1. MAJ – DAN ROBOVA & “Arbeit macht frei”

DAN ROBOVA

Na današnji dan još od davne 1886.g. radnici izlaze na ulice kako bi od svojih robovlasnika zahtjevali bolje uvjete ropstva… Ostati ćemo robovi samo nam dajte da radimo i platite nam taj rad i skratite nam radno vrijeme i dajte nam pravo na besplatni topli obrok i dajte nam naknadu za prijevoz i samo nam dajte i mi ćemo ostati robovi… Zapravo, molimo vas da nam dopustite da budemo robovi, jer pobogu, ljubljeni gospodari, kako ćemo živjeti ako nećemo raditi za vas… Nemojte nas baciti na ulicu, molimo vas, možete nas prodati nekome drugome, ali preklinjemo vas, nemojte nas ostaviti… To su zahtjevi kojima robovi na svoj dan (1. svibnja) zasipaju svoje robovlasnike u nadi da će im se ovi smilovati i omogućiti im, prvenstveno da RADE, a onda da za to čak i budu dobro plaćeni, pa možda uspiju dobiti kredit za auto ili stan… Ali eto, nisu baš vremena kada se gospodari smiluju, ipak ih treba razumjeti, u ovo doba „gospodarske krize“ nema se dovoljno da bi se psićima bacale mrvice sa stola, već psiće treba ostaviti na ulici, nek se snalaze, ako budu te sreće možda nalete na nekog gazdu koji će ih uzeti k sebi i dati im koju mrvicu…

Piše: SmisaoŽivota.blog.hr

U svojim zahtjevima robovi su znali biti toliko uporni pa čak i nasilni, da su im gospodari tijekom zadnjeg stoljeća čak i popuštali, ali samo zato jer su se bojali komunističke revolucije nakon što su boljševici došli na vlast u Rusiji… Komunisti su tako postali najveći neprijatelji kapitalističkih gospodara i bili svugdje proganjani…

Međutim, tzv. komunisti u državama u kojima su došli na vlast nisu nikada ostvarili pravedne odnose u društvu, nisu ostvarili komunističku ideju o jednakosti, već su stvorili fašističke, diktatorske države u kojima je vladavina kapitala zadržana, samo što izrabljivači više nisu bili nekadašnji privatni kapitalisti već novi „državni kapitalisti“… Robovima, unatoč svih dosadašnjih iskustava, još uvijek nije jasno da kapitalisti uvijek pobjeđuju, i da njihovi zahtjevi, ovakvi kakvi jesu, upravo i doprinose toj pobjedi… Ako robovi traže pravo na rad, veće plaće, bolje radne uvjete itd., najvjerojatnije će sve to i dobiti, ali ne svi naravno, jer posla ne smije biti za sve, pričuva nezaposlenih uvijek mora postojati… Uglavnom, robovi se boje da će ih gospodar ostaviti, da će postati nepotrebni te da će im tako egzistencija biti ugrožena, i svim se svojim silama prvenstveno bore za svoje pravo da budu robovi; ZA PRAVO NA RAD…

Upravo takav odnos ljudi prema radu, a koji je u društvu nametnut od strane eksploatatora održava eksploatacijski sustav, jer ako su ljudi uvjereni da ne mogu preživjeti drugačije nego da otuđuju svoj rad u korist svog vlasnika, tada će se svim svojim snagama boriti da takve odnose u društvu i zadrže – boriti će se da i dalje robuju jer se drugačije ne može živjeti… A to je ono što naši gospodari i žele, da se borimo za pravo da radimo za njih…

Mnogi ljudi ne prihvaćaju takve odnose u društvu i postaju kriminalci, kradu ili prosjače, ali u biti čine isto ono što legalno čine eksploatatori (bankari i ostali tzv. poduzetnici)… Razlika je između ovih kategorija ta što prvi (obični lopovi) kradu prvenstveno da steknu sredstva za život, dok ovi potonji (eksploatatori) kradu kako bi osigurali i održali svoj položaj moći i vlasti nad drugim ljudima… Dok god se ne promijeni odnos robova prema vlastitom radu, u smislu da odbace uvjerenje kako je takav rad nužan, eksploatacijski odnosi će i dalje opstajati, a robovi će i dalje biti izrabljivani (oni koji su sretni da budu robovi), dok će drugi „nesretnici“ koji nemaju posao biti prisiljeni da za život zarađuju ilegalno… U ovo doba tzv. „recesije“ mnogi su robovi ostali bez svog statusa, nemaju više za koga raditi, teško preživljavaju, robovlasnici su im doslovce oduzeli egzistenciju, jer, zar nije smisao življenja raditi kako bi se živjelo?…A sad nemamo za koga više raditi i treba tražiti novog gospodara, a to nije lako, kako je teško u ovom prokletom sustavu preživjeti!…

Kako je čovjek u eksploatacijskom sustavu tretiran kao predmet, odnosno kao roba, eksploatatoru nije bitno kada rob ostane bez svog statusa (zaposlenja), kao što nekim ljudima nije bitno kad iz raznoraznih razloga na ulici ostavljaju životinje za koje se više ne mogu ili ne žele brinuti… Čovjek nije životinja, iako u eksploatacijskom sustavu jest pripitomljen poput životinje, i ako pustite pripitomljenu žvotinju na slobodu ona će se jako teško snaći, možda će uginuti od gladi ili postati žrtva kakvog grabežljivca, ali možda će i preživjeti… Psi lutalice često se organiziraju u čopore i preživljavaju, a mačke su ionako puno nezavisnije od pasa i lakše se snalaze u svojoj okolini… Kada čovjek ostane bez svog statusa roba također može završiti na ulici i često postaje kradljivac ili prosjak, a ako nema krov nad glavom i beskućnik… Međutim, preživljava, ali postaje nepoželjna nuspojava sustava koju se ne tolerira…

Zahtjevanjem i ostvarivanjem našeg prava na ropstvo, kao što sam već rekao, odnosi u društvu se ne mijenjaju i stvarne društvene promjene nema… Ako želimo stvarnu promjenu i uspostavu pravednijih odnosa, mi koji još uvijek imamo status robova trebali bi se solidarizirati s onima koji su ga izgubili, i PRESTATI RADITI… Jedino prestankom rada robova ruši se moć robovlasnika, i stvaraju pretpostavke za uspostavom drugačijih odnosa u kojima se više ne bi dopuštalo ostvarivanje moći pojedinaca nad drugim ljudima… Zato treba prestati raditi, prestati služiti sustavu, otkazati poslušnost u potpunosti kako bi se sustav urušio, odnosno sredstvo održavanja eksploatacijskih odnosa (Država), a time se oduzela moć eksploatatorima, te kao što sam rekao stvorile nove pretpostavke, izgradili novi temelji za stvaranje društvenih odnosa temeljenih na slobodi i solidarnosti bez prisustva instrumenata za ostvarivanje moći i vlasti… Naime, kada ljudi odluče živjeti u slobodi od izrabljivanja, i kada im ta sloboda postane nit vodilja u organizaciji društvene zajednice, nema tog čovjeka koji se može nametnuti kao gospodar dok god se ta nit čuva kao najveća vrijednost u ljudskoj svijesti… Dok god ne odbacimo svoju želju da namećemo volju drugima, kao i želju da prihvaćamo volju drugoga, odnosi u našoj zajednici se neće promijeniti…

“Arbeit macht frei”

«Najveće otkriće koje bi izvanzemaljski antropolog uvidio glede naše kulture je nevjerojatna reakcija na promašaj: ako nije djelovalo prošle godine, učinimo to PONOVO ove godine (i ako je moguće, učinimo toga VIŠE).» D. Quinn

1872 g. njemački nacionalist Lorenz Diefenbach napisao je novelu pod nazivom «Arbeit macht

frei»(Rad oslobađa)… Taj je izraz postao poznat među njemačkim nacionalistima, a 1928. g. njemačka vlada ga je koristila kao slogan prilikom provođenja politike javnih radova koji su trebali suzbiti veliku nezaposlenost… Izraz je, međutim, postao najpoznatiji jer su ga nacisti koristili kao natpis na ulazima u koncentracijske logore… Zašto spominjem taj izraz?… Zato što je u njegovom simbolizmu sažet cjelokupni način funkcioniranja našeg društva, naše civilizacije… Od trenutka stvaranja hijerarhijsko-eksploatacijskog društva (kultura nasilja), rad je postao prisilna i otuđena ljudska aktivnost… Od nastanka prve vladajuće grupacije (klase) koja je silom prisvojila višak proizvoda (zaključala hranu) i proglasila se gospodarima, rad svih ostalih postao je prisila u službi vladara, otuđena ljudska djelatnost u korist onih koji su uzeli za pravo prisvojiti višak proizvoda i tako živjeti na tuđi račun… Da bi zadržali svoju vladajuću poziciju u društvu trebalo je osigurati konstantu prisvajanja viška proizvoda, odnosno, trebalo je donošenjem zakona legalizirati takvo ponašanje vladajuće klase… Tu je ključnu ulogu odigrala religija, dapače, bez njene uloge vladajuća grupacija nikada ne bi nastala, ne bi uspjela prisvojiti višak proizvoda…

Naime, u plemenskoj društvenoj organizaciji ljudi su u svojim pravima bili jednaki, nitko nije imao veće ili manje pravo na korištenje hrane ili drugih proizvoda… Poglavice, šamani i vračevi tu su bili da služe svojim sunarodnjacima, a ne da s njima vladaju… Međutim, kada su pojedinci došli na ideju ostvarivanja vlasti putem prisvajanja viška proizvoda za to im je trebala podrška onih koji «poznaju volju bogova»… Kako bi se pojedinac u nepodijeljenom društvu jednakih izdignuo iznad ostalih i ostvario vlast potreban mu je glas šamana ili vrača koji će narodu objaviti da je ovaj poglavica «bog» ili je «pomazanik bogova» kojem je vlast dana od strane bogova… Tako nastaju dvije (u biti jedna) vladajuće klase koje su oslonac jedna drugoj (plemstvo i svećenstvo)… I kada vladajuće proglasite bogovima ili božjim namjesnicima nemate problema u očuvanju onoga što ste stvorili, tada ste u stanju natjerati ljude da rade što god vi želite, da grade piramide, palače, i ostale «grandiozne» građevine koje predstavljaju «napredak» ljudskog društva od primitivne jednakosti ka razvijenoj podijeljenosti (ka eksploataciji – otuđenom radu)…

Rad koji su robovi vršili za svog gospodara u robovlasništvu, kmetovi za svog vlastelina u feudalizmu, ili radnici za svog poslodavca u kapitalizmu u načelu se ne razlikuje – to je otuđeni rad, prisilan rad u korist nekoga drugoga, a kako bi robovi, kmetovi ili radnici taj rad doživljavali kao nešto što je njima korisno (i bez čega ne mogu živjeti) ucjenjuje ih se da moraju raditi, proizvoditi, kako bi dobili dijelić vrijednosti tih dobara da mogu preživjeti i nastaviti proizvoditi (za nekoga drugog, naravno)… Kada netko zahvaljujući otuđivanju svog rada stekne kapital ulaže ga u otuđivanje rada drugih u svoju korist, jer mu sustav to omogućuje, dapače, ostvarivanje takvog odnosa mu se nalaže kao nešto potrebito, kao nešto «sveto»… Međutim, u takvim eksploatacijskim odnosima u društvu otuđivanje rada znači otuđivanje čovjeka, otuđivanje njegovog cjelokupnog bića, što za posljedicu ima stvaranje teško bolesnog društva u kojem se odnosi temelje na nasilju čovjeka nad čovjekom, u kojem se isključuje solidarnost i empatija…

«Ljudi nisu u mogućnosti učiniti bilo što za svoje dobro, dok za dobro drugih rade sve. A rade i dalje.» W. Benbow

Slogan «Arbeit macht frei» prodaje se ljudima već tisućama godina kao njihov spas (to što ga je osmislio i zapisao L. Diefenbach 1872.g. nema veze s tim)… Ljudima se od uspostavljanja hijerarhijsko-eksploatacijskih odnosa u društvu prodaje spika kako je u radu njihov spas, njihovo «oslobođenje», i ljudi tu spiku cijelo to vrijeme prihvaćaju zdravo za gotovo… Dok se u međuvremenu njihovi gospodari smiju uživajući u blagodatima tog otuđenog rada diveći se pritom svome genijalnom djelu: «Pogledaj kako smo uspjeli pripitomiti mase da rade za nas uvjerivši ih kako rade za sebe! Tu i tamo im popustimo u njihovim zahtjevima (veće plaće, bolji uvjeti itd.), ali samo zato da i dalje ostanu pripitomljeni i nastave raditi za nas. Zar nismo genijalni?!»… Ono što smatramo radom u našoj kulturi ne oslobađa, već otuđuje, porobljuje i uništava… Svaki rad u našoj kulturi je otuđen… Istina, ima ljudi koji vole svoj posao, ljudi koji žive za svoj posao (poput umjetnika), ali i oni trebaju novac da bi živjeli, dakle, svoj rad moraju prodavati i na taj način služe eksploatacijskom sustavu… Stvar je u tome da svi moramo prodavati svoj rad, prodavati sebe da bi preživjeli (osim eksploatatora koji nas kupuju, odnosno koji nas posjeduju)… Naše je društvo u biti jedan veliki bordel u kojem se prodaju usluge svakome tko može platiti… Prodavanjem svog rada, prodavanjem svoje žive aktivnosti u korist nekog drugog mi postajemo prostitutke…

“Raditi da bi se promijenio svijet? Koje sranje. Ovaj svijet je već izmjenjen našim radom i to je razlog zašto je izmjenjen tako loše.” R. Vaneigem

Nacistički koncentracijski logori ili staljinistički gulazi samo su preslika naše kulture… Organizacijski između takvih logora i naših država u kojima živimo nema nikakve razlike (jedino što se u našim konc. logorima – državama, kakti biraju čuvari na tzv. izborima, kao da je to bitno)… Naš koncentracijski logor ima jako dobar mehanizam zaštite, nije mu potrebna bodljikava žica i tornjevi s naoružanim čuvarima, jer je cijeli svijet pretvoren u konc. logor… Gdje pobjeći?… Naoružani čuvari nalaze se unutar našeg logora, ali oni su samo krajnja stavka u očuvanju opstojnosti logora, logoraši su sami sebi najbolji čuvari… Unatoč općoj atmosferi «zadovoljstva» neki logoraši se bune i traže promjenu… Samo kakvu promjenu?… Sada se vraćam na početak posta… Naša logika povodi se time da ako želimo promijeniti način života na bolje (stvoriti pravednije odnose u društvu), trebamo raditi više onoga što smo radili do sada, a što nije uspijevalo – donositi više zakona, graditi više zatvora, povećavati proizvodnju itd… Ali time samo širimo logor, a probleme u njemu ne riješavamo… Ušli smo u 2011. godinu, a ja se nadam da će ta godina biti prekretnica, godina u kojoj će ljudi prestati raditi jer će napokon shvatiti da ih vlastiti rad uništava… Da će to biti godina u kojoj će shvatiti da izlaskom na tzv. izbore ništa neće promijeniti, već da će promjena nastupiti kada narod kaže: «Bilo je dosta!» i odbije poslušnost sustavu, u potpunosti… Godina u kojoj će shvatiti da su biranjem bilo kojeg kandidata na izborima izabrali samo još jednog u nizu čuvara logora (jer vladari logora su uvijek u pozadini, nikada u izvršnoj vlasti)… Dok god na glasačkim listićima birači neće dobiti mogućnost zaokružiti opciju: «ne želim predsjednika» ili «ne želim vlast» ili «nešto u tom stilu odbijanja ponuđenog», narod u biti nema izbora…

Za kraj dvije utopijske misli, prva stara oko 150 godina, a druga gotovo 2000 godina:

«Ako svatko uzme na sebe dio rada, rad će onda postati lagan, tako da neće ni biti doživljavan kao rad, već kao neka vrsta vježbe. Ima li što humanije od želje da se uz najmanji trošak osigura najveća moguća sreća za sve?» W. Benbow

«Nitko nije nazivao svojim ono što mu je pripadalo, već je među njima sve bilo zajedničko.» Dj 4,32

Uglavnom, sretan vam današnji praznik, kako god ga doživljavali!

Izvor:  SmisaoŽivota.blog.hr

Pokorni radnici

www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=wb1KBPLj0Nw

Muammar Gaddafi: poruka radnicima diljem svijeta povodom Prvog maja 1982.

“Danas slavimo Prvi maj, Međunarodni dan radnika – ali pravi ‘dan radnika’ biti će onaj kada se svi radnici svijeta oslobode robovlasništva i kada postanu partneri, a ne zaposlenici koji rade za plaće. To će biti Međunarodni dan radničkog oslobođenja i zaista će zaslužiti da bude slavljen diljem svijeta. Kakvo značenje ova proslava danas ima, kada se radnici u svakom djelu svijeta i dalje moraju pokoravati plaćama koje kontroliraju njihove živote i njihove slobode? Da li osoba zaista može imati slobodu ako je prisiljena robovati nekom drugome? Da li postoji ikakav smisao u životu čovjeka, ako su sve njegove materijalne i esencijalne potrebe, dnevna i mjesečna primanja, pa i život njegove djece – u rukama nekog drugog? Sloboda čovjeka ne može biti kompletna sve dok on nije emancipiran od svih oblika izrabljivanja i pritiska, bez obzira iz kojih pravaca isti dolazili. Sloboda može nastupiti tek onda kada je pojedinac u potpunoj kontroli nad svim svojim potrebama, jer nikada neće moći biti slobodan sve dok je barem jedna od tih potreba u rukama nekog drugoga. Prava revolucija eliminira sve forme izrabljivanja na kojima su izrabljivačka društva izgrađena, uključujući i libijsko društvo u ovom trenutku. Osnove eksploatacije koje libijskom stanovniku danas uskraćuju slobodu moraju biti uništene. Braćo… revolucija nije vojni udar, niti preuzimanje političkih funkcija od jedne skupine kako biste ih predali drugoj, prava revolucija prokazuje osnove represije nad društvom i uklanja ih. Ona napada bastion eksploatacije i uništava ga, to je prava revolucija. Revolucija prokazuje represiju po pitanju kontrole sredstava proizvodnje, kao i nepoštene odnose među ljudima – revolucija uništava te odnose, samo to je prava revolucija. Svaki pokret promjene koji samo preuzima fotelje moći od druge skupine, razbacuje se sa sloganima i ostavlja korijen izrabljivanja u društvu netaknut – to je fašistički puč, pokret ograničene svrhe, pokret bez povijesnog utjecaja na život ljudi. Svugdje čovjek žudi za slobodom i spreman je umrijeti za slobodu. Cijelu svoju povijest ljudi se bore za slobodu, kako bi mogli živjeti u sreći, jer da bi čovjek bio sretan, prije svega mora biti slobodan. Čovjek se mora boriti protiv onih koji ga porobljavaju – mora biti slobodan u životu, slobodan da jede što želi, da se oblači kako želi, slobodan da živi kako želi… to je slobodan čovjek koji živi u sreći. Diljem svijeta imamo reformativne i površne pokušaje da se zadovolje radnici, da im se da ponešto participacije u upravljanju ili vlasništvu, da im se daje dio profita ili da im se povisuju minimalne plaće. Svi ti pokušaji su jedna obična iluzija i u konačnici cilj je prevariti radnike.

Radnici kao sudionici u upravljanju
Svjesna osoba ne prihvaća ove lažne pokušaje reforme i shvaća kako će isti pokušaji završiti kao potpuni neuspjeh. Radnik ne treba biti sudionik u upravljanju, on mora biti upravitelj. Radnici bi trebali u potpunosti preuzeti upravljanje. Jer ako je najbolja pozicija za radnika u današnjem svijetu samo sudioništvo u upravljanju… pokušajmo onda definirati tko je zapravo upravitelj. On je onaj koji radnike izrabljuje i pritom ih izrabljuje na način da im dopušta da sudjeluju u upravljanju. Jedino radnici mogu biti upravitelji, jedino tako mogu biti slobodni. Radnici tvore ogromnu većinu ovog svijeta i stoga imaju pravo na slobodu i sreću. Tko kaže da radnici moraju živjeti pod izrabljivanjem zauvijek? Oni moraju postati upravitelji – bez ikakvih partnera. Lažni režimi danas glume kako su progresivni zato jer radnicima daju dio profita, ali od kuda taj profit dolazi? Radnici imaju apsolutno pravo na sav profit jer profit je proizvod njihova teškog rada u procesu proizvodnje. Davanjem ovih socijalnih beneficija, direktno ili indirektno, nastoji se natjerati radnike da zaborave na činjenicu da sav profit pripada njima i samo njima. Radnik je proizvođač i pravo je proizvođača da konzumira vlastiti proizvod… ali radnici proizvode, a drugi konzumiraju njihove proizvode, dok radnicima samo ostaju ostaci. Sve dok radnici ne preuzmu sve točke proizvodnje i sve dok sav profit ne bude samo u njihovim rukama, biti će i dalje izrabljivani. Ovaj poziv na oslobođenje radnika diljem svijeta dolazi iz Libije, prve svjetske Džamahirije. To bi bio pravi dan oslobođenja, kada bi i libijski radnici postali upravitelji, a ne zaposlenici za plaće. To bi bio dan vrijedan povijesne proslave.

BEZ DELEGACIJE U ODBRANI SLOBODE
Rezolucija na narodnoj konferenciji donijela je odluku o povećanju minimalne plaće u Libiji. Unatoč činjenici da je narodna konferencija donijela odluku u skladu s aktualnim situacijama i činjenici da je tu odluku podržalo narodno vijeće i druga vijeća u Libiji, ja vam ovim putem poručujem da nemate što slaviti povećanje minimalne plaće i da nemate potrebe biti zadovoljni podjelom profita ili sudjelovanjem u upravljanju – revolucija se mora nastaviti dalje, sve dok radnici u potpunosti ne preuzmu svu kontrolu nad upravljanjem svih kompanija i institucija u kojima danas rade. Radnici, svaku beneficiju koju dobivate putem rezolucija ili zakonodavnih odluka je usluga koju vam daju drugi. Slobodan čovjek ne može živjeti ako duguje usluge nekom drugome, jer tada je inferioran. Beneficije koje vam daju razne rezolucije i zakonodavne odluke uvijek vam mogu biti ukinute od strane istih onih tijela koja su vam ih i dali, ili to tijelo može biti zamjenjeno s nekim drugim koje će vam opet oduzeti te beneficije. Prave beneficije dobiti ćete samo popularnom revolucijom i kada preuzmete upravljanje tamo gdje sada radite. U arapskim državama koje su jednom bile progresivne, ili u bilo kojoj drugoj državi na svijetu, radnici su izgubili sve beneficije jer se raspala revolucionarna administracija ili ju je zamijenila neka nova. Nitko vam neće dati slobodu, morate se sami izboriti za nju, čak i po cijenu smrti. Pokret u kojem sudjeluje i libijski narod mora se kretati prema ovim povijesnim ciljevima, kako bi stvorili uvjete za novu civilizaciju. Radnici moraju biti dobro organizirani. Krajnje je vrijeme da se radnici revolucijom oslobode svojih izrabljivača.

UNISTAVANJE BAZA IZRABLJIVANJA – PUT KA SLOBODI
Tko vas je osudio na siromaštvo i nazadnost? Tko vas je osudio da budete potlačena klasa prema drugoj superiornoj klasi? Tko je odlučio preuzeti sve vaše potrebe? Naravno, nije Bog… Bog je pravedan. On vas nikada ne bi osudio na ovakav jad i bijedu. Društvo izrabljivanja i eksploatacije vas je stavilo ovdje, baze tog sustava valja revolucijom razmontirati kako bi se došlo do slobode. Došlo je vrijeme da se i mentalno pripremite na to – da preuzmete cijelu proizvodnju, da sve bude samo u vašim rukama. Ove nove slogane vam dajem da o njima malo razmislite. Ovaj poziv, poziv na oslobođenje i slobodu radnika mora glasno odjeknuti iz Džamahirije, toliko glasno da ga čuju svi radnici svijeta. Kada preuzmete svu vlast i izvršite svoju revolucionarnu misiju, tada će se i drugi radnici diljem svijeta ugledati na vas, i oni će preuzeti svoja sredstva proizvodnje. Svi siromašni i izrabljivani radnici ove arapske zemlje moraju postati slobodni. Kada se radnici oslobode, oni će biti pravi gospodari ove zemlje… i oni će biti sila koja će se braniti od svakog neprijatelja. Stoga, na ovaj dan šaljem ovu poruku – kada radnici budu potpuni vlasnici, kada konzumiraju sami ono što proizvedu i kada budu kontrolirali sve etape procesa proizvodnje, onda zaista mogu slaviti ovaj dan.
Radnici Libije moraju ostvariti ovu misiju i ne osvrtati se na propagandu. Vaša revolucija ne smije dati nikakve isprike neprijateljima radnika. Vjerujem da vi to možete, da se možete organizirati i ne dati neprijateljima radnika priliku. Kada to postignete pokazati ćete izrabljivačima, reakcionarima, imperijalistima i neprijateljima unikatnu situaciju koja se događa u Libiji. Poručujem vam sve ovo kako bi vi sada preuzeli odgovornost na sebe. Uvjeravam vas kako je moja dužnost, i dužnost mojih kolega, isključivo voditi revoluciju samo kako bi i sami sudjelovali zajedno s vama u oslobođenju i kako bi svi zajedno mogli ostatak života živjeti u sreći”
– Muammar Gaddafi.

Slobodni prijevod na hrvatski: Marko K. (advance.hr)
Preuzeto s originala:
http://libyanfreepress.wordpress.com/2012/04/29/international-workers-day-muammar-qaddafi-on-democracy-in-industry/

http://2012-transformacijasvijesti.com

One comment on “1. MAJ – DAN ROBOVA & “Arbeit macht frei”

  1. Vesnice moja kaaako ja Vas vooolim.E,sada cu ovo buksmarkirati i skinuti na fles te dati svom sestricu a primerke cu sacuvati i za svoje dete i njihovu decu.Eno mi sestric zavrsio skolu i mora da radi(NOSI DZAKOVE I MESA MALTER) i za 1.maj kod „postenog guzonjinog“ sina.Ovde su neki uceniji ljudi pretocili u reci tacno ono sto sam ja intuitivno osecala da je tako.PUSICA

Ostavite odgovor

Molimo vas da se prijavite koristeći jedan od sledećih načina da biste objavili svoj komentar:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s