VOLETI NESAVRSENOST

Čovjek je jedino biće na Zemlji koja plaća tisuću puta za jednu i istu pogrešku. Ostala bića za svaku pogrešku koju učine plate samo jednom. Ali mi ne. Mi  jako dobro pamtimo. Kad pogriješimo, sudimo samima sebi, presudimo da smo krivi i kažnjavamo se. Da  postoji pravda, to bi bilo dovoljno; ne bismo to ponovo trebali učiniti. Ali svaki put kad se  prisjetimo, mi se ponovo osuđujemo. Ako imamo supruga ili suprugu, oni nas isto tako podsjećaju na našu pogrešku, tako da ponovo možemo sami sebi suditi. Svaki put kad se pogreške prisjetimo, ponovo ih krivimo i  šaljemo im sav osjećajni otrov kojega osjećamo zbog nepravde, a tada ih tjeramo da  svaki put ponovo  plate zbog iste pogreške. Je li to pravda? Sudac u našoj glavi  nije u pravu, jer sustav uvjerenja nije u pravu. Cijeli se san temelji na pogrešnom zakonu. Devedeset i pet postotaka uvjerenja koja su pohranjena  u našoj glavi nisu ništa drugo nego laži, a mi patimo jer vjerujemo u sve te laži. Svaki čovjek živi u svojoj vlastitoj, osobnoj drami i, upravo kao i snom društva, njome  često upravlja strah. Učimo sanjati pakao u svome vlastitome životu, u svome vlastitom osobnom snu. Naravno, isti se strah na različite načine očituje za svaku osobu, ali  svi mi doživljavamo bijes, ljubomoru, mržnju, zavist i ostale negativne osjećaje. Kad patimo i živimo u stanju straha, naš osobni san isto tako može postati trajna noćna mora. Ali ne moramo sanjati noćnu moru. Mogu će je uživati u ugodnom snu.  Cijelo  čovječanstvo traga za istinom, pravdom i ljepotom. Mi smo u vječnoj potrazi za istinom, jer vjerujemo samo u laži koje smo pohranili u svome umu. Tragamo za pravdom stoga što u sustavu uvjerenja kojeg smo usvoji li pravde nema. Tragamo za ljepotom, jer bez obzira koliko neki čovjek bio prekrasan, mi ne vjerujemo da ta osoba doista posjeduje ljepotu. Neprestano tragamo i tragamo, a sve je to već u nama. Ne možemo pronaći nikakvu istinu. Na koju god stranu okrenuli glavu, sve što vidimo  je istina, ali s pogodbama i uvjerenjima koje smo pohranili u našem umu, mi nemamo o čiju kojima bismo zamijetili tu istinu. Istinu ne vidimo jer smo slijepi. Osljepljuju nas sva ona lažna uvjerenja koja čuvamo u sebi. Imamo potrebu biti u pravu, a  da svi ostali budu u krivu. Imamo povjerenja u ono u što vjerujemo, a naša nas uvjerenja pripremaju za patnju. Kao da  živimo okruženi maglom zbog koje ne vidimo dalje od nosa. Živimo okružen i maglom koja  čak nije ni stvarna. Ta je magla san, vaš osobni san života – ono  što vjerujete, sva ona usvojena na čela o samima sebi, svi sporazumi koje ste na činili s drugima, sa sobom, pa  čak i s Bogom.

 

Vaš je um san u kojem tisuću ljudi govori u isto vrijeme, a nitko nikoga ne razumije. Tijekom procesa pripitomljavanja, mi stvaramo  sliku o tome što je savršenstvo, kako bismo pokušavali biti dovoljno dobri. Stvaramo sliku sebe kakvi bismo morali biti da bi nas svi prihvatili. Osobito pokušavamo udovoljiti onima koji nas vole, ka o što su mama  i tata, velika braća i sestre, svećenici i učitelj. Pokušavajući biti dovoljno dobri za njih, stvaramo sliku savršenosti, ali se u tu sliku ne  uklapamo. Mi stvaramo tu sliku, ali ona nije stvarna. S tog stajališta nikada nećemo biti savršeni. Budući da nismo savršeni, mi sebe odbacujemo. A  razina odbacivanja samoga sebe ovisi o tome koliko su odrasli bili djelotvorni u slamanju naše cjelovitosti. Nakon pripitomljavanja više se ne radi o tome da  budemo dovoljno dobri za nekoga  drugoga. Nismo dovoljno dobri ni za same sebe, jer se ne uklapamo u svoju vlastitu zamisao o savršenstvu. Ne možemo sebi oprostiti što nismo ono što bismo željeli biti, ili, bolje rečeno, ono što vjerujemo da bismo trebali biti. Ne možemo si oprostiti što nismo savršeni. Znamo da nismo ono što vjerujemo da  bismo trebali biti, i stoga osjećamo da smo lažni, osjećamo se osujećenima i nepoštenima. Pokušavamo se sakriti, i pretvaramo se da smo ono što nismo. Posljedica  toga je da se osjećamo neizvorni, i nosimo društvene maske kako bismo druge spriječili da to ne doznaju. Uplaše ni smo da ne bi netko drugi zamijetio da nismo ono što glumimo da jesmo. I druge prosuđujemo prema svojoj zamisli o savršenstvu, pa je prirodno da ni oni ne ispunjavaju naša očekivanja. Sebe ne poštujemo samo da bismo ugodili drugima.  Čak i nanosimo bol svome fizičkome tijelu kako bi nas drugi prihvatili. Ljudi se beskonačno kažnjavaju stoga što nisu ono za što vjeruju da bi trebali biti. Zloupotrebljava ju sami sebe, a i druge ljude navode da ih zloupotrebljavaju. Ali nitko nas ne može više zloupotrijebiti nego što mi zloupotrebljavamo sami sebe; sudac, žrtva i sustav uvjerenja navode nas da to  činimo. Istina je, ima ljudi koji kažu da ih zloupotrebljavaju suprug ili  supruga, majka ili otac, ali  znate li da mi sami sebe zloupotrebljavamo mnogo više nego što to oni mogu u činiti. Način na koji sebe osuđujemo najgora je osuda koja je ikada postojala. Ako pred ljudima napravimo pogrešku, pokušavamo je zanijekati i zataškati. Ali čim ostanemo sami, sudac i krivnja postaju tako snažni, a mi se osjećamo tako glupi, ili tako zli, ili tako nevrijedni. Nitko vas u cijelom vašem životu nikada nije zloupotrijebio više nego što ste to sami sebi učinili. A granica vaše vlastite zloupotrebe upravo je ista granica koju  ćete snositi od nekoga drugoga. Ako vas netko  zlostavlja malo više nego vi sa mi sebe zlostavljate, vjerojatno ćete napustiti tu osobu. Ali ako vas  netko zlostavlja malo manje nego vi zlostavljate sami sebe, vjerojatno ćete ostati u tom odnosu i  beskrajno ga trpjeti. Imamo potrebu da nas drugi prihvaćaju i vole, ali mi sami ne možemo se prihvatiti i voljeti. Što više volimo sami sebe, to  ćemo manje doživljavati vlastitu zloupotrebu. To što sami sebe zlostavljamo proizlazi iz toga  što sami sebe odbacujemo, a odbacivanje samih sebe proizlazi iz toga što imamo zamisao onoga što to znači biti savršen, a nikada ne dostižemo taj uzor. Naša zamisao savršenosti razlog je  zbog kojega sami sebe odbacujemo; zbog toga ne prihvaćamo sami sebe onakvima kakvi jesmo, i zbog toga ne prihvaćamo ni druge onakvima kakvi jesu. Još nismo došli do tog stadija da shvatimo da ono što nam se događa u ekonomskom smislu jest odraz onoga što smo pokušali preciznim zanemarivanjem potisnuti. Sve potisnuto izlazi bez obzira koliko sadržaje potiskivali. Početak je u prihvaćanju da griješimo u procjenama i da malo pomalo iz dana u dan mijenjamo percepciju bježeći iz uloge žrtve u koju se stavilo cijelo čovječanstvo. Meditacija i filozofija kao terapija u tome mogu pomoći.

Izvor: http://vedski-jyotish.net

2 comments on “VOLETI NESAVRSENOST

  1. Draga Vesna,
    Najprije Cestitam Vam Imendan, danas prvi Dana Proleca-Vesna !
    Napis Voleti Nasavrsenost je prekrasan, kao i sve sto objavljujete
    Hvala Vam
    Dr. Apo

Ostavite odgovor

Molimo vas da se prijavite koristeći jedan od sledećih načina da biste objavili svoj komentar:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s