Religion_saved_by_Spain

DA LI SI GNOSTIK, A DA TO NE ZNAS?

Gnoza je nezaobilazna tema o kojoj se piše na spiritualnim sajtovima. Objavljuju se mnogi tekstovi, najčešće starognostički. Objašnjava se gnostičko gledanje i tumačenje svijeta u kojem živimo, ali prosječno načitan čitalac stiče dojam da je sva ta priča oko gnoze na neki način iskomplikovana ili u ovom vremenu na neki način prevaziđena. No, takav zaključak ipak nije ispravan pošto gnostički pristup poimanja svijeta u svojoj suštini ne može nikako biti prevaziđen, jer je on činio i čini suštinu svih duhovnih i religioznih pravaca.

Da bi ova tvrdnja ’držala vodu’ moraćemo posegnuti do izvornog značenja grčke riječi ’gnosis’ (γνῶσις). Njeno značenje je : znanje. Ali ne obično umno, intelektualno, uobičajeno, svakodnevno znanje. Gnoza je lično, intimno znanje koje je dobijano direktnim putem kroz raznovrsne predaje i inicijacije. Kroz istoriju to je bilo prenošenje tajnog, ezoterijskog učenja, a dobijao ih je posvećenik uvođenjem odnosno inicijacijom onda kada svojim svakodnevnim življenjem pokaže vlastitu predanost principima koje je prvo teoretski upoznao. Inicijacija je uvođenje u direktno znanje (Gnozu) o suštini postojanja ljudskog bića i njegove veze sa Bogom.

Zašto su ta učenja bila mistična i tajna? Pa zbog toga što su u sebi nosila ideje koje su bile u suprotnosti sa uobičajenim shvatanjima života, a samim time su bila opasna za vladajuće strukture, jer im nisu davale prednost ni opravdanje za to što kroz čitavu ljudsku istoriju rade: iskorištavanje i manipulacija ljudima. Gnostička učenja u svojoj osnovi donose apsolutnu jednakost jer, gnoza kao oslobodilačko znanje, daje neporecivu jasnoću ljudskom biću da je u svemu što postoji, pa i njemu samom, prisutna ista Božanska iskra i da je sve, baš sve što postoji Jedno.

Kada se ovo ima na umu jasno je da su sve religije u svojoj suštini ( i u početku) gnostičke.

Kako?

Definicija religije je: Organizovani sistem vjerovanja i bogosluženja koja stavljaju Boga u središte.

I ponovo, da ne bude zabune, moraćemo se vratiti na izvorno značenje same riječi ‘religija’. Religija je došla od latinske riječi ‘re-ligare’, a značenje joj je: ‘ponovo spojiti sa…’ Koga spojiti sa..? Božansku iskru u nama sa Bogom, naravno. To je suština i smisao sve i jedne religije. Dati konkretan, direktan način da se jedinka, ljudsko biće spoji sa Bogom. Ovo je jako bitno. Religija MORA dati način da se ljudsko biće spoji sa Bogom BEZ POSREDNIKA, bez ‘advokata’.

I uvijek , u početku, osnivač religioznog pravca doživi direktno iskustvo, doživi gnozu, doživi spajanje sa Bogom, prosvijetli se i nastoji to oslobađajuće iskustvo prenijeti drugim ljudima, svojoj braći. Prenos tog iskustva (gnoze) je najvećim dijelom uspješan dok je osnivač živ, ali nakon njegovog fizičkog odlaska sa ovog svijeta dolazi do izobličavanja prenosa gnoze i u većoj ili manjoj mjeri prenos se pretvara u raznovrsne komplikovane ceremonije koje daju veliki značaj izvođačima istih. Tako imamo vjerske službenike ( popove, hodže, rabine…) koji nemaju nikakvo znanje kako prenijeti gnozu, ali su prepuni ceremonija koje, u najboljem mogu onome koji ih izvršava, donijeti nešto dobrog raspoloženja. Način za postizanje direktne veze (gnoza) jedinke sa Bogom je većinom i na žalost, zbog komplikovanih ceremonija i ‘bogosluženja’, izgubljen.

Ljudi dolaze u bogomolje, ali u njima ne doživljavaju spajanje sa Bogom, ne postaju Jedno. ( o dijelu zaboravljenog znanja preko zvuka i muzike pročitati u tekstu ‘Tajanstvene solfeđo frekvencije’). Slijeđenje krutih pravila koje propisuju najraširenije religije može dovesti sljedbenika do toga da bude ‘dobar’ čovjek, da ne ubija, da ne krade, da ne čini preljubu…Ali da li taj sljedbenik doživi jednost sa Tvorcem, sa Bogom? Da li neporecivo i bez ikakve sumnje zna da je u njemu Božanska iskra koja nije ni jednog trenutka odvojena od svog Izvora, Boga. E, to najčešće ne doživi, pošto mu etablirane religije nameću ‘istinu’ o njegovoj izvornoj pokvarenosti, nevrijednosti i grešnosti te da zbog toga mora da iskajave nekakve grijehove davnih predaka ‘od početka svijeta i stvaranja’.

I da se vratim na naslov ovog teksta.

Mnogi ljudi duboko u sebi osjećaju da nešto kod gore spomenutih religija ne štima; nešto jednostavno ‘promašuje’. Oni osjećaju da su ipak nešto više od pukog ‘ grešnog mesa’ i počinju na religiju gledati kao na svojevrsnu ceremoniju koja nema svoje suštine, ulaze u bogomolje i rade rituale isključivo zbog pripadnosti i socijalnih potreba. A u sebi osjećaju da im za kontakt sa Bogom nisu potrebni sveštenici, popovi, hodže i rabini, ali ne znaju kako da to ostvare, ne znaju gnozu. I htjeli ne htjeli, počinju traganje za tom izgubljenom direktnom vezom sa Bogom. Postaju Tragači u većoj ili manjoj mjeri. Dobra vijest je to da će, ako ustraju u svom traganju, prije ili kasnije doći do gnoze odnosno direktnog znanja.

A direktno znanje se skoro uvijek otkriva kroz dobijanja odgovora na ‘vječno pitanje’ : ‘Ko sam ja?’ No, to je već tema nekog sljedećeg teksta.

Izvor gornjeg teksta: http://www.spiritual-net.net

***

KO SAM JA?

Gurdžijev je pokušavao iz jednog ugla. Samo pokušaj da se prisjetiš sebe. Raman Maharši je pokušavao iz drugog ugla. On je načinio meditaciju od pitanja, od ispitivanja: „Ko sam ja?“ Nemoj vjerovati svakom odgovoru koji ti um ponudi. Um će ti reći: „Kakve besmislice pitaš? Ti si ovo, ti si ono, ti si muškarac, žena, ti si obrazovan ili neobrazovan, siromašan ili bogat.“ Um će ti nuditi odgovore, ali ti i dalje nastavi da pitaš. Nemoj prihvatati nijedan odgovor jer su svi odgovori, koje ti može ponuditi um, lažni. Oni potiču od nerealnog dijela vas. Oni dolaze od riječi, dolaze iz spisa, oni potiču od vaše uslovljenosti, dolaze iz društva, dolaze od drugih. Nastavi da pitaš. Neka strijela pitanja „Ko sam ja?“ prodire sve dublje i dublje. Doći će trenutak kada više nikakvog odgovora neće biti.

To je pravi trenutak. Tada ste se približili odgovoru. Kada više nijedan odgovor ne postoji, vi ste se tada približili odgovoru, um je utihnuo – ili ste otišli daleko od uma. Kada ne bude odgovora, i kada se oko vas bude stvorio vakuum, vaše postavljanje pitanja će biti apsurdno. Koga vi pitate? Tu više nema nikoga da vam odgovori. Iznenada će i vaše pitanje zastati. Sa propitivanjem će nestati i posljednji dio vašeg uma jer pitanja potiču od uma. I pitanja i odgovori su od uma. Oboje će tako nestati, a tada vi jeste.

Pokušajte to. Postoji mogućnost, ukoliko istrajete, da će vam ova tehnika pružiti bljesak stvarnog – a stvarno je vječni život.

Um je čist, i nikakva nečistoća ne može ući u njega. To je nemoguće. Um je upravo budna priroda – najviše. A kada kažem „um“, ja ne mislim na vaš um, ja mislim na um u kojem ne postoji ni ja ni ti. Vi ste nepročišćeni. Upravo iza vas je prvobitni um. Vi ste prašina. Zato prvo pokušajte da analizirate što ste vi, a onda ćete biti u mogućnosti da shvatite kako prvobitni um biva poistovjećen sa prošlošću, sa sjećanjem, sa prašinom.

Ko ste vi? Upravo sada, ako bih vas upitao ko ste vi, vi biste mogli odgovoriti na dva načina. Jedan bi bio verbalni odgovor, i u tom verbalnom odgovoru bi se povezali sa vašom prošlošću. Vi biste rekli: „Moje ime je to. Ja pripadam ovoj ili onoj porodici, ovoj ili onoj religiji, ovoj ili onoj državi. Ja sam obrazovan ili neobrazovan, bogat ili siromašan.“ Sve su to iskustva iz prošlosti, to nijeste vi. Vi ste se tome naučili, vi ste prošli kroz to, to je bio vaš put, ali vaša prošlost se sakupila. To bi bio verbalni odgovor, ali to nije pravi odgovor. To je rasuđivanje vašeg uma, lažnog ega. Baš sada, ako napustite svu vašu prošlost – ako zaboravite svog oca, svoje roditelje, svoju porodicu, svoju religiju, svoju državu, sve što je slučajno – ako zaboravite sve što je nebitno, i samo ostanete sa sobom ovdje i sada, ko ste vi tada? Nikakvo ime vam neće pasti na pamet, nikakva forma – tek samo svjesnost da postojite. Vi nećete biti u mogućnosti da kažete ko ste. Vi ćete samo reći: „Ja sam.“ Onog trenutka kada odgovorite „ko“, vi se okrećete prošlosti.

Vi ste samo svijest, čisti um, čisto ogledalo. Upravo sada, baš ovog trenutka, vi postojite. Ko ste vi? Upravo samo svjesnost da „Ja sam“. Čak i to „ja“ nije potrebno. Što dublje ponirete, sve više ćete osjećati samo „sam“, postojanje. Ovo postojanje je čisti um, ali ovo postojanje nema formu; ona je bezoblična – nirakar. Ovo postojanje nema imena, ono je bezimeno – anam. Stoga će biti veoma teško da se uvedete u to što uistinu jeste. U društvu, povezujući se sa drugima, vi ćete trebati neko ime, neku formu. Vaša prošlost vam daje vaše ime i vaš izgled. To ime i taj oblik su korisni. Bez njih bi bilo veoma teško da opstanete. Oni su potrebni ali oni nijesu vi; to je samo etiketa. Zbog te korisne potrebe prvobitni um se poistovjećuje sa imenom i izgledom.

Dijete se rodi. Ono je samo svijest, ali vi treba da ga zovete, treba da mu date ime. U početku će dijete koristiti svoje ime. Ono neće reći: „Ja osjećam glad“, ono će reći: „Ram osjeća glad“. „Ram“ je njegovo ime. Ono će reći: „Ram se osjeća veoma ljuto“. Tek kasnije će naučiti da to ne može koristiti na taj način; on ne može zvati sebe „Ram“. Ram je ime kojim će ga zvati drugi. Potom će naučiti upotrebu „ja“. Prvo će se poistovjetiti sa „Ram“, sa imenom sa kojim ga drugi zovu; a potom će se poistovjetiti sa „ja“. To je korisnost. Vi to trebate. Bez toga bi opstanak bio težak. Zbog te korisne nužnosti čovjek se poistovjećuje. Vi možete otići dalje od tog poistovjećenja, i onog trenutka kada počnete da idete dalje od toga i da se vraćate svojoj prvobitnoj svijesti, vi ste započeli sa meditacijom; a možete početi da meditirate tek kada postanete nezadovoljni sa svojim imenom, izgledom i svijetom koji pripada tome.

OSHO

Knjiga tajni 3

Die Zauberflöte (Wolfgang Amadeus Mozart) The magic Flute / Best Classical Music Period

4 comments on “DA LI SI GNOSTIK, A DA TO NE ZNAS?

  1. Sve religije barataju sa 99% istine, ali onaj 1% je manipulativni prostor gde se nažalost ostvaruju odredjeni zadaci i interesi. To je jednostavno zadnja prepreka ili kompjuterski rečeno to je zadnji nivo igre koju moraš da prodješ da bi stigao do cilja a to sjedinjenje sa Tvorcem. Zato je život jedna igra, iluzija… treba se osloboditi svih tereta vezanosti i tako oslobodjen pohrliti ka svom Ocu. Glavni alat je ljubav, a pomoćni alati su Sloboda, Istina, Smirenost, Davanje, Snaga, Vera, Nada…
    Svako dobro Vam želim
    Stari gnosista Milan

  2. Cijeli ovaj tekst djeluje kao proizvoljna deskripcija, naracija po principu „pričam-ti-priču“, no nigdje nisu navedeni relevantni izvori koji bi potkrijepili ovakve opise. Nije naveden niti jedan ekspert koji se dugo bavi s gnosticizmom i njegovim porijeklom. Među stručnjacima koji to proučavaju ne postoji konsenzus oko toga kad je i gdje točno nastao cijeli taj gnostički pokret. Zato tekst nema veliku plauzibilnost. U tekstu nije navedeno da je gnostičko učenje smjesa svega i svačega. Nije navedeno da je to jedna paradigma čiji je sadržaj eminentno i radikalno dualistički, da se rijetko koje paradigme mogu mjeriti s ovakvim stupnjem dualizma (izuzev možda perzijskog dualizma). Slijedom toga gnostičko učenje svu materiju smatra zlom. To je, recimo, nespojivo s kršćanstvom, jer u kršćanstvu materija ima ontološko dostojanstvo a i da je tako ne bi se Sin Božji nikad utjelovio (time gnostičari degradiraju Krista). Najiritantnije od svega, a što autorica potpuno proizvoljno i pogrešno navodi a to je i razlog zašto sam rekao da je tekst obmanjujuć bez relevantnih izvora i stoga je irelevantna, dok se svi eksperti-poznavatelji gnose oko toga slažu jest to da gnosa uopće nije otvorena za svakoga, nego ih karakterizira jedan odvratni (kvazi)elitizam. Taj kvazi-elitizam sigurno ne proizlazi iz toga što su morali bježati pred društvenim i političkim strukturama, nego što uče da se spašavaju samo oni izabrani, koji su eto dosegli taj stupanj znanja – gnose, dok su svi ostali smeće. Upravo je u ovoj točki vrijednost kršćanstva (postoji vrlo vrlo plauzibilna i snažna ideja njemačkih teologa da kršćanstvo zapravo uopće nije religija) jer je ono lišeno tog kvazi-elitizma i otvoreno prema svakome (dok gnosa to nije, nego samo izabranima, sve ostalo su proizvoljna tumačenja ljudi koji nemaju uvid u tako nešto i slijedom toga su irelevantna jer ne utječu na ništa). U gnostičkoj je sekti za svoje mladosti bio aktivan i jedan od najvećih duhova u povijesti kao što je sveti Augustin, pa preporučam autorici što on kaže o njima (neka pročita samo Augustinove Ispovijesti) te cijeli taj pokret i učenje dovodi do apsurda -reductio ad absurdum. Autorica ne će da spomene kako gnostici smatraju da je zlo ontološka i realna kategorija svijeta, da je zlo nešto što postoji po sebi (čudno, autorica promiče, bar kako ona veli, ljubav i dobrotu), dok je za Augustina jasno bilo da zlo nije neka supstancija nego čista lišenost ili manjak dobra. Zato za kraj navodim nekoliko stvari iz relevantnih izvora, dok g. Mihajlović savjetujem da ne bude toliko naivna, da zadrži malo trezvenosti jer doista ovakvi tekstovi na ništa ne utječu kad su proizvoljno -ad hoc- napisani i kod pravog znalca izazivaju samo podsmijeh na žalosni prizor:

    „Godine 1946. u jednom malom mjestu, Nag Hammadi, na Crnom Moru u Egiptu, pronađeni su, skriveni u jednom vrču zakopanom u grob, originalni gnostički spisi napisani na koptskom jeziku. Do tada se poznavala njihova nauka samo iz tekstova crkvenih otaca i pisaca, koji su njih opširno citirali i strastveno osporavali. To su u bili prije svega Irenäus, Hippolyt, zatim Tertulian, Klemens Aleksandrijski, Origenes (2/3 st.); Epiphanius, Augustinus (4/5 st.). Pošto su ta osporavanja bila oštro polemički obojena, mislilo se da ih krivo citiraju i da im nešto podmeću. Međutim tekstovi iz Nag Hammadi potvrđuju suprotno: nisu im Gnosticka evandelja podmetnuli niti jednu jedinu riječ. Poganska gnoza je nastala u predkršćansko doba te je išla ruku uz ruku s kršćanskom, koja je vrhunac svoga stvaralaštva dosegla u 2. i 3. stoljeću poslije Krista. Sadržaji njihovih teorija su različiti, ali svagdje vladaju iste misaone figure i ista gramatika razmišljanja. A ona se sastoji u sljedećem: Gnoza je revolt i negacija svega postojećeg. Ovaj stvoreni svijet sa materijalnom podlogom je zlo, jer je vidljiva i nevidljiva materija sama po sebi zlo. Postoje razne varijacije kako je ona i sa njom zlo nastalo, a evo jednog primjera iz Nag-Hammadi-Codexa (u daljnjemu skraćeno sa NHC): „…Bijaše tama, i tama primijeti, da postoji nešto jače od nje, a to je svjetlo. Tama postade zavidna te pošto zatrudni sama sa sobom ona rodi zavist. Od toga dana biva zavist očevidna u svim eonima i svjetovima. Ali ta se zavist pokazala kao spontani pobačaj, u kojoj nije bilo duha… Kao kada kod žene, koja rađa dijete ispadne posteljica (placenta), tako ispadne materija, koja je nastala iz tame i materija bijaše bačena u kaos te ne izađe nikada iz njega….“ ( NHC, II). aj kaos je cijeli vidljivi i nevidljivi kozmos, kojega nije stvorio pravi Bog svjetla i duha, deus absconditus, nego njega su stvorili sedam odpadnutih anđela, arhonata, a njihov vođa je židovski Bog Jahve, kojega gnostičari posprdno nazivaju Jaldabaoth, Saklas ili Samael, što znači bog slijepih. Evo nekih citata, koji opisuju zavist i oholost toga boga: „…ja sam bog i nema drugih bogova osim mene“. Ali jedan glas se javi iz sfere apsolutne moći i govoraše „ti se varaš Samaele“, a Samael bog slijepih uzvrati „ako netko osim mene egzistira, neka mi se samo pokaže“……“ (NHC II, 4p 94,21-28).Gotovo svi tekstovi izvrću biblijske događaje, izruguju se s njima, sa otvorenom mržnjom na židovstvo i Židove. Tako u tekstu pod imenom Drugi Logos velikoga Setha, nakon što su ismijani Adam, David, Mojsije i proroci, izvrgnut je ruglu i židovski Bog: „….za smijuriju je taj arhont, jer on reče: ja sam bog i nema nikoga osim mene. Samo ja sam otac, gospodin, i nema nikoga osim mene…..Ali mi (gnostičari op.m.) smo prevladali njegovu nauku, jer on je tako nadut i umišljen i protivi se našem Ocu. Da, taj arhont je za smijuriju….“. Na ovakva i slična bogohuljenja su gore navedeni crkveni oci i pisci reagirali polemički oštro i oštroumno, što im se kasnije predbacivalo kao crkvena intolerancija.

    Gnostičari tvrde da je iskonski čovjek bio samo samo duhovno, pneumatično biće bez imalo materije i podijeljenosti, tj. bez spolnih razlika. Međutim, nako što ga je Jaldabaoth strovalio u materijalni svijet i bacio veo zaborava preko njega, on je zaboravio svoje porijeklo. Ali u čovjeku je ostala jedna iskrica pravoga Boga svjetla, a to je pneuma, duh čovjekov, koji je u stanju sam se otkupiti iz ovog materijalnog svijeta. Izabranici dobiju „poziv“ iz neba, te oni dođu do spoznaje (gnoze) o svome stanju i ta gnoza ih vodi k otkupljenju.

    Oni sebe nazivaju „izabrani“, „prosvijetljeni“, oni su „sinovi svjetla, koje je poljubilo nebo“. Ostali ljudi su zarobljenici demiurga Jaldabaotha te ostaju u tami vidljive i nevidljive kozmičke materije. Mora se napomenuti, da taj nebeski pneuma, duh, kojega ponekad nazivaju i duša, nije nešto što bi po analogia entis bilo slično Bogu, nego taj pneuma u čovjeku je Bog sam. Znači gnostičari zastupaju mistiku identiteta: pneumatični čovjek i Bog su jedno te isto.

    Glavnu ulogu u njihovim spisima igra Isus Krist. On je Sin Božji i to od pravoga Boga svjetla. Njegova zadaća se sastoji u tome da uništi židovskog boga Jaldabaotha i da čovjeku pokaže put samootkupljenja. To su općeprihvaćeni stavovi kod svih njih. U mnogim gnostičkim evanđelima opisuju se slični dijalozi između apostola i Isusa. Apostoli i još neke žene životare u očaju i beznađu, onda im se ukazuje uskrsli Isus te stupa s njima u razgovor, oni postavljaju pitanja, a on odgovara, tješi i bodri ih da izdrže u svetoj gnozi, da ne padnu u zaborav, da znaju kako je duša bačena u tamu i okove te da će im on pomoći pri svladavanju arhonata da bi se mogli otkupiti iz njihove regije tj. kozmosa.Nadalje ih podučava Isus da je taj jedeokršćanski bog Jaldabaoth iz zavisti izbacio čovijeka iz raja, nakon što je ovaj jeo od stabla spoznaje, te da je Isus isto ta zmija. U Attisovoj pjesmi se kaže, da je nešto od toga raja ostalo i u čovjeku:“…Eden, to je mozak,…ali raj to je čovijek sa onim što je u njegovoj glavi“.Dakle iz svih gnostičkih tekstova jasno proizlazi jedna misaona figura: Otkupitelj ne može imati ništa zajedničkog sa materijom, jer je nju stvorio taj zao bog-stvoritelj u kojega vjeruju Židovi i kršćani. Dijametralno suprotno tome kršćanstvo naučava da je Isus uskrsnuo i sa svojim materijalnim tijelom (sarks, „meso“). Time materija i duh imaju istu transcendentnu vrijednost, jer to je sve stvorio iz ljubavi i po slobodnoj volji dobri judeokršćanski Bog.“

Ostavite odgovor

Molimo vas da se prijavite koristeći jedan od sledećih načina da biste objavili svoj komentar:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s