mnogi ljudi očekivali dolazak nekakve Hrišćanstvu neprijateljske sile – dolazak „Antihrista“, koji se trebao pojaviti u fizičkom smislu. Pa kada se i ovo nije dogodilo, tada se izmislio novi produžetak roka, ali se istovremeno podiglo proročanstvo Apokalipse samo do neke simbolike. Dok se od tada kod grubih egzo-teričara – to proročanstvo shvatalo više na opipljiv način – ne duhovno! A sa napretkom sveta, prema više materijalističkom pogledu na svet, došlo se u ovim stvarima do izvesne simbolike: u vanjskim zbivanjima gledala su se samo simbolička naslućivanja. Tako se pojavio u 12 –om stoleću čovjek koji je početkom 13 – veka umro. To je bio Joakim Floris. On je dao jedno značajno tumačenje ovog tajnog spisa Hrišćanstva. Bio je tog gledišta, da se u Hrišćanstvu skriva neka duboka spiritualna sila, koja će se sve više i više širiti: ali da je tzv. spoljašnje Hrišćanstvo stalno tumačilo i shvatalo na spoljni (materijalistički) način, tu ezo-teričku silu Hrišćanstva. I tako je kod mnogiih prodrlo gledište tog čoveka, po kojem je P a p s k a Crkva, baš time što ona spiritualnost/duhovnost hrišćanstva čini izvanjskim, njemu u zbilji neprijateljska, da je antihristovska. Ovo je uvjerenje naročito ojačalo u sledećim stolećima s tim, što je kod određenih crkvenih redova polagana visoka vrednost na spirituallizam Hrišćanstva, na njegov osećajno-duhovni element. Tako je Joakim Floris nađao sledbenike u krugovima „franjevaca“, koji su u P a p i videli nešto kao slmbol: A n t i h r i s t a. A zatim je ovo mišljenje prešlo u „Protestantizam“, na one koji su u Rimskoj crkvi gledali otpadnike hričćanstva, a u Protestantizmusu vidjeli spas hrišćanstva. Oni su tek u papi videli simbol Antihrista, ali im je papa to otplaćivao tako, što je u L u t e r u gledao Antihrista. Tako je došlo do toga, da je svaka strana tumačila Apokalipsu u službi svoje ideologije, u smislu svojih interesa. Uvjek je ona druga strana bila Antihrist, a onu stranu kojoj se pripadalo, identifikovalo se sa pravim Hrišćanstvom. Tako se došlo sve do današnjeg vremena, kada se pojavio moderni materijalizam sa kojim se po grubosti ne može mjeriti čak ni to dosadašnje materijalističko shvatanje – koje sam vam opisao za prva stoleća Hrišćanstva. Jer je tada još postojala neka spiritualna-duhovna Vjera, neko određeno duhovno razumevanje. Samo zato tada ljudi nisu mogli pravilno razumeti, što među sobom nisu imali Posvećenih. Ali nekog određenog duhovnog smisla je ipak bilo: jer iako se predočavalo na čulan način, da će se jedno Biće u „oblaku“ spustiti dolje na Zemlju, ipak je zato bila potrebna određena Duhovna Vjera. Ali u doba grubog materijalizma 19 -og stoleća, ova vera više nije bila moguća. Zato Misli, koje o tom pitanju Apokalipse može sebi stvoriti materijalista 19 veka, mogu se ovako okarakterisati:
– „U budućnost, ne može progledati ni jedan čovek (jer Ja sam – to ne mogu vidjeti) – kaže Materijalista i nastavlja dalje: Dakle, ne mogu videti nešto drugo nego to što ja vidim, to ne može niko drugi. Govoriti o tome da ima posvećenih, to je staro praznovjerje, takvog nečeka jednostavno nema. Vredi dakle, kao zakon samo ono što ja znam. A znam jedva nešti o tom što če se dogoditi u idučih (10 -.ak godina). Prema tome nema čovjeka, koji bi mogao nešto kazati o događajima budućih stoleća. Dakle, mora da je pisac Apokalipse – pod pretpostavkom- da ga uopšte držite za poštenog čovjeka, tim nešto nislio što je več video, Jer ja znam takođe samo ono što se već dogodilo, i o čemu govore istorijski dokumenti. Ni pisac Apokalipse nije mogao videti ništa drugo. Dakle, o čemu on može pričati? Samo o onom što se već prije njega dogodilo. Prema tome, samo se po sebi razume, da se radi o događajima Apokalipse, u sukobima: dobrog, mudrog i lijepog sveta – sa zlim, glupim i gadnim svetom. A da se u tim dramatskim suprotnostima nema ništa drugo gledati, nego šta je, sam taj čovjek doživeo, ono što se zbilo prije njega“!
– Tako govori moderni m a t e r i j a l i s t a. On misli: „ Pisac Apokalipse prikazuje onako, kako (ja) mislim i prikazujem“!! Šta je bilo ono naj strašnije za Hrišćanina prvih vjekova? Ono naj strašnije za njega morala je biti – „životinja – Z v e r“, koja se propinje protiv moće duhovnog Hrišćanstva, protiv istinskog hrišćanstva. Na nesreću mnogi su ljudi nešto načuli: kao da zvone zvona, ali nisu osjetili onaj sklad zvona. – U nekim ezoteričkim školama postojao je određeni način pisanja u brojevima. Određene reči koje se nisu smele objaviti u običnom pismu, izražavaloe su se b r o j e v i m a. Pa tako bješe kao i mnoga čega drugog, da su i neke duboke tajne izražavane u brojevima iz Apokalipse, a naročito ona drastična zbivanja u broju – 666- .Pri tome se znalo, da se umesto brojeva treba staviti odgovarajuća slova da bi se osetio pravi smisao. Kada su oni koji su nešto od toga načuli, ali opet zbiljski nisu ništa znali, kad su pronašli u svom materijalističkom gledištu , da se pri zamjenjivanju brojeva (666), slovima, dolazi do reči: „Neron“ ili „Cezar“- Neron.
Pa i dan-danas možete čitati u mnogim literaturama, koji se bave Objavom Apokalipse: Nekada su ljudi bili tako ograničeni, da su trpali sve moguće u ovu Riječ – ali sad je to rešen problem. Sada znamo da time nije mišljeno ništa drugo nego Nero ili Cezar Neron. A jasno je da je Apokalipsa pisana u vreme kada je več Neron živeo, i da je pisac na taj način želeo kazati, da se u Neronu pojavio Antihrist. Da je dakle ono, što se krije iza tog dramatičnog elementa, jedno pojačanje prijašnjih elemenata. Sada se možemo upustiti u proučavanje, što se neposredno dogodilo prije toga, što je pisac Apokalipse hteo opisati?Jer iz istorijskih podataka znamo, da su u Maloj Aziji bili potresi, kad je bila borba između Nerona i Hrišćana.Dakle to su oni potresi koje spominje Apokalipsa pri otvaranju „Pečata“ i zvuka „truba“. On govori o napadu s k a k a v a c a. I zaista podaci govore, da je u to vreme progona hrišćanstva od Nerona, zaista i bila velika nejezda skakavaca. Prema tome on govori o njima. Tako je 20. vek doterao dotle, da m a t e r i j a l i z i r a najdublji dokumenat Hrišćanstva i da u njemu ne vidi ništa drugo, nego ono što se može vidjeti materijalističkim promatranjem sveta.
Sve je to rečeno samo zato, da se pokaže kako je iz temelja pogrešno tumačeno ono što je najdublje i naj značajnije p i s m o „ezoteričnog Hrišćanstva“.
– A sada ćemo izostaviti iz Apokalipsa sve istorijsko i i govoriti o njenoj istoriji tek onda, kad budemo razumjeli sam njezin sadržaj. To znači njenu istoriju odgoditi do zadnjeg predavanja. Dakle, za onog ko je donekle već upoznat sa Antroposofijom, ne može biti sumnje, da je več sa početnim rečima Apokalipse sam pisac bio odveden na jedno pusto ostrvo, koje je od uvjek bilo prožeto nekim presvetim raspoloženjem- na jedno mesto stare misterijske kulture. Pa kada nam se kaže da je taj koji nam predaje sadržaj Apokalipse, bio u duhu i da je ono što nam predaje sadržinu Apokalipse, bilo u duhovnom, pa da je ono što nam daje to u duhovno i video. Onda nas to treba uputiti, da sadržaj Apokalipse potiče sa jednog višeg stanja svjesti, do kojeg se čovjek može uzdići samo p o s v e ć e nj e m – razvijajući vlastite unutarnje sposobnosti svoje Duše. Ono što se ne može videti niti čuti u čulnom svetu, ono što se ne može osjetiti vanjskim čulima bio je način, kako je moglo biti objavljeno Hrišćanstvo, sadržano u objavi tajnovitog tzv. – Jovana. Dakle prikaz Posvećenja i to (prvog) „Hrišćanskog posvećenja, opisan je u Jovanovoj Apokalipsi. A sjećanjem treba da dovedemo u svjest ono: Šta je to P o s v e ć e nj e?Mi ćemo sve dublje ulaziti u taj predmet, u to pitanje, šta se zapravo događa prilikom Posvećenja?Pa ćemo se sve dublje baviti pitanjem: – U kakvom je odnosu posvećenje prema sadržini Apokalipse?Ali to ćemo za prvi mah samo ocrtati u grubim potezima, kao što se to čini pri crtanju grafit-olovkom – a tek ćemo zatim pristupiti izradi pojedinosti u boji.
– P o s v e ć e nj e je razvoj duhonih snaga i sposobnosti koje se kriju u svakoj duši. Želimo li stvoriti sliku o tome, kako se ono događa u realnosti, tada moramo prije svega imati pred očima stanje svesti današnjeg normalnog čovjeka. Tada će se saznati u čemu se zapravo razlikuje svest posvećenog od s v e s t i običnog današnjeg čoveka? Ona je naizmenična, Dva sasvim različita stanja svesti izmenjuju jedno drugo – dnevna svest po danu i noćna po noći. Dnevna svest se sastoji u tome, da osećamo čulne predmete oko sebe i da ih spajamo u pojmovima, koji se takođe mogu stvoriti sa jednim čulnim oruđem – čovečjim mozgom. A zatim svake n o ć i u (snu) odvaja se – izlazi njegovo astralno telo (duša) i „Ja“ (duh), iz najnižih članova ljuskog bića: fizičkog i eterskog (životnog).tela, koji ostaju u krevetu. Na taj način za vreme sna čulni predmeti tonu u tamu, za svjest današnjeg čovjeka. A ne samo ti predmeti, već sve do trenutka buđenja postoji potpuna nesvesnost. Tama se prostire oko čoveka- dok se ne probudi. Jer astralno telo čoveka danas je u normalnom stanju tako organizovano, da ne može opažati ništa šta se događa u njegovoj okolini. Zato su mu potrebni instrumenti. A ti instrumenti su fizička čula. Zato mora ovo astralno (duševno) telo i „Ja“ (duh) svako jutro ponovo ulaziti u svoje fizičko i etersko telo, koja su ostala za vreme sna ležati u krevetu, da bi se služili sa fizičkim čulima. Zašto astralno telo ne vidi ništa za vreme spavanja, iako je u duhovnom svetu? Zašto onda ništa ne opaža? To je iz istog razloga, što ni fizičko telo ako je bez oka i bez uha, ne može opažati fizičke boje i zvukove. Astralno telo nema zapravo organe opažanja za astralni svet. U drevna vremena bilo je i fizičko telo u istom položaju.- tada još nije imalo ni oči ni uši, koji su kod njega takoreći plastično izgrađeni. Vanjske snage i elementi izvajale su ga, te su mu načinile oši i uši, na taj način je za njega otkriven ovaj svijet – koji mu je prije bio nepoznat. Zamislimo da se i sa astralnim telom, koje je danas u sličnom položaju kao i fizičko telo u onim vremenima, dogodi isto, da mu se naime učlane organi na naćin, kao što je Sunčeva svjetlost nečinila fizičke oči, a svjet zvukova fizičke uši – mekanoj masi čovječijeg tela.
– Zamislimo da se u „plastičnu“ masu astralnog tela mogu načiniti slični organi, tada bi astralno telo došlo u isti položaj u kome je danas fizičko telo. A radi se o tome, da se u to astralno telo „ uklešu“, kao što čini klesar u kamenu, naročiti organi za opažanje nadčulnog sveta. To se mora prvenstveno dogoditi. Ako čovek hoće postati v i d o v i t tada njegovo astralno telo mora biti tako formirano, kao masa iz koje vajar stvara oblik. U njemu se moraju izgraditi organi. A to je bilo uvjek tako u školama posvećenja, i to se upravo radilo u Misterijama.
** Pita se: Kakva je delatnost kojom se ti organi „plastično“ mogu izgraditi u astralnom telu? Mogao bi neko pomisliti, da se to telo mora imati pred sobom prvo, da bi se u njega mogli formirati organi. Moglo bi se reći: kad bih mogao izvaditi a s t r a l n o telo (duševno) i postaviti ga ispred sebe, tad bi tek mogao u njemu izgraditi organe. Ali to nebi bio pravi put i prije svega, to i nije ispravan put savremenog posvećenja. Svakako posvećeni, mogao bi nekome po noći, kada je njegovo astralno (duša) telo napolju, u njemu formirati organe kao što to i vajar čini. Ali bi to značilo da se preduzima nešto sa čovjekom, o čemu on sam ništa nezna: To bi značilo zadirati u sferu njegove slobode – uz isključenje njegove s v e s t i. Mi ćemo vidjeti zašto to već duže vremena, a naročito u današnje vreme se ne sme nikako događati. Zato se moralo i u onim „ezoteričkim školama“, kao što su bile Pitagorejske i staro- Egipatske, izbeći sve ono čime bi oni koji su p o s v e ć e n i možda mogli spolja uticati na astralno telo. Koje je bilo „izvučeno“ iz fizičkog i eterskog tela, nad kojim se vrši – posvećenje. To se moralo prekinuti odmah na samom početku, odnosno izostaviti.

– Dakle prvi korak ovog P o s v e ć e nj a morao se poduzeti na čovjeku sasvim u ovom fizičkom svetu, gde čovek opaža svojim fizičkim čulima. Ali kako to učiniti, pošto je baš to fizičko opažanje kad se pojavilo u evoluciji Zemlje, prebacilo „zastor“ preko d u h o v n o g svijeta, koji je nekada čovek mogao opažati, i ako nejasnom – tamnom svešću. Dakle, kako se moglo uticati na astralno telo iz fizičkog sveta? Tu se moramo setiti, šta se događa u običnom čulnom opažanju po danu. Šta se to događa danju za vreme dok čovek opaža? Pomislita samo na vaš dnevi život, pređite ga korak po korak. Pri svakom koraku prodiru utisci iz spoljnog sveta u vašu svjest. Vi ih opažate, vidite, čujete, mirišete itd… Utisci jurišaju na vas cjeli dan pri ovom ili onom poslu, a vi ih prerađujete svojim intelektom. Pesnik koji nije posvećen u I n s p i r a c i j u, prožima svoje utiske samo svojom fantazijom. Sve je ovo Istina. Ali sve to u prvi mah ne može dovesti dotle da nadčulno – duhovno, što se nalazi iza svega čulnog i materijalnog, ne dopire do čovekove svesti. A zašto mu to na dopire do njegove svjesti? Zato što se sva ta djelovanja čovjeka prema okolnom svetu u zbilji ne odgovaraju u pravoj suštini čovekovog astralnog tela, kakvo je ono danas. Nekada kada je u drevnim vremenima, astralno telo – koje je tada imao čovjek – vidjelo kako se podižu „slike“ astralnih opažaja: slike radosti i žalosti, simpatije i antipatije- tad je bilo unutrašnjih impulsa, duhovnih poticaja – koji su u čovjeku izazivali ono što je formiralo njegove organe. A ti su takoreći „ubijeni“ onda, kada je čovek postao sposoban puštati da na njega struje svi spoljni utisci. A danas više nije moguće, da od svih utisaka koje čovjek prima do danu u njegovom astralnom tjelu, postaje nešto što bi bilo plastično, stvaralačko za njega. Tok opažanja je ovaj: Po cijeli dan ulazi utisci u nas iz spoljnog sveta. Pa oni dalje utiču preko fizičkih čula na etersko (životno) i astralno telo, dok „Ja“ (duh) postaje svesno toga. Taj cjeli dnevni život utiče cjeli dan na astralno telo, a ono je stalno u pokretu pod tim pojedinim utiscima spoljnog sveta. A kada po noći u – snu- ono izlazi napolje, tada nema više u sebi nikakve snage ,kojim bi se mogli utisci koje ima sad u svojoj okolini učiniti svjesnim. Jer stare snage pradavnih vremena umrtvljene su pri prvom opažanju sadašnjeg čulnog sveta. Po noći nema nikakvih snaga pošto je celi dnevni život nesposoban ostaviti nešto u astralnom telu što bi moglo uticati stvaralački na to astralno telo.
– Svi predmeti koje gledate oko sebe utiču na Vaše astralno telo. Ali šta se pri tome zbiva, nije u stanju stvoriti takve pojave, koje bi mogle postati astralnim organima. Pa se zato prvi korak ka posvećenju mora sastojati u tome, da se čovek osposobi u svome dnevnom životu, nešto učiniti što mu u d u š i izaziva takve osećaje, koji bi još i dalje mogli djelovati i onda, kada astralno telo privremeno ostavi po noći svoje fizičko i etersko tjelo. Zamislite dakle, slikovito rečeno- kada bi čovjeku bilo zadano za vreme njegove potpune dnevne svjesti, nešto učiniti ili izvršiti a što bi bilo tako izabrano, tako načinjeno da ne bi prestalo ni onda delovati, kada prođe dan. Zamislite to djelovanje kao neki t o n, kada je astralno telo noću ili snu, već napolju. To što se i dalje čuje bile bi to snaga koje tad utiču na astralno telo i plastično ga izgrađuju, kao što su nekada vanjske snage to isto činile sa fizičkim telom. U tome je uvjek bio prvi korak Posvećenja, da bi se čovek osposobio po danu izvršiti nešto, što će još i po noći produžiti svoj uticaj. Sve što se nazivalo: Meditacija, koncentracija, molitva i ostale vržbe što ih je čovek preduzimao za vreme svoga dnevnog života, sve to nije ništa drugo nego su to – d u š e v n i radovi. Koji ne zamiru u svijim uticajima, ne zamiru ni onda kada se odvoji noću astralno telo, nego i dalje deluju i po noći – postaju takve stvaralačke i okrepljujuće snage, za oporavak fizičkog tela.
– Prvi korak Posvećenja, koji je još nazivan k a t a r z a ili čišćenje astralnog tela, od svega onog što ne odgovara astralnom telu (duši). To još nije bio pravi rad u nadčulnom svetu, sastojao se samo u duševnim vježbama, koje je čovje vršio po danu kao neko treniranje duše. Sastojao se u sticanju sigurnih životnih oblika, sigurnih životnih navika, načina kako voditi život, da bi mogao ostavljati iza sebe trag i po noći, s tim se radilo na stralnom telu sve dok nije ono bilo preobraženo, dok se u njemu nisu razvili duhovni organi. A kad je čovek bio tako daleko da su se razvili ti organi u astralnom, onda je sledilo, da se sve što je utisnuto u astralno telo, isto tako utisne i u etersko telo. Taj otisak bio je drugi korak – stupanj posvećenja. To se nazivalo:.P r o s v e t l e nj e. Jer je u isto vreme time nastupio jedan veoma značajan trenutak posvećenja. U okolinu čoveka sada stupa d u h o v n i svet, kso što je prije tog bio čulni svijet. Ovaj je stupanj istovremeno karakterisan i tim, da se pojave spoljnog duhovnog sveta ne izražavaju tako, kao što je to bilo kod fizičkih čulnih predmeta, nego samo u „slikama“. Duhovni se svjet izražava na tom stupnju posvećenja prvo u slikama. Zamislite drevnog posvećenika o kojem sam juče govorio, kako je mogao ugledati: g r u p n u dušu naroda. Kada je on tako daleko doterao tada je mogao videti tu grupnu dušu i to prvo u „ slikama“. Zamislite npr. Jednog posvećenog kao što je bio Ezekiel. Kada je za njega počelo p r o s v e t lj e nj e, pred njim su se pojavila duhovna bića kao narodne grupne duše. A on se osjećao u njihovoj sredini. Grupne duše su mu se pojavile u obliku četiri simbolične ž i v o t i nj e. Tako je pridolazio duhovni svjet na astralno telo čoveka u prvi mah u značajnim „slikama“. To je bio prvi stupanj. A zatim je došlo dalje uživljavanje u etersko telo. Tu dolazi još uz ove slike i tzv. „muzika – ton – sfera“. Duhovni svet se sad opaža u tonovima. Viši posvećeni počinje pošto je prosvetljenjem ugledao duhovni svet u slikama, može sada duhovno slušati zvuke, koje može čuti samo duhovno u h o. Tada se dolazi do još kasnijeg preobražaja eterskog tela- i onda nam se pojavljuje još nešto novo u jednoj još višoj sferi. Dakle, zvuk možete čuti kada bi npr. imali ovde neki zastor, a iza njegs govori neki čovek kojeg ne možete vidjeti, Slično je i sa duhovnim svetom. Prvo se pojavljuje u slikama, zatim u zvucima, a onda pada i zadnji zastor, kao kad bi sklonili zastor iza kojeg bi bio sakriven čovjek, koji govori. Pa tada vidimo tog samog čoveka – vidimo sam duhovni svet tj. (bića) duhovnog sveta. Dakle prvo vidimo slike, zatim tonove, onda b i ć a i konačno život tih bića. To što postoji u Imaginativnom svetu slike, može se samo donekle nagovestiti pozsjmljivanjem slike iz fizičkog svijeta, samo kao simbol.
– Predstavu o „muzici sfera“ možemo nekom dati samo, upoređenjem sa čulnom muzikom. A šta se može usporediti sa bitnim izražajem na trećem stupnju? Sa tim se može uporediti jedino ono što je danas najdublja čovečija unutarnjost. To je delovanje u smislu Božanske V o lj e svijeta. Kada čovek radi u voljnom pravcu duhovnih bića, koja upravljaju svjetom vodeći ga naprijed, tad će ono biće koje je u njemu postati slično – prožeto, ovim bićima – i moći će opažati u toj sferi. A ono što u njemu otežava i sprečava evoluciju svetova, što svet zadržava – koči u svom napretku, to on opaža kao nešto što se mora isključiti i odbaciti iz toga sveta, to mora otpasti od njega kao zadnja ljuštura. Tako čovek opaža prvi duhovni svijet „slike“ kao simboličan izraz duhovnog sveta. Zatim svet „muzike-ton- sfera“ kao simbol više duhovne sfere, a onda svet duhovnih „bića“, o kojima danas može imati neko samo neku predstavu, ako ih uporedi sa naj unutarnjim svog vlastitog bića. – sa onim što u njemu djeluje u smislu d o b r i h snaga ili pak u smislu z l i h duhovnih snaga.
Ove stupnjeve p o s v e ć e nj a prolazi posvećeni, i ovi stupnjevi su vjerno opisani u Jovanovoj Apokalipsi. Tu je prvo shodište: fizički svet. Prvo se govori o onom što se ima prije svega reći sredstvima fizičkog svijeta: u sedam (7) poslanica- knjiga, – pisama. Ono što se želi učiniti u okviru fizičke kulture, što se želi reći onima koji deluju u fizičkom svijetu. Posle ovoga dolazi svet u (7) p e č a t a, ono što pripada astralno- Imaginativnom svetu: – „slika“. Zatim u (7) t r u b a, sferi „zvuka“ – tonovi koji se mogu duhovno slušati – to je „devahanski“ svet. Na kraju svet u kojem opaža posvećenik: „bića“, koja u tom stanju odbacuju ljušturu onih snaga, koje su suprotne svakom d o b r u. A suprotnost Božanskoj Ljubavi je Božanska s r dž b a – gnjev. Pa se tako posvečeni uvodi stipanj po stupanj u više sfere posvečenja. U (7) poslanica / pisama, Jovanove Apokalipse imamo ono što odgovara kategoriji fizičkog sveta. U (7) pečata, ono što pripada astralno-imaginativnom svetu. U (7) truba, ono što spada u viši devahanski svet. U (7) čaša srdžbe – gnjeva, ono što se mora odbaciti, ako se čovek želi uzdići u najviši duhovni svet. Danas smo hteli doznati samo vanjsku strikturu onoga, što nam je htela prikazati „Jovanova Apokalipsa“. Tih nekoliko crta upučuje na to, da je Apokalipsa zbilja jedna knjiga – P o s v e ć e nj a…

Tekst obradio Obradin Mitrovic

5 comments on “APOKALIPSA KAO PRIKAZ HRISCANSKOG POSVECENJA – Rudolf Stajner

  1. Sa postovanjem svim tragaocima za Istinom

    Prilog je za pohvalu, autor teksta je pokusao da nam jednin hronoloskim redom predoci kako je Antrpozofski orijentisana duhovna nauka razrijesila
    od pantivjeka prisutan kod ljudi dualizam a taj je kako se na jedan pravilan nacin trebamo odnositi prema sebi samima a i okruzenju oko sebe.

    Meni osobno je interesantan onaj pri kraju kratki dodatak za praktican rada na sebi a i savjeti sto su ga pratili.

    Ne samo za duhovan rad na sebi nego i u prakticnom zivljenjenju pozeljno je
    sto vist toga primjeniti u praksi iz ovog gore procitanog.

    Uoceno je da ljudi daleko brze shvataju,usvajaju neke dijelove iz procitanog teksta a ko to polako korak po korak pokusaju da pretvore u svojoj Imaginaciji
    u slike. Kinezi nekazu uzalud da jedna slika vrijedi vise nego 1000 rijeci.

    Pozeljno je da se pred spavanje vise puta ponovi a i u slikama sebi predstavi to sto bi zeljeli da nam se u snu nastavi desavati.

    Sa postovanjem

    Matija

  2. Dr Rudolf Steiner (čitaj Štajner) je veeeeliki Duh u ljudskom obliku. Studirao sam ga više no fakultet u isto vrijeme pa i nastavio kasnije, sve zajedno u komadu oko 12-13 godina dok nisam naišao na Univerzalni život za koji je on pripremao put – to je ono za šta je sam govorio da priprema put za Mariju Sofiju – Božansku Mudrost…
    Ona je došla na ovaj svijet ali za nju zna malo ljudi isto kao u vrijeme Isusa Krista za Njega (iako je to mnogo ali u svjetskim razmjerima je malo)…

  3. Luka
    (za Zvonka)
    Drago mi je što se naša mišljenja poklapaju kada je u pitanju ovaj veliki um i humanista.
    Nekada davno, pre 30-tak godina sam, telefonom, komunicirao sa nekom gospodom iz Beograda, čini mi se „Antropozovsko društvo Jugoslavije“ (?). Već tada su bili dosta stari, ne znam da li su još u životu. U to vreme sam pročitao dosta Štajnerofih dela (knjige i predavanja), znam da sam i trenirao po upustvima, iz dve veoma praktične knjige: „TAJNA NAUKA U OSNOVAMA“ i „KAKO SE STIČU SAZNANJA VIŠIH SVETOVA“ (ako se dobro sećam). Nažalost, više ih nemam, verovatno sam dao nekome na čitanje i nisu mi vraćene.
    Da li mi možete pomoći da dođem do kopija ovih knjiga?
    HVALA

Ostavite odgovor

Molimo vas da se prijavite koristeći jedan od sledećih načina da biste objavili svoj komentar:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s