ŽADNA KULA

U tibetanskim spisima i u predaji Dalekog istoka prisutno je drevno, rašireno vjerovanje u Tajno kraljevstvo mudraca koji žive povučeno u nepristupačnim planinskim dijelovima Azije. Orijentalisti to zagonetno mjesto zovu Chang Shambhala ili Sjeverna Shambhala (ponekad se piše Shamballa). Tibetanski redovnici uporno tvrde da postoji tajanstvena dolina velike ljepote, okružena obručem snježnih planina, koja se proteže od sjevernog Tibeta u Mongoliju; nepristupačna je putnicima bez iskusnog ili mističnog vodstva. Predaja govori da je ta skrivena zemlja nedostupna svima osim iniciranima ili osobama posvećenim duhovnom uskrsnuću čovječanstva. Njeno je središte istaknuto slavnom Žadnom kulom koja stoji u drevnom gradu za koji redovnici tvrde da se grije toplom vodom koja se uzdiže iz podzemnih tokova, a nastala para diže se u atmosferu stvarajući prirodnu temperaturnu inverziju. Dolina se ne vidi iz zraka zato što taj fenomen stvara visok, svijetao, maglovit pokrov koji skriva krajolik pod njim. Razni istraživački timovi koji su putovali Himalajama tvrdili su da su kampirali uz vruće termalne izvore koji omogućavaju život bujnoj vegetaciji na područjima izvan kojih nije bilo ničega osim pustoši, kamenja i leda. Poput Tibetanaca, Rusa i Kineza, narod Indije također vjeruje u stvarnost prebivališta savršenih muškaraca i žena koje oni zovu Kalapa (ponekad Katapa) iz Shambhale, i koji žive u stalnoj prisutnosti energija duhovnog svijeta. Profesor Nicholas K. Roerich, ugledan ruski autor, slikar i istraživač (1874.–1947.), proveo je pet godina, od 1923. do 1928. godine, putujući kroz svih sedam tibetanskih prefektura. U svojoj knjizi Himalayas – Abode of Light (Himalaje – Dom svjetlosti; N. K. Roerich, Nalanda Publications, Mumbai, 1947.) napisao je da se ta tajna dolina nalazi iza velikih jezera i snijegom prekrivenih vrhova najviših planina na svijetu. Čini se da je profesor Roerich stvarno došao do Shambhale, i iz tog sam razloga za ovaj članak detaljno analizirao njegove knjige i slike, kao i djela njegovog sina dr. Georgea Roericha (1902.–1960.), izvanrednog orijentalista, filologa, kritičara umjetnosti i etnografa s akademskim titulama s Harvarda i Sorbonne. Obitelj Roerich živjela je u dolini Kulu na sjeveru Indije, neposredno uz granicu sa zapadnim Tibetom, i odatle je organizirala nekoliko velikih ekspedicija u neistražena područja Tibetanske visoravni, najvišeg područja na Zemlji. U tim su ekspedicijama sudjelovali deseci pomoćnika, Norvežana, Šerpi, Tibetanaca, Mongola i Kineza, a ponekad su njihove misije trajale mjesecima. Još jedan ugledni istraživač, Andrew Tomas, autor knjige Shambhala: Oasis of Light (Shambhala: Oaza svjetlosti; Sphere Books, London, 1977.), proveo je godine u Tibetu gdje je saznao da je kraljevstvo Shambhala smješteno u dolini sa svih strana zaštićenoj ogromnim snježnim planinskim lancima te da se njeni stanovnici povlače u goleme podzemne katakombe. Ti i drugi istraživači Azije pisali su o nepoznatim dolinama izgubljenim među kolosalnim snježnim planinama Tibetanske visoravni, za koje se pričalo da leže skrivene negdje u zabačenim dijelovima Himalaja. Bhagavata Purana i sanskrtska enciklopedija Vachaspattya smještaju Shambhalu na sjevernu stranu Himalaja, u podnožje planine Meru gdje se, kako mnogi vjeruju, susreću prolazno i vječno. Preciznija lokacija prikazana je na zemljovidu iz 17. stoljeća koju je 1830. u Antwerpenu objavio Csoma de Körös, mađarski filolog koji je četiri godine proveo u budističkom samostanu u Tibetu. On je geografski položaj Shambhale smjestio između 45 i 50 stupnjeva sjeverne zemljopisne širine, iza jezera Manus Hu, približno 100 kilometara istočno od sela Karamay. Nevjerojatno je što još jedan stari samostanski dokument, kojeg je vidio ruski istraživač Nikolai M. Prjevalsky (1839.–1888.), definira zemljopisnu dužinu Shambhale kao 88 stupnjeva (N. M. Prjevalsky, Mongolia, London, 1876., preveo Boris Fereng, str. 63). Te dvije koordinate lociraju područje Shambhale nedaleko na istok od Altajskog gorja, velikog planinskog sustava u središnjoj Aziji, s najvišim vrhom na 4.506 metara, točno tamo gdje su Roerichove ekspedicije putovale u nekoliko navrata.

– TAJNI ULAZ U «Dolinu besmrtnika»
Tisućljećima su narodi Azije vjerovali da je ovaj zabranjeni teritorij dobro čuvan i dostupan samo onima čista srca. Ali pitanja koja treba riješiti su: tko su ljudi koji žive u tom samotnom području… i kakva je njihova priroda? Tibetanske legende tvrde da je to tajno mjesto naseljeno «Nečujnim stražarima» – nekadašnjim običnim muškarcima i ženama koji su dobili «putovnicu» za Shambhalu zahvaljujući svom duhovnom napretku. Andrew Tomas predstavlja dojmljive dokaze iz tibetanskih izvora u starim samostanskim knjižnicama koje je imao povlasticu koristiti. Njegova nam otkrića pomažu da saznamo više o toj prosvijetljenoj koloniji: Bratstvom Shambhale predsjeda mala hijerarhija superiornih bića koje ponekad neizravno zovu Mahatmama, što na sanskrtu znači «oni čija je duša golema». To su nadljudska bića s natprirodnim moćima koja su dovršila svoju evoluciju na ovom planetu, ali ostaju s čovječanstvom kako bi olakšali njegov duhovni napredak… životni vijek njihovih tijela gotovo je beskonačan jer je Kotač reinkarnacije za njih stao. (Andrew Tomas, Shambhala: Oasis of Light, op. cit., str. 43-44, passim) Drugim riječima, oni su Besmrtna bića, a na temelju onoga što je poznato o tom blistavom društvu prosvijetljenih ljudi, koncept reinkarnacije esencijalan je dio njihove filozofije. Tibetanski rukopisi dodaju, «od pamtivijeka, dinastija mudrih vladara nebeskog podrijetla vladala je kraljevstvom Shambhale i čuvala neprocjenjivu baštinu kalachakre, mistične znanosti ezoterijskog budizma» (Giuseppe Tucci, Tibetanski oslikani svici, Rim, 1949., sv. 1). Poslije sedam godina u Tibetu i Kini, njemački autor Hartwig Hausdorf napisao je u svojoj knjizi Die weisse Pyramide (Bijela piramida) da starješine Shambhale «nisu u potpunosti s ovoga svijeta; više podsjećaju na izvanzemaljski um… vrstu koju je Univerzalni um poslao na našu Zemlju» (Hartwig Hausdorf, Die Weisse Pyramide, englesko izdanje New Paradigm Books, Florida, 1998., str. 92, 102, passim). Od pamtivijeka Tibetanci i drugi azijski narodi vjerovali su da među njima žive mudraci koji su se oslobodili smrti i lutaju Zemljom i svemirom po volji u fizičkom tijelu. Drevni narodi zvali su ih «sveti besmrtnici» i tvrdili da su razvili niz alkemijskih «eliksira besmrtnosti», uključujući žad u prahu pomiješan s cinoberom koji su pili kako bi pripremili svoja tijela za stanje hsien – materijalnu besmrtnost u tijelu koje je postalo eterično. Pisma koja danas zovemo Pisma mahatmi A. P. Sinnettu između 1880. i 1885. napisali su mahatme koji su navodno nastanjivali samu Shambhalu, i tako su predstavljali izvor iz prve ruke o tom kraljevstvu iz samog zatvorenog kruga Mudraca Istoka. (Alfred Percy Sinnett [1840.–1921.] bio je britanski urednik engleskog dnevnog lista Pioneer u Allahabadu u Indiji gdje je živio od 1879. do 1889, i koji je imao privilegij biti primljen u Himalajsko bratstvo visokih jogija.) Na temelju tog dopisivanja Sinett je napisao The Occult World (Okultni svijet) (1881.) i Esoteric Buddhism (Ezoterijski budizam) (1883.), knjige koje su odigrale veliku ulogu u poticanju zanimanja javnosti za teozofiju. Odgovori i objašnjenja koje su mahatme iz Shambhale dali na Sinettova pitanja nalazili su se u njihovim pismima i objavljeni su 1923. kao The Mahatma Letters to A. P. Sinnett. (Originalna pisma mahatmi čuvaju se u Britanskoj knjižnici i mogu se uz posebnu dozvolu pogledati na Odjelu za rijetke rukopise.) Slika tog zagonetnog kraljevstva postaje još jasnija nakon što proučimo djela mahatmi koji su, prema vjerovanju, bili klasa ljudi s proročanskim sposobnostima. U jednom pismu Sinettu iz 1881. autor, ugledni Mahatma Morya, istočnjački inicijat rodom iz Rajputa, opisuje veličanstven tajni ulaz u..   

– DOLINA BESMRTNIKA:
Na određenom mjestu koje se ne spominje strancima nalazi se ponor premošten krhkim mostom od ispletene trave, pod kojim protječe divlja bujica. Najhrabriji članovi vaših alpinističkih klubova teško da bi se usudili krenuti tim prolazom jer visi poput paukove mreže i izgleda trulo i neupotrebljivo. Ipak, nije takav; onaj tko se usudi krenuti tim putem i uspije… kao što i hoće ako je pravo da mu bude dopušteno… doći će do kanjona jedinstvene ljepote krajolika, do jednog od naših mjesta i nekih od naših ljudi, o čemu i kojima nema nikakvog zapisa ni bilješki među europskim geografima. Na dobačaj kamena od stare lamaserije stoji stara Kula u čijim su njedrima stasale generacije bodhisattvi [suosjećajnih osoba čija je suština savršeno znanje]. (Passport to Shambhala, u izdanju West Siberia Geographical Society, 1923., pismo 18, str. 31, na engleski preveo profesor Vladimir Andrei Vasiliu, 1933. [uključuje potpunu zbirku Pisma mahatmi A. P. Sinnettu]) Stanovnici raznih sela na Tibetu tvrde da nitko ne može proći određenim područjima bez dozvole: Mahatma Morya dodatno intrigira: Već ste od pouzdanih putnika čuli da ih vodiči odbijaju voditi određenim pravcima. Radije će pustiti da ih ubiju nego vas povesti naprijed. Tako, ako lakouman putnik ipak krene naprijed, planinska lavina zatutnjat će pred njim. Ukoliko putnik prebrodi tu prepreku odnijet će ga kiša kamenja, jer oni koji nisu dobrodošli neće stići do svojih odredišta. (u navedenom djelu, pismo 18, str. 32) Poznati su slučajevi kada su ljudi i životinje neprirodno drhtali približavajući se određenim mjestima na tom području, kao da ih bombardiraju nevidljive zrake. Neimenovani Dalaj Lama iz 19. stoljeća, duhovni vođa Tibeta, «…u jednom razdoblju bio je na dugom putovanju od Lhase do Mongolije, i na jednoj točki puta ljudi i životinje u njegovoj karavani počeli su se tresti bez vidljivog razloga. Dalaj Lama objasnio je tu pojavu rekavši da družina prolazi kroz dio zabranjene zone Shambhale, čija je psihička vibracija bila previsoka za putnike» (N. K. Roerich, Srce Azije, Roerich Museum Press, New York, 1930.; također, Andrew Tomas, Shambhala, navedeno djelo, str. 54). Ruski istraživač N. M. Prjevalsky i njemački jezikoslovac i povjesničar A. H. Francke zabilježili su u svojim knjigama neobično ponašanje domaćeg stanovništva koje ni pod kojim uvjetima nije bilo moguće natjerati da uđu u određene okruge sjevernog Tibeta (N. M. Prjevalsky, Mongolia [Mongolija], navedeno djelo, str. 101; A. H. Francke, A History of Western Tibet [Povijest zapadnog Tibeta], Partridge and Co., London, 1907.). Ruski član jedne od Roerichovih ekspedicija osobno je rekao Andrewu Tomasu da je njihova grupa doživjela isto iskustvo u dubinama Azije gdje su, bez vidljivog razloga, pomoćnici u ekspediciji odbili nastaviti dalje na jednom mjestu u sjevernom Tibetu. Rus je priznao da ni sam nije mogao razumjeti zašto mu se nije jahalo dalje, rekavši da je to bilo «čudno i neobjašnjivo», osjećaj koji nije želio ponovno doživjeti (Andrew Tomas, Shambhala, navedeno djelo, str. 58).

– ZAGONETNI PLANINSKI LJUDI  – U Turfanu, Sinkiang, zapadna Kina, članovi Roerichove ekspedicije čuli su intrigantnu priču o visokoj, tamnokosoj ženi ozbiljnog izraza lica koja je redovito izlazila iz dubokih spilja kako bi pomagala siromašnima. Njena djela izazivala su duboko poštovanje među stanovništvom čitave azijske regije. «Spominjali su se i jahači s bakljama koji su nestajali u podzemnim prolazima» (Andrew Tomas, Shambhala, navedeno djelo, str. 59), a bilo je i izjava svjedoka koji su vidjeli blistavo odjevene, okrunjene lame (navodno iz Shambhale) kako sjede na nosiljkama koje nose po četvorica muškaraca. Roerich spominje da su visoki, vitki, bjeloputi ljudi viđani kako nestaju u kamenim tunelima kad bi im se približili stranci. Kasnije, kad je njegova ekspedicija prolazila kroz Karakorumski prijevoj, Roerich je rekao da ga je domaći vodič obavijestio kako su visoki, u bijelo odjeveni muškarci i žene bili povremeno viđani kako se pojavljuju iz tajnih ulaza na tom području. Ponekad su ti zagonetni planinski ljudi pomagali putnicima. Početkom 1900-ih indijske novine Statesman objavile su priču o britanskom bojniku koji je vidio visokog, lako odjevenog muškarca duge kose kako pogledom pretražuje dolinu naslonjen na visoki luk. Primijetivši bojnika, čovjek je skočio niz strminu i nestao. Domaće stanovništvo mirno je reklo Roerichu: «Vidjeli ste jednog od snježnih ljudi koji čuvaju svetu zemlju.» (N. K. Roerich, Heart of Asia, navedeno djelo). Na jednoj od svojih slika Roerich je prikazao Snježnu djevojku među stijenama i snijegom, također kako drži luk. Usprkos ledenjacima i očigledno hladnim uvjetima, ona je lagano odjevena, kao da je zaštićena od hladnoće toplom aurom. Roerich dodaje: U podnožju Himalaja nalazi se mnogo spilja i priča se da iz tih spilja vode podzemni prolazi koji se protežu daleko ispod Kinchinjunge. Neki su čak vidjeli kamena vrata koja nikada nisu bila otvorena jer za to još nije kucnuo čas. Duboki tuneli vode do veličanstvene doline (N. K. Roerich, Himalayas – Abode of Light, navedeno djelo, citirano u Andrew Tomas, Shambhala, navedeno djelo, str. 39) Bilješka profesora Roericha pobliže opisuje «veličanstvenu dolinu» «Besmrtnika». Rano na svom dugom putovanju Roerich je naišao na hodočasnike koji su mu rekli: «Iza ovih planina žive sveti muškarci i žene koji spašavaju čovječanstvo kroz mudrost; mnogi su ih pokušali vidjeti, ali nisu uspjeli… nekako, čim pređu greben, izgube svoj put.» (N. K. Roerich, Heart of Asia, navedeno djelo; također Andrew Tomas, Shambhala, str. 59, passim). «Pa ipak, Nicholas Roerich otišao je na taj teritorij na poniju. Bio je odsutan par dana i, nakon što se vratio, Azijci su pali ničice pred njegovim stopalima, govoreći da je on ‘bog’, jer nijedan čovjek nije mogao prijeći granicu Shambhale bez božanskog odobrenja» (Andrew Tomas, Shambhala, navedeno djelo, str. 58) Možda je postojao razlog za to što je Roerich nesmetano ušao u zabranjenu enklavu, jer su mahatme tvrdile Sinnettu: «…[oni koje mi] želimo upoznati naći će nas na samim granicama» (Passport to Shambhala, navedeno djelo, pismo 15, str. 131). Roerichove napomene jednom lami (vjerskom učitelju) na Tibetu ukazuju na njegovo znanje iz prve ruke o dolasku do Shambhale: «Mi smo osobno vidjeli bijeli granični stup, jedan od tri stupa Shambhale» (N. K. Roerich, Himalayas, navedeno djelo). Osim potrage za domom mahatmi, cilj jedne od Roerichovih ekspedicija preko Tibeta i Xinjianga do Altaja 1928. nije sasvim jasan iz njegovog dnevnika, ali čini se da je bio povezan s vraćanjem malog dijela svetog Kozmičkog kamena na njegovo pravedno mjesto u Žadnoj kuli u središtu Shambhale. «Ta je krhotina prije toga bila poslana u Europu kako bi pomogla u osnivanju Lige naroda, koja je, iako je završila neuspjehom, bila više nego poželjna nakon Prvog svjetskog rata» (J. Saint-Hilaire, On Eastern Crossroads [Na raskrižjima Istoka], New York, 1930., citirano u Andrew Tomas, Shambhala, navedeno djelo, str. 63) Ta je krhotina navodno bila dio mnogo većeg Kozmičkog kamena, i čini se da je Roerich bio sudbinski predodređen da ga vrati u Shambhalu.

– IZGUBLJENA OAZA NAPREDNE DUHOVNE KULTURE
Narodne predaje stare Rusije također ukazuju na stvarno postojanje zajednice nadahnutih muškaraca i žena na mjestu u srcu Azije koje se na ruskom zove Belovodye – Zemlja živih bogova. U godišnjaku Journal of the Russian Geographical Society iz 1903. objavljen je članak pod naslovom «Putovanje uralskih Kozaka u kraljevstvo Belovodye» koji je napisao istraživač po imenu Korolenko. Također, u listopadu 1916. Geografsko društvo zapadnog Sibira objavilo je priču ruskog povjesničara Belosliudova pod naslovom «O povijesti Belovodya». Oba ova članka, koje su objavila znanstvena tijela, vrlo su zanimljiva zato što otkrivaju čvrsto uvjerenje, još uvijek prisutno među «starim vjernicima» u Rusiji, da su Belovodye tajni zemaljski raj koji postoji negdje na području krajnjeg jugozapada Sibira.
Ta dva članka daju potvrdu našoj osnovnoj temi o skrivenom, svetom kraljevstvu negdje oko najsjevernijih regija Tibeta, kraljevstvu drevne visoke mudrosti. Predaju o izvanrednom, povučenom narodu drevne civilizacije u toj skrivenoj zemlji jedan je zagonetan domaći mudrac ispričao ruskoj psihijatrici i autorici dr. Olgi Kharitidi tijekom njenog boravka u zabačenom dijelu Sibira:
Njihova glavna dostignuća bila su u razvoju unutarnjih dimenzija uma; cijelo njihovo društvo posjedovalo je prekrasnu duhovnu snagu koju u modernoj materijalističkoj kulturi iskuse tek rijetki. Posjedovali su nevjerojatnu psihološku mudrost. Bili su u stanju kontrolirati osobno doživljavanje vremena i naučili su telepatski komunicirati na velike udaljenosti. Bili su vrlo vješti u planiranju budućnosti, njihova društvena struktura bila je najdjelotvornija koja je ikad postojala. (Dr. Olga Kharitidi, Entering the Circle [Ulazak u krug], HarperSanFrancisco, 1996.) Ali jedan zakon Doline besmrtnika zauvijek ostaje na snazi, a to je da «neželjeni neće stići do nje» (Road to Shambhala [Put do Shambhale], rijetka tibetanska knjiga iz 18. stoljeća koju je napisao treći Panchen Lama ili «Veliki učenjak» (1738.–1780.), preveo Cheng Yuan, 1901.). Samo oni koji su čuli «Kalagiyu, poziv u Shambhalu poslan na vjetru» (ibid.) ili telepatskom komunikacijom od strane Velikih učitelja mogu se nadati da će sigurno stići u «Dolinu najmudrijih ljudi na Zemlji» (L. C. Hamamoto, The Soul Doctrine [Doktrina duše], Lhasa, preveo C. Chan, 1916., str. 67).

– PRICE OCEVIDACA O SAMBALI
Tokom prvog stoljeća nove ere Apolonije, poštovani i karizmatični grčki mudrac, primio je «poziv» i otputovao u Shambhalu. Prije toga je bio primio «upute» i točno je znao gdje će naći ono što su u to vrijeme zvali «Dom mudraca» (A. P. Sinnett, Esoteric Buddhism, London, 1903. pretisak originala iz 1883.). Apolonije je bio rođen u Tiani u Kapadokiji treće godine naše ere i umro je 98. po Kr. Dobio je ime po grčkom bogu Apolonu, a sugrađani su ga od milja zvali «sin Božji» (Encyclopaedia Britannica, 9. izd., sv. 10, „Apollonius“). Naučavao je doktrinu «unutarnjeg života» (ibid.), hodao bos, nosio je dugu kosu, njegovao bradu i odijevao se u bijelu lanenu odjeću. Na svoja je putovanja vodio asirskog pisara zvanog Damis koji je svakodnevno dokumentirao Apolonijeve izreke i djela u dnevniku. Zahvaljujući Damisovoj zbirci od 97 kodeksa sačuvane su izvanredne priče o Apolonijevim životnim iskustvima. Oko 200. po Kr. carica Julia Domna, druga supruga rimskog cara britanskog podrijetla Septimija Severa (cara u razdoblju od 193. do 211. po Kr.), toliko se zanimala za važne događaje iz Apolonijevog života da je unajmila grčkog pisara i sofista Flavija Filostrata (oko 170. – oko 245. po Kr.) da napiše biografiju koju je on nazvao Život Apolonija iz Tiane. Iz tih zapisa doznajemo da je Apolonije u transhimlajskoj zemlji boravio mjesecima (Filostrat, The Life of Apollonius of Tyana, Loeb Classical Library, London, 1912., osam knjiga u dva sveska, prijevod F. C. Conybeare; naredni Apolonijevi citati uzeti su iz 3. knjige koja je gotovo u potpunosti posvećena njegovom putovanju u sjeverni Tibet). Nakon Apolonijevog dolaska u «grad pod planinom zvanom Paraca» (ibid.), predao je pismo tadašnjem kralju Hiarchasu (Iarchas u nekim prijevodima, što znači «Sveti vladar») i s iznenađenjem shvatio da je njegov sadržaj kralju već bio poznat. Apolonije se okrenuo Damisu i rekao: «Došli smo do ljudi koji su nehinjeno mudri jer čini se da posjeduju dar predviđanja budućnosti» (ibid.). Tijekom svog boravka ondje bio je svjedokom nevjerojatnih stvari kao što su bunari u tlu iz kojih su izbijale okomite zrake blistave, plavkaste svjetlosti. S divljenjem je govorio i o onome što je zvao pantarbes ili svjetleće kamenje koje se moglo aktivirati na način da isijava toliko svjetlosti da se noć po volji moglo pretvoriti u dan. Znanstvena i mentalna dostignuća stanovnika tog izgubljenog grada toliko su zadivila Apolonija da je samo kimao glavom kad mu je kralj Hiarchas rekao: «Upitaj nas što god želiš jer si među ljudima koji znaju sve» (ibid.). Apolonije je pitao kime oni sebe smatraju, a kralj Hiarchas mu je odgovorio: «Mi sebe smatramo bogovima» (ibid.). Apolonije nije samo vidio kako stanovnici Shambhale koriste snagu Sunca, nego ih je vidio kako levitiraju dva lakta [približno jedan metar] iznad tla, ne kako bi se razmetali čudesnim sposobnostima jer oni preziru takve sklonosti, već zato što svaki obred koji tako obavljaju, odvajajući se od Zemlje i hodajući sa Suncem, smatraju činom štovanja prihvatljivim Bogu. (Filostrat, The Life of Apollonius of Tyana, navedeno djelo, knjiga 3). O sličnim pojavama u 20. je stoljeću izvijestila ugledna orijentalistica, autorica i prvi zapadni ženski lama, gđa. Alexandra David-Néel (1868.–1969.), potvrdivši tako drevne Filostratove zapise. Ona opisuje Shambhalu kao kraljevstvo koje «nije ograđeno vremenom ili prostorom kao što smo to mi; Shambhala je danas ovdje, a sutra je nema» (Alexandra David-Néel, Magic and Mystery in Tibet [Magija i misteriji Tibeta], Dover Publications, New York, 1971., prvo izdanje 1929.). Apolonije je za stanovnike Shambhale rekao da «žive na zemlji, a ipak ne na njoj, i utvrđeni bez utvrda, ne posjeduju ništa, a ipak imaju blaga svih ljudi» (Filostrat, The Life of Apollonius of Tyana, navedeno djelo, knjiga 3). Što se tiče ideologije stanovnika, kralj Hiarchas ispovijedao je kozmičku filozofiju prema kojoj je «Svemir živo biće» (ibid.). Pisma mahatmi naglašavaju činjenicu da oni nisu ateisti ili agnostici, nego panteisti u najširem smislu riječi, koji vjeruju da su Bog i Svemir u osnovi identični. Njihov koncept kozmičke evolucije osnovni je razlog zašto je shvaćanje o reinkarnaciji važan dio filozofije Zaštitnika čovječanstva.

– TRANSHIMALAJSKI STONEHENGE
Godine 1928. na visini od 4.572 metra na svom transhimalajskom putovanju Roerich se zapanjio vidjevši tri duga, ravna reda visokih, okomito postavljenih kamenova s uklesanim znakovima, koji su se od okolnog krajolika isticali svojim neobičnim oblikom i uzorcima. Taj golemi kameni kompleks završavao je velikim krugom uspravnog kamenja s tri menhira u središtu. Strukturu je opisao kao kombinaciju Stonehengea iz Engleske i Carnaca iz drevnog keltskog svijeta Bretanje, mjesta koje je ranije posjetio. Njegova je karavana trebala prenoćiti u blizini te kamene enigme, ali on se ondje zadržao tri dana i otkrio još četiri reda okomitih kamenih formacija u okolnim područjima.
Zadivljen onim što je vidio, Roerich je upitao svoje tibetanske vodiče: «Molim vas, recite mi tko je postavio ovo kamenje?» Odgovorili su mu: «Nitko ne zna… ali ovaj se okrug od drevnih vremena zove Doring… mjesto svetog stojećeg kamenja. Naši preci kažu da je neki nepoznat narod prošao ovuda prije mnogo vremena; ostali su ovdje nekoliko generacija, ali to nije postao njihov trajni dom» (N. K. Roerich, Himalayas, navedeno djelo, passim). Roerich je bio zadivljen činjenicom da je putujući visoravnima Transhimalaja naišao na «oličenja Stonehangea i Carnaca» (ibid.).
Druge čudnovate pojave u Tibetu
Na tom su se golemom teritoriju zbivali neobični događaji, a neki od njih otkrivaju prisutnost superiornih duhovnih bića.
Gđa. Alexandra David-Néel, u svojoj knjizi The Superhuman Life of Gesar of Ling (Nadljudski život Gesara iz Linga, u izdanju Claude Kendall, New York, prevela Violet Sydney, 1934.), opisala je neobičnu epizodu iz vlastitog života koja se odigrala u gradiću Jyekundo, smještenom u pustom okrugu sjeveroistočnog Tibeta. Za svog boravka ondje upoznala je tibetanskog lamu za kojeg se govorilo da povremeno nestaje u snijegom prekrivenoj planinskoj regiji gdje ne postoje nikakva sela, gdje čovjek lako može umrijeti od gladi ili se u kratkom roku smrznuti. Uvijek bi se nakon nekog vremena vratio u civilizaciju i, odgovarajući na znatiželjna pitanja, odgovarao samo da je bio s «bogovima u planinama» (ibid.).
Jednog je dana gđa. David-Néel napola ozbiljno upitala lamu bi li, prilikom svog sljedećeg odlaska «Vladaru planina» poklonio mali dar koji se sastojao od gomile kineskih papirnatih cvjetova (ibid.).
Nekoliko mjeseci kasnije, vrativši se sa svog puta u to zagonetno područje, on je učenoj Francuskinji predao suvenir koji mu je dala ta osoba. Bio je to predivan plavi cvijet koji u južnom Tibetu cvate u srpnju. David-Néel je bila zapanjena, rekavši da je u Jyekundu u to vrijeme temperatura bila 20 stupnjeva ispod nule, rijeka je bila prekrivena slojem leda debelim dva metra, a tlo je bilo smrznuto.
«Odakle Vam to?», zadivljeno je upitala. Lama je odgovorio: «Možda iz tople doline na sjeveru» (ibid.). Roerich je također zabilježio niz izvanrednih natprirodnih događaja, jedan od kojih je bilo iznenadno pojavljivanje Rigden Jyopea (or Djapoa), vladara Shambhale. Priča se da kad je ušao u određeni lamaistički hram, svijeće su se iznenada same upalile. Roerich je iznio ovu priču: Bilo je slučajeva iznenadnog pojavljivanja prekrasnog mirisa, kao od hramskog tamjana, u srcu Gobija, gdje se kamena pustinja protezala stotinama kilometara u svim smjerovima. Na vidiku nije bilo nijednog hrama ili kolibe, pa ipak su svi članovi ekspedicije u nosnicama osjetili miris u isto vrijeme. To se dogodilo u nekoliko navrata, a da za to nije bilo apsolutno nikakvog objašnjenja. (Citirano u Shambhala, Andrew Tomas, navedeno djelo, str. 57)
U tami mnogih noći Roerich je viđao žive bljeskove okomitih stupova bijele svjetlosti koji bi sijevnuli prema nebu. „Što se događa?“ – upitao bi svoje vodiče lame. Oni bi odgovorili: „To su zrake iz Kule Shambhale“ (N. K. Roerich, Himalayas) navedeno djelo), objasnivši da su zrake bile namjerno usmjerene u vis iz velikog, trokutastog, svjetlećeg kamena – takozvanog Chintamani kamena – koji se nalazio na vrhu Žadne kule. Rekli su mu da posjeduje okultna svojstva koja su u stanju dati telepatsko unutarnje vodstvo i izazvati preobrazbu svijesti kod onih koji su s njim u dodiru.
Zapanjujuća stvar u vezi s tom predajom je to što su Chitamani kamen navodno na Zemlju «na krilatom konju [lung-ta]» donijeli «glasnici bogova iz solarnog sustava u zviježđu Orion» (Dr. Walter Y. Evans-Wentz, The Tibetan Book of the Great Liberation [Tibetanska knjiga velikog oslobođenja], Oxford University Press, 1954.). Čini se da je bilo više takvih «dragih kamenova» (ibid.) jer, prema drevnoj lamaističkoj predaji, tri su takva piramidalna vršna kamena bila donesena na Zemlju i postavljena na različite lokacije svaki put kad je bila osnovana duhovna misija od vitalne važnosti za čovječanstvo. Prema nekim mišljenjima jedan je bio na vrhu Velike piramide u Gizi, drugi na Žadnoj kuli Shambhale, a treći bi sada mogao biti pod morem na mjestu koje znamo kao Atlantida.


– ZAGONETKA CAROBNOG ZEZLA
U Tibetu se tradicionalno vjeruje da je godine 331. po Kr. škrinja «stigla s neba» (Andrew Tomas, Shambhala, navedeno djelo, tekst pod slikom u dijelu s fotografijama). U njoj su pronađena četiri sveta predmeta. Među njima je bio čarobni zlatni štap zvan dorge koji navodno ima izvanredna natprirodna svojstva. Tibetom stoljećima kruže fantastične priče o tom štapu, a srebrne, mjedene i željezne kopije danas se mogu naći u većini tibetanskih lamaističkih samostana. Vjeruje se da je oko sebe tijekom posebnih vjerskih ceremonija širio blistavu svjetlost, a u rukama kralja Shambhale bio je u stanju fokusirati i upravljati snažnim kozmičkim silama. Priča se da je također imao moć izbacivanja gromova i stvaranja rupa u oblacima. Mnogo godina poslije otkrića kovčežića, pet stranaca iznenada se pojavilo pred tadašnjim kraljem Shambhale Tho-tho-ri Nytan-tsanom i naučilo ga pravilnoj upotrebi predmeta iz kovčega.
– NEOBICNA LETJELICA IZNAD HIMALAJA
Mahatma Morya zvao je Shambhalu «Grad znanosti» (Passport to Shambhala, navedeno djelo, pismo 62, str. 101), zbog čega je prikladno razmotriti mogućnost da ta kolonija (ili kolonije) superiorne kulture posjeduje naprednu tehnologiju. Da su stanovnici te tajanstvene naseobine znanstveno osviješteni može se zaključiti iz priče ispričane Roerichu o lami koji se vraćao u svoj samostan nakon dugog puta u jednu udaljenu zajednicu. U uskom tajnom podzemnom prolazu lama je sreo dvojicu muškaraca koji su nosili čistokrvnu ovcu i rekli mu da životinja služi za znanstveni uzgoj u Dolini besmrtnika (N. K. Roerich, Altai-Himalaya: A Travel Diary [Altaj-Himalaja: Dnevnik putovanja], Arun Press, Brookfield, CT, 1983, prvo izdanje 1929.). U drugoj priči o središnjoj Aziji pod naslovom Zvijeri, ljudi i bogovi istraživač i autor dr. Ferdinand Ossendowski zabilježio je neke fascinantne činjenice, a njegova dokumentacija jednako je intrigantna za čitanje kao ona Nicholasa Roericha, Alexandre David-Néel i Andrewa Tomasa. Jedan mongolski lama ispričao je dr. Ossendowskom ne samo o golemom sustavu tunela ispod Himalaja nego i o «neobičnim vozilima koja su jurila kroz njih izuzetno velikim brzinama» (Ferdinand Ossendowski, Beasts, Men and Gods, E. P. Dutton & Co., New York, 1922). Strojevi koji se brzo kreću pod zemljom ukazuju na mogućnost tehnoloških dostignuća velikog kalibra u vremenu za koje se čini da stoljećima prethodi našem trenutnom razumijevanju složenih strojeva. Ta je predaja nastala davno prije nego što je zapadni svijet razvio bilo kakvu tehnologiju. Postoje slične priče da su podzemna vozila nekada prometovala ispod platoa Gize (arapske predaje iz 10. stoljeća). Trebali bismo razmotriti mogućnost da su Shambhala i Velika piramida možda povezane sustavom tunela.
Na svojim putovanjima po Tibetu Roerich je pročitao stare lamaističke tekstove koji su govorili o «željeznim zmijama koje proždiru svemir vatrom i dimom» i «stanovnicima dalekih zvijezda» (N. K. Roerich, Heart of Asia, navedeno djelo). Također, brojna su nevjerojatna viđenja brzih letjelica u zoni Shambhale. Ovaj izvještaj iz Roerichovog dnevnika opisuje što se dogodilo dok se njegova ekspedicija kretala u blizini Karakorumskih planina: Petog kolovoza – nešto izvanredno! Bili smo u našem kampu u okrugu Kukunor, nedaleko od Humboldtovog lanca. Ujutro oko devet i pol neki od članova naše karavane primijetili su kako nad nama leti izuzetno velik, crni orao. Nas sedmorica zagledali smo se u tu neobičnu pticu. U istom trenutku drugi član naše karavane primijetio je: ‘Tamo je nešto visoko iznad ptice.’ I zapanjeno je viknuo. Svi smo vidjeli, u smjeru od sjevera prema jugu, nešto veliko i sjajno, reflektirajuće poput Sunca, poput golemog ovalnog predmeta koji se kreće ogromnom brzinom. Leteći iznad našeg kampa ta je stvar promijenila smjer s juga na jugozapad. I vidjeli smo kako je nestala na intenzivno plavom nebu. Čak smo imali vremena izvaditi dalekozore i vrlo smo jasno vidjeli ovalan oblik sjajne površine čija je jedna strana blistala od sunca. (N. K. Roerich, Altai-Himalaya, navedeno djelo). Roerichovo viđenje dogodilo se oko dva desetljeća prije nego što je pilot Kenneth Arnold podnio svoj slavni izvještaj o formaciji srebrnih, kružnih, metalnih letjelica koje su se poskakujući kretale nebom blizu Mount Rainiera u Washingtonu (SAD), odakle je nastao naziv «leteći tanjuri». Samo je letjelica nepoznatog tipa mogla izvoditi nagle zračne manevre zabilježene u Roerichovom dnevniku. Vidjevši disk na nebu, jedan od lama iz ekspedicije mirno je rekao Roerichu: «To je znak Shambhale… čuvaju vas Besmrtnici Shambhale… jeste li primijetili u kojem je smjeru otišla ova kugla [?]… morate ići istim smjerom» (N. K. Roerich, Heart of Asia, navedeno djelo, passim)


– SHAMBHALIN TROKUT
U našoj potrazi za zagonetnom «Dolinom Besmrtnika» drugi dio naše priče utvrdit će lokaciju Roerichova «tri stupa Shambhale» koji tvore «Shambhalin trokut», područje očaravajućih događaja koji uključuju nedavno otkrivanje zapisa o međuzvjezdanoj tragediji i viđenja grupa piramida u Tibetu.
O AUTORU: Tony Bushby napisao je mnogo članaka za Nexus od kojih je posljednji «Celestial Prophecies and the Great Pyramid» (Nebeska proročanstva i Velika piramida), objavljen u europskom izdanju Nexusa sv. 15, br. 5 i 6. Autor je nekoliko knjiga: The Bible Fraud (Joshua Books, 2001, izvadak «Biblijska prijevara» objavljen u hrvatskom Nexusu br. 31-33), The Secret in the Bible (Joshua Books, 2003; izvadak «Drevni gradovi pod pijeskom Gize», objavljen u hrvatskom Nexusu br. 1); The Crucifixion of Truth (Joshua Books, 2005); The Twin Deception (Joshua Books, 2007); i The Christ Scandal (Stanford House,

PUTOVANJE U SVETO KRALJEVSTVO
Stanovnici nebu stremeće Azije, koju s pravom nazivaju Krovom svijeta, stoljećima su već svjesni postojanja Šambhale. Vjerovanje u Sveto kraljevstvo mudrih ljudi živi stoljećima, a u prilog postojanju Šambhale dodatno govori i tisućljetni zapis. Do nas je dospio iz ruskog izvora pronađenog 1893. godine u rukopisu u pustinjačkom manastiru Vyshenski-Uspenski u blizini Shatska u provinciji Tambov. Ova priča pod nazivom „Saga o Belovodye“ (Belovodye je ruska riječ za Šambhalu ili Zemlju živućih bogova) pojavila se u izdanju od 4. travnja 1949. ruskog lista Novaya Zarya („Nova zora“) u San Franciscu. Govori o mladom slavenskom redovniku Sergiusu koji je proveo nekoliko godina u manastiru na planini Atosu u sjevernoj Grčkoj pored Egejskog mora. Bližeći se tada tridesetoj godini života, zbog narušenog se zdravlja svoga oca morao vratiti u Kijev. Nedugo nakon povratka pozvan je da posjeti kneza Vladimira Velikog (956.-1015.). Zadaća mu je bila knezu ispričati što je u manastirskoj knjižnici saznao o tajanstvenoj „istočnoj zemlji u kojoj vladaju vrline i pravednost“ („Saga o Belovodye“, Novaya Zarya, ibid.). Kneza Vladimira je priča o toj legendarnoj zemlji toliko oduševila da je godine 987. Sergiusa imenovao vođom velike ekspedicije koju je opremio i poslao u potragu za ovom čudesnom azijskom zemljom. Kneževi savjetnici procijenili su da će 9.660 km s povratkom dugo putovanje potrajati tri godine, ali prošla su i desetljeća bez glasa o ekspediciji. Kijevljani su vjerovali da su svi članovi ekspedicije poginuli. Međutim, 1043. godine u gradu se pojavio starac koji se predstavio kao redovnik Sergius kojega je prije 56 godina Vladimir Veliki poslao u potragu za Dolinom besmrtnika. Navažnije dijelove njegove priče uredno su zabilježili i sačuvali mistici jednog ruskog manastira i upravo je to taj spis koji je pronađen 1893. godine. Otac Sergius ispričao je da su potkraj druge godine njihovoga napornog putovanja mnogi ljudi i životinje u njihovoj grupi izginuli, što od ekstremnih vremenskih uvjeta, što od napada vukova i medvjeda. Na jednom pustom predjelu skupina je naišla na hrpu kostura ljudi, konja, deva i magaraca, što ih je toliko uplašilo da nisu željeli poći dalje. Samo dva člana ekspedicije odlučila su nastaviti putovanje sa Sergiusom, a pred kraj treće godine putovanja to je dvoje njegovih drugova ostalo u nekom selu zbog sve lošijeg zdravlja. I sam je otac Sergius došao do same granice izdržljivosti, ali je ostao odlučan da nastavi putovanje ili umre. Glasine na koje je nailazio u različitim krajevima kroz koja je prolazio dale su naslutiti da čudesna zemlja Šambhala doista postoji i da putuje u pravom smjeru. Uzeo si je drugog vodiča, koji ga je uvjeravao da ga može povesti bliže Svetom kraljevstvu, koje su lokalni stanovnici nazivali „Zabranjenom zemljom… Zemljom živućih bogova i Zemljom čuda“ („Saga o Belovodye“, ibid.). Tri mjeseca kasnije otac Sergius došao je do granice Šambhale. Na jednom je mjestu njegov jedini preostali vodič odbio nastaviti put, plašeći se nevidljivih čuvara snježnih planina. Sergius se i dalje nije bojao smrti i čvrsto je vjerovao u postojanje zajednice svetih ljudi koju je odlučio pronaći. Osim toga, sada je već bio i suviše iscrpljen da bi se vratio nazad. Poslije još nekoliko dana usamljenog hodanja iznenada su mu prišla dva neznanca koje je razumio premda su govorili nepoznatim jezikom. Odveli su ga u neko selo, u kojem je nakon oporavka dobio posao uređivanja rukopisa u nekoj vrsti manastira. Kasnije je prebačen u podzemnu spilju koju je osvjetljivalo neobično svjetlo, izazivajući u njemu čuđenje načinom na koji je „osvjetljivalo sve oko sebe, rastjerujući tamu i sjenke tako da se sve činilo ravnomjernim i blagim“ („Saga o Belovodye“), ibid.). Kasnije je preseljen na obližnju lokaciju, gdje su ga prihvatili za brata. Kako su prolazili mjeseci i godine, ovaj je slavenski redovnik stekao ogromno duhovno znanje. Bio je presretan što je konačno pronašao strpljive, suosjećajne i svevideće mudre ljude koji su radili za dobrobit čovječanstva. Shvatio je da oni na neviđeno prate sve što se zbiva u vanjskom svijetu i da ih brinu sve moćnije sile zla na Zemlji. Shvatio je i da je velik broj ljudi iz različitih zemalja pokušao ući na ovaj teritorij, ali bezuspješno. Njegovi stanovnici držali su se strogog zakona po kojem njihovo mjesto u sto godina smije posjetiti samo sedam osoba. Šestoro njih će se vratiti u vanjski svijet obogaćeno tajnim znanjem, a jedan će od njih ostati živjeti u Šambhali i neće starjeti jer je vrijeme u njegovom biološkom satu prestalo teći. Prije povratka u Kijev otac Sergius te je posljednje godine proveo prenoseći mudrost u sustavu spilja, koji se kasnije razvio u Manastir spilja. Čini se da su i ona šestorica, baš poput Sergiusa, postali vanjski suradnici Šambhale, čineći tako maleni vanjski krug poznavatelja mudrosti. Jedan takav „suradnik mahatmi, Brahma Jyoti iz Delhija, bio je u stalnoj vezi sa superbićima s Himalaja koji upravljaju svijetom snagom misli“ (Anne Marshall, Hunting the Guru in India, Victor Gollancz Ltd, London, 1963.). Govori se također da su „tijekom stoljeća malobrojni tibetanski mudraci [iz Doline besmrtnika?] bili zaslužni za osnivanje Bijelih misterijskih škola Istoka i Zapada“ (Albert Mackey, dr. med., Concise History of Freemasonry, Mc Clure Publishing, Philadelphia, 1917., natuknica „Origins“). Prosvijetljene duše iz Šambhale smatraju se „apostolima iz Doline besmrtnika“ jer su „glasnici koje neposredno vode mahatme i koji imaju zadaće u neko doba u povijesti otići u određeni dio svijeta“ (Sergy C. Tatyana, Crimson Snow-heaps in the Himalayas, Lvovich, Moskva, 1925., prijevod Larissa M. Vasiler, str. 97). Prema tibetanskoj predaji, nekoć su postojali brojni zapisi o Šambhali i njezinim stanovnicima. Objavljeni su u nekoliko svezaka Yung-Lota-tiena, najveće enciklopedije na svijetu, koja je čuvala veliku količinu drevnog znanja, uključujući i zbirku drevnih viđenja yetija (yeti na tibetanskom znači „magično stvorenje“). Ovo veličanstveno djelo, prikupljeno u 15. stoljeću, sastojalo se od 50 milijuna rukom pisanih kineskih znakova u 11.095 svezaka. Dok se čuvalo u Yuan Ming Yuanu, staroj ljetnoj palači u Pekingu, većinom je uništeno kad su palaču djelomično razorile britanske i francuske snage 1860. godine tijekom Drugog opijumskog rata. Danas postoji svega 370 sačuvanih svezaka, razasutih po knjižnicama diljem svijeta. Kad vidimo koliko je kulturne baštine starijih civilizacija izgubljeno, ne bi nam trebalo biti teško zamisliti da je možda bilo mnogo ranijih „visokih“ civilizacija o kojima se malo zna, sa Šambhalom kao jednom od njih.
PODZEMLJE RIZNICE U HIMALAJIMA
O legendama o skrivenim podzemnim knjižnicama, blagima i vrhunskim rukotvorinama vezanim za Šambhalu stalno se govori u Aziji i opisuje ih se kao tajna skladišta drevnog znanja. Ranije civilizacije smatrale su da je nužno sačuvati znanost i umjetnost kultura, a ne brisati ih prirodnim katastrofama ili ratom ili iz drugih nedokučivih razloga. Tibetanska tradicija priznaje da „vremenske kapsule“ i dragocjeni, u svilu uvezeni svesci leže skriveni u najulegnutijim i najskrovitijim mjestima „božanske“ planine Kangchenjunge, trećeg najvišeg vrha u Himalajama. Nicholas Roerich je otkrio da jedna kamena vrata vode do onog što je on nazvao „pet svetih blaga velikoga snijega“, a njegovi vodiči su mu savjetovali da ne pokušava ulaziti u prostorije „jer sve što se objelodani prije vremena koje je odredila sudbina donosi neizrecivu štetu“ (N. K. Roerich, Himalayas – Abode of Light, Nalanda Publications, Bombaj, 1947.). U Altajskom gorju Roerich je također otkrio da podnožja Himalaja skrivaju ulaze koji vode do podzemnih hodnika i prostorija duboko ispod površine i gdje su zagonetne rukotvorine i egzotična blaga skriveni još od početka svjetske povijesti. Roerichu su također govorili o tajnom podzemnom spremištu na prijevoju Karakoram u Himalajama na visini od 5.944 metra. Njegov glavni vodič otkrio mu je da se pod snježnim grebenom čuvaju velika blaga i rekao mu da čak i niži članovi zajednice znaju za ogromne spilje koje čuvaju drevne rukotvorine. Upitao je Roericha zna li za kakve knjige u vanjskom svijetu koje bilježe lokaciju tih podzemnih komora. Mudri stari glasnik proveo je niz godina u planinama i želio je znati od Roericha zašto stranci, koji tvrde da toliko toga znaju, ne mogu pronaći uočljive ulaze u podzemne palače na prijevoju Karakoram. Tokom 12 godina provedenih u sjevernom Tibetu sredinom 19. stoljeća kineski istraživač Jia Chun-Pingwa razgovarao je s budističkim redovnicima koji su tvrdili da na osamljenom dijelu grebena Altyn Tagha postoji ogromna mreža podzemnih galerija i muzeja koji čuvaju zbirku od nekoliko milijuna očaravajućih rukotvorina, koju čuvaju vječito budni čuvari. U svojim memoarima Jia je pisao o podzemnom muzeju u kojem se čuvaju razni objets d’art koji opisuju višetisućljetni razvoj čovječanstva na ovom planetu (Jia Chun-Pingwa, The Land of No Grass and No Water, The Great Liberation Publishing House, Lasa, Tibet, 1917.; odlomke za Tonyja Bushbyja prevela Wendy Shin Liu, Jiangwan Town, Šangaj, Kina, 2009.). Opisao je da se ulaz u ovaj niz komora nalazi s lijeve strane dubokog klanca u kojem se nalazi nekoliko po ničemu impresivnih kuća koje označavaju lokaciju možda i najvećeg svjetskog muzeja. Jia nije bio jedini koji je opisao ovu zbirku. „Sigurna je od upada i ništa neće narušiti mir u kojem počivaju njezina stoljetna djela… ulazi su skriveni, a riznice s rukopisima i rukotvorinama leže duboko u utrobi zemlje (Fundamental Promises, kineski budistički rukopis nepoznatog autora iz oko 1820.; prijevod Ti-tzang, 1911., str, 79-81, passim; izvorno smješten u Knjižnici i arhivu tibetanskih djela u Dharmsali, u Indiji). „Lokalni je stanovnik rekao da se na njihovoj tržnici ljudi iz ovog područja pojavljuju s neobičnim, vrlo starim novcem i nitko ne pamti kada je takav novac tu bio u upotrebi (Sergy C. Tatyana, Crimson Snow-heaps in the Himalayas, op. cit., p. 231). Autor Andrew Tomas smatrao je da su „sva ta tajna mjesta povezana sa zagonetkom Šambhale“ (A. Tomas, Shambhala: Oasis of Light, Sphere Books, London, 1977., str. 53). Madame Helena Petrovna Blavatsky (1831.-1891.), putnica i mističarka rođena u Rusiji, osnivačica Teozofskog društva 1875. godine, aludirala je na postojanje Šambhale, aktualizirajući je među zapadnjačkim obožavateljima okultnog. Ona je tvrdila da mudraci s Istoka u svijet mogu poslati drevne dokumente koji bi uzdrmali mišljenja povjesničara. Vidjela je tajna skladišta u sjevernoj Indiji i napisala da inicirani jogiji znaju za ogromnu mrežu podzemnih knjižnica koja se proteže iz spiljskih hramova preko sjevernog Tibeta. Vatikanski arhivi čuvaju rijetke izvještaje misionara iz ranog 19. stoljeća u kojima se navodi da su u krizna vremena vođe raznih zemalja slali svoja izaslanstva u Himalaje kako bi potražili savjet od „Genija iz planina“ (Katolička enciklopedija, izdanje Pecci, sv. Ii, str. 299). Međutim, ti spisi ne otkrivaju kamo su to točno ti predstavnici putovali. Nedatirani rukopis iz pera Monseigneura Delaplacea, nastao prije otprilike 120 godina, govori u prilog vjerovanju mudraca iz središnje Azije da ljudi posebnoga znanja žive u nepristupačnim i osamljenim dijelovima Himalaja (Annales de la Propagation de la Foi, preveo Pierre l. Josselin, 1929.; odlomak citiran u A. Tomas, Shambhala, op. cit., str. 28). Tibetanski ep o Gesar Kanu predvidio je da će se neki skriveni hodnici otkriti u doba „kad će čelični brodovi letjeti nebom“, a Madame Blavatsky je rekla da će se neki skriveni rukopisi oprezno i s namjerom otkriti u „duhovno bogatijoj budućnosti“ (The Theosophist, srpanj 1912.). Tibetansko vjerovanje u prosvijećene ljude iz podzemlja, koji su u nekoliko navrata viđeni s bakljama u mraku, vrlo je snažno. Roerich je govorio o „čovjeku sjajne vanjštine koji je stigao u Tibet iz Sibira sa svojom karavanom i ponosno izjavio: „Dokazat ću da priča o podzemnim ljudima nije plod mašte. Odvest ću vas do ulaza u njihova podzemna kraljevstva“ (N. K. Roerich, Flame in Chalice, Muzej Nicholasa Roericha, New York, 1929.). Je li to i učinio, u Roerichovim knjigama nije zabilježeno.
U čitavoj Aziji, u pustinjama i od oceana do Urala nalazimo začudnu predaju o svetim ljudima koji žive u tajanstvenim podzemnim gradovima. I dok je zub vremena otkinuo mnoge stranice priče ljudskog života na ovom planetu, ove drevne predaje svjedoče o stvarnom postojanju tajnih blaga i izoliranih riznica prepunih rijetkih zapisa koji bilježe znanje od davnina.

– BIJELA PIRAMIDA I SAMBALSKI  TROKUT/TROUGAO
U dodatku rijetkoj tibetanskoj knjizi iz 18. stoljeća Put za Šambhalu (autora trećeg Pančen Lame [1738.-1780.] u prijevodu na engleski Chenga Yuana, 1901.) na intrigantan se način spominje humanoidna rasa s krilima koja je nekoć živjela u Tibetu, a onda se „uništila“. U istoj se knjizi spominje i postojanje brojnih piramidalnih struktura na različitim, zapadnom svijetu nepoznatim lokacijama na Krovu svijeta. Neke se od tih građevina opisuju kao „bajkovite“, a „višebojne“ verzije postoje među desecima drugih piramida (ibid.). Stvarno postojanje grupa piramidalnih zdanja u Himalajama u novije je vrijeme potvrđeno, a prvi izvještaj koji o tome imamo onaj je američkog trgovca Freda Meyera Schrodera, koji je 1912. slučajno naišao na veliku piramidu okruženu manjim strukturama. Zadivljen prizorom, upitao je svog vodiča, budističkog redovnika, što one predstavljaju i dobio odgovor da 5.000 godina stari lamaistički dokumenti ne samo da sadrže informacije o namjeni tih piramida, nego i otkrivaju da su one već bile iznimno stare u vrijeme iz kojeg zapisi potječu. Kad bi se ovo datiranje potvrdilo, himalajske piramide bile bi starije od piramida u Gizi, čije je datiranje službeno prihvaćeno. Nekih 33 godina poslije uočena je još jedna  evjerojatna piramida koja je posramila akademski svijet. U proljeće 1945. pilot Američkog vojnog zrakoplovstva James Gaussman letio je iz Kine u Indiju iznad Tibeta kad je bio primoran smanjiti visinu zbog problema s motorom. Navodi se da je rekao sljedeće: Letio sam oko planine i potom smo došli do jedne udoline. Odmah ispod nas stajala je divovska bijela piramida. Izgledala je kao iz bajke. Bila je prekrivena svjetlucavom bijelom bojom. To je mogao biti metal ili neki oblik kamena. Sa svih je strana bila bijele boje. Najneobičnije od svega na njoj bio je njezin vrh – veliki komad dragocjenog, dragulju nalik materijala. Kolosalnost ovog zdanja duboko me se dojmila. (Hartwig Hausdorf, Die Weisse Pyramide [„The White Pyramid“], ponovno izdanje na engleskom kao The Chinese Roswell, New Paradigm Books, Florida, 1998., str. 112) Gaussman je vjerovao da je ta piramida viša od 300 metara, što je više od dvostruko u odnosu na visinu Velike piramide u Gizi. Gaussmanove fotografije nikada nisu objavljene, ali crno-bijela fotografija zemljane piramide u blizini Xiana, glavnog grada kineske provincije Shaanxi, predstavljena je medijima 1990. godine kao „gigantska bijela piramida“ koju je Gaussman navodno fotografirao 45 godina prije. Međutim, Gaussmanova ruta letenja kretala se nekih 805 kilometara sjeverozapadnije od lokacije na objavljenoj fotografiji pa se opravdano sumnja da su dotičnu fotografiju objavile kineske vlasti kako bi sačuvale tajnu Bijele piramide od zapadnog svijeta. Godine 1947. – dvije godine nakon Gaussmanova viđenja – još je jedan američki avijatičar, Maurice Sheahan, na svom letu prema jugozapadu preko provincije Shaanxi zamijetio kolosalnu bijelu piramidu. Nekoliko je američkih dnevnih listova, uključujući i New York Times (28. ožujka 1947.) objavilo vijest o njegovom viđenju. U djelu Himalayas – Abode of Light Roerich govori o tri „isturene točke Šambhale“, što ukazuje na trokutasti oblik teritorija ovog zagonetnog kraljevstva. Lokacija ovih graničnih oznaka nije poznata, ali kad se napravi trokut pod istim kutovima kao i Velika piramida u Gizi (51 stupanj i 51 minuta), s početkom na oko 50 stupnjeva sjeverne geografske širine i ako se uzme dužina od 88 stupnjeva za zapadnu granicu, tada se križa s rutom Gaussmanova leta iz 1945. blizu mjesta na kojem je uočio divovsku bijelu piramidu. Ako se uzme i nastavak njegova leta u smjeru jugozapada, „južnu granicu“ određuje njegovo križanje s dužinom od 88 stupnjeva. Poznato je da su se u prostoru iscrtanom ovim osamljenim trokutom događali neki vrlo neobični događaji, od kojih je vjerojatno najfascinantniji onaj koji nazivaju „tibetanskim Roswellom“.  –  „Tibetanski Roswell“ U prvom tjednu siječnja 1938. godine znanstvena ekspedicija pod vodstvom kineskog arheologa Chi Pu Teija zašla je duboko u planinske predjele Baian-Kara-Ule, negdje u blizini mjesta na kojem rijeke Yangtze i Mekong započinju svoj dugačak i vijugav put prema jugu. Ondje su otkrili sustav spilja s tisućljećima netaknutim grobovima poredanim u paralelne redove. Ti grobovi nisu imali nadgrobne kamene i epitafe, ali su se na zidovima spilja nalazili crteži s figurama izduženih glava te prikazi planeta. Arheolozi su iskopali grobove i u njima pronašli kosture abnormalno velikih lubanja i sićušnih tijela, dugih manje od 1,22 metra. Na podu spilje, poluukopanog u prašinu, pronašli su prvi od 716 neobičnih kamenih diskova, od kojih je svaki imao rupu u središtu nalik gramofonskoj LP ploči. Svaki je disk na sebi imao usjekotine koje su spiralno išle prema vanjskom rubu i za koje se ispostavilo da sadrže gusto pisane znakove koji su oblikovali poruku. Kasnije, 1962. godine, četvorica znanstvenika predvođena japanskim profesorom Tsum Um Nuijem s Akademije za pretpovijest u Pekingu objavila su da su konačno uspjeli dešifrirati diskove. Otkrili su da diskovi govore o padu izvanzemaljske letjelice prije otprilike 12.000 godina. Čini se da je posada preživjela, ali je letjelica bila suviše oštećena da ponovno poleti. Nakon što se susreo s nebrojenim problemima pri javnom obznanjivanju ovih spektakularnih rezultata, profesor Tsum Um Nui dao je ostavku na svoje mjesto i vratio se u Japan. Međutim, znanstvena zajednica u Sovjetskom Savezu nije odbacila njegov izvještaj i rezultati dodatnih ispitivanja uz uporabu oscilografa potvrdili su dramatična otkrića profesora Nuija.

– KRISTALNA SPILJA NAGA
U odlomku na početku Mahabharate govori se da je taj ep napisan „u prekrasnoj dolini u podnožju planine Meru“. Za tu se dolinu govori da je Šambhala. Bilo bi normalno zaključiti da je najduži ep na svijetu izvorno napisan u skriptorijima Besmrtnika i onda postao temeljem najvećih istočnjačkih razmišljanja. Predaja kaže da su Siddharta Gautama (Buda) i Lao Tzu (oko 600. pr. Kr.), osnivač taoizma, obojica posjetili Dolinu besmrtnika. Bon svećenici iz Tibeta priznaju da je njihova vjera preuzeta od ove filozofske struje (časopis Baikal [SSSR], br. 3, 1969.). Bon religija, najstarija duhovna tradicija Tibeta, razvila se iz rukopisa koji su svećenici nazivali „Prvo pismo… pravi nauk… tradicija vječne mudrosti… koji su došli od ‘Besmrtnika iz Šambhale’“ (L. C. Hamamoto, The Soul Doctrine, Lasa, prijevod C. Chan, 1916., str. 97-99, passim). Još je jedna drevna tibetanska knjiga potekla iz Himalaja. Pod nazivom Bardo Thodol na tibetanskom, na zapadu je poznata kao Tibetanska knjiga mrtvih i tradicionalno se čita na glas umirućima kako bi im se pomoglo ostvariti oslobođenje duše nakon smrti. Predaja kaže da je ovaj nevjerojatni zapis potekao od rase pod nazivom Nage, a lamaistički zapisi ukazuju na to da je osmero članova ove rase sudjelovalo u susretima s kraljem Šambhale. Po tibetanskim shvaćanjima, oni su poznati po svojoj vrhunskoj mudrosti, a postojanje Naga zauzima važno mjesto u sjevernoindijskoj drevnoj predaji. Govori se da Nage imaju ljudsko lice iznimne ljepote, zmijolika tijela i da mogu letjeti kad izađu iz Patale, tj. podzemnog svijeta. Princ Arjuna, učenik gospodara Krišne, navodno je posjetio Nage i razgovarao s njima. Po predaji, oni žive u Palači zmija u čudesnim podzemnim stanovima koje osvjetljuju kristali i drago kamenje. Roerich je jednu svoju sliku nazvao Jezero Naga (1932.), a druga pak prikazuje jednog Nagu kako sjedi na otoku u sjevernotibetanskom jezeru istočno od Altajskog gorja. Po tome su Nage smješteni unutar Šambalskog trokuta. Neki stari autori tvrde da su Nage (muški) i Nagini (žene) izvorno „stupali u brak s ljudima, posebno s velikim kraljevima, kraljicama, mudracima ili ljudima velike duhovnosti“ (Jamblik, On the Mysteries, particularly those of the Egyptians, Chaldeans and the Assyrians, 4. st.; spominje se i u Passport to Shambhala, West Siberia Geographical Society, 1923., prijevod na engleski prof. Vladimir Andrei Vasiliu, 1933., str. 174). Govori se i da su odabrani ljudi imali privilegij ući u ogromne spilje Naga, međusobno povezane tunelima kao u mravinjaku, koje se protežu na stotine kilometara unutar planinskih lanaca u sjevernoj Indiji i duboko u sjeverni Tibet.
Roerichovih slika je na stotine, a neke od njih prikazuju i lokacije u Rusiji, Mongoliji, Egiptu i drugim krajevima. Ima nečeg misterioznog u načinu na koji obrađuje perspektivu i atmosferu koji kao da ukazuje na neke druge dimenzije i izvanzemaljske poretke ili barem na prolaze i vrata koja do njih vode. Fantastično kamenje s urezanim natpisima u osamljenim visovima; Lao Tzu na leđima vodenog bizona koji ide na zapad u drvored lukovitog drveća; ogromna, oko dva metra debela knjiga koja leži otvorena, a jedna osoba na drvenom bloku stoji i s visine gleda u njezine stranice; ljudska lubanja ogromnih dimenzija; njegov istančan opis piramida u pozadini nekoliko njegovih slika – sve to ukazuje na to da je Roerich otkrivao opskurne informacije u slike zavijenim šiframa. Možda je poštivao „Šambhalsku prisegu“ – dogovor kojim se posjetiteljima zabranjuje da otvoreno pokazuju što su vidjeli ili otkrili za boravka u Dolini besmrtnika (Passport to Shambhala, op. cit., str. 189.).

– MRTVI IZVANZEMALJAC PRONADJEN ZIV!
John Spencer, američki preprodavač droge i oružja nastanjen u Kini u godinama nakon Prvog svjetskog rata nehotice se zatekao u lamaističkom samostanu u Tuerinu, u jugozapadnoj Mongoliji. Kolabirao je od umora na planinskoj stazi dok je bježao od kineskih vlasti gdje su ga pronašli redovnici, koji su ga odveli u svoj samostan da se oporavi. U to su vrijeme u svojim prostorijama imali i drugog posjetitelja, Amerikanca Williama Thompsona, znanstvenika koji je u njihovoj knjižnici proučavao dalekoistočne religije. Nekoliko dana kasnije John Spencer je proučavao vanjski dio samostana kad je naišao na niz od vremenskih uvjeta oštećenih stuba koje su vodile dolje prema malenim metalnim vratima. Otvorio ih je i ušao u prostranu, u svijetlo obojanu prostoriju s 12 zidova. Zidovi su bili ukrašeni crtežima nebeskih konstelacija, nebeskih tijela i znakova zodijaka. Sav u čudu, Spencer je rukom prošao površinom jednog zida, na što se obližnja ploča iznenada nečujno otvorila prema unutra, otkrivši mračan tunel. Podalje je primijetio blijedozeleno svjetlo i zakoračio u tamu. Nakon nekoliko minuta Spencer je došao do kraja tunela i zašao u veliku spilju, sjajno osvijetljenu sablasnim zelenim svjetlom. Uzduž jednog od zidova bilo je 30 ljesova, uredno položenih u dugačak red jedan pored drugih. Misleći da možda kriju dragulje ili blago, Spencer je započeo otvarati ljesove i u prva tri ugledao leševe redovnika odjevene u odjeću sličnu onoj kakvu su nosili redovnici koji su mu pružili pomoć.
Hartwig Hausdorf je prenio: „U četvrtom je ležala žena u muškoj odjeći; u petom čovjek za kojeg je pretpostavljao da je iz Indije i koji je nosio crveni svileni kaput… u trećem od kraja nalazilo se savršeno očuvano i u bijelo platno odjeveno tijelo muškarca; u pretposljednjem je počivalo tijelo žene čije etničko podrijetlo nije mogao sa sigurnošću utvrditi“ (Die Weisse Pyramide, ponovno izdano kao The Chinese Roswell, op. cit., str. 61, passim). Ono što je nevjerojatno je da leševi nisu pokazivali nikakve znakove raspadanja, a Spencer je vjerovao da se ondje nalaze već dugo. Ne nalazeći nikakvo blago, Spencer je naposljetku došao do zadnjeg lijesa i podigao poklopac. Na svoje veliko iznenađenje u lijesu je ugledao maleno stvorenje odjeveno u svjetlucavu srebrnu opravu. Glava mu je bila velika i srebrne boje, s ogromnim zatvorenim kapcima, bez usta i kratkim nosom. Kad se sagnuo kako bi dodirnuo leš, njegove ogromne oči u obliku opala iznenada su se otvorile i zagledale u njega, odašiljući prodorno zeleno svjetlo koje je zaslijepilo nesuđenog pljačkaša grobova. Spencer je zalupio poklopac lijesa i skamenjen od straha pobjegao iz spilje, poderavši si odjeću u svom paničnom bijegu na izbočine u kamenim zidovima. Vrativši se u samostan, visokopozicionirani lama mu je rekao da je stvorenje koje je vidio lik „velikog učitelja koji je stigao sa zvijezda“ (ibid.). Lama ga je pokušao uvjeriti da si je samo umislio da je to stvorenje živo, ali Spencer nikada nije posumnjao u stvarnost svog čudnog susreta. Preneražen, svoje je iskustvo ispričao Williamu Thompsonu, koji je kasnije objavio pojedinosti priče u američkom periodičkom časopisu Adventure, nakon svog povratka u SAD. Nekoliko dana poslije Spencer je napustio samostan i netragom nestao. Za njega se više nikad nije čulo. Ruski znanstvenici i eterični solarni sustav „U podzemlju Tibeta“, rekao je bradati vodič 1928. Roerichu, „zakopana su mnoga velika blaga Mudrosti; kad ih se razotkrije, jedno vrlo staro tajno skrovište znanstvenih artefakata zapanjit će svijet“ (N. K. Roerich, Flame in Chalice, op. cit.).
Godine 1870. jedna je ruska delegacija znanstvenika možda vidjela jedan od tih artefakata sačuvanih iz starine. U tibetanskom samostanu lama nedaleko svete planine Belukhe ovu su grupu predstavili starom lami koji je izvanredno poznavao astronomiju i fiziku. Lama je odabrao dva člana delegacije koji su bili stručnjaci za planetarne teme, podučio ih budističkim tehnikama koncentracije i savjetovao im da prijeđu na vegetarijansku prehranu. Nekoliko dana kasnije pozvao ih je u svoju sobicu i ondje im pokazao neobičan metalni uređaj. Tajanstvena naprava nalazila se na podu i ispuštala čudan, prigušen zvuk. Iz nje je izašla maglica koja se raširila i razvila u pokretnu minijaturnu repliku našeg solarnog sustava, sa Zemljom, Venerom, Merkurom i drugim planetima u laganom kruženju oko Sunca. U tom eteričnom Sunčevom sustavu znanstvenici su uočili jednu anomaliju – deseti planet kako kruži u svojoj orbiti iza Plutona. Stari je lama odbijao odgovarati na pitanja o prirodi i podrijetlu pretholografskog stroja na sunčevu svjetlost, ali je dao do znanja da je „donesen da ga se demonstrira“ (Treći Pančen Lama, Road to Shamhala, op. cit.). Laboratoriji u ŠambhaliIdeja o drevnoj nadnaravnoj zajednici koja se davno prije nazivala „Stvarateljima čovječanstva“ i koja živi u osamljenim udolinama u planinskim prostranstvima sjevernog Tibeta bez sumnje će izgledati suviše fantastična racionalnim zapadnjačkim akademskim umovima da bi je kao takvu prihvatili. Međutim, proučavanje povijesnih dokaza koji su se tijekom stoljeća nakupili iz međusobno posve udaljenih zemalja pokazuje da između tih svjedočanstava postoji bitna sličnost. Lamaističke kronike govore o „kulturi Mudrih, koji su tijekom dugog niza godina razvili vlastitu civilizaciju i znanost, u zaštićenosti i izdvojenosti snježnih planinskih lanaca sjeverne Azije“ (Passport to Shambhala, op. cit., Pismo 6, str. 11). Dr. George Roerich, stariji sin profesora Nicholasa Roericha i Helene Roerich, preispitao je opravdanost vjerovanja u predaju o Šambhali: Šambhala se ne smatra samo domom tajnog budističkog nauka. Ona je i temeljno načelo nadolazeće Kalpe, odnosno Kozmičkog doba [Doba Šambhale?]. Vjeruje se da su učeni monasi i meditirajući lame u stalnoj vezi s ovim mističkim bratstvom koje upravlja sudbinom svijeta. Zapadni promatrači skloni su umanjivati važnost ovog imena i opsežnu literaturu o Šambhali te još bogatiju usmenu predaju o njoj svrstavati u folklor i mitologiju. Međutim, oni koji su proučili i literarni i popularni budizam znaju kakvu izvanrednu snagu ovo ime posjeduje među budistima planinske Azije. (G. N. Roerich, Trails to inmost Asia, Yale University Press, New Haven, 1931.) Kad se svi podaci koje posjedujemo o Šambhali stave zajedno dobivamo jasnu sliku o postojanju mjesta na kojem žive superiorna bića kojima prostor i vrijeme nisu prepreke. Ono što doprinosi prihvaćanju stvarnog postojanja ove Doline besmrtnika jest dostupnost u potpunosti uvjerljivih svjedočanstava u kojima se govori o putovanjima na ovo čudesno mjesto. Na primjer, Apolonijevo putovanje u prvom stoljeću dobro je dokumentirano (kao što smo vidjeli u prvom dijelu), kao i hodočašće jednog kineskog kirurga i njegovog nepalskog vodiča i jogija u Šambhalu početkom 1920-ih: Ne toliko davno u Shanghai Timesu, a onda i u mnogim drugim listovima, pojavio se opsežni tekst koji je potpisao dr. Lao-Tsin, a u kojem se govori o njegovom putovanju u Dolinu Šambhalu. U tom vrlo živom tekstu dr. Lao-Tsin izlaže mnoge detalje o svom napornom putovanju s nepalskim jogijem kroz mongolske pustinje i divlje visove do Doline u kojoj je našao dom brojnih jogija koji izučavaju visoku mudrost. Njegov opis laboratorija i slavnog tornja iznenađujuće su slični opisu koje nalazimo u drugim izvorima. Pričao je o mnogim čudima znanosti i složenim eksperimentima koji se izvode snagom volje i telepatijom na velike udaljenosti. (N. K. Roerich, Heart of Asia, Roerich Museum press, New York, 1929., citirano u A. Tomas, Shambhala, op. cit., str. 41) Još je dvoje ljudi u 19. stoljeću došlo u ovu utopiju i ondje boravilo neko vrijeme. Po povratku su opisali čudesnost ove tajanstvene kolonije, ali i „čuda o kojima ne smiju govoriti“ (N. K. Roerich, Heart of Asia, op. cit.). Zbog ovakvog je šutanja toliko teško doći do potpune istine o Šambhali, a put do nje dodatno otežavaju i lamaistički mudraci koji nisu voljni raspravljati o ovoj misteriji, koja je jedna od najsvetijih predaja u ezoteričnom budizmu. Neka svjedočanstva nam pokazuju da bi ljudi koji su bili u Šambhali mogli reći i više o postignućima njezinih stanovnika da nije prisege koju su morali dati. Međutim, iz nečeg što je Roerich napisao čini se da su i on i njegov sin George posjetili Šambhalu, a to što je rekao podsjeća na komentar Mahatme Moryje iz prvog dijela ovog članka. On je Šambhalu nazvao Gradom znanosti, a u vezi s tim njegovim komentarom zanimljivo je primijetiti da istočnjačka ezoterička znanost govori o srazu Kamadura (podzemne vatre) i Kozmičke vatre, koji može dovesti do razornih geoloških kataklizmi ako se ovo dvoje ne dovede u stanje ravnoteže. Roerichovi tvrde da su vidjeli instrumente za mjerenje pritiska ovih dviju vatri „u jednom od laboratorija u Šambhali“ (N. K. Roerich, Heart of Asia, op. cit.; citirano u A. Tomas, Shambhala, op. cit., str. 51).

– ZAKLJUCAK
Putujući preko golemih prostranstava središnje Azije mnogi su putnici sačuvali svoje dojmove o Šambhali, mjestu do kojeg su dolazili čestiti tragatelji za Istinom, ljudi bez sebičnih motiva. Tibetanska predaja kaže da se u Šambhali u zraku može čuti glazba koja dopire iz nevidljivih instrumenata i popiti eliksir mladosti na Izvoru vječnog života. Toranj od žada na svojim vanjskim zidovima ima ugravirane rasplesane božice, kompleks kraljevskih palača prozore uokvirene kamenom lapis lazuli, a krov prekriven Jambu zlatom. Moderni istraživači, kao što su Hausdorf, Prjevalsky, Ossendowski, David-Néel, Tomas te otac i sin Roerich, pisali su o raširenoj predaji o Šambhali i njezinoj kozmičkoj kulturi na koju su naišli za svog boravka u Aziji. Teza o egzotičnoj, skrivenoj zajednici savršenih bića koji upravljaju evolucijom čovječanstva ne svodi se na puka nagađanja i možda se pokaže istinitom ako se vladar Šambhale pojavi da uništi „Horde tame“ i uvede toliko puta proricano „Doba Šambhale“ (dr. G. N. Roerich, Trails to inmost Asia, op. cit.). Trebali bismo možda razmotriti mogućnost da prosvijećeni ljudi iz Šambhale, u ime Božanske vlade, telepatski komunicira s nama kroz naše snove, intuiciju i vidovite medije, dajući nam tako unutarnje smjernice prema odlukama i izboru kojima se u ovoj kritičnoj epohi moramo prikloniti.

Roerichovih slika je na stotine, a neke od njih prikazuju i lokacije u Rusiji, Mongoliji, Egiptu i drugim krajevima. Ima nečeg misterioznog u načinu na koji obrađuje perspektivu i atmosferu koji kao da ukazuje na neke druge dimenzije i izvanzemaljske poretke ili barem na prolaze i vrata koja do njih vode. Fantastično kamenje s urezanim natpisima u osamljenim visovima; Lao Tzu na leđima vodenog bizona koji ide na zapad u drvored lukovitog drveća; ogromna, oko dva metra debela knjiga koja leži otvorena, a jedna osoba na drvenom bloku stoji i s visine gleda u njezine stranice; ljudska lubanja ogromnih dimenzija; njegov istančan opis piramida u pozadini nekoliko njegovih slika – sve to ukazuje na to da je Roerich otkrivao opskurne informacije u slike zavijenim šiframa. Možda je poštivao „Šambhalsku prisegu“ – dogovor kojim se posjetiteljima zabranjuje da otvoreno pokazuju što su vidjeli ili otkrili za boravka u Dolini besmrtnika (Passport to Shambhala, op. cit., str. 189.). Mrtvi izvanzemaljac pronađen živ! John Spencer, američki preprodavač droge i oružja nastanjen u Kini u godinama nakon Prvog svjetskog rata nehotice se zatekao u lamaističkom samostanu u Tuerinu, u jugozapadnoj Mongoliji. Kolabirao je od umora na planinskoj stazi dok je bježao od kineskih vlasti gdje su ga pronašli redovnici, koji su ga odveli u svoj samostan da se oporavi. U to su vrijeme u svojim prostorijama imali i drugog posjetitelja, Amerikanca Williama Thompsona, znanstvenika koji je u njihovoj knjižnici proučavao dalekoistočne religije. Nekoliko dana kasnije John Spencer je proučavao vanjski dio samostana kad je naišao na niz od vremenskih uvjeta oštećenih stuba koje su vodile dolje prema malenim metalnim vratima. Otvorio ih je i ušao u prostranu, u svijetlo obojanu prostoriju s 12 zidova. Zidovi su bili ukrašeni crtežima nebeskih konstelacija, nebeskih tijela i znakova zodijaka. Sav u čudu, Spencer je rukom prošao površinom jednog zida, na što se obližnja ploča iznenada nečujno otvorila prema unutra, otkrivši mračan tunel. Podalje je primijetio blijedozeleno svjetlo i zakoračio u tamu. Nakon nekoliko minuta Spencer je došao do kraja tunela i zašao u veliku spilju, sjajno osvijetljenu sablasnim zelenim svjetlom. Uzduž jednog od zidova bilo je 30 ljesova, uredno položenih u dugačak red jedan pored drugih. Misleći da možda kriju dragulje ili blago, Spencer je započeo otvarati ljesove i u prva tri ugledao leševe redovnika odjevene u odjeću sličnu onoj kakvu su nosili redovnici koji su mu pružili pomoć.
Hartwig Hausdorf je prenio: „U četvrtom je ležala žena u muškoj odjeći; u petom čovjek za kojeg je pretpostavljao da je iz Indije i koji je nosio crveni svileni kaput… u trećem od kraja nalazilo se savršeno očuvano i u bijelo platno odjeveno tijelo muškarca; u pretposljednjem je počivalo tijelo žene čije etničko podrijetlo nije mogao sa sigurnošću utvrditi“ (Die Weisse Pyramide, ponovno izdano kao The Chinese Roswell, op. cit., str. 61, passim). Ono što je nevjerojatno je da leševi nisu pokazivali nikakve znakove raspadanja, a Spencer je vjerovao da se ondje nalaze već dugo. Ne nalazeći nikakvo blago, Spencer je naposljetku došao do zadnjeg lijesa i podigao poklopac. Na svoje veliko iznenađenje u lijesu je ugledao maleno stvorenje odjeveno u svjetlucavu srebrnu opravu. Glava mu je bila velika i srebrne boje, s ogromnim zatvorenim kapcima, bez usta i kratkim nosom. Kad se sagnuo kako bi dodirnuo leš, njegove ogromne oči u obliku opala iznenada su se otvorile i zagledale u njega, odašiljući prodorno zeleno svjetlo koje je zaslijepilo nesuđenog pljačkaša grobova. Spencer je zalupio poklopac lijesa i skamenjen od straha pobjegao iz spilje, poderavši si odjeću u svom paničnom bijegu na izbočine u kamenim zidovima. Vrativši se u samostan, visokopozicionirani lama mu je rekao da je stvorenje koje je vidio lik „velikog učitelja koji je stigao sa zvijezda“ (ibid.). Lama ga je pokušao uvjeriti da si je samo umislio da je to stvorenje živo, ali Spencer nikada nije posumnjao u stvarnost svog čudnog susreta. Preneražen, svoje je iskustvo ispričao Williamu Thompsonu, koji je kasnije objavio pojedinosti priče u američkom periodičkom časopisu Adventure, nakon svog povratka u SAD. Nekoliko dana poslije Spencer je napustio samostan i netragom nestao. Za njega se više nikad nije čulo.
– RUSKI ZNANSTVENICI I ETERICNI SOLARNI SUSTAV
„U podzemlju Tibeta“, rekao je bradati vodič 1928. Roerichu, „zakopana su mnoga velika blaga Mudrosti; kad ih se razotkrije, jedno vrlo staro tajno skrovište znanstvenih artefakata zapanjit će svijet“ (N. K. Roerich, Flame in Chalice, op. cit.). Godine 1870. jedna je ruska delegacija znanstvenika možda vidjela jedan od tih artefakata sačuvanih iz starine. U tibetanskom samostanu lama nedaleko svete planine Belukhe ovu su grupu predstavili starom lami koji je izvanredno poznavao astronomiju i fiziku. Lama je odabrao dva člana delegacije koji su bili stručnjaci za planetarne teme, podučio ih budističkim tehnikama koncentracije i savjetovao im da prijeđu na vegetarijansku prehranu. Nekoliko dana kasnije pozvao ih je u svoju sobicu i ondje im pokazao neobičan metalni uređaj. Tajanstvena naprava nalazila se na podu i ispuštala čudan, prigušen zvuk. Iz nje je izašla maglica koja se raširila i razvila u pokretnu minijaturnu repliku našeg solarnog sustava, sa Zemljom, Venerom, Merkurom i drugim planetima u laganom kruženju oko Sunca. U tom eteričnom Sunčevom sustavu znanstvenici su uočili jednu anomaliju – deseti planet kako kruži u svojoj orbiti iza Plutona. Stari je lama odbijao odgovarati na pitanja o prirodi i podrijetlu pretholografskog stroja na sunčevu svjetlost, ali je dao do znanja da je „donesen da ga se demonstrira“ (Treći Pančen Lama, Road to Shamhala, op. cit.).
LABORATORIJI U SAMBALI
Ideja o drevnoj nadnaravnoj zajednici koja se davno prije nazivala „Stvarateljima čovječanstva“ i koja živi u osamljenim udolinama u planinskim prostranstvima sjevernog Tibeta bez sumnje će izgledati suviše fantastična racionalnim zapadnjačkim akademskim umovima da bi je kao takvu prihvatili. Međutim, proučavanje povijesnih dokaza koji su se tijekom stoljeća nakupili iz međusobno posve udaljenih zemalja pokazuje da između tih svjedočanstava postoji bitna sličnost. Lamaističke kronike govore o „kulturi Mudrih, koji su tijekom dugog niza godina razvili vlastitu civilizaciju i znanost, u zaštićenosti i izdvojenosti snježnih planinskih lanaca sjeverne Azije“ (Passport to Shambhala, op. cit., Pismo 6, str. 11). Dr. George Roerich, stariji sin profesora Nicholasa Roericha i Helene Roerich, preispitao je opravdanost vjerovanja u predaju o Šambhali: Šambhala se ne smatra samo domom tajnog budističkog nauka. Ona je i temeljno načelo nadolazeće Kalpe, odnosno Kozmičkog doba [Doba Šambhale?]. Vjeruje se da su učeni monasi i meditirajući lame u stalnoj vezi s ovim mističkim bratstvom koje upravlja sudbinom svijeta. Zapadni promatrači skloni su umanjivati važnost ovog imena i opsežnu literaturu o Šambhali te još bogatiju usmenu predaju o njoj svrstavati u folklor i mitologiju. Međutim, oni koji su proučili i literarni i popularni budizam znaju kakvu izvanrednu snagu ovo ime posjeduje među budistima planinske Azije. (G. N. Roerich, Trails to inmost Asia, Yale University Press, New Haven, 1931.) Kad se svi podaci koje posjedujemo o Šambhali stave zajedno dobivamo jasnu sliku o postojanju mjesta na kojem žive superiorna bića kojima prostor i vrijeme nisu prepreke. Ono što doprinosi prihvaćanju stvarnog postojanja ove Doline besmrtnika jest dostupnost u potpunosti uvjerljivih svjedočanstava u kojima se govori o putovanjima na ovo čudesno mjesto. Na primjer, Apolonijevo putovanje u prvom stoljeću dobro je dokumentirano (kao što smo vidjeli u prvom dijelu), kao i hodočašće jednog kineskog kirurga i njegovog nepalskog vodiča i jogija u Šambhalu početkom 1920-ih: Ne toliko davno u Shanghai Timesu, a onda i u mnogim drugim listovima, pojavio se opsežni tekst koji je potpisao dr. Lao-Tsin, a u kojem se govori o njegovom putovanju u Dolinu Šambhalu. U tom vrlo živom tekstu dr. Lao-Tsin izlaže mnoge detalje o svom napornom putovanju s nepalskim jogijem kroz mongolske pustinje i divlje visove do Doline u kojoj je našao dom brojnih jogija koji izučavaju visoku mudrost. Njegov opis laboratorija i slavnog tornja iznenađujuće su slični opisu koje nalazimo u drugim izvorima. Pričao je o mnogim čudima znanosti i složenim eksperimentima koji se izvode snagom volje i telepatijom na velike udaljenosti. (N. K. Roerich, Heart of Asia, Roerich Museum press, New York, 1929., citirano u A. Tomas, Shambhala, op. cit., str. 41) Još je dvoje ljudi u 19. stoljeću došlo u ovu utopiju i ondje boravilo neko vrijeme. Po povratku su opisali čudesnost ove tajanstvene kolonije, ali i „čuda o kojima ne smiju govoriti“ (N. K. Roerich, Heart of Asia, op. cit.). Zbog ovakvog je šutanja toliko teško doći do potpune istine o Šambhali, a put do nje dodatno otežavaju i lamaistički mudraci koji nisu voljni raspravljati o ovoj misteriji, koja je jedna od najsvetijih predaja u ezoteričnom budizmu. Neka svjedočanstva nam pokazuju da bi ljudi koji su bili u Šambhali mogli reći i više o postignućima njezinih stanovnika da nije prisege koju su morali dati. Međutim, iz nečeg što je Roerich napisao čini se da su i on i njegov sin George posjetili Šambhalu, a to što je rekao podsjeća na komentar Mahatme Moryje iz prvog dijela ovog članka. On je Šambhalu nazvao Gradom znanosti, a u vezi s tim njegovim komentarom zanimljivo je primijetiti da istočnjačka ezoterička znanost govori o srazu Kamadura (podzemne vatre) i Kozmičke vatre, koji može dovesti do razornih geoloških kataklizmi ako se ovo dvoje ne dovede u stanje ravnoteže. Roerichovi tvrde da su vidjeli instrumente za mjerenje pritiska ovih dviju vatri „u jednom od laboratorija u Šambhali“ (N. K. Roerich, Heart of Asia, op. cit.; citirano u A. Tomas, Shambhala, op. cit., str. 51).
ZAKLJUCAK
Putujući preko golemih prostranstava središnje Azije mnogi su putnici sačuvali svoje dojmove o Šambhali, mjestu do kojeg su dolazili čestiti tragatelji za Istinom, ljudi bez sebičnih motiva. Tibetanska predaja kaže da se u Šambhali u zraku može čuti glazba koja dopire iz nevidljivih instrumenata i popiti eliksir mladosti na Izvoru vječnog života. Toranj od žada na svojim vanjskim zidovima ima ugravirane rasplesane božice, kompleks kraljevskih palača prozore uokvirene kamenom lapis lazuli, a krov prekriven Jambu zlatom. Moderni istraživači, kao što su Hausdorf, Prjevalsky, Ossendowski, David-Néel, Tomas te otac i sin Roerich, pisali su o raširenoj predaji o Šambhali i njezinoj kozmičkoj kulturi na koju su naišli za svog boravka u Aziji. Teza o egzotičnoj, skrivenoj zajednici savršenih bića koji upravljaju evolucijom čovječanstva ne svodi se na puka nagađanja i možda se pokaže istinitom ako se vladar Šambhale pojavi da uništi „Horde tame“ i uvede toliko puta proricano „Doba Šambhale“ (dr. G. N. Roerich, Trails to inmost Asia, op. cit.). Trebali bismo možda razmotriti mogućnost da prosvijećeni ljudi iz Šambhale, u ime Božanske vlade, telepatski komunicira s nama kroz naše snove, intuiciju i vidovite medije, dajući nam tako unutarnje smjernice prema odlukama i izboru kojima se u ovoj kritičnoj epohi moramo prikloniti.

Izvor: Internet

One comment on “ŽADNA KULA

Ostavite odgovor

Molimo vas da se prijavite koristeći jedan od sledećih načina da biste objavili svoj komentar:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s