MAHABHARATA – VELIKA PJESMA O PLEMENU BHARATA

Ovaj stari indijski ep često nazivaju indijskom enciklopedijom povijesti i mitologije, politike, zakona, teologije i filozofije. Osim povijesnih elemenata koji ocrtavaju razvoj i promjene unutar drevne arijske civilizacije, Mahabharata odražava kako svijet jedne od najstarijih poznatih religija, religije Veda, tako i svijet povijesno puno mlađeg hinduizma. Najstarija i danas temeljna indijska filozofska učenja o svemiru, prirodi i čovjeku progovaraju kroz stihove, mitološka bića, simbole, parabole, kroz nebrojene stranice Mahabharate. Danas se ovaj tekst smatra jednim od najopsežnijih epova u svjetskoj književnosti, prema predaji, sadrži sto tisuća sloka (staroindijski dvostih). Zapravo, predajom su se kroz tisućljeća oblikovale dvije recenzije, sjeverna i južna, iz kojih su sami Indijci sastavili zajednički predložak jedne i druge verzije Mahabharate. Sastavljanje ovog predloška trajalo je od 1933. do 1966. godine. Tijekom ovog razdoblja ponovno su oživjela istraživanja različitih sadržajnih slojeva epa. U mnogim pitanjima istraživači su se razmimoilazili u mišljenjima, a zajednički zaključak kaže da su „…. mnoga osnovna pitanja još uvijek otvorena.“ Starost Mahabharate procjenjuje se samo približno, na temelju određenih povijesnih, društvenih i kulturoloških činjenica. Misli se da je cjeloviti oblik epa nastao u periodu od IV. do III. st.pr. Kr. Međutim, sami događaji opisani u epu vezuju se uz tzv. vedski period indijske civilizacije (1500-600. god.pr.Kr.). Pretpostavlja se da je arijska ekspanzija dolinom Gangesa prethodila ovom periodu, te da se sadržaj epa odnosi na već strukturiranu civilizaciju unutar koje su se vodile borbe među vladarima kraljevstava na sjeveru Indije. Tom vremenu pripadaju stare junačke pjesme koje su se njegovale na kraljevskim dvorovima, gdje su ih dvorski pjevači predavali s pokoljenja na pokoljenje, a pjevači lutalice prenosili u narodu. Sadržajna jezgra Mahabharate, sukob dvaju ogranaka kraljevske loze u plemenu Bharata, potječe iz tih starih junačkih pjesama iz kojih se kasnije ujedno razvija i čitava indijska epska književnost. Smatra se da je Mahabharata kao cjeloviti tekst stvaran stoljećima postupnim dodavanjem novih epizoda, priča i legendi koje su nosile određenu poruku i bile više ili manje vezane uz osnovnu jezgru epa. Iako Mahabharata još uvijek u mnogočemu predstavlja zagonetku, ipak nije potpuno nedostupna i nerazumljiva današnjem čovjeku. Ne ulazeći u njen složen teološki simbolizam, niti u složene filozofske sustave i pojmove, pokušat ćemo dotaknuti poruke koje ovaj drevni pedagoški tekst namjenjuje – ne teologu ili mudracu, već čovjeku koji svakodnevno živi svoje dane i često se pita: kako? Dotaknut ćemo, dakle, jedan aspekt etike starih Arijaca u kojem oni vrlinu drže osnovnim sredstvom duhovnog razvoja čovjeka kao bića, i čovječanstva kao cjeline. Vrlina je za njih odgovor na pitanje kako živjeti, odnosno, pomanjkanje vrline uzrokuje propadanje čovječanstva. Poruke koje nam prenosi ovaj aspekt Mahabharate su jednostavne, razumljive, začuđujuće aktualne, i zato mogu biti bliske današnjem čovjeku. Mahabharatu se često naziva „petom Vedom“ te se drži autoritetom u pravilima etičkog ponašanja. Unutar drevnih arijskih učenja o rađanju i životu svemira, i filozofskih postavki o uređenim odnosima unutar prirode, čovjek u Mahabharati predstavlja element koji povezuje različite svjetove, svijet zakona ili neba i svijet materije ili zemlje. Čovjek je biće čiji je zadatak uspinjanje ka nebeskom svijetu. Međutim, kaže Mahabharata, uspon počinje i odvija se unutar čovjeka, u njegovoj vlastitoj duši. O tome će ovisiti i njegovo djelovanje u zemaljskom svijetu. Što je duša čovjeka više okrenuta „vrijednostima neba“, to je život čovjeka plemenitiji, a djela pravednija. Tako se „zakoni neba“ odražavaju i na dio prirode kojega zovemo čovjekom, ostvaruje se veza između neba i zemlje, a na dobrobit svih ostalih bića. Cilj uspona duše je stapanje s božanskim, besmrtnost, a sredstvo kojim to čovjek postiže je moralna čistoća. Mahabharata iznosi sustav vrijednosti pomoću kojih čovjek treba ispravno živjeti, odnosno pomoću kojih disciplinira um i volju, te ispravno djeluje. Sljedeći odlomci izražavaju arijski pojam ispravnosti, odnosno moralnosti u djelovanju:

ISPRAVNO DJELOVANJE

„Na ovome svijetu čovjek može steći glasovito ime na dva načina: uzdržavajući se od oštrih riječi i prezirući loše ljude. Vlastite volje nemaju ni žena koja žudi za čovjekom kojeg drugi obožavaju, ni čovjek koji poštuje drugoga samo zato što ga drugi poštuju. Želje su siromašnoga i gnjev slaboga kao trnje zabodeno u tijelo. Svuda je hvaljen onaj koji nije ljubomoran na druge, ljubazan je prema slabima, ne prepire se i ne govori oholo i nije zlopamtilo. Onaj tko osjeća stid, makar njegovi grijesi bili samo njemu poznati, visoko se štuje među ljudima.“

Opraštanje

„Uvredu treba oprostiti onome tko ti je prije učinio neko dobro, makar bio kriv pred tobom i za tešku nepravdu. Sjeti se dobra koje ti je učinio. I onima koji vrijeđaju zbog svojega neznanja i ludosti treba oprostiti, jer čovjek teško stječe mudrost.“

Gnjev

„Gnjev je pogubitelj ljudi, ali i njihov tvoritelj. Gnjev je korijen svega blagostanja i sve neimaštine. Nema djela koje ljutit čovjek neće učiniti ni riječi koju neće izustiti. Ljutit čovjek pada u grijeh. Ubit će čak i svojega učitelja, a starije će uvrijediti oštrim riječima. Ne može razlučiti što treba reći, a što ne. U bijesu može ubiti i nevinoga, a ukazati poštovanje onome koji zaslužuje smrt. Kako onda netko poput mene smije puštati na volju gnjevu kad je on tako poguban za svijet? Mudar čovjek koji, premda uvrijeđen, ne dopusti da ga to raspinje, raduje se na onome svijetu jer je ravnodušnošću nadvisio uvredu svojega zlotvora. Samo se naznalicama čini da je gnjev isto što i snaga. Gnjev nam je dan na propast svijeta. Da među ljudima nema onih koji su strpljivi i snošljivi kao Zemlja, ne bi na svijetu bilo mira, nego samo neprestano ratovanje koje izaziva gnjev. Ako uvrijeđeni uvijek uzvraća uvrede, a kažnjenik kažnjava onoga tko ga je kaznio, neće više biti mira među ljudima i grijeh će zavladati svijetom.“

Bol

„Ako osjećaš da te jad preteško pritiska, moraš ga suzbijati, a ne prepuštati mu se. Duševna se bol ubija mudrošću kao što se tjelesna ubija lijekom. Mudrost ima tu moć, ali oni koji su nerazumni nikada ne steknu duševni mir. Djela učinjena u prethodnom životu neumitno prate čovjeka u ovom sadašnjem, i u kojemu ih je obliku čovjek učinio, u tom će obliku uživati ili trpjeti njihove plodove. Čovjeku je vlastita duša najveći prijatelj, a može mu postati i najopasniji neprijatelj.“

Djelovanje

„Ja ništa ne činim željno iščekujući plodove djelovanja. Dužnost mi je da dam i ja dajem. Dužnost mi je da žrtvujem i ja žrtvujem. Činim najbolje što mogu i izvršavam ono što obiteljski čovjek mora izvršavati, a ne obazirem se hoće li to uroditi kakvim plodom ili neće. Uzor su mi dobri i mudri i ne očekujem plodove svojih djela, već se trudim da ne prestupim odredbe Veda. Moje srce privlači pravednost po sebi. A onaj koji žudi da obere njezine plodove varalica je i nikada se tih plodova ne domogne, kao ni onaj tko u nju sumnja, i to upravo zbog te kolebljivosti. Zato ti govorim kako mi Vede nalažu jer one su u tome najviši sudac. Nikada ne sumnjaj u vrlinu! Vidjela si svojim očima velikoga isposnika Markandeyu. Samo njome, samo pravednošću i vrlinom, on je stekao besmrtnost u svojem tijelu. Svojim očima gledaš mnoge mudrace i moć njihova nebesničkog isposništva da prokunu i blagoslove i u tome su moćniji od božanstava. Luda koji sumnja u vjeru i oslanja se na dokaze proistekle iz svojega vlastita uma, ne obazire se ni na kakve druge dokaze i vidi samo vanjski svijet koji zadovoljava njegova osjetila, a slijep je za sve ostalo. Djelovanje na ovome svijetu ima svoje plodove i u vječnosti premda ih sada ne možeš vidjeti. Ne sumnjaj u pravdu i ne kleveći Boga koji je gospodar svih stvorenja, već uči kako da ga upoznaš! Pokloni se onome čijom milošću smrtni čovjek stječe besmrtnost.“

Pravda

„Tisuće majki i očeva, stotine sinova i supruga rađaju se na ovom svijetu i s njega odlaze, a oni što poslije njih dolaze na isti će način otići. Nađe se tisuće prilika za radovanje i na stotine prilika za strahovanje. Iz dana u dan to može uznemiravati nepostojana, ali nikada mudra čovjeka. Uzdignutih ruku ja ovo ponavljam vičući, ali me nitko ne čuje: Dobrobit i užitak proistječu iz Pravde. Zašto se onda Pravda ne časti? Nitko ne bi smio odbaciti pravednost ni radi zadovoljstva, ni radi požude, a ni zbog straha. Pravdu ne treba zaboraviti čak ni radi samog života! Pravda je vječna, a bol i zadovoljstvo su prolazni. Duša je vječna, a prolazni su uzroci njezina vezivanja s tijelom.“

Pobjeda

„Onda Yudhišthira, problijedivši pri pogledu na Duryodhaninu vojsku, oslovi Arjunu: Arjuno, možemo li doista svladati tu golemu vojsku? Pred njom je Bhišma, naš nepobjedivi djed. Vojska je Kurua doista tolika da se pitam kako bismo je mogli nadjačati. – Na to će Arjuna: Kralju, oni koji žele pobjedu ne pobjeđuju toliko snagom i smionošću koliko istinom, obazrivošću, pravednošću i trudom. Treba razlučiti pravdu od nepravde, razumjeti što je gramzivost, pa onda uložiti napor i započeti bitku bez oholosti, jer pobjeda je tamo gdje je i pravda.“

VREMENSKI CIKLUSI

Kroz promjene i opadanje moralnih vrijednosti, Mahabharata objašnjava smjenjivanjeyuga, velikih ciklusa postojanja čovječanstva. „Yuga koja se naziva krta, razdoblje je u kojemu postoji samo jedna i neprolazna vjera. U toj najboljoj od yuga, svatko je vjernik bez mane i zato nema potrebe za djelima koja će potkrjepljivati vjeru. Vrlina se ne izopačuje i narod se ne kvari. Zato se to razdoblje naziva krta, savršeno. O dijete, u krtayugi ne bijaše ni bogova, ni demona, a ni gandharva, yakša, naga ni raksaša. Ne bijaše ni kupnje ni prodaje. Nisu postojale tri Vede, a ne bijaše ni rada, jer je bilo dovoljno i pomisliti na nešto da bi se dobilo to što je potrebno. Jedini trud bilo je odricanje od svijeta. Dok je trajala ta yuga, nije bilo bolesti, a ni pomućenih osjetila, ni pakosti, oholosti i licemjerja. Ne bijaše nesuglasica, zlovolje, prijevare, straha, bijede ljubomore i nezasitnosti, a svevišnji brahman1, to prvo utočište yogina bilo je dostupno svakome. Narayana, duša svih stvorenja, imao je bijelu put, a različita svojstva brahmana, kšatriya, vaišya i šudra bijahu sama po sebi razumljiva i svatko je savjesno obavljao svoje dužnosti. Jedan Jedini Duh bijaše meta svakoga zadubljenja, a postojala je i samo jedna mantra: OM. Vladao je jedinstveni poredak i, premda različiti, svi su slijedili pouke jedne jedinstvene Vede. U vremenu koje se naziva Krtayuga vjera se sastojala u prepoznavanju sebe kao brahmana. Kad je nastupila Tretayuga, počeše priređivati žrtvovanja, a vrlina se smanji za četvrtinu. Narayana, duša svih stvorenja, posta crven. Ljudi su cijenili istinu i posvećivali se vjeri i vjerskim obredima pa nastadoše mnogobrojne žrtve i zavjeti. U Tretayugi ljudi počeše izmišljati načine kojima će se domoći onoga što žele, a postizali su to obrednim činima i darovima. Nikada nisu odstupili od vrline, a bijahu skloni isposništvu i davanju poklona. Četiri su se kaste pridržavale svojih dužnosti i održavale bogoslužja. U Dvaparayugi vjera se smanji na polovicu, a Narayana posta žut. I Vede se razdijeliše na četiri dijela, pa su neki sačuvali u sjećanju četiri Vede, neki tri, a neki samo jednu, dok neki više nisu znali ni za ršije. Raspinjani strastima, ljudi su se posvećivali isposništvu i darežljivosti. Budući da su se umne sposobnosti podosta smanjile, uz Istinu ih ostade samo nekolicina, a kada narod odbaci od sebe Istinu, postade žrtva različitih bolesti. Rodi se grijeh i razne prirodne nedaće. Ugroženi narod utekne se isposničkoj pokori, a neki prinošahu žrtve ne bi li stekli blagostanje na zemlji ili se domogli nebesa. Kada je došla Dvaparayuga, ljudi postadoše nevjernici i iskvariše se. Sine Kuntin, u Kaliyugi ostat će još samo četvrtina vrline. Kada počne to, željezno doba, Narayana će dobiti crnu boju, a Vede, nauka, vrlina i žrtve prestat će se poštovati. Zavladat će svakojake pošasti i boleštine, klonulost i srdžba i pojavit će se svakakve nakaznosti, prirodne nedaće, tjeskoba i strah od oskudice. Kako se yuge smjenjuju, tako se vrlina smanjuje, a stvorenja se zbog toga izopačuju i njihova se narav kvari. Čak i oni koji dožive nekoliko yuga podvrgnuti su tim promjenama.“

KASTE

U staroindijskom obrascu društva postojala su četiri staleža: brahmani- svećenici i čuvari svetih znanja; kšatriye – ratnici i vladari; vaišye – ratari, stočari, obrtnici, trgovci; šudre – sluge. Kroz sustav moralnih vrijednosti, Mahabharata promatra i ovu društvenu hijerarhiju: „… Ova povijest kazuje se sada, a kazivat će se i u budućnosti: Treba je slušati onaj tko želi steći vrlinu. … Bujao je nov naraštaj blagoslovljen dugim životom i vrlinom. Ponovno se uspostavio stari poredak od četiri staleža kojima na čelu bijahu brahmani.… Tako se izrodi golemo mnoštvo bića, stotine i stotine tisuća, i množili su se i dalje i živjeli u vrlini oslobođeni tuge i bolesti. Tako na Zemlji opasanoj morima opet zavladaše kšatriye. Radovahu se tome i brahmani, a i ostale kaste, jer kraljevi zaboraviše opačine rođene iz grijeha i gnjeva, i pravedno su dijelili kazne onima koji zaslužuju pa su tako štitili svekoliku Zemlju. Bog je Indra promatrao čestite vladare kšatrije i puštao životvorni dažd u pravo vrijeme i na prava mjesta, i njegov blagoslov bijaše na svim stvorenjima. Brahmani su proučavali Vede i Upanišade, i među njima ne bijaše ni jednoga koji bi Vede prodavao. Vaišye su orali zemlju pomoću volova, ali krave nikada nisu ujarmljivali. Stoku nikada nisu muzli dok se telad od sise ne odbije, a u tim danima nije bilo ni trgovca koji bi na mjeri zakidao. Svatko se držao puta Vrline i u nju je stalno upirao pogled.“

Brahmani i šudre

Nato Yudhišthira stade besjediti: Prvače među zmijama, mudri ljudi kažu da je brahman onaj u kojemu su istina, milosrđe, pomirljivost, uzorno vladanje, dobrostivost, samilost i savjesnost u obredima koji su dužnost njegova staleža. Svojstva što ih ima šudra ne mogu se naći u brahmana i obrnuto. Ali šudra nije šudra samo zato što se kao takav rodio, niti se brahmanom postaje po rođenju. Mudri ljudi rekoše da je brahman onaj u kome se nalaze Brahmanove vrline, a šudra onaj koji tih vrlina nema, makar i bio po podrijetlu brahman.

Kralj

Nebeski mudrac Narada postavlja kralju Yudhišthiri čitav niz zahtjeva:

„Trošiš li na pravi način blago koje stječeš? Nalazi li tvoj um nasladu u vrlini? Uživaš li u blagodatima života? Nije li tvoj razum pokleknuo pod njihovom težinom? Ratuješ li kada je za to vrijeme i sklapaš li mir kada treba? Junače, jesi li za svoje savjetnike uzeo ljude koji su poput tebe zreli, umjereni, umješni razlučiti što treba, a što ne treba činiti, čista podrijetla i krvi i tebi potpuno odani? Mogu li ti nauditi tvoji protivnici? Nije li te pospanost svladala? Budiš li se kada je tome vrijeme? Imaš li uvijek na umu seljake poljodjelce? Smiju li i oni doći pred tebe bez straha? Daješ li, ako treba, i tisuću neznalica za jednog učena čovjeka? Tlačiš li svoj narod teškim i nemilosrdnim kaznama? Prthin sine, prihvaćaš li s milosrđem onemoćala neprijatelja koji traži tvoje okrilje pošto je pobijeđen u boju? O zemaljski gospodaru, držiš li se jednako prema svim ljudima, i može li ti svatko prići kao da si mu ti otac i majka? Pokrivaju li se tvoji troškovi polovicom, trećinom ili četvrtinom tvojih prihoda? Dočekuješ li uvijek svoju rodbinu, starije, trgovce, starce, nevoljnike i sve kojima treba zaštita i daješ li im hrane i blaga? Jesi li naredio da se širom tvoje kraljevine sagrade ribnjaci i jezera kako zemljoradnja ne bi ovisila samo o kiši? Jesu li zadovoljni ratari u tvojoj kraljevini? Imaju li sjemena i hrane? Jesu li ljudi koji se bave zemljoradnjom, uzgojem stoke, trgovinom i pozajmicom na probitak ljudi časni i pošteni? O tome ovisi sreća tvojega naroda, o kralju! Bharato, nadam se da su tvoji doglavnici nepodmitljivi i da pravedno sude kada se povede spor između bogata i siromašna. Bharato, je li daleko od tebe četrnaest kraljevskih poroka: bezbožništvo, laž, gnjev, neopreznost, neodlučnost, zapostavljanje mudrih, lijenost, površnost, slušanje samo jednog savjetnika, savjetovanje s neznalicama nauke o koristi, odustajanje od plana, obznanjivanje tajna, neostvarenje dobrih zamisli i brzopletost?“

DOLAZAK NA NEBO

Uspon čovjeka prema nebu praćen je ispitima vrline. Dosegnuti nebo može samo onaj tko živi vrlinu bez obzira na cijenu koju za to plaća. Mahabharata opisuje posljednju kušnju pravednog kralja Yudhišthire pred samo stupanje na nebo: „Yudhišthira krenu dalje i više se nijednom nije okrenuo. Za njime je išao još samo pas koji mu osta jedini drug. Najednom zatutnjaše i Zemlja i nebesa i pred njime se pojavi Indra, kralj bogova, vozeći se na svojim kolima.

– Došao sam da te povezem! – reče on Yudhišthiri.

No, kralj je izgarao od boli za braćom i za čestitom Draupadi pa mu ovako odgovori: Prvače među bogovima, sva moja braća popadoše putem! Oni moraju poći sa mnom jer ja se bez njih ne želim zaputiti u nebeske predjele. Gospode, nježna kraljevna Draupadi lišena je ovdje svake udobnosti! Molim te da i ona pođe s nama.

– Vidjet ćeš svoju braću na nebu – odvrati mu na to Indra – Oni su još prije tebe odbacivši ljudsko tijelo dospjeli onamo. Vidjet ćeš i njih, a i Draupadi, i nemoj više za njima žaliti, glavaru Bharata! Ja sam došao da tebe povezem u tom tvojem tijelu na nebo! Tada će Yudhišthira: O Gospodine prošlosti i sadašnjosti, ovaj mi je pas vrlo odan. Trebalo bi da i on pođe sa mnom! Moje srce prepuno je samilosti za njega. Nato Indra odvrati: Danas si stekao besmrtnost i položaj ravan mojemu i sva blaženstva neba stoje pred tobom, kralju! Ostavi tog psa, nema u tome ničega sramotnoga. No, Yudhišthira će nato: O tisućuoki, ti si pravedan i znaš da je onome tko je pravedan vrlo teško učiniti kakvu nepravdu. Ja ne želim onu sreću koju bih stekao kad bih odbacio nekoga tko mi je odan.

Indra uzvrati: Na nebesima nema mjesta za one koji vode pse za sobom!

Ali Yudhišthira je ostao pri svojemu: Rečeno je da je neizmjeran grijeh odbaciti nekoga tko ti je odan. Ja neću ostaviti ovoga psa da bih tako stekao sreću! Zavjetovao sam se da nikada neću napustiti onoga tko je uplašen, ili je meni odan, ili traži moju zaštitu, ili je pak u nevolji, a slab je da se sam zaštiti. Taj zavjet nikada neću prekršiti sve dok u meni ima života!

Indra još uvijek nije odustajao: Zašto si tako tvrdoglav? Zašto ne ostaviš tog psa i ne pođeš sa mnom u predjele koji su određeni za bogove? Time napuštaš svoju braću i Draupadi.

A Yudhišthira odgovori: U svim svjetovima dobro je znano da s onima koji su mrtvi nema ni sastajanja ni rastajanja! Onda kad su umrli, ja ih nisam mogao oživjeti, a nisam ih ostavio dokle god su bili živi. Ostaviti onoga tko ti je odan jednak je grijeh kao i zastrašivati onoga tko od tebe traži zaštitu, ubiti ženu, opljačkati brahmana ili uvrijediti prijatelja.

Kada kralj Yudhišthira to izreče, tada mu božanstvo, poprimivši vlastiti lik Dharme, progovori: Iz dobrog si roda, kralju kraljeva, i krase te razum i dobro vladanje kao što su krasili i tvoje valjane očeve. U tebi ima samilosti za sva stvorenja tako da si maločas čak odbio i ući u kola vladara bogova samo zbog psa koji ti je vjeran. Zato, kralju, nema nikoga tko bi se mogao mjeriti s tobom!“

Put dosezanja neba, dosezanja vlastitog cilja postojanja stari Arijci nazivali su „putem Dharme“. Dharma je predstavljala univerzalni zakon, prototip moralnog i kozmičkog reda kojeg moraju slijediti i odražavati čovjek i čovječanstvo u cjelini. Za Arijce svako biće u prirodi ima svoju dharmu, cilj kojem evolucijski teži, stanje usklađenosti s univerzalnim zakonom u kojem u potpunosti ostvaruje sebe kao biće.

Čovjek svoju dharmu ostvaruje svjesnim izborom kvalitete svog djelovanja usprkos „zemaljskim prilikama“ koje mu se postavljaju kao prividna prepreka. Tekstovi Mahabharate nedvomisleno savjetuju vrlinu kao ispravni izbor, a zemaljske, vanjske okolnosti koje prate čovjeka samo su kušnja, test-situacije na koje on treba ispravno odgovoriti. Čak i posljednja kušnja pri samom dosizanju besmrtnosti nije u Mahabharati neko veličanstveno djelo, već „obična“ ljudska samilost…

Ovaj „jezik“ Mahabharate, bez obzira na starost i egzotičnost njene drevne filozofije, može jasno razumjeti svaki čovjek, neovisno kojem vremenu i kojoj civilizaciji pripada. Dobrota je u svim vremenima imala isti smisao: čovjeka koji treba tu dobrotu živjeti.

________________

1 Brahman – naziv za najviši duh koji je bezobličan i vječan, od kojeg sve potječe, koji prodire u sve i sve prožima. Isti naziv koristi se i za pripadnike najviše od četiri kaste u Indiji, brahmane.

Izvor:http://www.nova-akropola.hr

Ostavite odgovor

Molimo vas da se prijavite koristeći jedan od sledećih načina da biste objavili svoj komentar:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s