SEMIR OSMANAGIC O ZVUCNOJ LEVITACIJI: “ZVUCI MOGU PODIZATI KAMENE BLOKOVE”

zvucna_levitacija_gromada

PIŠE: SEMIR OSMANAGIĆ

Kad sam vec dosao u priliku da provedem mjesec dana u Engleskoj, odlucio sam da to bude u njihovom vodecem ljetovalistu. Gradic Bath, kazu, na jugoistocnoj obali, ima najljepse pjescane plaze. Taj avgust 1979. mi ipak nije ostao u narocitom sjecanju: hladna morska voda usred ljeta, pijesak koji se lijepi za noge, i plitko more.

Te godine na istu plazu je dolazila Patricia (Paddy) Slade.

Patricia je 1961. godine bila sa svojim muzem Peter-om, britanskim vojnikom, u Iraku. Odlucili su da za godisnji odmor odu u Indiju, odakle je Peter bio rodom. Nakon nekoliko dana provedenih u mjestu Poona, prijatelj im je predlozio da dodju na lokalnu religijsku ceremoniju obecavajuci da ce im biti zanimljivo. Ceremonija se odvijala na otvorenom. Jedanaest svestenika u dugim bijelim odorama je okruzilo ogromnu stijenu, tesku barem 40 tona. Svestenici su poceli sa tihim ritimicnim pjevanjem. Napravili su jedanaest krugova oko stijene. Jedan od njih je dao signal da stanu. Zatim su stavili kaziprst na stijenu i … s lakocom je podigli do visine ramena. Nakon dvadesetak sekundi, drzeci trijumfalno stijenu u zraku, odlucili su da je polako spuste. Ovaj impresivan dogadjaj je negirao postojanje gravitacije. Patricia je razmisljala da, i ako se tezina stijene podijeli na 11 ljudi, to ipak znaci da bi svako svojim kaziprstom trebao podici 3-4 tone (!?) Ali, najuzbudljiviji momenti su tek slijedili. Svestenici su pozvali dobrovoljce iz publike da im se pridruze. Na muzevljev uzas, Patricia se prva prijavila. Zajedno sa nekoliko drugih posjetilaca i nekoliko svestenika, formiran je krug i ponovo se pocelo sa tihom pjesmom. Kada su dobili signal, svi ucesnici su postavili kaziprst na stijenu i… podigli je. Patricia je bila iznenadjena sa kakvom lakocom je stijena lebdjela u zraku. Napokon je stijena spustena na tlo. Patricia je osjecala da pjevusenje nije od njih napravilo superljude koji mogu podizati tone. Nekako je citava ceremonija utjecala na tezinu samog kamena koji se opirao postojanju sile gravitacije. To je bilo iskustvo iz prve ruke o postojanju sonicne levitacije – ili, jednostavnije, lebdjenja prouzrokovanog zvukom.

Poznata je prica o opernim pjevacima koji “visokim Ce” mogu da razbiju vinsku casu. Pronadju rezonantnu frekvenciju case i napadaju je punom snagom. Ali, to ne moze svaki pjevac. Prethodno je potrebno ispuniti dva uslova:

1. Projicirati glas iz dubine stomaka i pri tome ne spustati pluca; time se ne prekida tok kretanja zraka. Jedino dijafragma tjera zrak napolje; pluca su izbacena cime se osigurava neprestano i brzo punjenje zrakom. Sustina je, dakle, imati puni kapacitet pluca uz minimalno disanje.

2. Odrzavati istu frekvenciju citavo vrijeme, sto se postize samo dugogodisnjim treningom. Vecina pjevaca se iscrpi dok pjeva glasno i na istoj visokoj frekvenciji. Razlog sto casa puca je u neelasticnosti stakla. Kada se glasom proizvede ista rezonantna frekvencija koju ima staklo, i kada se ta frekvencija odrzava neko vrijeme, stvara se pritisak na staklo… prelazi se prag elasticnosti i staklo puca.

***** Slijede jos dva primjera destruktivne moci zvuka.

John Keeley (1827-1898) je proveo 50 godina svog zivota istrazujuci efekte zvuka na fizicke osobine objekata. Njegovih niz invencija su obogatile ovu nama neobicnu granu nauke. Godine 1887. je otkrio kako da dezintegrira kvarc i ostale tipove tvrdog kamena. Americkoj mornarici je demonstrirao prototip svog zvucnog topa. Godine 1898. je eksperimentirao u rudniku zlata u drzavi New York pred bogatim financijerima; testovi su bili toliko uspjesni i zapanjujuci da je izazvao paniku na burzi u San Francisco-u. Dobio je fondove za daljnje istrazivanje i razvoj, ali je insistirao da jedino on moze da odredjuje tempo i da rezultate objavljuje tek kada ih kompletira. To je naljutilo investitore koji su zatim zatrazili da im predoci dotadasnje rezultate. Nakon sto je to odbio, oni su povukli fondove. John je zapalio sve dokumente i unistio opremu, i starost je dozivio siromasan i zaboravljen. Profesor Gavraud iz Marseilles-a je bio na ivici napustanja svog posla u inzinjerijskom institutu imajuci stalne napade povracanja. Sumnjajuci da je izvor u njegovoj kancelariji, vrsio je testove na kemijske i radioaktivne materije. Nije nalazio objasnjenja dok, s vremenom, nije shvatio da citava kancelarija vibrira na niskoj frekvenciji koju izaziva susjedna tvornica. To ga je zaintigriralo tako da je izgradio infrazvucnu masinu u obliku ogromne dvometarske pistaljke. Nalikovala je na francuske policijske pistaljke koje su generirale zvuk razlicitih frekvencija, ukljucujuci ultrazvuk, uz koristenje osusenog graska. Prilikom prvog testa gigantske pistaljke tehnicar koji je izvodio eksperiment je…pao mrtav kada ju je ukljucio. Prilikom autopsije pronadjeno je da su njegovi organi bili deformisani i stopljeni u bezoblicnu masu. Profesor Gavraud nije stao na prvom testu. Drugi test je izveo u betonskom bunkeru, okruzenom poljanom. Zrak je pustao vrlo postepeno. I pored toga, pistaljka je uspjela da raznese prozore na kilometar daljine. Nastavljajuci eksperimente, Gavraud je polako stavljao pistaljku pod kontrolu. Uspio je da projicira infrazvuk na specificne ciljeve, tako da je mogao da potpuno razrusi zgrade na 8 km daljine. ******* Legendarni arapski historicar iz desetog stoljeca, Al-Masudi, napisao je svjetsku historiju u 30 tomova. Obisao je poznati svijet da bi se smirio u Egiptu. Kao sto je Herodot smatran osnivacem historijske nauke u antickoj Grckoj, tako se na istoj razini ocijenjuje doprinos Al-Masudija arapskoj historiografiji. Uglavnom, Al-Masudi daje intrigirajuce pasuse o gradnji piramida: “…Prvo je magicni papirus postavljen ispod kamenih blokova koje je trebalo transportirati. Onda je kamen udaren metalnom sipkom koji bi uzrokovao da blok pocne da lebdi i krece se poplocanim putem opasanim metalnom ogradom s obje strane. Blok bi se kretao otprilike pedesetak metara i onda spustao na zemlju. Proces bi se onda ponavljao dok ga graditelji ne bi smjestili na zeljeno mjesto.” Da li nam ovo Al-Masudi govori o kreiranju vibracija nastalih udranjem metalnom sipkom koje bi rezultirale zvucnom levitacijom (lebdenjem)? Ili su, pak, sipka, magicni papirus i metalna ograda proizvodili magnetnu levitaciju? Na Meksickom Yukatan poluotoku nalazi se hram Uxmal koji se pripisuje Majama. Medjutim, lokalne legende govore o prethistorijskoj rasi koja je izgradila originalni kompleks. Oni su upotrebljavali zvuk za pokretanje masivnih blokova i njihovo ugradjivanje. Legenda dalje kaze (Herbie Brennan, The Secret History of Ancient Egypt, 2001) da su graditelji koristili pistaljke da bi pokretali kamene blokove. Velike poplave iz drevnih vremena su prekrile ove tehnike i ljude koji su ih koristili. S druge strane Atlantika, u Grckoj mitologiji se govori o Jupiterovom sinu Amfionu, koji je pokretao kamene blokove sviranjem na liri. Pisano djelo “Argonautika” opisuje Amfiona i njegovog brata blizanca Zetusa koji su gradili Tebu. “Zetus je bio pravi radnik koji je snagom misica gradio temelje. Iza njega je isao Amfion svirajuci zlatnu liru … a slijedili su ga dvostruko tezi kameni blokovi od bratovljevih, lebdjeci zrakom.” Drevna kineska poema kaze: “U starim danima, kamenje je hodalo. Da li je to istina ili laz? U drevnim danima kamenje je zaista hodalo. Ovo je istina, a ne laz.” U Centralnoj i Juznoj Americi, oralna tradicija tvrdi da je nekada davno zvuk koristen da pokrece gigantske stijene zrakom. Pitanje je, da li su ove rasirene legende plod ciste fantazije ili pak, predstavljaju, iskrivljenu memoriju na nekadasnju stvarnost? ******** Svedski doktor Jarl je svojevremneo studirao na Oksfordu. Za vrijeme studentskih dana se sprijateljio sa mladim Tibetantskim studentom. Nekoliko godina kasnije, dr Jarl je posjetio Egipat u svojstvu clana Engleskog Naucnog Drustva. Te, 1939. godine, posjetio ga je kurir sa Tibeta koji je trazio da dr Jarl hitno dodje na Himalaje. Uskoro je dr Jarl bio u posjeti svom starom prijatelju koji je zauzimao visoku funkciju u Tibetantskoj hijerarhiji. To je bilo doba kada je stari Dalaj-Lama bio bolestan i dr. Jarl je pozvan da da svoje misljenje. Jednog dana dvojica doktora su posli u obliznji manastir da prisustvuju gradjevinskim radovima. Pri vrhu strme litice bio je otvor u stijeni, nalik na pecinu. Ispred je bila zaravnjena povrsina, plato. Jedini nacin da se dodje do pecine bio je sa vrha litice odakle su se svestenici spustali konopcima. Prilaznog puta nije bilo. Ispred pecine su svestenici imali na programu da izgrade zid. Dr. Jarl je posmatrao liticu visoku 250 metara pitajuci se kako ce da tece gradnja. Polirani kameni blok duzine jednog metra je bio ispred njega i ocito je nekako trebao da bude prebacen na visinu od 250 metara.

Dolaze svestenici sa 19 muzickih instrumenata i formiraju krug od 90 stepeni na udaljenosti od 63 metra od kamenog bloka. Muzicki instrumenti su se sastojali od 13 bubnjeva i 6 truba dugackih po 3 metra. Bubnjevi su bili otvoreni na jednom kraju koji je bio usmjeren prema kamenom bloku. Iza svakog instrumenta je bio red od 8-10 svestenika. Jedan od njih je dao znak i mali bubanj je poceo koncert. Taj bubanj je imao takav ostar ton da se uvijek cuo i kada su svi ostali instrumenti svirali. Ubrzo pocinju i svestenici da pjevuse, polako ubrzavajuci tempo dok nisu dostigli zaglusujucu buku. Prva cetiri minuta se nista ne desava sa kamenim blokom. Sa ubrzavanjem tempa odjedamput se stijena pocinje tresti da bi se uskoro i podigla u zrak povecavajuci brzinu. Smjer je platforma ispred ulaza u pecinu. Nakon tri minute leta kameni blok je prizemljio ispred pecine. Medjutim, koncert se ne prekida. Donosi se novi kameni blok pred svirace i svestenike. Koristeci isti metod, pet do sest blokova dnevno se parabolicno prenosi prema vrhu litice. Da prica bude interesantnija kompletan tok gradnje je dr. Jarl snimio na svoju kameru. Da ne bi bilo zabune snimio je dva filma koji prikazuju istu stvar. Englesko Naucno Drustvo, za koje je Jarl radio, je konfiskovalo filmove i udarilo na njih pecat “strogo povjerljivo”. Rekli su da nece biti deklasifikovani do 1990. godine. Medjutim, ovaj fascinatni prizor sa Himalaja nikada nije ugledao svijetlo dana. A dr. Jarl, kao prvi stranac kome je bilo dopusteno da snimi ovaj dogadjaj, mogao je da pricu prosiri samo svom krugu prijatelja i ponekom magazinu (iz njemackog magazina preneseno u knjizi “The Bridge to Infinity, Bruce Cathie). Negdje u isto vrijeme, krajem 1930-ih, Austrijski filmski reziser Linauer je bio u posjeti zabacenom Tibetantskom manastiru. Tamo su mu pokazali dva neobicna instrumenta. Jedan je bio gong, precnika tri i po metra. Sredina mu je bila napravljena od zlata, prvi prsten od zeljeza, a drugi od bronze. Udarom u gong bi nastajao kratki, tupi zvuk. Drugi instrument je bio u obliku ovalne posude takodje izgradjen od tri razlicita metala. Zice su bile zakacene njegovom duzinom. Sa instrumentima je koristeno nesto nalik filmskom platnu. Formiranjem zvuka iz prva dva instrumenta, ovo platno je fokusiralo zvuk prema velikim kamenim blokovima. Udarajuci neprestano u gong, svestenici su bili u mogucnosti da s lakocom podizu velike stijene. Ocito je da je zvuk dramaticno smanjivao utjecaj Zemljine sile gravitacije. Svestenci su objasnili Linaueru da su slicni instrumenti koristeni u drevna vremena za gradnju odbrambenih zidova oko citavog Tibeta. Jos su tvrdili da slicne naprave mogu emitirati zvuk koji razbija stijene u parapamcad, a po potrebi i potpuno razgradjuje bilo koji materijal. Nakon ovih evropskih posjeta Tibetu dolazi do Drugog svjetskog rata, zatim Kinezi okupiraju Tibet i pocinje doba mraka. Iz kojeg Tibetanci jos nisu izasli. ******** Desmond Leslie je zabiljezio legende o izgradnji egipatskih piramida (“Flying Saucers Have Landed”). Govori o skupinama svestenika koji su pjevali ispred kamenih blokova podizuci ih na visinu zvucnom levitacijom. Na vrhu kamenih zidova su stajali radnici koji su s lakocom primali visetonske blokove i laganim pokretima ih smjestali na zeljeno mjesto. To je bio razlog sto nikakvi nasipi, platforme, uzad i slicni materijali nisu pronadjeni na mjestima gradnje piramida. *******A sad jedna prica sa americkog kontinenta. Latvijski imigrant u Ameriku, Edward Leedskalnin, je dosao na Floridu 1920. godine. Niski Latvijac, visok samo metar i po sa manje od 50 kg, jedna je od vodecih misterija za americki naucni establisment. Naime, u svom domu je, u periodu od 20 godina, izgradio kameni “grad” koga je nazvao “Rock Gate park”. Zivjeci sam, a radeci nocu, Edward je uspio da obradi (isklese), prenese i konstruira impresivne skulpture od velikih kamenih blokova. Procjenjuje se da je u njegovom floridskom dvoristu smjesteno preko 1.000 tona kamenih blokova iskoristenih u gradnji zidova, kula, kamenog namjestaja i umjetnickih skulptura. Nekako je ovaj zilavi Latvijac uspio da uspravi obelisk od 28 tona, napravi kamenu kapiju od devet tona koja se otvara dodirom prsta, izgradi zidove visoke sedam metara… Najteza stijena na njegovom zemljistu je teska 35 tona. Sve ovo je uradio on sam bez koristenja ikakve masinerije. Nema oficijelnih izjava kako je to uspio osim “prica iz susjedstva” koje kazu da je Edward podizao kamene blokove u zrak, koji su onda lebdjeli kao baloni. Edward je drzao u tajnosti svoje metode da bi samo jednom izjavio slijedece: “Pronasao sam tajnu piramida. Znam kako su Egipcani i drevni graditelji u Peruu, na Jukatanu i Aziji, koristeci samo primitivne alate, obradjivali i podizali u zrak teske kamene blokove.” U epilogu price mozemo reci da ako je Edward i otkrio tajnu zvucne levitacije, odnio ju je sa sobom u grob.

Sjedim sa dvoipogodisnjom Sarom na podu. Pitam je da li se znamo iz proslog zivota. Ona mice pogled udesno. Medjutim, u sobi nema nikoga. Da li ona vidi nesto sto ja ne vidim, ili cuje nekoga koga ja ne cujem? Poznato je, naravno, da djeca i cuju i vide u sirem rangu nego mi, odrasli. Primjera radi, slijepi mis emitira vrlo niske frekvencije koje djeca mogu cuti, za razliku od nas. Doduse, slijepi misevi emitiraju i zvukove u ultrazvucnom rangu koje mogu detekrirati samo precizni instrumenti. Pocetkom 1970-ih, engleski zoolog koji je studirao slijepe miseve, je imao svoju opremu ukljucenu kada je prolazio pored poznatih britanskih megalita u zoru. Instrumenti su poceli biljeziti vrlo jak i kontinuiran signal. On je to otkrice prenio istrazivacu Paul Devereux-u, koji je, opet, informaciju proslijedio Oksfordskom Institutu za Arheologiju. Tamo ona dolazi do kemicara Don Robins-a koji je bio clan istrazivackog tima za megalite na Britanskim otocima. Ustanovljava se projekat koji ce trajati nekoliko godina. U oktobru 1978. Robins je instalirao opremu u Oxfordshire-u snimajuci megalite “Rollright Stones”. Sa izlaskom sunca, instrumenti su poceli biljeziti brz i stabilan signal koji je dolazio od kamenih blokova. Naredne cetiri godine projektni tim je obisao sve vaznije britanske megalite. Na svima je pronadjen ultrasonicni zvuk. Vremenom je, naravno, oprema usavrsena i bili su u mogucnosti eliminirati sve smetnje (radio zvukovi, obliznji energetski izvori, geoloski signali). Poredjenje sa modernim gradjevinskim objektima – ulicama, zgradama, mostovima, drvenim i kamenim kucama – su pokazala veliku razliku. Jedini su anticki megaliti generirali ultrazvuk. Vrijeme, sunce ili kisa, nisu utjecali na pojavu ultrazvuka. Naprotiv. Kao sto bi citaoci “Alternativne historije” mogli i pretpostaviti, poseban efekat je nastajao kod proljetne i jesenje ravnodnevnice: jutarnji ultrazvuk bi se pretocio u visesatno zvucno zavijanje, znatno intenzivnije nego drugih dana u godini. Zakljucak je bio iznenadjujuci: kameni monoliti su kreirani sa idejom da proizvode ultrazvucno polje. Tu iznenadjenja ne prestaju. Istrazivacki tim se pomjerao u sredinu kamenih objekata. Odjedamput, igla na instrumentima bi pala na nulu. Ultrazvuka tu vise nije bilo. To je izgledalo van pameti. Naime, ultrazvuk proizvodi i pomjeranje trave, lisce, ljudi. Medjutim, ulaskom u centar kao da su se nasli u vakuumu, zasticenom prostoru. Ekipa je posumnjala da su se instrumenti pokvarili. Uzeli bi druge i – opet bi se ponavljao isti rezultat. Zakljucak koji je slijedio bio je ponovo cudnovat: kameni megaliti su sa svojim sredistem imali ulogu ultrasonicne zastite sa bizarnom tisinom u svom centru. Pozvani su u pomoc dodatni instrumenti. Gajgerov brojac je poceo mjeriti radioaktivnost. Kameni blokovi kao takvi su pokazivali veci intenzitet od ocekivanog. S druge strane sam centar objekata je pokazivao neuobicajeno niski nivo radijacije. Magnetometar je pokazao slicne rezultate: megaliti su generirali spiralu od sedam elektromagnetnih krugova koji su opadali u intenzitetu kako su se priblizavali centru. U samom sredistu nije bilo elektromagnetne radijacije.

Zakljucak: nasi Atlantski preci, drevni graditelji megalita su i ovim putem ostavili dokaz o svom sofisticiranom poznavanju ultrazvuka i drugih vrsta radijacije. ******** Americka svemirska agencija NASA je radila na problemu ultrazvucnih signala od 1959. godine. Napokon, 1984. godine je patentiran prvi primjer ultrazvucne levitacije pod brojem 4447251. Patent je usavrsen 1991. godiine u firmi Intersonics sa ekipom kojoj je na celu akusticni inzinjer Tom Danley. Patent govori o zvucnoj levitaciji u kojoj imamo dva zvucna izvora na dva kraja tube. Oni salju zvucne valove koji proizvode izvore akusticne energije… kojom se objekti mogu podizati (lebdjeti). Promjenom frekvencije jednog izvora zvuka dolazi do pomjeranja objekta na osi izmedju dva kraja tube. Objekat u tubi ne samo da se moze pomjerati zvukom, vec moze mijenjati svoje stanje: od plinovitog u cvrsto, od cvrstog u tecno. Pri tome se intenzitet zvuka znatno pojacava. Ovaj patentirani pronalazak se dosada koristio na dva leta Kolumbija Satla: STS 7 i STS 51 A. Uzorci keramike su uspjesno otopljeni a zatim i ocvrsnuti primjenom ultrazvuka. ******** Vratimo se u doba razvoja prve civilizacije Atlantidjana prije 55.000 godina. Njihova tijela, um i dusevna supstanca su bili spiritualno balansirani i materijalno neoptereceni. To je bilo doba kada su Atlantidjani usavrsili do perfekcije zvucnu levitaciju za podizanje velikih i teskih objekata. Prvi grandiozni monumenti datiraju iz tog doba. Radilo se u grupama koje su koncentrirale svoju energiju za proizvodnju zvucnih valova da bi, zatim, podizali i spustali masivne blokove bez upotrebe masinerije. Pri tome je nekoliko ljudi, spojenih ramena, plesalo u krugu u cijem je sredistu bio kameni blok. U pozadini su bili zvukovi bubnjeva i cimbala te glasno pjevanje. Fokusirani na kamene blokove, njihova ogromna mentalna snaga, kombinirana sa energijom pulsirajuceg zvuka, uzrokuje podizanje teskih objekata. (Vigers, “Atlantis Rising”) Vremenom su inzinjeri sa Atlantide glasove i ples zamijenili sa zvucnim instrumentima koji su proizvodili tacno odredjenu frekvenciju… cija je rezonancija omogucavala da se stijene pokrecu, a gravitacija prevazidje. O tome pisu Sumeranski glineni tableti od prije 6.600 godina (“zvuk moze podici kamen”). Tako su prenoseni kameni blokovi iz Balbeka od hiljadu tona (!) Tako su gradjene piramide od Kine, preko Mesopotamije i Egipta do Srednje i Juzne Amerike. Tako su nastajali vjestacki brezuljci u Britaniji. Tako je uspravljeno 300.000 megalita u Zapadnoj Evropi tokom poslednje, trece, civilizacije Atlantide…

Veo misterija pada.

Umjesto novih pitanja dajemo odgovore.

Latvijski imigrant Ed Leedskalnin je izgradio impresivni kameni park u svom dvoristu tridesetih godina XX stoljeca.

Visine metar i po, ovaj Latvijac je obradio i uspravio preko 1.000 tona kamenih blokova od kojih su neki teski preko 35 tona.

Ed je tvrdio da je ovladao drevnom vjestinom zvucne levitacije buduci se nije sluzio nikakvim masinama ili gradjevinskom opremom.

Semir Osmanagic – http://drmaj.ba

Ostavite odgovor

Molimo vas da se prijavite koristeći jedan od sledećih načina da biste objavili svoj komentar:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s