OSHO O BRAKU – O LJUBAVI I VEZANOSTI


PITANJE: Rekli ste da ljubav može učiniti čovjeka slobodnim. Ali često vidimo da ljubav postaje vezanost (vezanost, op.prev.) i umjesto da nas oslobodi, ona nas još više sputava. Recite nam, dakle, nešto o vezanosti i slobodi.
BHAGWAN OSHO RAJNEESH: Ljubav postaje vezanost zato jer nema ljubavi. Vi ste samo igrali igru, obmanjivali sebe. Vezanost je vaša stvarnost. Ljubav je bila samo predigra. Zato, kadgod se zaljubite, prije ili kasnije otkrijete da ste postali instrument – i tada počinje sva bijeda. Koji je tu mehanizam? Zašto se to događa?
Baš prije nekoliko dana došao je jedan čovjek, osjećao se jako krivim. Rekao je: „Volio sam jednu ženu. Jako sam je volio. Onog dana kad je umrla ja sam plakao i jadikovao, ali odjednom sam postao svjestan neke slobode u sebi, kao da je neki teret pao s mene. Osjetio sam duboki uzdah, kao da sam postao slobodan.
Tog trenutka on je postao svjestan drugog sloja svog osjećaja. Izvana on je plakao i govorio: „Ne mogu živjeti bez nje. To će sada biti nemoguće, ili će život biti poput smrti.“ Ali duboko dolje rekao je: „Postao sam slobodan, postao sam svjestan da se osjećam vrlo dobro.“ Treći sloj je počeo osjećati krivicu. Rekao je: „Što to radiš?“ Mrtvo tijelo je ležalo pred njim i on je počeo osjećati veliku krivicu. Rekao mi je: „Pomozite mi! Što se dogodilo mojem umu? Zar sam je tako bio izdao?“
Ništa se nije dogodilo, nitko nije izdao.
Kad ljubav postane vezanost, ona postaje teret, okov. Ali zašto ljubav postaje vezanost?
Prva stvar koju treba shvatiti je da ako ljubav postane vezanost, vi ste samo bili u iluziji da je to bila ljubav. U stvari vi ste se igrali sa sobom i mislili da je to ljubav. Bili ste u potrebi za vezanošću. Ako uđete još dublje, naći ćete da ste također imali potrebu da postanete rob.
Postoji suptilni strah od slobode, i svatko želi biti rob. Svatko, naravno, govori o slobodi, ali nitko nema hrabrosti da zaista bude slobodan, jer kad ste zaista slobodni, vi ste sami. Ako imate hrabrosti biti sami, samo tada možete biti slobodni.
Ali nitko nije dovoljno hrabar da bude sam. Vi trebate nekog. Zašto trebate nekog? Vi se bojite svoje vlastite samoće. Postane vam dosadno sa samim sobom. I stvarno, kada ste sami, ništa ne izgleda značajno. S nekim, vi ste zauzeti i stvarate lažna značenja oko sebe.
Vi ne možete živjeti za sebe, pa počinjete živjeti za nekog drugog. A isti slučaj je sa „nekim drugim“: on/ona ne može živjeti sam/ sama, zato je u potrazi za nekim. Dvije osobe koje se boje svoje vlastite samoće se sastanu i počnu igru – igru ljubavi. Ali duboko dolje oni traže vezanost, podložnost, ropstvo.
I tako, prije ili kasnije, štogod vi želite, to se i dogodi.
To je jedna od najnesretnijih stvari na svijetu. Štogod vi želite, to će se i dogoditi. To će doći prije ili kasnije, a predigre će nestati. Kad je njena funkcija obavljena, ona će nestati. Kad ste postali muž i žena, robovi jedan drugog, kada dođe do braka, ljubav će nestati jer je ljubav bila samo iluzija u kojoj su dvije osobe postale robovi jedna drugoj.
Direktno vi ne možete zahtijevati ropstvo, to je previše ponižavajuće. Ne možete nikom direktno reći: „Postani moj rob.“, on će se uvrijediti. Niti možete reći: „Želim postati tvoj rob.“, pa kažete: „Ne mogu živjeti bez tebe.“ Ali značenje je tu, ono je isto. A kada je ta prava želja zadovoljena, ljubav nestaje. Tada osjećate okove, ropstvo. I tada se počinjete boriti da budete slobodni.
Zapamtite ovo. To je jedan od paradoksa uma: štogod da dobijete, to će vam dosaditi, a štogod ne dobijete, za tim ćete čeznuti. Kad ste sami, čeznut ćete za nekom vrstom ropstva, nekakvim okovima. Kada ste u okovima, čeznut ćete za slobodom. Zapravo samo robovi čeznu za slobodom, a slobodni ljudi pokušavaju opet biti robovi. Um se kreće poput klatna, od jedne krajnosti do druge.
Ljubav ne postaje vezanost. Vezanost je bila potreba, ljubav je bila samo mamac. Vi ste bili u potrazi za ribom zvanom „vezanost“: ljubav je bila samo mamac da ulovite ribu. Kad je riba uhvaćena, mamac se baca. Upamtite to, i kadgod nešto činite, uđite duboko u sebe i nađite osnovni uzrok.
Ako postoji prava ljubav, ona nikad neće postati vezanost. Koji je mehanizam za ljubav da postane vezanost? Onog trenutka kad ste rekli svom voljenom ili voljenoj: „Voli samo mene“, počeli ste posjedovati. A u trenutku kad nekog zaposjedujete, vi ste ga duboko uvrijedili, jer ste ga pretvorili u stvar.


Kad ja tebe posjedujem, ti onda nisi osoba već samo jedna stvar više među mojim namještajem – stvar. Tada te ja koristim i ti si moja stvar, moj posjed, pa neću nikom dozvoliti da te koristi. To je pogodba u kojoj me ti posjeduješ i praviš od mene stvar. To je pogodba da te nitko drugi ne može koristiti. Oba se partnera osjećaju zarobljeni i vezani. Ja činim od tebe roba, i ti zauzvrat činiš od mene roba.
Tada počinje borba. Ja želim biti slobodan, a još uvijek želim da ti budeš u mom posjedu; ti želiš zadržati svoju slobodu, a i dalje me posjedovati; to je borba.
Posjedovanje ne smije ući između. Mi moramo ostati individue i kretati se kao neovisne, slobodne svijesti. Mi možemo poći zajedno, mi se možemo stopiti jedno u drugom, ali nitko ne posjeduje. Tada nema Vezanosti i tada nema vezanosti.
Vezanost je jedna od najružnijih stvari. A kad kažem „najružnijih stvari“, ne mislim samo religiozno, također mislim i estetski. Kad ste privrženi, vi ste izgubili svoju samostalnost, samoću: izgubili ste sve. Samo zato da se osjetite dobro što vas netko treba i što je netko s vama, izgubili ste sebe.
Ali trik je u tome što pokušavate biti neovisni, a od drugog činite posjed, a drugi čini to isto. Zato ne posjedujte ako ne želite biti u posjedu.
Isus je negdje rekao: „Ne osuđujte da ne biste bili osuđeni.“ To je isto: „Ne posjedujte da ne biste bili posjedovani.“ Ni od koga ne činite roba inače ćete sami postali robom.
Gospodari, takozvani gospodari, su uvijek robovi svojih vlastitih robova. Ne možete postati gospodar bez da postanete rob, to je nemoguće. Možete biti gospodar samo kad vam nitko nije rob. To se čini paradoksalnim, jer kad ja kažem da možete biti gospodar samo kad vam nitko nije rob, vi ćete reći: „Pa što je vlast? Kako mogu biti gospodar, ako mi nitko nije rob?“ Ali ja vam kažem da ste samo tada gospodar. Onda nitko nije vaš rob i nitko neće pokušati od vas učiniti roba.
Voljeti slobodu, pokušati biti slobodan, znači da ste ustvari došli o dubokog razumijevanja samog sebe. I sada znate da ste dovoljni sami sebi. Možete se dijeliti s nekim, ali niste ovisni. Ja mogu dijeliti sebe s nekim. Mogu dijeliti svoju ljubav, mogu dijeliti svoju sreću, mogu dijeliti svoje blaženstvo, svoju tišinu, s nekim.
Ali to je dijeljenje, a ne ovisnost. Ako nema nikog, bit ću isto sretan, isto tako u blaženstvu. Ako je netko tu, to je također dobro, i ja mogu dijeliti.
Kad spoznate svoju unutrašnju svijest, svoj centar, samo tada ljubav neće postati vezanost. Ako ne znate svoj unutarnji centar, ljubav će postati vezanost. Ako znate svoj unutarnji centar, ljubav će postati devocija. Prvo tu morate biti da biste voljeli, ali vas nema.
Buddha je izlazio iz sela. Jedan mladić mu je prišao i rekao: „Naučite me nešto: kako mogu služiti drugima?“ Buddha se nasmijao i rekao: „Najprije budi. Zaboravi druge. Najprije ti budi, i tada će sve uslijediti.“
Upravo sada vi niste. Kad govorite: „Kad nekog volim, to postaje vezanost“, vi govorite da niste. Zato štogod da vi činite ispada krivo – zato jer je onaj koji čini odsutan. Unutarnja točka svjesnosti ne postoji, i štogod da činite ispada krivo. Najprije BUDITE i tad možete dijeliti svoje bivanje. A to dijeljenje će biti ljubav. Prije toga, štogod vi činili postat će vezanost.
I posljednje: ako se borite protiv vezanosti, krenuli ste krivim smjerom. Možete se boriti. Toliko svećenika, pustinjaka, sannyasina to čini. Oni osjećaju da su privrženi svojoj kući, svojem vlasništvu, svojim ženama, svojoj djeci, i osjećaju se kao u kavezu, zarobljeni. Oni pobjegnu. Oni ostave svoju kuću, svoju ženu, svoju djecu i posjed i postanu prosjaci i pobjegnu u šumu, u usamljenost. Ali otiđite i promatrajte ih. Oni će postati vezani za svoju novu okolinu.
Bio sam u posjeti svom prijatelju koji je bio pustinjak, koji je živio pod drvetom duboko u šumi, ali bilo je i drugih asketa. Jednog dana se dogodilo da sam boravio s tim pustinjakom pod njegovim drvetom, i novi je tragalac došao dok je moj prijatelj bio odsutan. Bio je na rijeci na kupanju. Pod njegovim drvetom novi je sannyasin počeo meditirati.
Čovjek se vratio s rijeke, odgurnuo tog novog od drveta i rekao: „To je moje drvo. Idi i nađi sebi drugo negdje drugdje. Nitko ne može sjediti pod mojim drvetom.“ A taj čovjek je ostavio svoju kuću, svoju ženu, svoju djecu. Sada je stablo postalo posjed. Vi ne možete meditirati pod njegovim drvetom.
Ne možete tako lako pobjeći od vezanosti. Ona će poprimiti nove oblike. Vi ćete biti obmanuti, ali ona će biti tu. I tada znajte duboki uzrok: zato što vi niste, ta vezanost jest tu. Zato se nemojte boriti s vezanošću; jednostavno pokušajte shvatiti zašto je ona tu.
Unutar vas vaše vlastito Jastvo je toliko odsutno da se vi pokušavate pripiti bilo uz što da biste se osjećali sigurnim. Vi niste ukorijenjeni pa pokušavate bilo od čega napraviti svoje korijenje. Kad budete ukorijenjeni u svom Jastvu , kad budete znali tko ste, što je to biće koje je u vama i što je ta svijest koja je u vama, tada se nećete pripijati ni uz koga.
To ne znači da nećete voljeti. Ustvari, samo tada možete voljeti, jer je samo tada moguće dijeliti – i bez uvjeta i bez očekivanja. Vi jednostavno dijelite s drugima jer imate obilje – jer imate tako mnogo da se prelijeva.
To prelijevanje vas samih je ljubav. A kad to prelijevanje postane poplava, kad je vašim vlastitim prelijevanjem ispunjen čitav svemir, i vaša ljubav dodirne zvijezde, u vašoj se ljubavi zemlja osjeća dobro, i u njoj se kupa cijeli svemir, tada je to devocija. Devocija je potpuno predavanje i dijeljenje sebe, neuvjetovano i slobodno.

http://slobodni.net

“…OSHO… O LJUBAVI”

Ljubav o kojoj govorim nema ništa s našim takozvanim vezama. Naše veze su samovoljne. Večna ljubav deluje ali nikada ne stvara veze. Ona deluje; deluje na stabla, sunce, na mesec i vetar, na ljude i životinje, na zemlju, stene – deluje dvadeset četiri sata na dan – ali ne stvara ikakve veze. Ovo delovanje je kao reka; ono je tok, dinamično i živo pokretanje, ono je ples. Veza je nešto ustajalo, nešto što se ubudjalo, što je prestalo da se razvija, nešto zakržljalo. Kada nešto prestane da se razvija uvek vam postaje dosadno i rastuži vas. Tada vas obavije očaj i u vama se stvori strašna strepnja jer gubite vezu s životom. Život je uvek kao reka, a sada ste na neki način sputani – zbog žene, muža, prijatelja. Uvek kada je sputan, čovek postaje ljut, jer niko ne želi da izgubi svoju slobodu. Sloboda je najveća ljudska radost. Ograničenost ljudskog uma je u tome što on stvara okolnosti u kojima se stalno gubi sloboda. Tako ste kao ptica čija duša pati zato što ne može da leti – kakva je to ptica koja ne može da leti? Kakvo je to biće koje nije u toku, koje se ne razvija? Biće je živo dok je u nastajanju. Biće nastaje. Ako prestane da nastaje, tada nalikuje na mrtav kamen; a kada se stalno kreće onda je kao lotosov cvet koji se neprekidno otvara.


Ljubav može od svakog da stvori velikog pesnika; ako vas ona ne može učiniti pesnikom tada vas ništa ne može učiniti pesnikom. Ljubav otvara u vašem biću potpuno drugačiju dimenziju. Bez ljubavi ostajete ograničeni svetom logike. Kada u životu započne da vam se dešava ljubav, logika nestaje, dogadja se da ljubav nadmaši logiku. Zato logični umovi ljubav uvek nazivaju ludošću, slepilom. Logika je uvek ljubav proglašavala slepom, ludom i nazivala je svakojakim imenima iz prostog razloga što intelekt nikada ne može da je shvati. Svet ljubavi je sasvim drugačiji; nema nikakve veze sa matematikom, logikom, naukom. Ne može se meriti niti isplanirati. Niko ne zna tačno i precizno šta je zapravo ljubav. Čak i oni koji su najdublje uronili u nju ustanovili su da su gotovo glupi – ona je neopisiva. Medjutim, iskustvo ljubavi je sjajno, ono u svom zanosu eksplodira na mnogo načina. Može eksplodirati u plesu, u muzici, u slikanju, u svim vrstama stvaranja. Ljubav je uvek stvaralačka. Napokon, svet je ovako destruktivan upravo zato što učimo ljude da potiskuju svoju energiju ljubavi. Potisnuta ljubav postaje destruktivna; a izražena ljubav postaje stvaralačka. Ljubav može od svakog da stvori velikog pesnika; ako vas ona ne može učiniti pesnikom tada vas ništa ne može učiniti pesnikom. Ljubav otvara u vašem biću potpuno drugačiju dimenziju. Bez ljubavi ostajete ograničeni svetom logike. Kada u životu započne da vam se dešava ljubav, logika nestaje, dogadja se da ljubav nadmaši logiku. Zato logični umovi ljubav uvek nazivaju ludošću, slepilom. Logika je uvek ljubav proglašavala slepom, ludom i nazivala je svakojakim imenima iz prostog razloga što intelekt nikada ne može da je shvati. Svet ljubavi je sasvim drugačiji; nema nikakve veze sa matematikom, logikom, naukom. Ne može se meriti niti isplanirati. Niko ne zna tačno i precizno šta je zapravo ljubav. Čak i oni koji su najdublje uronili u nju ustanovili su da su gotovo glupi – ona je neopisiva. Medjutim, iskustvo ljubavi je sjajno, ono u svom zanosu eksplodira na mnogo načina. Može eksplodirati u plesu, u muzici, u slikanju, u svim vrstama stvaranja. Ljubav je uvek stvaralačka. Napokon, svet je ovako destruktivan upravo zato što učimo ljude da potiskuju svoju energiju ljubavi. Potisnuta ljubav postaje destruktivna; a izražena ljubav postaje stvaralačka.


Ljubav je život samo kada plamti u vama sjajnim plamenom. Kada je plamen ljubavi tako sjajan da počinje da zrači oko vas, da zahvata druge, da ljudi mogu da ga osete; kada vaša ljubav postane gotovo dodirljiva, kada ljudi mogu da je dotaknu, tada ona nije samo za vas nego i za sve druge ljude. Realan čovek uvek obogaćuje svet i postojanje, on mnogo doprinosi. Ako barem malo ne doprinosite, nikada se nećete osećati dobrim. Dobrota se dogadja pomoću nekakvog doprinosa postojanju kojim se učestvuje u tvorčevom radu, kada i vi postajete stvaralac. Biti stvaralac znači biti deo Boga – ne postoji drugi način.


Ljubav je najlekovitija na svetu; ništa ne prodire tako duboko. One ne leči samo telo i um, veći dušu. Ako čovek može voleti, sve rane će se zaceliti. On postaje celovit, a biti celovit znači biti svet. Dok ne postanete celovit čovek ne možete biti svet. Fizičko zdravlje je površinska pojava, može se održavati medicinskom naukom, ali najskrivenija srž čovekovog bića može se izlečiti samo ljubavlju. Oni koji znaju tajnu ljubavi, znaju najskriveniju tajnu života. Za njih ne postoji ni jad, ni starost ni smrt. Naravno, telo će ostariti i umreti, ali ljubav vam otkriva istinu da niste telo; vi ste čista svesnost, niste ni rođenje niti smrt. Življenjem u čistoj svesnosti živite u skladu s postojanjem. Blaženstvo je propratna pojava života u skladu sa egzistencijom.

OSHO

2 comments on “OSHO O BRAKU – O LJUBAVI I VEZANOSTI

Ostavite odgovor

Molimo vas da se prijavite koristeći jedan od sledećih načina da biste objavili svoj komentar:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s