HRAM BOŽIJI – Muhamed s.a.v.s.

Da li mi se čini ili se varam, da u ovom tekstu iz Kurana, ima sličnosti sa tekstovima i dogadjajima koji se nalaze u Bibliji, čak se i neka imena podudaraju?😀

Muhammed s.a.v.s
Hram Božiji
Knjiga o Postanku nam kazuje da Ibrahim nije imao djece, i da je izgubio svaku nadu da će ih imati, te ga je Bog jedne noći pozvao da izađe iz svoga šatora i naredio mu: „Pogledaj u nebo i prebroj zvijezde ako ih možeš prebrojiti.“ Kada se Ibrahim zagledao u zvijezde, javio mu se glas koji mu reče: „Toliko će i tvoje potomstvo biti.“
Ibrahimova žena Sara imala je u to doba sedamdeset šest godina, a on osamdeset pet. Ona mu je dozvolila da njezinu sluškinju Hadžeru, Egipćanku, uzme sebi za drugu ženu. Međutim, ubrzo se između gospodarice i sluškinje začeše gorka osjećanja, te Hadžera pobježe od bijesa Sarina i požali se Bogu o svojoj nesreći. A On joj posla meleka sa porukom: „Tvoje ću potomstvo silno umnožiti ; od mnoštva se neće moći ni prebrojiti.“ Anđeo Jahvain dalje reče: „Gle, zanijela si i rodit ćeš sina, nadjeni mu ime Jišmael, jer Jahve ču jad tvoj.“ Potom se Hadžera vrati Ibrahimu i Sari i kaza im šta joj je melek rekao. Čim se dijete rodilo, Ibrahim mu dade ime Ismail, što znači „Bog će uslišati“.
Kad dječak napuni trinaest godina, Ibrahim dostiže stotu, a Sara devedesetu godinu života. Bog se ponovo obrati Ibrahimu i obeća da će mu i Sara roditi sina, kojemu mora dati ime Ishak. U strahu da njegov stariji sin ne izgubi naklonost Božiju, Ibrahim je molio: „Neka tvojom milošću Jišmael poživi! “ A Bog mu reče: „I za Jišmaela, uslišao sam te. Evo ga blagoslivljam… rodnim ću ga učiniti i silno ga razmnožiti. Ali ću držati Svoj savez sa Isakom, kojeg će ti roditi Sara dogodine u ovo doba.“
Sara rodi Ishaka i sama ga je dojila. A kad se on odbi od sise, ona reče Ibrahimu da Hadžera i njen sin više ne smiju ostati u njihovoj kući. Ibrahima obuze golema tuga zbog ljubavi prema Ismailu, ali Bog mu se opet obrati i reče da prihvati savjet Sarin i da ne tuguje. Ponovo mu obeća da će Ismail biti blagoslovljen.
Ne samo jedan, nego dva velika naroda trebalo je da u Ibrahimu imaju svoga oca – dva velika naroda, a, zapravo, dvije sile kojima je ukazan pravi put i pomoću kojih bijaše ispunjena Volja Nebeska. Jer Bog ne obećava blagoslov onome koji ga ne štuje, i nema veličine pred Bogom osim veličine u Duhu Časnome. Ibrahim tako postade vrelom dviju duhovnih struja, koje ne smjedoše teći zajedno, nego svaka svojim tokom. Zato povjeri Hadžeru i Ismaila blagoslovu Božijem i brizi Njegova meleka, uvjeren da će sa njima biti sve u najboljem redu.
Tako, nastadoše dva duhovna toka, dvije vjerske sljedbe, dva svijeta prisegnuta Bogu; nastadoše dva kruga i dva središta. Nijedno mjesto ne postaje sveto izborom čovjeka, nego zato što je izabrano na Nebesima. Postoje dvije svete srži unutar okružja Ibrahimova: jedno je bilo tu, a drugo njemu možda još neznano; i tome drugome bijahu upućeni Hadžera i Ismail, u neplodnoj dolini Arabije, četrdesetak dana kamiljeg hoda južno od Kanaana. Dolina se zvala Bekka, neki kažu zbog njene uskoće: brda su je okruživala sa svih strana, samo je imala tri prolaza, jedan na sjever, drugi na jug, a treći se otvarao prema Crvenom moru, pedesetak milja prema zapadu. Knjige nam ne kažu kako Hadžera i njen sin stigoše do Bekke. Možda se kakvi putnici pobrinuše za njih, jer dolina bijaše na velikom karavanskom putu, koji su ponekad zvali „put tamjana“, pošto je roba, gdje je bilo mirisa i tamjana, tim putem prevožena od južne Arabije do Mediterana. Nema sumnje da je Hadžera imala uputstvo da napusti karavan kada stignu do odredišta. Ubrzo su i majka i sin bili ophrvani žedu do te mjere da se Hadžera uplašila da Ismail umire. Prema predaji njihovih potomaka, on se požalio Bogu sa mjesta gdje je ležao na pijesku, a njegova majka je stala na stijenu u podnožju obližnjeg uzvišenja ne bi li vidjela ima li ikakve pomoći na vidiku. Ne vidjevši nikoga, ona je požurila do drugog uzvišenja, ali ni odatle ni duše ne bijaše na pomolu. Napola izbezumljena, sedam puta je prešla između dvije tačke, dok joj se na kraju sedmog puta, kada je sjela da se odmori, ne obrati melek. Njegove riječi stoje u Knjizi o Postanku:
„Bog ču plač dječaka; te anđeo Božiji zovne s neba Hagaru i reče joj: „Što ti je, Hagaro? Ne boj se! Jer je Bog čuo plač dječaka u njegovoj nevolji. Na noge! Digni dječaka i utješi ga jer, od njega ću podići velik narod.“ Tada joj Bog otvori oči, pa ona opazi studenac.“
Voda je bila vrelo kojemu Bog dade da izvire iz pijeska na dodir Ismailove pete. Ubrzo je dolina, uslijed ljepote i obilja vode, postala odmorište za karavane, a izvor dobi ime Zemzem.
Knjiga o Postanku govori o Ishaku i njegovim potomcima, a ne o Ibrahimovoj drugoj liniji. Ismaila spominje ovako: „Bog je bio s dječakom; te je rastao i odrastao, živio je u pustinji te postao vješt u strijeljanju iz luka.“Nakon toga jedva da i spominje njegovo ime, izuzev da nam kaže da su dva brata zajedno pokopali svoga oca u Hebronu, i da je nakon nekoliko godina Esao oženio svoju rođaku, kćerku Ismailovu. Postoji neizravno veličanje Ismaila i njegove majke u Psalmima koji počinju: „Kako su mili stanovi tvoji, o, Jahve, nad vojskama“ i koji kazuju o čudu Zemzema nastalom njihovim prolaženjem kroz dolinu: „Blažen je čovjek komu je pomoć u tebi; dok se sprema na svete putove prolazeći suhom dolinom u izvor je vode promeću.“
Kada su Hadžera i Ismail stigli do svoga odredišta, Ibrahim je još uvijek imao sedamdeset pet godina života pred sobom, i on je posjetio svoga sina na svetom mjestu do kojeg je Hadžera bila dovedena. Kur’an nam kazuje da mu je Bog pokazao tačno mjesto, u blizini izvora Zemzem, na kojem on i Ismail moraju podići svetilište; te da im je bilo rečeno kako ono mora biti izgrađeno. Dato mu je ime Kaba, kocka, zbog njegova oblika, što je približno obliku kocke; njegova četiri ugla su okrenuta prema četirima stranama svijeta. Najsvetiji predmet na tome svetom mjestu je nebeski kamen, za koji se kaže da ga je melek donio Ibrahimu sa obližnjeg brda Ebu Kubejs, gdje se čuvao otkako je dospio na Zemlju. „Spušten je iz Dženneta, bjelji od mlijeka, ali ga grijesi sinova Ademovih učiniše crnim.“ Ovaj su crni kamen ugradili u istočni ugao Kabe; kada je svetilište bilo izgrađeno, Bog se ponovo obratio Ibrahimu i naredio mu da ustanovi obred hodočašća u Bekku, odnosno, Mekku, kako je kasnije nazvana: „Kuću moju ovu očisti za one koji će je obilaziti, koji će tu boraviti i koji će klanjati i ničice padati, i obznani svijetu hadž, dolazit će ti pješke i na svakoj umornoj kamili, stizat će ti iz svih kotlina dubokih.“
Hadžera je ispričala Ibrahimu o svome trčanju za pomoći, te on to načini dijelom obreda hodočašća, gdje hodočasnici treba da pređu sedam puta između Safe i Merve, kako su nazvana dva uzvišenja između kojih je ona prolazila.
Kasnije je Ibrahim molio, možda u Kanaanu, gledajući oko sebe u bogate pašnjake i polja kukuruza i pšenice: „Gospodaru naš! Ja sam nastanio neke potomke svoje u dolini jednoj u kojoj se ništa ne sije, kod Hrama Tvoga Svetoga, da bi oni, Gospodaru naš, nama sklanjali. Podaj da srca ljudi čeznu za njima i opskrbi ih plodovima, da bi zahvalni bili!“
Veliki gubitak
Ibrahimova molitva bijaše uslišena, jer hodočasnici, koji su u sve većem broju i iz svih krajeva Arabije, i šire, dolazili da obiđu Hram Božiji, neprekidno su donosili bogate darove u Mekku. Veliko hodočašće obavljano je jedanput godišnje, ali se Kaba mogla počastvovati malim hodočašćem u svako drugo doba godine. Dugo su se ovi obredi obavljali revnosno i požrtvovno, onako kako su ih propisali Ibrahim i Ismail. Potomci Ishakovi su također štovali Kabu kao hram koji je podigao Ibrahim. Za njih je on bio još jedan od hramova Gospodnjih. Ali, kako su stoljeća prolazila, čistota obožavanja Jednog Boga se gubila. Potomci Ismailovi toliko su se namnožili da im je postalo tijesno u dolini Mek-ke, pa su oni koji su otišli da se drugdje nastane ponijeli sa sobom kamenje sa tog svetog mjesta i obavljali su obrede u njihovu čast. Kasnije su, zbog uticaja susjednih paganskih plemena, kamenjima počeli dodavati idole, i na kraju, hodočasnici stadoše donositi idole i u Mekku. Postavljali su ih u blizini Kabe, uslijed čega su Židovi prestali obilaziti hram Ibrahimov.
Idolopoklonici su tvrdili da njihovi idoli imaju moć da djeluju kao posrednici između Boga i ljudi. Kao posljedica toga, njihovo približavanje Bogu postajalo je sve manje izravno, a stoje On bivao udaljeniji, sve im se više gubio osjećaj za zbilju Budućeg Svijeta, tako da mnogi od njih prestadoše vjerovati u život nakon smrti. Ali medu njima, za one koji su to umjeli protumačiti, postojao je jasan znak da su zastranili od istine: nisu više imali pristup vrelu Zemzem, pa su čak zaboravili i gdje se nalazi. Džurhumije, koji su došli iz Jemena, bili su izravno odgovorni za to. Nametnuli su se za vladare Mekke, a potomci Ibrahimovi su ovo trpjeli, jer je Ismailova druga žena bila rođaka Džurhumova. Došlo je, međutim vrijeme kada su Džurhumije počeli činiti razna nedjela, zbog čega su ih naposljetku otjerali. Prije nego što su otišli zakopali su Zemzem. To su, bez sumnje, uradili iz osvete, ali možda i zato što su se nadali da će se vratiti i obogatiti njime, jer su ga napunili blagom iz svetilišta, ponudama hodočasnika, koje su se gomilale u Kabi dugi niz godina. Potom su ga zatrpali pijeskom. Njihovo mjesto vladara Mekke preuzeli su Huzaije, arapsko pleme što vodi porijeklo od Ismaila, koji su preselili u Jemen, a onda se vratili na sjever. Huzaije nisu ni pokušali pronaći vodu što je čudom bila darovana njihovu pretku. Od njegova doba drugi su izvori iskopani u Mekki, pa Božiji dar više i nije bio neophodan i Sveti izvor je bio gotovo zaboravljen.
Huzaije, tako, snose dio krivice Džurhumija. Oni zaslužuju pokudu i u drugom smislu: jedan od njihovih starješina je, u povratku sa putovanja u Siriju, zatražio od Muabija da mu daju jedan svoj idol. Dali su mu Hubela, kojeg je on donio u svetilište i postavio unutar same Kabe; pa je Hubel, tako, postao glavni idol Mekke.
Kurejšije iz doline
Među najmoćnijim arapskim plemenima koja vode porijeklo od Ibrahima bilo je i pleme Kurejš. Oko 400. godine po kršćanskom kalendaru, čovjek iz plemena Kurejš, po imenu Kusajj, oženio je kćerku Hu-lejlovu, koji je u to vrijeme bio starješina Huzaija. Hulejl je svoga zeta volio više od vlastitih sinova, jer se Kusajj isticao medu Arapima svoga vremena, pa je po smrti Hulejlovoj, nakon jedne žestoke bitke koja je okončana sudskim miriteljskim posredovanjem, dogovoreno da Kusajj vlada Mekkom i da bude čuvar Kabe.
On je potom doveo one Kurejšije koji su bili njegovi najbliži rođaci i naselio ih u dolini pored svetilišta – svoga brata Zuhru, amidžu Tejma, Mahzuma, sina svoga drugog amidže, te jednog ili dvojicu rođaka koji mu nisu bili najbliži rod.

Oni i njihovi potomci bili su poznati kao Kurejšije iz doline, dok se dalja rodbina Kurejšija naselila u kotlinama okolnih brda, ili još dalje, i zvali su ih Kurejšije iz okoline. Kusajj je vladao nad svima njima kao kralj sa neospornom moći i oni su mu plaćali godišnji porez na stoku kako bi mogao hraniti one hodočasnike koji su bili isuviše siromašni da bi se sami prehranili. Do tada su čuvari svetilišta živjeli u šatorima oko njega, ali im je Kusajj naložio da izgrade kuće, i sam izgradivši sebi prostrano obitavalište koje je bilo poznato kao Saborni dom.
Sve je bilo skladno do časa kad se osjetno rasklijalo sjeme razdora. Za svaku generaciju Kusajjove loze bila je vezana pojave jedne, po svemu nadmoćne ličnosti. Medu četiri Kusajjova sina to je bio Abdu Menaf, koji je doživio slavu još za života svoga oca. Ali Kusajj je više volio svoga prvijenca Abdu d-Dara, mada je on bio od sviju najnesposobniji. Na samrti mu je rekao: „Sine moj, učinit ću te ravnim drugima, iako njih ljudi više poštuju. Niko neće smjeti ući u Kabu dok mu ti vrata ne otvoriš i samo tvoja ruka će smjeti Kurejšijama u čvor vezati ratnu zastavu i niko neće smjeti zahvatiti vode iz Mekke dok mu ti ne dozvoliš, niti će smjeti jesti od onoga što ti nisi opskrbio, a Kurejšije će sve probleme rješavati samo u tvojoj kući.“ Davši mu tako sva svoja prava i vlast, prenio mu je i vlasništvo nad Sabornim domom.
Iz poštovanja prema ocu, Abdu Menaf je bez pogovora prihvatio želje svoga oca, ali u slijedećoj generaciji, polovina Kurejšija se okupila oko Abdu Menafavog sina, Hašima, bez sumnje, najistaknutijeg čovjeka svoga doba, zahtijevajući da sva ova prava prenese sa roda Abdu d-Dar na svoj rod. Oni koji su podržali Hašima i njegovu braću, bili su potomci Zuhra i Tejma i svih Kusajjovih potomaka, osim onih iz najstarije linije. Potomci Mahzuma i drugi dalji rođaci smatrali su da prava treba da ostanu u porodici Abdu d-Dara. Osjećanja su se toliko uzburkala da su žene iz roda Abdu Menaf donijele vrč sa jakim mirisom i stavile ga pored Kabe. Hašim i njegova braća, kao i svi njihovi saveznici, potopili su ruke u njemu i zakleli se da nikada neće iznevjeriti jedan drugoga, trljajući svojim namirisanim rukama kamenje Kabe, kao izraz potvrde svoga saveza. Po tome je ova grupa rodova bila poznata kao „namirisani“. Pristalice Abdu d-Dara su se na sličan način zakleli na jedinstvo i bili su poznati kao „saveznici“.
Nasilje je bilo strogo zabranjeno, ne samo u Svetilištu, nego i u širem području Mekke, u promjeru od nekoliko milja, i ove dvije strane su upravo krenule da napuste ovo sveto mjesto da bi vodile borbu do smrti, kada je predložena nagodba, pa je dogovoreno da se sinovima Abdu Menafa da pravo na ubiranje poreza i opskrbu hodočasnika hranom i pićem, a da sinovi Abdu-d-Dara zadrže ključeve Kabe i druga prava, te da njihova kuća i dalje ostane Saborni dom. Hašimova braća su se složila da on bude odgovoran za opskrbu hodočasnika. Kad bi se približilo vrijeme hodočašća, on bi ustao u Saboru i rekao: „O, Kurejšije, vi ste Božiji susjedi, ljudi Doma Njegovog, i na ovu svečanost vam dolaze posjetioci Božiji, hodočasnici Njegove Kuće. Oni su gosti Božiji, i niko nema toliko prava na vašu darežljivost kao gosti Njegovi. Kada bi moje bogatstvo bilo dostatno, ja taj teret ne bih na vas stavljao.“
Hašimu je pri davana velika čast, kako kod kuće, tako i vani. On je uspostavio dva velika karavanska putovanja iz Mekke, zimski karavan za Jemen i ljetnji za sjeverozapad Arabije, i još dalje, za Palestinu i Siriju, koja je tada bila pod vlašću Bizanta, kao dijela Rimskog carstva. Oba ova putovanja odvijala su se drevnim putem tamjana. A jedno od prvih važnijih odmorišta ljetnjih karavana bila je oaza Jesrib, jedanaest dana kamiljeg hoda sjeverno od Mekke. Ovu oazu su nekad uglavnom naseljavali Židovi, ali je sada bila u vlasti jednog arapskoga plemena iz južne Arabije. Židovi su, ipak, nastavili tu živjeti u izobilju, imajući udjela i u javnom životu zajednice, u isto vrijeme zadržavši svoju vjeru. A sami Arapi Jesriba su u izvjesnoj mjeri imali matrijarhalne običaje i bili su općepoznati kao djeca Kajlina, po jednoj od svojih pretkinja. Poslije su od njih nastala dva plemena koja su se zvala Evs i Hazredž, po dvojici Kajlinih sinova.
Jedna od najuticajnijih žena plemena Hazredž bila je Selma, kćerka Amrova, iz roda Neđždžar, i baš nju je Hašim zaprosio. Ona je pristala, ali pod uvjetom da i dalje sama vodi svoje poslove. Kada mu je rodila sina, zadržala je dječaka sa sobom u Jesribu dok nije napunio četrnaest godina, ili više. Hašim se ovome nije protivio jer je klima u oazi, usprkos groznici što je u njoj harala, a koja je bila opasnija za pridošlice nego za njene stanovnike, bila zdravija od mekanske. Štaviše, on je često putovao u Siriju, pa bi boravio sa Selmom i svojim sinom na putu do tamo i u povratku. Ali Hašimu nije bilo suđeno da duže pozivi, pa se na jednom od svojih putovanja razbolio u Gazi, u Palestini, i tamo umro.
Imao je dva rođena brata, Abdu Šemsa i Muttaliba, i jednog polu-brata, Nevfela. Abdu Šems je bio prezauzet trgovinom u Jemenu, a kasnije i u Siriji, a jednako tako i Nevfel u Iraku, te su obojica dugo boravili van Mekke. Iz ovih, a možda i iz drugih razloga, Hašimov mladi brat Muttalib preuzeo je pravo da vodom skrbi hodočasnike i da prikuplja porez za njihovu ishranu. Potom je shvatio da mu dužnost nalaže da razmisli o vlastitom nasljedniku. Hašim je, pored sina sa Selmom, imao još tri sina sa drugim ženama. Ali, ako je sve što se pričalo bilo istina, ni jedan od njih – a niti jedan od Muttalibovih sinova – nije se mogao po-rediti sa Selminim sinom. Iako je bio mlad, Šejba, kako mu je dala ime, već je pokazivao izuzetne vladarske sposobnosti, i putnici koji su prolazili kroz oazu neprekidno su prenosili riječi hvale o njemu. Konačno je Muttalib otišao da se sam u to uvjeri, i ono što je vidio, potaklo ga je da zamoli Selmu da mu povjeri dječaka na staranje. Selma nije željela do-pustiti svome sinu da ode, niti je dječak htio napustiti majku bez njezina pristanka. Muttalib se nije dao obeshrabriti, pa je naglasio i majci i sinu da se mogućnosti koje pruža Mekka ne mogu porediti sa onima u Jesribu. Kao čuvari Svetog Hrama, velikog stjecišta hodočasnika, Kurejšije su imale najviši položaj od svih arapskih plemena; postojala je velika vjerovatnoća da će Šejba, jednoga dana, zauzeti mjesto svoga oca, i tako postati jedan od voda Kurejšija. Da bi to postigao, najprije se morao pridružiti svome narodu. Niko se izvana nije mogao nadati da će steći takvu čast. Na Selmu su ovi razlozi ostavili snažan utisak, jer ukoliko bi njen sin otišao u Mekku, bilo bi joj lahko da ga tamo posjeti, a i njemu da nju posjeti. Tako je pristala da on ode. Muttalib je poveo bratića sa sobom, posadivši ga na kamilu iza sebe. Kad su ujahali u Mekku, čuo je kako prolaznici uzvikuju, gledajući u mladog stranca: „Abdul-Mut-talib“, stoje značilo rob Muttalibov. „Šta vam je“, rekao im je, „ovo ni-je niko drugi, do rođeni sin mog brata Hašima.“ Smijeh sa kojim su dočekane njegove riječi bio je samo uvod u veselje, koje je nastalo u gradu, kada se priča o ovoj zabuni počela prenositi od usta do usta. Od toga dana, mladića su od milja prozvali Abdul-Muttalib.
Nedugo nakon dolaska, on je bio umiješan u spor oko očeva imanja sa svojim amidžom Nevfelom. Međutim, uz pomoć svoga amidže staratelja i iskorištena pritiska iz Jesriba, Abdul-Muttalib je uspio osigurati svoja prava. On, također, nije iznevjerio očekivanja što su ih još od ranog njegova djetinjstva polagali u njega. Kada je nakon nekoliko godina Muttalib umro, niko nije osporavao sposobnosti njegova bratića da preuzme veliku odgovornost skrbljenja hodočasnika hranom i vodom. Čak se govorilo da je nadmašio i oca i amidžu u ispunjenju ove časne zadaće.
Nadoknada gubitka
Na sjeverozapadni dio Kabe prislanja se malo dvorište, ograđeno niskim, polukružnim zidom. Dva kraja ovog zida završavaju se uz sami sjeverni i zapadni ugao Hrama, ostavljajući uski prolaz za hodočasnike. Ali mnogi hodočasnici proširuju svoj krug kretanja na ovom mjestu i obuhvataju i ovaj prostor u svome obilaženju, krećući se sa spoljašnje strane ovoga niskog zida. Prostor unutar zida zove se Hidžr Ismail, jer mezarovi Ismaila i Hadžere leže ispod kamenja kojim je popločan.
Abdul-Muttalib je toliko volio boraviti pored Kabe, da je ponekad davao naređenje da mu se u Hidžru namjesti postelja; jedne noći mu se u snu pojavi prilika koja reče: „Iskopaj slatku čistoću.“ „Šta je slatka čistoća?“ upitao je, ali prilika nestade. Ipak je, kad se probudio, osjetio takvu sreću i spokoj duše, da je odlučio i slijedeću noć provesti na istom mjestu. Posjetilac se ponovo pojavi i reče: „Iskopaj milosrđe.“ Ali ni ovog puta, ne dobi odgovor. Treće noći mu je rečeno: „Iskopaj zakopano blago!“ Ovaj put posjetilac nestade na njegovo pitanje. Ali četvrte noći naredba je glasila: „Iskopaj Zemzem!“ A kad je upitao: „Šta je Zemzem?“- posjetilac je odgovorio:
„Iskopaj ga, pa nećeš zažaliti,
Jer on je tvoje naslijede –
Ostavština tvoga najstarijeg pretka.
Presušiti nikada neće,
Niti će prestati davati vodu za sve hodočasnike svijeta.“
Potom mu je posjetilac rekao da potraži mjesto gdje ima krvi i balege, i mravinjak i gdje su vrane što kljucaju. Na kraju mu je rečeno da se pomoli „za čistu tekuću vodu što će opskrbljavati hodočasnike Božije sve vrijeme njihova hodočašća“.
Kad je svitalo, Abdul-Muttalib je ustao i izašao iz Hidžra na sjevernom uglu Svetog Hrama, koji se zove Irački ugao. Onda je prošao pored sjeveroistočnoga zida do drugog kraja, na kojemu su vrata Kabe. Prolazeći tuda, zastao je nekoliko stopa ispred njih, na istočnom uglu, gdje je sa strahopoštovanjem poljubio Crni kamen. Odavde je počeo obred obilaženja oko Kabe, vraćajući se pored vrata do iračkoga ugla, i kroz Hidžr do zapadnog ugla – sirijskog ugla – a odatle do jemenskog ugla koji gleda na jug. Djeca Ibrahimova, podjednako i Ismailova i Ishakova linija, obilaze svoja svetilišta u smjeru suprotnom od kretanja sunca. Idući od jemenskoga ugla do Crnog kamena, mogao je vidjeti padine Ebu Kubejsa, a iza njega istočna brda, oštro oivičena žutom svjetlosti. Sedam puta je napravio krug, i svaki put je svjetlost bivala sve jasnija, jer u Arabiji zora i sumrak vrlo kratko traju. Obavivši obred, otišao je od Crnog kamena do vrata, uhvatio se za metalnu halku što visi na katancu, i pomolio se onako kako mu je bilo kazano.
Začuo je lepršanje krila, ijedna ptica je sletjela na pijesak iza njega. Potom je sletjela i druga ptica, a on se, nakon što je završio molitvu, okrenuo i ugledao ih kako se svojim gavranjim hodom sigurno kreću u pravcu dvije statue, isklesane u stijenama, što bijahu udaljene stotinjak metara, gotovo sasvim nasuprot vratima Hrama. One su bile prihvaćene za idole, i upravo između njih je bilo mjesto gdje su Kurejšije prinosili svoje žrtve. Abdul-Muttalib je dobro znao, jednako kao i gavranovi, da na tome mjestu uvijek ima krvi na pijesku. Tu je bilo i balege; i dok se uspinjao, vidio je i mravinjak.
Otišao je do svoje kuće i uzeo dvije krampe, od kojih je jedna bila za njegovog sina, Harisa, kojeg je poveo sa sobom do mjesta gdje je znao da mora kopati. Tup udar oruđa u pijesku i neobičan prizor – jer se dvorište moglo vidjeti sa svih strana – ubrzo su privukli gomilu; i bez obzira na poštovanje, koje su svi osjećali prema Abdul-Muttalibu, nije trebalo dugo da neki počnu prigovarati da je svetogrđe kopati na mjestu žrtvovanja, između idola, i da mora prestati. Rekao je da neće stati i naredio Harisu da stane pored njega i da pazi da mu niko ni smeta dok kopa. Bio je to napet trenutak, a ishod je mogao biti neprijatan. Međutim, dvojica Hašimija bili su odlučni i složni, dok su posmatrači bili zatečeni. Osim toga, ovi idoli, Isaf i Naila, nisu imali značajniji položaj medu idolima Mekke, a neki su čak govorili da su to Džurhumije, čovjek i žena, koji su pretvoreni u kamenje zbog skrnavljenja Kabe. Tako je Abdul-Muttalib nastavio kopati a da niko nije načinio ni pokret da ga zaustavi. Neki su ljudi već počeli napuštati svetilište kada je on iznenada udario u kamen koji je pokrivao vrelo i uzviknuo riječi zahvale Bogu. Gomila se ponovo okupila i još povećala. A kada je počeo otkopavati blago, što ga je Džurhum tu sklonio, svi su zatražili pravo da sudjeluju u njegovoj diobi. Abdul-Muttalib je pristao da bacanje strjelica, za svaki predmet, odluči da li treba da se čuva u svetilištu, da pripadne njemu ili da se dijeli u plemenu. Ovo je postao priznati način donošenja sporne odluke, a izvodio se pomoću strjelica za vračanje unutar Kabe, ispred muabijskog idola Hubela. U ovom slučaju dio blaga je određen za Kabu, dio je dodijeljen Abdul-Muttalibu, ali ništa nije dato Kurejšijama da podijele između sebe. Također je dogovoreno da se Hašimova porodica treba brinuti o samom Zemzemu, pošto je u svakom slučaju njihova dužnost bila da hodočasnike opskrbljuju vodom.

Kurešije su poštovali Abdul-Muttaliba zbog njegove darežljivosti, pouzdanosti i mudrosti. Uza sve to, on je bio i veoma lijep muškarac. Sve je plijenio svojom snažnom, upečatljivom pojavom. To što je bio imućan moglo je biti dodatnim razlogom da se osjeća sretnim. I sve to bijaše krunisano čašću da bude izabran za onoga koji će ponovo otkopati Zemzem. Bio je duboko zahvalan Bogu za takve blagodeti, ali ga je još uvijek proganjalo sjećanje na trenutak kad mu je naređeno da prestane kopati i kad je sve izgledalo krajnje neizvjesno. Sve je, ipak, hvala Bogu, dobro prošlo!

Nasuprot tome, on se nikada ranije nije tako naglašeno osjećao siromašnim. Jer, imao je samo jednog sina i to je uvjetovalo takva unutarnja stanja. Njegovu rođaku Ummeji, glavi roda Abdu Šems, bilo je, na primjer, podareno mnogo sinova. Da je izvor otkopavao Mugira, poglavar Mahzumija, njegovi sinovi bi napravili velik i moćan krug oko njega. A, eto, on je, iako je imao nekoliko žena, imao samo jednog sina da mu pri-tekne u pomoć. Gotovo se bio i pomirio sa tim, ali Bog, koji mu je podario Zemzem, mogao ga je osnažiti i na drugi način. Ohrabren milošću koja mu je ukazana, molio je Boga da mu da više sinova, dodajući svojoj molitvi zavjet da će, ako mu podari deset sinova i pozivi ih do zrelog njihovog doba, u Kabi, u slavu Njegovu, jednoga od njih žrtvovati.
Njegova molitva bijaše uslišena. Prošle su godine, i rodilo mu se devet sinova, a kad je ovaj zavjet davao, izgledalo je da se odnosi na neku veoma daleku mogućnost. Došlo je vrijeme kad su svi njegovi sinovi odrasli, osim najmlađega, Abdullaha, pa ga obećani zavjet poče proganjati. Bio je ponosan na sve svoje sinove, ali ih nije jednako volio. Od početka mu je bilo jasno da je Abdullah onaj kojeg najviše voli. Možda je i Bog najviše volio baš ovoga njegovog sina obdarivši ga izrazitom ljepotom, pa će možda baš njega izabrati da bude žrtvovan. Kako god bilo, Abdul-Muttalib je bio čovjek od riječi. Nije ni pomišljao da prekrši zakletvu. Bio je pravednik koji posjeduje najdublje osjećaje za preuzetu odgovornost i znao je koje odluke treba izbjegavati. Nije želio na sebe preuzeti teret odluke kojeg sina da žrtvuje. I kada više nije bilo moguće smatrati Abdullaha nedoraslim, okupio je svih deset sinova, ispričao im o svome savezu sa Bogom i pozvao ih da mu pomognu da održi svoju riječ. Nisu imali izbora pa su se složili – zavjet njihova oca jeste i njihov zavjet. Pitali su ga šta da rade. Rekao im je da svaki od njih utisne svoj znak na strijelu. U međuvremenu je poručio glavnom vraču Kurejšija što je bacao strjelice da ih sačeka u Kabi. Onda je odveo sinove u Svetilište, gdje je vraču ispričao o svome zavjetu. Svi sinovi su pokazali svoje strijele, a Abdul-Muttalib je stao pored Hubela, izvukao veliki nož, koji je ponio sa sobom i pomolio se Bogu. Obavljeno je izvlačenje,
upravo Abdullahova strijela bijaše izvučena. Otac ga je uzeo za ruku te, s nožem u drugoj ruci, poveo prema vratima u namjeri da ode pravo do žrtvenog mjesta, kao da se bojao da ostavi sebi vremena za razmišljanje. Ali nije računao na žene iz svoga doma, naročito na Abdullahovu majku Fatimu. Njegove druge žene su pripadale plemenima iz okoline i imale malo uticaja u Mekki. Fatima je bila žena iz plemena Kurejš, iz moćnog roda Mahzumija, dok je po majčinoj strani bila potomak Ab-da, jednog od Kusajjevih sinova. Sva joj je familija bila pri ruci, spremna da pomogne ako ustreba. Trojica od deset sinova su bili njeni, Zubejr, Ebu Talib i Abdullah. Bila je također i majka Abdul-Muttalibovih kćeri, koje su bile vrlo privržene svojoj braći. Ove žene nisu gubile vrijeme, a i druge su, bez sumnje, tražile pomoć od Fatime pred opasnošću koja je lebdjela nad glavama svih deset sinova, od kojih je jedan bio vlasnik žrtvene strijele. Prije no što je izvlačenje izvršeno, mnogo ljudi se okupilo u dvorištu Svetilišta. Kad su se Abdul-Muttalib i Abdullah pojavili na pragu Kabe, obojica blijedi kao smrt, medu Mahzumijama se pojavi žamor čim shvatiše da je jedan od sinova njihove sestre namijenjen za žrtvovanje. „Čemu taj nož“, uzviknu neko, a drugi ponavljahu to pitanje, koliko god da su svi znali odgovor. Abdul-Multalib poče im pričati o svome zavjetu, ali ga prekide Mugira, starješina Mahzumija: „Njega nećeš žrtvovati; prinesi drugu žrtvu namjesto njega, pa kad bi otkup bio sva imovina Mahzumovih sinova, iskupit ćemo ga“. U međuvremenu su Abdullahova braća izašli iz Svetog hrama. Do tad su šutjeli, ali sad se okrenuše prema ocu i zamoliše ga da im pusti brata da živi i da ponudi neku drugu žrtvu za iskupljenje. Nije bilo čovjeka koji nije stao na njihovu stranu. Abdul-Muttalib je žudio da ga u to uvjere u potpunosti, ali se jako dvoumio. Na kraju je, ipak, pristao zatražili savjet od jedne mudre žene u Jesribu koja mu je znala reći je li u ovom slučaju iskup moguć.
Abdul-Muttalib je sa Abdullahom i još jednim ili dvojicom svojih sinova odjahao u zemlju u kojoj se rodio i tu saznao da je ta žena otišla u Hajber, bogato židovsko naselje u plodnoj dolini, skoro sto milja sjeverno od Jesriba. Nastavili su putovanje i, kad su našli ženu i ispričali joj o svojoj nevolji, ona im obeća da će se posavjetovati sa svojim kućnim duhom i naloži im da opet dodu slijedećeg dana. Abdul-Muttalib se pomolio Bogu i slijedećeg jutra žena im reče: „Primila sam poruku vašu. Kolika je krvarina kod vas?“ Odgovoriše da iznosi deset kamila. „Vratite se u zemlju svoju, i poredajte ljude i deset kamila, jedne pored drugih, i medu njih strjelice bacite. Ako strijela padne na nekog od vaših ljudi, dodajte još kamila i ponovo strjelice bacite. Ako je potrebno, dodajite još kamila, sve dok ih Gospodar vaš ne prihvati i sve dok strijela ne padne pred njih. Onda te kamila žrtvujte, a mladića pustite da živi.
Smjesta su se vratili u Mekku, i svečano poveli Abdullaha i deset kamila u dvorište Kabe. Abdul-Muttalib ude u Sveti Hram i, stojeći pored Hubela, zamoli Boga da im odobri ovo što rade. Onda pripraviše žrijeb i strjelica pade pred Abdullaha. Dodaše još deset kamila, ali strijela presudi da kamile treba da žive, a čovjek da umre. Nastaviše dodavati po deset kamila i bacati strjelice, ali sve bijaše sa istim ishodom, dok se broj kamila ne pope na stotinu. Tek onda strijela pade pred njih. Abdul-Muttalib je bio krajnje neodlučan: za njega jedna strijela nije bila dovoljna da presudi o tako velikom pitanju. Zahtijevao je da se strijele bace i po drugi i po treći put, što su i učinili, i svaki put bi strijela pala pred kamile. Konačno je bio siguran daje Bog prihvatio njegovo iskupljenje, a kamile da su ispravno žrtvovane.
Potreba za poslanikom
Abdul-Muttalib se nije klanjao Hubelu. Uvijek se molio Bogu, molio se Allahu. Ipak je taj muabijski idol pokoljenjima stajao u Hramu Božijem i tako za Kurejšije postao vid otjelotvorenja bereke, zapravo blagoslova, duhovnog zračenja koje je isijavalo iz toga – najvećega od svih svetilišta. Postojala su i druga, manja svetilišta širom Arabije, a najznačajnija medu njima bila su u Hidžazu: hramovi El-Lat, El-Uzze i Menat, za koje su neki od njihovih poklonika tvrdili da su tri „kćeri božije“. Abdul-Muttalib je od najranijeg djetinjstva, kao i ostali Arapi u Jesribu, bio odgajan da duboko poštuje Menat, čiji je hram bio u Kudejdu, na Crvenom moru, na krajnjem zapadu od oaze. Još važnije za Kurejšije bilo je svetilište El-Uzze u dolini Nakla, jedan dan kamiljeg hoda južno od Mekke. Još dan putovanja poklonika bi doveo do Taifa, utvrđenog grada na raskošnoj zelenoj visoravni, naseljenoj Sekifijama, ogranku velikoga arapskog plemena Hevazin. El-Lat je bila „gospadarica Taifa“, a njen kip se čuvao u bogatom hramu. Kao njegovi čuvari, Sakifije su voljeli da sebe smatraju sličnim Kurejšijama, a Kurejšije su išle tako daleko da su govorili o „dva grada“ kad bi spominjali Mekku i Taif. Ali usprkos prekrasnoj klimi i plodnosti „Hidžaskog vrta“, kako su zvali Taif, njegovi stanovnici ipak su bili pomalo ljubomorani na neplodnu dolinu na sjeveru, jer su znali da se on ne može porediti sa Hramom Božijim ma koliko god ga uzdizali. I pored toga, oni nisu ni željeli da to bude drukčije, jer su i sami potjecali od Ismaila i imali korijene u Mekki. Njihovi osjećaji bili su pomiješani, a ponekad i oprečni. Kurejšije, s druge strane, nisu bili ni na koga ljubomorni. Znali su da žive u središtu svijeta i daje medu njima magnet koji može privući hodočasnike sa svakog mjesta u svijetu. Samo je trebalo da ne učine ništa što bi moglo pokvariti dobre odnose uspostavljene između njih i plemena iz okoline. Abdul-Muttalibova uloga domaćina hodočasnika Kabe nalagala mu je da bude duboko svjestan svega toga. Njegove dužnosti ticale su se unutarnjih plemenskih odnosa i on ih je donekle dijelio sa svim Kurejšijama. Hodočasnicima je valjalo nametnuti osjećaj da je Mekka dom nad domovima i da lijep doček njima jeste i lijep doček onome što oni obožavaju. Nikad se nije smjelo propustiti iskazivanje časti idolima što ih hodočasnici donose sa sobom. Opravdavanje i odobravanje štovanja idola i vjerovanje u njihovu moć bili su dio tradicije: njihovi očevi, djedovi i pradjedovi su činili isto. Za Abdul-Muttaliba, Bog je, ipak, bio prava zbilja; bez sumnje je bio bliži vjeri Ibrahimovoj od većine svojih savremenika iz redova Kurejšija, Huzaija, Hevazinija i drugih arapskih plemena.
Ali, uvijek su postojali oni koji su čuvali čistotu Ibrahimove vjere. Jedino su oni shvatali da obožavanje idola ne spada u tradiciju, već u novotarije – opasnost koje se trebalo čuvati. Samo se valjalo više udubiti u povijest pa da se shvati da Hubel nije bio ništa bolji od zlatnog teleta sinova Israilovih. Ovi Hunefaije, kako su sami sebe nazivali, nisu željeli da imaju išta sa idolima i njihovo prisustvo u Mekki smatrali su skrnavljenjem i onečišćenjem. U tome su bili vrlo uporni, što su često otvoreno izražavali, pa su bili potisnuti na sam rub mekanskog društva. Koliko ih se poštovalo, podnosilo ili izlagalo zlostavljanjima ovisilo je dijelom od njihovih ličnosti, a dijelom i od spremnosti njihovih porodica da ih se zaštiti ili ne.
Abdul-Muttalib je poznavao četvericu Hunefaija, a jedan od štovanijih medu njima, po imenu Vereka, bio je sin njegovog rođaka Nevfela iz roda Esed. Vereka je bio prihvatio kršćanstvo. Kršćani iz tih krajeva vjerovali su u skoro pojavljivanje poslanika. Ovo vjerovanje možda i nije bilo rasprostranjeno ali su ga podržavala nekolika velikodostojanstvenika istočnih crkava, kao i astrolozi i proroci. Sami Židovi, kojima je bilo još lakše da u to vjeruju s obzirom da se kod njih linija poslanika završava tek sa Mesijom, bili su gotovo jednodušni u očekivanju proroka. Njihovi rabini i drugi mudraci uvjeravali su ih da će se on vrlo brzo pojaviti; mnogi od prorečenih znamenja njegova dolaska već su bili obistinjeni, a on će, bez sumnje, biti Židov jer su oni izabrani narod. Kršćani, među njima i Vereka, sumnjali su u to, pošto nisu vidjeli razlog zbog kojeg on ne bi bio Arap. Arapima je poslanik bio potrebniji nego Židovima, koji su barem još uvijek slijedili Ibrahimovu vjeru utoliko što su obožavali jednog Boga i nisu imali idole. A ko bi drugi, ako ne poslanik, bio kadar osloboditi Arape vjerovanja u lažne bogove? U širokom krugu oko Kabe, na izvjesnoj udaljenosti od nje, bilo je postavljeno tri stotine šezdeset idola; uz to je i gotovo svaka kuća u Mekki imala svoje božanstvo, većeg ili manjeg idola, koji je bio središte doma. Posljednje što bi učino onaj koji bi odlazio iz kuće, posebno ako bi kretao na put, bilo je doticanje idola ne bi li od njega dobio blagoslov; bila bi to i prva kretnja obavljena pri povratku kući. Ni Mekka u ovome nije bila izuzetak jer ovi običaji su vladali u većem dijelu Arabije. Istina, postojale su i dobro organizirane arapske kršćanske zajednice na jugu u Nedžranu i Jemenu, kao i na sjeveru uz granicu sa Sirijom. Posljednja objava Božija, koja je izmijenila Mediteran i golemi dio Evrope, za šest stotina godina, praktično nije načinila nikakav uticaj na pagansko društvo okupljeno oko mekanskog svetilišta. Arapi iz Hidžaza i velike ravnice Nedžda, istočno od njega, izgleda da su bili neosjetljivi na evanđeoske poruke.
Ne može se reći da su Kurejšije i druga paganska plemena imali neprijateljski stav prema kršćanstvu. Kršćani su ponekad dolazili da odaju počast Ibrahimovu svetilištu i bili su dobrodošli kao i svi ostali. Štaviše, jednom kršćaninu su dozvolili, pa čak ga i poticali da na unutarnjem zidu Kabe naslika ikonu djevice Marije i djeteta Isusa, što je veoma odudaralo od drugih slika. Kurejšije, manje više, nisu osjećali ovaj nesklad: za njih je to jednostavno značilo povećanje broja idola za još dva; i djelomično ih je takva njihova trpeljivost činila tako neprijemčivima.
Za razliku od većine svojih saplemenika, Vereka je znao čitati, pa je proučavao svete spise i teologiju. Zato je mogao vidjeti da u jednom od Kristovih obećanja, za koje su kršćani obično smatrali da se odnosi na čudo trojstva, postoje sastavci koji se ne uklapaju u to čudo i sigurno se odnose na nešto drugo, nešto što još nije ispunjeno. Ali, jezik je tajio skrivena značenja. Šta su nosile riječi: A kada dođe on. Duh istine, uvest će vas u svu istinu. On neće govoriti sam od sebe, već će govoriti što čuje i objavit će vam buduće.
Vereka je imao sestru Kutejlu, koja mu bijaše veoma privržena. On joj je često govorio o ovome, i njegove su riječi duboko se utiskivale u nju pa je često razmišljala o očekivanom poslaniku. Može li se desiti da je on već medu njima?
Kada je žrtvovanje kamila konačno prihvaćeno, Abdul-Muttalib je odlučio svome iskupljenom sinu naći družicu i, nakon kraćeg razmišljanja, izbor je pao na Aminu, kćerku Vehbovu, koji je bio unuk Kusajjova brata Zuhre.
Vehb je bio glava roda Zuhra, ali je umro nekoliko godina ranije i Amina je postala štićenica njegova brata Vuhejba, koji je sada bio poglavar roda. I sam Vuhejb je imao kćerku zrelu za udaju, po imenu Hala, i kada je Abdul-Muttalib ugovorio brak između svoga sina i Amine, za-tražio je da se Hala uda za njega. Vuhejb je pristao i napravljene su sve pripreme za zajedničko vjenčanje. Ugovorenog dana Abdul-Muttalib je uzeo svog sina za ruku pa su se zajedno uputili kućama Beni Zuhra. Na tom putu su morali proći nastambe Beni Esedija pa se desilio da je Kutejla, Verekina sestra, stajala na vratima svoje kuće, možda namjerno, da bi ih vidjela, jer svi su u Mekki znali da će se uskoro obaviti veliko vjenčanje. Iako je Abdul-Muttalib tada imao preko sedamdeset godina, izgledao je, i pojavom i držanjem, izrazito mlad za svoju dob. Laganho približavanje dvojice mladoženja, njihovo urođeno dostojanstvo, koje je isticala ova svečana prigoda, zaista je predstavljalo omamljujući prizor. A kad su se približili, Kutejla je gledala samo u onog mlađeg. Abdullah je po ljepoti bio Jusuf svoga vremena. Čak ni najstariji ljudi i žene iz plemena Kurejš nisu upamtili njemu ravnoga. Tada je imao dvadeset pet godina, i bio u cvijetu mladosti, ali Kutejla je nadasve bila vrlo zatečena, što joj se i ranije više puta dešavalo. Ali, ne u ovoj mjeri. Nikada toliko kao sada nije zračilo njegovo lice, svjetlošću koja kao daje dopirala izvan ovoga svijeta. Je li moguće da je Abdullah očekivani poslanik? Ili mu je suđeno da postane ocem poslanika?
I baš kad su prošli pored nje, nešto je nagna da izgovori: „Abdullah“. Otac mu ispusti ruku, kao da mu dade znak da govori sa svojom rođakom. Abdullah se okrenu prema njoj i ona ga upita gdje ide. „Sa ocem“, jednostavno reče, ne zbog toga što je bio šutljiv, već što je bio uvjeren da ona zna da je on krenuo na svoje vjenčanje. „Odmah me uzmi za ženu,“ zavapi, “ i imat ćeš onoliko kamila koliko je žrtvovano umjesto tebe.“ „Sa ocem sam“, odgovori on. „Ne mogu raditi protiv njegovih želja i ne mogu ga ostaviti.“
Vjenčanja su obavljena kako se i očekivalo. Mladenci ostadoše nekoliko dana u Vuhejbovoj kući. Za to vrijeme Abdullah je jednom otišao da donese nešto iz svoje kuće i ponovo je susreo Kutejlu, Verekinu sestru. Njene oči su proučavale njegovo lice tako pomno da se on zaustavi pored nje očekujući da će ona reći nešto. I kad ona ne reče ništa, on je upita zašto mu sada ne kaže ono što mu je rekla prethodnog dana. Ona mu odgovori ovako: “ Svjetlost koja bijaše s tobom jučer, napustila te je. Danas ne možeš ispuniti ono što sam od tebe očekivala“
Vjenčanja su obavljena godine 569. godine po kršćanskom kalendaru. Godina koja je uslijedila poznata je kao Godina slona, a upamćena je iz više razloga.
Godina slona
U to vrijeme Jemen je bio pod abisinskom vlašću, a Abisinac, po imenu Ebreha, bio je podnamjesnik. On je sagradio veličanstvenu katedralu u Sani, nadajući se da će ona nadmašiti Mekku kao veliko mjesto hodočašća za cijelu Arabiju. Naredio je da se za nju donese mramor sa jedne od napuštenih palata kraljice od Sabe i u nju postavio krstove od srebra i zlata, propovjedaonice od slonovače i ebanovine, pa je napisao svome gospodaru Negusu: „Sagradio sam ti crkvu, o, kralju, kakvu niko ne sagradi ni za jednog kralja prije tebe; i neću imati spokoja sve dok prema njoj ne usmjerim hodočašće Arapa.“ Nije ni skrivao svoje namjere, i to izazva veliki gnjev medu plemenima širom Hidžaza i Nedžda. Na koncu je jedan pripadnik Kinana, plemena srodnom Kurejšijama, otišao u Sanu u namjeri da oskrnavi crkvu, što je jedne noći i učinio, a potom se bez neprilika vratio svome narodu.
Kad je Ebreha čuo za ovo, zarekao se da će, iz osvete, sravniti Kabu sa zemljom. Brzo se pripravio za pohod i uputio prema Mekki sa velikom vojskom, u čijoj je prethodnici bio jedan slon. Neka arapska plemena, sjeverno od Sane, pokušala su da mu prepriječe put, ali su ih Abi-sinci natjerali u bijeg i zarobili njihova vodu Nufejla iz plemena Has’am. Da bi iskupio život, ponudio im se za vodiča.
Kada je vojska stigla do Taifa, Sekifije su im krenule u susret iz straha da bi Ebreha mogao uništili hram El-Lat, misleći da je Kaba. Požurili su da mu kažu da još nije stigao na cilj i ponudili mu vodiča za ostatak puta. Premda je već imao Nufejla, prihvatio je ponudu, ali je čo-vjek umro na putu, dvije milje od Mekke, u mjestu zvanom Mugammis, gdje su ga i sahranili. Kasnije su Arapi kamenovali njegov grob, a ljudi koji tu žive i danas ga kamenuju.
Ebreha se zaustavio u Mugammisu, a jedan odred konjice poslao u predgrađe Mekke. Na tom putu su uzeli sve što su mogli, a plijen, u kojem je bilo i dvije stotine kamila, što su pripadale Abdul-Muttalibu, poslali su natrag Ebrehi. Kurejšije i druga susjedna plemena sazvali su ratno vijeće na kojem su utvrdili daje besmisleno suprotstaviti se neprijatelju. U međuvremenu je Ebreha poslao glasnika u Mekku, naredivši mu da potraži njihova poglavara. Trebalo je da mu kaže da nisu došli da se bore, nego da sruše Hram i, ako želi da izbjegne krvoproliće, mora doći u abisinski logor. Kurejšije nisu imale zvaničnog poglavara još od vremena kad su njihove povlastice i obaveze podijeljene između kuća Abdud-Dara i Abdu Menafa. Ali većina ljudi je znala koji je starješina roda, ustvari, ako ne i po zakonu, vodeći čovjek u Mekki, pa je ovom prilikom glasnik upućen u kuću Abdul-Muttaliba, koji se sa jednim od svojih sinova sa glasnikom vratio u logor. Kada ga je Ebreha ugledao, bio je toliko zadivljen njegovom pojavom, da je ustao sa prijestolja da ga pozdravi, a onda je sjeo pored njega na čilim, rekavši svome prevodiocu da ga upita želi li tražiti kakvu uslugu. Abdul-Muttalib je odgovorio da mu je vojska uzela dvije stotine kamila i tražio da mu se vrate. Ebreha je, pomalo iznenađen ovim zahtjevom, rekao daje razočaran što on razmišlja o svojim kamilama a ne o vjeri koju su došli da unište. Abdu1-Muttalib je odgovorio: „Ja sam gospodar kamila, a i Hram ima svoga gospodara koji će ga odbraniti.“ „On ga ne može odbraniti od mene“, reče Ebreha. „Vidjet ćemo“, reče Abdul-Muttalib. „Ti meni vrati moje kamile“. Ebreha izda naređenje da se kamile vrate.
Abdul-Muttalib se vrati Kurejšijama i posavjetova ih da se povuku na brda iznad grada. Onda je otišao sa nekoliko ljudi iz svoje i iz drugih porodica u Svetilište. Stali su pored njega, moleći da im Bog pomogne da se odbrane od Ebrehe i njegove vojske, a on sam uze metalnu halku koja je stajala na sred vrata Kabe i reče: „Bože, tvoj rob je sačuvao svoju kuću. Ti zaštiti Svoju Kuću!“ Pomolivši se ovako, otišao je pridružiti se ostalim Kurejšijama na brdima, koji su se razmjestili tako da su mogli vidjeti šta se dešava u dolini ispod njih.
Slijedećeg jutra, Ebreha se spremio ući u grad, s namjerom da sruši Kabu i da se potom vrati u Sanu putem kojim je i došao. Raskošno ukrašena slona postavili su na čelo već raspoređene vojske. Kada je moćna životinja došla do svoga mjesta, čuvar Unejs okrenuo je slona u pravcu u kojem su i trupe bile okrenute, to jest prema Mekki. Nufejl, kolebljivi vodič, veći dio puta je išao u prethodnici vojske zajedno sa Unejsom, i od njega naučio neke od zapovijedi koje slon razumije. Kad se Unejs okrenuo da bi vidio znak za pokret, Nufejl gaje uhvatio za ogromno uho i izgovorio u nj prigušenu ali snažnu naredbu da klekne. Istom, na iznenađenje i razočarenje Ebrehe i vojske, slon je polagahno i oprezno kleknuo. Unejs mu je naredio da ustane, ali Nufejlova riječ bijaše jednaka naredbi koja vrhunošću svojom bijaše moćnija od bilo čije druge, pa se slon ne htjede pomjeriti. Učinili su sve što su mogli da ga podignu na noge. Čak su ga tukli po glavi željeznim šipkama i zabadali mu gvozdene kuke u stomak, ali slon ostade nepomičan kao stijena. Onda su pokušali da ga dignu varkom, pa su okrenuli svu vojsku i krenuli nekoliko koraka prema Jemenu. Smještaje ustao na noge, okrenuo se i pošao za njima. Puni nade, ponovo su se okrenuli, i on se okrenuo, ali čim se upravio prema Mekki, opet je kleknuo. To je bio očiti znak da ne smiju napredovali ni koraka dalje. Ebreha je bio zaslijepljen ličnim slavoljubljem zarad svetilišta koje je izgradio i naumom da razori njegova velikog takmaca. Da su se tada vratili, možda bi svi izbjegli propast. Najednom bijaše prekasno: Nebo na zapadu potamni i ču se čudan zvuk. Potom se pojača kad ih prekri veliki talas tame iz pravca mora, a prostor iznad njihovih glava, sve dokle im je dosezao pogled, bijaše prekriven mnoštvom ptica. Preživjeli su kazivali da su letjele poput pištalica, a svaka ptica je nosila po tri oblutka, veličine zrna graha, jedan u kljunu i dva u kandžama. One su se ustremljivale sa svih strana na vojnike, gađajući ih tim oblucima pri svakom nasrtaju. Obluci su bili tako tvrdi i bacani takvom brzinom da su probijali čak i oklope. Svaki kamen je našao svoju metu i ubio jednog čovjeka, a čim bi tijelo bilo pogođeno, počelo bi da truhne, kod nekih brzo a kod nekih sporije. Nisu svi bili pogođeni, a medu pošteđenima bili su Unejs i slon, mada su svi bili prestravljeni. Nekoliko ih je ostalo da živi u Hidžazu, gdje su zarađivali za život čuvajući stoku i radeći druge poslove. Veći dio vojske se u rasulu vratio u Sanu: Mnogi su umrli usput, a drugi, skupa sa Ebrehom, odmah po povratku. Sam Nufejl je umakao vojsci kad je sva pažnja bila usmjerena na slona, pa je, neozlijeđen, stigao do brda iznad Mekke.
Nakon tog dana, Arapi su Kurejšije prozvali „Božiji narod“, i još više ih poštovali, jer je Bog uslišio njihove molitve i spasio Kabu od uništenja. Još uvijek ih poštuju, ali više zbog jednoga drugog događaja, koji se također desio u Godini slona i nesumnjivo je vezan za ovaj prvi.
Abdullah, sin Abdul-Muttaliba, nije bio u Mekki kada se odigralo čudo sa pticama. U jednom je karavanu radi trgovine otišao u Palestinu i Siriju te na putu kući svratio je u Jesrib kod porodice svoje nane. Tu se i razbolio. Karavan je nastavio put u Mekku bez njega. Kad su donesene vijesti o njegovoj bolesti, Abdul-Muttalib je poslao Harisa da doprati brata kući čim se ovaj bude osjećao dovoljno dobro da krene na put. Ali, Haris je uspio doći u kuću svoje rodbine u Jesribu tek onda kad su na njegov pozdrav odgovorili saučešćem. Znao je da mu je brat umro.
Velika žalost obuzela je Mekku po povratku Harisovu. Aminina jedina utjeha je bilo njihovo još nerođeno dijete. Osjećala se sve mirnijom kako se približavalo vrijeme poroda. Bila je svjesna svjetlosti što ju je nosila u sebi, a jednom je tako jako zasjala iz nje da je mogla vidjeti Dvorce Bostre u Siriji. Čula je glas kako joj kaže: „U svojoj utrobi nosiš vodu ovog naroda; a kad se rodi, reci: ‘Stavljam ga pod zaštitu Jednog od zla svakog zavidnika.’ Onda mu daj ime Muhammed.“
Nekoliko sedmica kasnije, rodilo se dijete. Amina je bila u kući svoga amidže, pa je poslala poruku Abdul-Muttalibu da dođe i vidi svog unuka. On je uzeo dječaka u naručje, ponio ga do Svetilišta i unio u Hram Časni, gdje je molitvom zahvalio Bogu za ovaj dar. Potom ga je vratio majci, ali gaje usput pokazao svojim ukućanima. I on je sam očekivao sina od Aminine rodice Hale. Svoga sina Abbasa, koji je u to vrijeme imao tri godine, sreo je na pragu kuće: „Ovo je tvoj brat, poljubi ga“, rekao je pružajući mu novorođenče, i Abbas ga je poljubio.
Pustinja
Među uglednim arapskim porodicama vladao je običaj da svoje sinove, odmah po rođenju, šalju u pustinju, gdje su, uz dojilje, provodili dio svoga djetinstva u jednom od beduinskih plemena. Ni Mekka u tome nije bila izuzetak, osobito uslijed toga što su se u njoj počesto javljale epidemije, a stopa smrtnosti djece bila visoka. Pustinjski svježi zrak nije bilo jedino što su željeli da njihove sinove prekali. On je bio ljekovit za njihovo tijelo, pa je pustinja blagotvorno uticala i na njihovu dušu. Nije proteklo mnogo vremena otkako su Kurejšije bili prihvatili sjedilački način života. Sve dok im Kusajj nije naredio da izgrade kuće oko Svetilišta, većinom su živjeli kao nomadi. Stalna naselja su možda bila neizbježna ali su predstavljala opasnost. Način na koji su živjeli njihovi preci bio je plemenitiji, bio je to život ljudi pod šatorima, život u vrlo čestom kretanju. Plemenitost i sloboda bili su nerazdruživi, a nomad se osjećao slobodnim. U pustinji je čovjek bio svjestan da gospodari prostorom, a vladajući na taj način, izbjegao je da vrijeme ovlada njime. Sklapanjem šatora, rušio bi sve što je bilo jučer, a sutrašnjica je izgledala manje sudbonosnom, jer se nije znalo ni mjesto ni vrijeme onog što dolazi. Stanovnik grada je, međutim, bio zarobljenik; jer biti vezan zajedno mjesto jučer, danas, sutra – značilo je biti žrtvom vremena koje kvari ukupni poredak stvari. Gradovi su bili mjesta izopačenosti. Lijenost i nemar vrebali su iz sjenki njihovih zidina, otupljujući okretnost i budnost. Tu je propadalo sve, čak i jezik, jedna od najvećih dragocijenosti podarenih čovjeku. Malo Arapa je znalo čitati, ali je ljepota govora predstavljala vrlinu koju su svi roditelji željeli da njihovo dijete posjeduje. Vrijednost čovjeka se pro-cjenjivala njegovom rječitošću, a poezija je bila kruna te rječitosti. Imali pjesnika u porodici bilo je nešto čime su se svi ponosili, a najbolji pjesnici golovo su uvijek potjecali iz nekog pustinjskog plemena, jer je baš jezik u pustinji bio najbliskiji pjesništvu.
Tako je veza sa pustinjom bila obnavljana u svakom novom naraštaju – svježi zrak za grudi, čisti arapski jezik za usta, sloboda za dušu. Mnogi kurejšijski sinovi ostajali su čak po osam godina u pustinji, kako bi ona ostavila što više traga na njima, mada je i manji broj godina bio za to dovoljan.
Neka plemena su uživala veliki ugled zbog načina dojenja i odgoja djece, a medu njima je bilo i pleme Beni Sa’d ibn Bekr, jedna daleka loza Hevazinija, čija se teritorija prostirala jugoistočno od Mekke. Amina je željela povjeriti svoga sina ženi iz ovog plemena. Otuda su oni povremeno dolazili kod Kurejšija da traže djecu koju će dojiti, a uskoro je trebalo da se ponovo pojave. O tom njihovu putovanju u Mekku, godinama kasnije, pripovijedala je jedna od njih, Halima, Ebu Zuajbova kćerka, koju je na tom putu pratio muž Haris i sin kojeg je u to vrijeme dojila. „Bila je to sušna godina,“ pričala je, „i nama više ništa nije ostalo. Krenula sam na put na magarici, a imali smo i jednu staru kamilu koja nije mogla dati ni kapi mlijeka. Cijelu bismo noć probdjeli jer je naš sin plakao od gladi, a ja nisam imala čim da ga podojim. Uz to, ta je moja magarica bila toliko slaba i mršava da su me drugi često morali sačekivati.
Ispričala je kako su na put krenuli s jedinom nadom, u kišu, poslije koje bi se kamila i magarica napasle dovoljno da im vimena bar malo nabreknu, a kako su došli do Mekke a da nije kanula niti jedna kap kiše. Kad su stigli, počeli su tražiti dojenčad, a Amina ponudi svoga sina prvo jednoj, pa potom drugoj ženi, dok je, konačno, sve ne odbiše. ‘To je bilo zato“, rekla je Halima, „što smo očekivali neku korist od dječakova oca. ‘Siroče!’, vikali smo. ‘Šta će njegova majka i djed moći učiniti za nas?“‘ Ne može se reći da su željeli da ih izravno plate za usluge, jer se smatralo nečasnim da žena bude plaćena za dojenje djeteta. Naknada kojoj su se nadali, mada manje izravna i ne tako skora, bila je znatno veća. Ova razmjena koristi između gradskog čovjeka i nomada bila je u samoj prirodi stvari, jer je svako od njih bio siromašan u onom u čemu je drugi bio imućan, a bio imućan u onom u čemu je ovaj drugi oskudijevao. Nomadi su mogli ponuditi onaj drevni, Bogom dani način života, Habilov način. Sinovi Kabilovi – jer upravo je Kabil podigao prva naselja – imali su zemlju i moć. Beduini su za sebe nalazili korist u stvaranju dugotrajnih veza sa jednom od uglednih porodica. Pomajka je dobivala još jednog sina koji bi brinuo o njoj kao o drugoj majci, osjećajući sinovljevu obavezu prema njoj do kraja života, a njezina vlastita djeca bila su mu kao braća. Ta veza nije bila beznačajna. Arapi smatr-ju da se nasljedne osobine prenose i dojenjem i da dojenče od dojilje preko mlijeka upija određena svojstva. Pa ipak se malo ili gotovo ništa nije moglo očekivati od djeteta dok ne naraste, a do tada se moglo računati da će otac preuzeti obaveze svoga sina. Djed je bio u daleku srodstvu, a u ovom slučaju se znalo da je Abdul-Muttalib star čovjek i da neće još dugo živjeti. Nakon njegove smrti, naslijedit će ga sinovi a ne unuk. S druge strane, Amina je bila siromašna, a dječakov otac je umro suviše rano da bi ikoliko mogao steći imetak. On je dječaku ostavio samo pet kamila, jedno malo stado ovaca i koza, i jednu mladu ropkinju. Abdullahov sin je zaista bio dijete jedne od najuglednijih porodica, ali je ipak bio daleko najsiromašnije dojenče koje je ovim ženama ponuđeno te godine.
S druge strane, mada se od hranitelja nije očekivalo da budu imućni, nisu smjeli biti ni suviše pogođeni siromaštvom, a bilo je očito da su Halima i njen muž bili siromašniji od ostalih. Kad god se biralo između nje i drugih žena, izbor je padao na one druge, pa je uskoro svim ženama plemena Beni Sa’d ponuđeno dojenče osim Halimi. Samo je najsiromašnija dojilja ostala bez dojenčeta, a samo najsiromašnije dojenče bez dojilje.
„Kad smo odlučili poći iz Mekke,“ pričala je Halima, „rekla sam mužu: ‘Mrzi me da se vratim u društvu prijatelja bez djeteta koje ću dojiti. Otići ću tom siročetu i uzeti ga.’ ‘Kako hoćeš.’ rekao je. ‘Možda će nam Bog kroz njega dati blagoslov.’ Tako sam otišla i uzela ga, samo zbog toga što nisam mogla naći nijedno drugo dijele. Odnijela sam ga tamo gdje su nam jahaće životinje bile smještene i samo što sam ga stavila u krilo, u grudi mi nadode mlijeko. Dojio je do sitosti, a s njim i njegov brat po mlijeku. Onda su obojica zaspali. Moj muž je otišao do one naše stare kamile i imao je šta vidjeti! Vimena su joj bila puna. Pomuzao ju je i napio se mlijeka i ja sam pila s njim dok se dobro nismo napili i utažili glad. Proveli smo najljepšu od svih noći, a ujutro mi muž reče: ‘Boga mi, Halima, ovo dijete što si ga uzela je sretno.’ ‘Nadam se da jeste’, rekla sam. Onda smo krenuli. Ja sam jahala na magarici a njega sam nosila na leđima. Moja magarica je pretekla sve jahače, ni jedan od njihovih magaraca nije mogao držati korak s njom. ‘Idi do vraga!’ govorili su mi, ‘Pričekaj nas! Je li ovo ona ista magarica na kojoj si došla?’ Jeste, Boga mi’, rekla sam, ‘to je ona ista.’ ‘Neko ju je čudo snašlo,’ rekli su.“
„Došli smo do naših šatora u zemlji Beni Sa’d, a ja ne znam da li na zemlji Božijoj postoji mjesto neplodnije od tog. Ali otkad smo doveli njega da živi s nama, moje stado je dolazilo kući svake večeri sito i puno mlijeka. Muzli smo ga i pili mlijeko kada drugi nisu imali ni kapi. Naši susjedi su govorili svojim pastirima: ‘Stid vas bilo, napasajte stada tamo gdje on svoje napasa,’ misleći na moga pastira. Pa opet su njihova stada dolazila gladna kući i nisu davala mlijeko, dok je moje dolazilo dobro nahranjeno i puno mlijeka. Nismo se mogli naradovati ovom povećanju i ovom obilju koje je dolazilo od Boga sve dok dijete nije napunilo dvije godine, i tad sam ga odbila od sise.“
„On je dobro rastao,“ nastavila je, „i niko od ostalih dječaka mu nije bio ravan po uzrastu. Kad je napunio dvije godine, bio je dobro građeno dijete, pa smo ga odveli majci, mada smo silno željeli da ostane s nama radi blagostanja koje nam je donio. Zato sam joj rekla: ‘Ostavi moga malog dječaka sa mnom dok još ne ojača, jer se bojim da ga u Mekki ne pogodi kuga.’ Nagovarali smo je sve dok nam ga opet ne dade na čuvanje i tako ga ponovo odvedosmo našoj kući.“
„Jednog dana, nekoliko mjeseci nakon što smo se vratili, dok su on i njegova braća bili sa janjcima iza naših šatora, dotrča do nas njegov brat i reče: ‘Onaj moj kurejšijski brat! Odvela ga dvojica u bijelom, položila na zemlju, otvorila mu prsa i nešto su po njima rukama čeprkali.’ Ja i njegov otac odosmo do njega i nađosmo ga kako stoji, samo je bio blijed. Privukli smo ga sebi i rekli: ‘Šta je bilo s tobom, sine?’ Rekao je: ‘Dvojica ljudi u bijelom su mi došli, položili me na zemlju i otvorili mi prsa i tražili nešto, ne znam šta.'“
Halima i Haris su sve pretražili, ali od ljudi ne bijaše ni traga, niti je bilo krvi ili rane koja bi potvrdila ono što su dječaci rekli. I ma koliko su ih ispitivali, oni nisu povukli ono što su već izjavili niti su izmijenili bilo šta. Ipak, nije bilo ni traga od ožiljka na grudima njihova posinka, niti bilo kakvog nedostatka na njegovu malom tijelu. Jedina neobičnost se nalazila na sredini leđa između plećki: mali ali razgovjetan okrugli znak na mjestu gdje je tkivo bilo neznatno ispupčeno, poput onog koji ostavlja čaša kad se pritisne na tijelo prilikom liječenja, ali on je bio tu još od njegova rođenja. Kasnije je Muhammed o tom događaju mogao podrobnije govoriti: „Došla su mi dva čovjeka, obučena u bijelo, sa zlatnom posudom punom snijega. Položili su me, rastvorili mi grudi i izvadili srce. I njega su isto tako rastvorili i iznutra izvadili crnu tkaninu koju su bacili. Onda su mi oprali grudi i srce snijegom.“ Također je rekao: „Šejtan dotakne svakog Ademova sina onog dana kad ga majka rodi, osim Merjeme i sina njezina.“
Dva gubitka
Halima i Haris bili su uvjereni da dječaci govore istinu, pa su zato bili veoma potreseni. Haris se plašio da je njegova posinka obuzeo zao duh ili da su na nju bacili čini, te je rekao svojoj ženi da ga brzo odvede njegovoj majci prije nego što se to zlo počne na njemu očitovati. I tako je Halima još jednom dječaka odvela u Mekku. Nije nipošto željela reći razlog zbog kojeg je promijenila mišljenje. Međutim, promjena se desila toliko naglo da se Amina nije dala zavarati, pa ju je najzad natjerala da ispriča šta se dogodilo. Kad je pažljivo saslušala, odagnala je Halimine strahove riječima: „Velika zbivanja stoje pred mojim sinčićem.“ Onda joj je ispričala o svojoj trudnoći, i svjetlosti koju je ćutila u sebi dok ga je nosila. Halima je bila razuvjerena ali je Amina ipak odlučila zadržati sina. „Ostavi ga sa mnom, i sretan ti put kući.“
Dječak je tri godine sretno živio u Mekki sa svojom majkom stekavši ljubav svog djeda, svojih amidža i tetaka, kao i mnogobrojnih rođaka sa kojim se igrao. Naročito su mu bili dragi Hamza i Safija, djeca iz Abdul-Muttalibova drugog braka, koji je sklopljen istog dana kad su se i Muhammedovi roditelji vjenčali. Hamza je bio njegov vršnjak, Safija nešto mlada – oni su mu bili amidža i tetka po očevoj liniji a rođaci po majčinoj – i tako je stvorena jaka i dugotrajna veza između njih troje.
Kad je imao šest godina, njegova majka je odlučila povesti ga u posjetu rodbini u Jesribu. Pridružili su se jednom karavanu koji je išao na sjever, jašući na dvjema kamilama, Amina na jednoj, a on na drugoj sa svojom dragom mladom ropkinjom, Berekom. Kasnije se sjećao kako je naučio plivati u bazenu koji je pripadao njegovoj hazredžijskoj rodbini kod koje su boravili i kako su ga dječaci naučili da pušta zmaja. Ali čim su krenuli nazad, Amina se razboljela pa su se morali zustaviti. Karavan je nastavio put bez njih. Nakon nekoliko dana, ona umre u Abvai, nedaleko od Jesriba, gdje su je i sahranili. Bereka je učinila sve da utješi dječaka, koji je sada postao dvostruko siroče, a potom ga je, u društvu sa nekim putnicima, ponovo odvela u Mekku.
Njegov djed sada preuzima svu brigu o njemu, tako daje ubrzo postalo jasne da se njegova naročita ljubav prema Abdullahu prenijela na Abdullahova sina. Abdul-Muttalib je uvijek rado boravio u blizini Kabe, kao i onda kada je imao običaj da spava u Hidžru, kad mu je naređeno da otkopa Zemzem. Zato mu je njegova porodica svakog dana prostirala postelju u sjenci Svetog Hrama, a iz poštovanja prema ocu, ni jedan od njegovih sinova, čak ni Hamza, nikad se nisu usudili da tu sjede. Međutim, njegov mali unuk nije imao takvih nedoumica, i kad su mu amidže rekle da sjedne negdje drugdje Abdul-Muttalib im je rekao: „Pustite mog sina. Boga mi, on ima veliku budućnost.“ On bi ga posadio preda se, tapšao po leđima i uvijek sa uživanjem gledao šta radi. Skoro svaki dan bi ih viđali zajedno s rukom u ruci kod Kabe ili drugdje u Mekki.
Abdul-Muttalib je vodio Muhammeda sa sobom čak i u Sabor gdje su se vodeći ljudi, svi preko četrdest godina stari, okupljali da raspravljaju o različitim životnim pitanjima, a taj se osamdesetogodišnji starac nije libio pitati sedmogodišnjeg dječaka za mišljenje o ovom ili onome. A kad bi ga njegovi čestiti sugovornici zapitali šta o tome, uvijek je odgovarao: „Velika budućnost stoji pred mojim sinom.“
Dvije godine nakon smrti njegove majke, ovo siroče ostalo je i bez djeda. Na samrti je Abdu1-Muttalib povjerio svoga unuka Ebu Talibu, koji je bio rođeni brat dječakova oca, a Ebu Talib je nastavio pružati svu onu ljubav i pažnju koju je njegov bratić primao od svoga djeda. Od tada mu je on bio kao rođeni sin, a njegova supruga Fatima činila je sve da zamijeni dječakovu majku. Kasnije je Muhammed imao običaj reći da je ona više voljela da njezina vlastita djeca gladuju nego on.
Monah Behira
Abdul-Muttalibov imetak se smanjio krajem njegova života tako da je na samrti ostavio tek malo naslijede svakom od svojih sinova. Neki od njih, naročito Abdul-Uzza, poznat kao Ebu Leheb, sami su stekli bogatstvo. Ebu Talib je, međutim, bio siromašan pa se njegov bratić osje-ćao dužnim da sam zarađuje za život. Zbog toga je čuvao ovce i koze i tako provodio dan za danom sam u brdima iznad Mekke ili padinama što se spuštaju u dolinu. Amidža bi ga ponekad poveo sa sobom na putovanje. Jednom prilikom, kada je imao devet godina, ili po nekima, dvanaest, zaputili su se u jednome trgovačkom karavanu za Siriju. U Bostri, blizu jednog od odmorišta na kojem su se mekanski karavani redovno zaustavljali, nalazila se jedna isposnička ćelija u kojoj je iz generacije u generaciju živio po jedan kršćanski monah. Kad bi jedan umro, drugi bi zauzimao njegovo mjesto, naslijedujući sve što je bilo u ćeliji, uključujući i neke stare rukopise. U jednom od njih je bilo zapisano drevno kazivanje da će se medu Arapima pojaviti poslanik. Behira, monah koji je tada živio u ćeliji, bio je dobro upoznat sa sadržajem ove knjige koja mu je bila zanimljiva naročito zbog toga što je, kao i Vereka, i sam osjećao da će se dolazak Vjerovjesnika desiti za njegova života.
Često je viđao mekanske karavane kako se približavaju i zaustavljaju nedaleko od njegove ćelije, ali ovaj mu je naročito privukao pažnju nečim što nikad ranije nije vidio: mali niski oblak se sporo kretao iznad njihovih glava tako daje uvijek bio između sunca i jednog ili dva putnika. Sa pojačanim zanimanjem je posmatrao kako se približavaju. Uskoro se njegova znatiželja pretvorila u zapanjenost kad je vidio da se oblak prestaje kretati čim oni stanu, ostajući nepomičan iznad drveta pod koje su se sklonili, dok je i samo drvo spuštalo grane nad njima tako da su bili u dvostrukoj sjeni. Behira je znao daje takvo znamenje, mada neupadljivo, bilo od izuzetnog značaja. Ono se moglo obistiniti samo nečim nadnaravnim, tako da je odmah pomislio na očekivanog poslanika. Je li moguće da je konačno stigao i da se nalazi medu ovim putnicima?
Nešto ranije je ova monaška ćelija bila opskrbljena hranom i pićem pa je monah skupio sve stoje imao i poslao poruku karavanu: „Kurejšije, pripremio sam hranu za vas i molim vas da dođete kod mene, svi vi, mladi i stari, robovi i slobodni ljudi.“ Svi dođoše u njegovu ćeliju, ali usprkos onom što je rekao, ostaviše Muhammeda da da im čuva kamile i stvari. Dok su se približavali, Behira je proučavao njihova lica, jedno po jedno, ali ne vidje ništa što bi odgovaralo opisu iz njegove knjige, niti je izgledalo da je medu njima onaj koji bi odgovarao veličini ona dva čuda. Možda nisu svi došli. „Kurejšije“, rekao je, „neka niko od vas ne ostane.“ „Nikog nismo ostavili,“ odgovorili su,“osim jednog dječaka, najmlađeg od nas.“ „Ne postupajte tako s njim,“ reče Behira,“ već ga pozovite da jede sa nama.“ Ebu Talib i drugi počeše se prekorijevati uslijed očite nerazboritosti. „Zaista zaslužujemo ukor,“ reče jedan od njih, „jer smo dozvolili da Abdulla-hov sin ostane, umjesto da ga pozovemo da nam se pridruži u gozbi,“ pa tako odoše kod njega, zagrliše ga i dovedoše da sjedne sa ljudima.

Samo jedan pogled na dječakovo lice bio je dovoljan Behiri da objasni ona čuda, a pažljivo ga posmatrajući za vrijeme jela, primijetio je da mnoga obilježja njegova lica i tijela odgovaraju opisu iz knjige. Kad su završili sa jelom, monah priđe svome najmlađem gostu i upita ga kako živi i šta sanja kao i općenito o njegovim poslovima. Muhammed mu spremno odgovori na sva pitanja, jer je Behira bio dostojan poštovanja, a njegova pitanja ljubazna i dobronamjerna, te on bez oklijevanja rastvori ogrtač kada ga monah konačno zamoli da mu pokaže leđa.

Behira je već bio uvjeren, a sad dvostruko, jer je između njegovih plećki stajao znak koji je i očekivao da vidi, pečat poslanstva upravo onakav kako ga je njegova knjiga opisivala, i to na tačno naznačenom mjestu. Okrenuo se prema Ebu Talibu: „U kakvom je srodstvu ovaj dječak s tobom?“ -upitao je. „On je moj sin“, reče Ebu Talib. „On nije tvoj sin,“ reče monah. „Ne može bili da je otac ovoga dječaka živ.“ „On je sin moga brata,“ reče Ebu Talib. „A šta je sa njegovim ocem?“ – upita monah. „Umro je,“ odgovori drugi, „dok je dječak još bio u majčinom trbuhu.“ „To je istina,“ reče Behira. „Odvedite ovog dječaka natrag u svoju zemlju i čuvajte ga od Židova, jer, Boga mi, ako oni saznaju ono što ja znam, zlo će mu nanijeli. Veliki se puti prostiru pred tvojim bratićem.“
Viteški savez
Kada je obavio trgovačke poslove u Siriji, Ebu Talib se vratio u Mekku sa svojim bratićem, koji se nastavio povlačiti u samoću kao i ranije. Njegove amidže su mislili da se to on, jednako kao i Abbas i Hamza, obučava u upotrebi oružja za rat. Hamza je očito bio predodređen za čovjeka snažne pojave, obdaren velikom fizičkom snagom. Već je bio dobar mačevalac i dobar hrvač. Muhammed je bio prosječne visine i prosječne snage. Imao je izrazit dar za streljaštvo, i sve je ukazivalo na to da će biti odličan strijelac, poput svojih velikih predaka, Ibrahima i Ismaila. Veliko preimućstvo za ovo počivalo je u oštrini njegova vida: za njega se znalo da je bio kadar prebrajati čak dvanaest zvijezda sazviježda Vlašići.
Tih godina Kurejšije se nisu uvlačili ni u kakve borbe, izuzev što su bili umiješani u grčeviti i povremeni sukob koji je postao poznat kao svetogrdni rat, zato što je započeo u jednom od svetih mjeseci. Jedan bestidnik iz plemena Kinana na prevaru je ubio pripadnika plemena Amir, jednog od hevazinijskih plemena iz Nedžda, i sklonio se u neosvojivi utvrđeni grad Hajber. Ono što je uslijedilo pratilo je uobičajeni tok zbivanja u pustinji: čast je zahtijevala osvetu, tako da je pleme ubijenog napalo Kinanije, pleme ubice, a Kurejšije su, pomalo neslavno, bili umiješani kao saveznici Kinanija. Sukob se povlačio tri do četiri godine, u toku kojih je bilo samo pet dana prave borbe. U to je vrijeme bio starješina roda Hašim, Zubejr, koji je, kao i Ebu Talib, bio rođeni brat Muhammedova oca. Zubejr i Ebu Talib su poveli svoga bratića u jednu od prvih bitaka, ali su rekli da je premlad za borbu. Ipak mu je bilo dozvoljeno da pomogne tako što je prikupljao neprijateljske strijele koje su promašile cilj i odnosio ih svojim amidžama, kako bi ih oni mogli ponovo uzvratiti neprijatelju. Međutim, u jednoj od narednih bitaka, kada su Kurejšije i njihovi saveznici imali najgori dan, bilo mu je dozvoljeno da pokaže svoje umijeće strijelca, pa je bio slavljen zbog svoje hrabrosti.
Ovaj rat je potpomogao da se raspali rastuće nezadovoljstvo koje je svaka sjedilačka zajednica počela osjećati prema zakonu pustinje. Većina uglednijih Kurejšija putovali su u Siriju i sami se uvjerili u srazmjerno djelotvornu pravdu koja je vladala u Rimskom carstvu. I u Abisiniji se mogla ostvariti pravda bez pribjegavanja sukobu. Ali, u Arabiji nije postojao odgovarajući zakonski sistem koji bi žrtvi zločina, ili njegovoj porodici, mogao priskrbiti obeštećenje. Bilo je prirodno da ovaj svetogrdni rat, kao i drugi sukobi prije njega, nagna mnoge glave da razmišljaju o načinima i sredstvima koji će spriječiti da se nešto ovako ponovo dogodi. Ovaj put, ishod se nije sveo na puka promišljanja i riječi: što se tiče Kurejšija, kod njih je postojala velika spremnost da nešto poduzmu; jedan nemio događaj, koji se zbio u Mekki u prvim sedmicama nakon završetka borbe, stavio je njihov osjećaj za pravdu na probu.
Neki trgovac iz jemenske luke Zebid prodao je vrijednu robu jednoj uglednoj ličnosti iz roda Sehm. Preuzevši robu, Sehmija je odbio platiti ugovorenu cijenu. Prevareni trgovac, što je varalica dobro znao, u gradu nije imao nikoga za saveznika, niti zaštitnika kojemu se mogao obratiti za pomoć. Međutim, njega nije uplašilo drsko samopouzdanje ovog čovjeka, pa se, zauzevši mjesto na padini Ebu Kubejsa, glasno i oštrim riječima požalio svim Kurejšijama, tražeći pravdu za sebe. Odgovor je odmah stigao od većine onih porodica koje nisu bile u tradicionalnom savezništvu sa rodom Sehm. Kurejšije su se, prije svega, zalagali za jedinstvo, bez obzira o kojoj se porodici radi; ali unutar tog jedinstva, još se uvijek bilo duboko svjesno razdora koji ih je, zbog Kusajjevog zaviještanja, razdijelio u dvije grupe, „namirisane“ i „saveznike“. Rod Sehm pripadao je „saveznicima“. Jedan od važnijih ljudi u ovoj drugoj skupini, i jedan od najbogatijih ljudi u Mekki u to vrijeme, bio je starješina roda Tejm, Abdullah ibn Džud’an. On je za tu priliku ponudio svoju golemu kuću kao zborno mjesto za sve poklonike pravde. Iz reda „namirisanih“, samo su rodovi Abdu Šems i Nevfel bili odsutni. Svaki od rodova Hašim, Muttalib, Zuhra, Esed i Tejm poslao je svoje predstavnike, a pridružio im se i rod Adi, koji je pripadao „saveznicima“. Donijevši odluku, nakon žučne rasprave, da je neophodno ustanoviti viteške propise za unaprijeđen je pravde i zaštitu slabih, zajedno su otišli do Kabe, gdje su Crni kamen polili vodom, koja se slila u jednu posudu. Potom se svaki čovjek napio ovako posvećene vode; desnom rukom, koju su podigli iznad glava, donijeli su prisegu da će ubuduće na svaki čin nasilja u Mekki, stati kao jedan na stranu ugnjetenog, a protiv nasilinka, sve dok se pravda ne istjera, bilo da je ugnjeteni Kurejšija ili neko ko dolazi izvana. Sehmije su, tako, bili primorani platiti svoj dug, a niko, čak ni oni koji nisu pristupili sporazumu, nije im ponudio svoju pomoć.
Zajedno sa starješinom roda Tejm, Zubejr, iz roda Hašim, bio je jedan od utemeljitelja ovih propisa, a sa sobom je poveo svog bratića Muhammeda, koji je i sam imao udjela u prisezi, i koji je kasnije pričao: „Bio sam prisutan u kući Abdullaha ibn Džud’ana kad je osnovan tako savršen savez, da svoje učešće ne bih zamijenio ni za stado riđih kamila; pa kada bih i sada, u islamu, bio pozvan na njega, ja bih rado otišao.“ Među prisutnima je bio i prvi rođak njihova domaćina, Ebu Kuhafa iz roda Tejm, zajedno sa svojim sinom Ebu Bekrom, koji je bio dvije godine mlađi od Muhammeda i koji će postati njegov najbliži prijatelj.
Pitanja ženidbe
Muhammed je napunio dvadeset godina i, kako je vrijeme odmicalo, primao je od svojih rođaka sve više poziva za putovanje van zemlje. Konačno je došao dan kada su ga zamolili da preuzme brigu o robi jednog trgovca koji nije mogao putovati i uspjeh na ovom zadatku mu je osigurao nove poslove. Tako je mogao bolje zaraditi za život, pa se ukazala i mogućnost za ženidbu.
Njegov amidža i staratelj Ebu Talib u to je vrijeme imao tri sina: najstariji Talib je bio Muhammedov vršnjak; Akil je imao trinaest ili četrnaest godina, a Džafer je bio četverogodišnji dječak. Muhammed je volio tu djecu i rado se s njima igrao, a posebno je bio privržen Džaferu, koji je bio lijepo i pametno dijete i koji je uzvraćao na ovu rođačku ljubav odanošću koja se pokazala trajnom. Ebu Talib je imao i kćeri, a jedna od njih je bila zrela za udaju. Zvala se Fahita, ali su je kasnije prozvali Umm Hani, i pod tim imenom je i poznata. Velika ljubav je buknula između nje i Muhammeda pa je on zatražio od svoga amidže da je oženi. Međutim, Ebu Talib je imao druge planove za svoju kćer: njegov rođak Ubejra, sin njegova daidže iz roda Mahzum, isto je tako tražio Umm Haninu ruku. Hubejra ne samo daje bio imućan čovjek već je, kao i sam Ebu Talib, bio i nadaren pjesnik. Pored toga, koliko je moć Mahzumija u Mekki rasla toliko je moć Hašimija opadala, pa je Ebu Talib Hubejru dao Umm Hani za ženu. Kad mu je njegov bratić blago prigovorio, on mu je jednostavno uzvratio: „Daju nam svoje kćeri da ih ženimo“, bez sumnje misleći na svoju majku – „a velikodušan čovjek mora uzvratiti veli kodušnošću.“ Odgovor je bio neubjedljiv utoliko što je Abdul-Muttalib već preplatio dug koji je bio u pitanju udajom dviju svojih kćeri, Atike i Bene za mladiće iz roda Mahzum. Muhammed je nesumnjivo shvatio riječi svoga amidže kao učtivu i ljubaznu zamjenu za otvorenu primjedbu da još nije u prilici da se oženi. To je u svakom slučaju bilo ono na šta se i sam sada odlučio, ali su ga neočekivane okolnosti nagnale da promijeni mišljenje.
Jedan od bogatijih trgovaca u Mekki bila je žena, Hatidža, kćerka Huvejlida, iz roda Esed. Ona je bila prva rođaka kršćanina Vereke i njegove sestre Kutejle, te, kao i oni, dalja rođaka Hašimovih sinova.Već se dvaput udavala, i otkako joj je umro drugi muž, imala je običaj unajmiti ljude da trguju u njezino ime. Već tada je Muhammed bio poznat širom Mekke kao El-Emin – pouzdani, povjerljivi, pošteni – i to prije svega zahvaljujući kazivanju onih koji su mu već više puta povjeravali svoju robu. Hatidža je također čula mnogo lijepog o njemu, pa mu je jednog dana poslala poruku sa molbom da potjera neku njenu robu za Siriju. Bila je spremna da plati sumu dvostruko veću od najveće koju je ikad platila jednom Kurejšiji. Za put mu je ponudila usluge jednog od svojih momaka, po imenu Mejsera. On je prihvatio njenu ponudu, pa je u društvu sa tim momkom krenuo sa robom prema sjeveru.
Kad su stigli u Bostru, na jugu Sirije, Muhammed se sklonio u sjenku jednog stabla, nedaleko od ćelije monaha po imenu Nestor. Pošto su se putnici uglavnom odmarali na istim mjestima, moglo je to biti isto ono drvo pod koje se sklonio petnaestak godina ranije kad je sa svojim amidžom putovao kroz Bostru. Može biti daje Behira umro pa je na njegovo mjesto došao Nestor. Kako god da je bilo – jer mi znamo samo ono što je Mejsera ispričao – monah je izašao iz svoje ćelije i upitao momka: „Ko je onaj čovjek ispod drveta?“ „On je iz plemena Kurejš,“ rekao je Mejsera i pridodao da pojasni: „Iz onog naroda pod čijom je zaštitom Svetilište.“ „Niko drugi do sami Vjerovjesnik sjedi ispod tog drveta“, rekao je Nestor.
Dok su išli dalje po Siriji, riječi Nestorove su duboko ponirale u dušu Mejserinu, ali ga nisu jako iznenadile, jer je u toku putovanja postao svjestan da se nalazi u društvu čovjeka kakvog nikada do tada nije sreo. Još više ga je u to uvjerilo ono što je vidio na povratku kući: često bi primjećivao da ih vrućina nije pretjerano mučila i, jednog dana oko podneva, bijaše mu dato da nakratko, ali jasno, vidi kako dva meleka štite Muhammeda od sunčevih zraka.
Nakon povratka u Mekku, otišli su kod Hatidže sa robom koju su kupili na pijacama u Siriji za novac stečen od prodaje. Hatidža je sjela da sluša Muhamamedovo kazivanje o putovanju i trgovanju koje je obavio. Ono se pokazalo unosnim jer je svoju novostečenu imovinu mogla prodati po dvostruko većoj cijeni od one po kojoj je kupljena. Međutim, njene misli nisu išle u tom pravcu; sva njezina pažnja bijaše usmjerena na onoga koji je govorio.
Muhammed je imao dvadeset pet godina. Bio je srednjeg rasta, vitak, krupne glave, širokih ramena, a tijelo mu je bilo savršeno skladno. Imao je gustu crnu kosu i bradu, ne sasvim ravnu, već blago kovrdžavu. Kosa mu je dosezala do iznad ramena; i brada mu je bila iste dužine. Imao je profinjeno visoko čelo. Oči su mu bile krupne, sa izuzetno dugim trepavicama i širokim obrvama blago povijenim ali rastavljenim. U većini najranijih opisa stoji da su mu oči bile crne, ali prema jednom ili dva izvora bile su smeđe ili čak svjetlosmeđe. Imao je orlovski nos, a usta široka i lijepog oblika; uvijek je djelovao uredno jer, mada je puštao bradu, nikada nije dozvoljavao da mu brkovi rastu preko gornje usne. Imao je bijelu put, koja je od sunca bila preplanula. Pored prirodne ljepote, lice mu je bilo obasjano svjetlošću, istom onom kojom je zračio njegov otac, samo što je kod sina bila jača; ta svjetlost je bila naročito izražena na njegovu visokom čelu i očima koje su posebno zračile. Hatidža je znala da je i sama još uvijek lijepa, ali je bila petnaest godina starija od njega. Hoće li ipak biti spreman da ju oženi?
Čim je otišao, ona se posavjetovala sa jednom svojom prijateljicom po imenu Nufejsa, koja joj je ponudila da razgovara s njim u njeno ime i ako je moguće ugovori brak između njih. Onda je Mejsera došao kod gospodarice i ispričao joj o dva meleka i o onome što je monah rekao. Utom je ona otišla kod svoga rođaka Vereke i ponovila mu cijelu priču. „Ako je to istina, Hatidža“ rekao je, „onda je Muhammed vjerovjesnik našeg naroda. Već dugo ja znam da treba očekivati poslanika, i njegovo vrijeme je upravo došlo.“
U međuvremenu je Nufejsa otišla Muhammedu i upitala ga zašto se ne ženi. „Nemam sredstava za ženidbu, “ odgovorio je. „A, kada bi dobio sredstva“, rekla je, „i kad bi ti se nudio brak, gdje je ljepota, bogatstvo, otmjenost i obilje, zar ne bi pristao?“ „Ko je ona?“ upitao je. „Hatidža,“ rekla je Nufejsa. „Kako će mene zapasti takav brak,“ začudio se. „Pepusli to meni!“ bio je njen odgovor. „Ja, sa svoje strane,“ uzvratio je, „pristajem.“
Nufejsa se vratila Hatidži sa ovim vijestima, a onda je ona poručila Muhammedu da dođe. Kada je došao, rekla mu je: „Sine moga amidže, volim te što si mi rod i što si uvijek u sredini i ne priklanjaš se nikome ni zbog čega, a volim te i zbog tvoje pouzdanosti, i zbog ljepote tvoje naravi i tvoga iskrena govora.“Onda mu se ponudila daje uzme za ženu, pa se dogovoriše da on razgovara sa svojim amidžom, a ona će razgovarati sa svojim amidžom Amrom, Esedovim sinom, jer je njen otac Huvejlid umro. Iako je bio prilično mlad, Hašimije su odabrali Hamzu da ih predstavlja u ovoj prilici, nesumnjivo zato stoje on od sviju bio najuže vezan sa rodom Esed, jer se njegova sestra Sati ja nedavno udala za Hatidžinog brata Avvama. Tako je Hamza otišao sa svojim bratićem Amru i zatražio Hatidžinu ruku; međusobno su se dogovorili da joj Muhammed donese dvadeset ženskih kamila u miraz.
Domaćinstvo
Mladoženja je napustio amidžinu kuću i otišao da živi u kući svoje mlade. Pored toga što mu je bila supruga, Hatidža je bila i prijatelj svoga muža, i u velikoj mjeri dijelila sa njim njegove sklonosti i ideale. Njihov je brak bio obilato blagoslovljen, sa mnogo sreće, mada ne bez tuge zbog gubitka najbližih. Rodila mu je šestero djece, dva sina i četiri kćeri. Prvo dijete im je bio sin, kojem su dali ime Kasim, pa je Muhammed postao poznat kao Ebu l-Kasim, otac Kasimov; ali je dječak umro prije nego što je napunio dvije godine. Onda im se rodila kćer kojoj su dali ime Zejneb; a iza nje su došle još tri kćeri, Rukajja, Umm Kulsum i Fatima, te naposlijetku još jedan sin, koji je vrlo kratko živio.
Na dan svoga vjenčanja, Muhammed je oslobodio Bereku, odanu ropkinju, koju je naslijedio od svoga oca, a istoga dana Hatidža mu je poklonila svoga roba, petnaestogodišnjeg mladića po imenu Zejd. Bereku su udali za jednog čovjeka u Jesrib, kojem je rodila sina, po kojem su je prozvali Umm Ejmen, majka Ejmenova. A Zejda i još nekoliko mladića je nešto ranije, na velikom vašaru u Ukazu, kupio Hatidžin bratić Hakim, sin njezina brata Hizama; pa kada ga je naredni put posjetila njegova tetka, Hakim je poslao po svoje nedavno kupljene robove i ponudio joj da izabere jednoga za sebe. Odabrala je Zejda.
Zejd je bio ponosan na svoje porijeklo: njegov otac Harisa pripadao je velikom sjevernjačkom plemenu Kelb, čija se teritorija prostirala po ravnicama između Sirije i Iraka; majka mu je bila žena iz jednako slavnoga susjednog plemena Taj j, čiji je jedan od poglavara u to vrijeme bio vitez-pjesnik Hatim, čuven širom Arabije po svome viteštvu i velikodušnosti o kojoj se pričalo. Već je prošlo nekoliko godina otkako je majka povela Zejda u posjetu svojoj rodbini, a u selo u kojem su boravili upali su konjanici iz plemena Beni Kajn, oteli dječaka i prodali ga u roblje. Harisa, njegov otac, uzalud je za njim tragao; a ni Zejd nije viđao putnike iz plemena Kelb, koji su mogli odnijeti poruku njegovim roditeljima. Kako u Kabu dolaze hodočasnici iz svih dijelova Arabije, jednog je dana, u vrijeme hodočašća, nekoliko mjeseci nakon što je postao Muhammedov rob, ugledao, na ulicama Mekke, nekoliko ljudi i žena iz svoga plemena i svoga roda. Da ih je sreo godinu ranije, njegova bi osjećanja bila sasvim drukčija. Silno je žudio za takvim susretom, ali kada se napokon desio, stavio ga je u nedoumicu. Nije imao srca ne obavijestiti svoje bližnje o tome šta je sa njim.

A šta im poručiti? Šta god stajalo u poruci, znao je, kao sin pustinje, da će pjesma najbolje odgovarati ovakvoj prilici. Sastavio je nekoliko stihova, koji su odavali stanje njegove duše, ali su podrazumijevali mnogo više nego što su izražavali. Onda je prišao kelbijskim hodočasnicima, i objasnivši im ko je, rekao: „Prenesite mojima ove stihove, jer ja dobro znam da oni za mnom tuguju:
„Ja sam daleko, pa vi prenesite moje riječi Mome rodu: u Svetom Hramu Ja živim, usred mjesta što ga je Bog učinio svetim. Klonite se tuge koja vas muči, Ne iznurujte kamile, tražeći me po zemlji, Jer ja sam, Bogu hvala, u najboljoj Od svih plemenitih porodica, slavne loze.“
Kada su se hodočasnici vratili kući sa vijestima, Harisa se odmah zaputio u Mekku sa svojim bratom Ka’bom. Otišli su Muhammedu i molili ga da im dozvoli otkup Zejda po kojoj god hoće cijeni. „Neka on odabere,“ rekao je Muhammed. „Ako vas odabere, vaš je bez otkupa, a ako mene odabere, nisam takav čovjek koji bi ikoga drugog stavio iznad njega ako je mene već odabrao.“ Onda je zovnuo Zejda i upitao ga zna li ta dva čovjeka. „Ovo mi je otac,“ rekao je mladić, „a ovo mi je amidža.“ „Mene znaš,“ reče Muhammed, „vidio si kakav sam prema tebi, pa sam izaberi između mene i njh.“ Ali je Zejd već bio odabrao i odmah je rekao: „U svome izboru nikoga ne stavljam ispred tebe. Za mene si i otac i majka.“ „Pobogu, Zejde!“ – uzviknuše Kelbije. „Zar ti je milije ropstvo od slobode, i od tvog oca, i od tvog amidže, i od tvoje porodice?“ „Eto, tako je,“ reče Zejd, „jer kod ovog čovjeka ja sam vidio takve stvari, da nikoga do njega ne bih nikada izabrao.“
Svaki daljnji razgovor Muhammed je prekinuo i pozvao ih da podu sa njim u Kabu; stojeći u Hidžru, glasno je izgovorio: „Svi koji ste ovdje, budite svjedoci da je Zejd moj sin; ja sam njegov nasljednik, a on je moj.“
Otac i amidža su se, tako, morali vratiti neobavljena posla. Ali, priča koju su morali ispričati svome plemenu, o dubokoj uzajamnoj ljubavi, koja je okrunjena i usvajanjem, nije bila sramotna. Kada su vidjeli da je Zejd slobodan, da mu je ukazana počast, što će mu osigurati visoko mjesto u narodu Svetilišta, koje bi moglo biti od koristi njegovoj braći i drugim rođacima u godinama što slijede, smirili su se i otišli svojim putem bez gorčine. Od toga dana novi Hašimija je u Mekki bio poznat kao Zejd ibn Muhammed.
Medu najčešćim posjetiocima kuće bila je Safija, sada Hatidžina zaova, najmlađa Muhammedova tetka, čak mlada i od njega samog. Sa sobom bi donosila svog malog sina Zubejra, kojem je ima dala po svome starijem bratu. Zubejr se zato, od ranog djetinjstva, zbližio sa svojim rođakama, Muhammedovim kćerima. Sa Safijom je dolazila i njezina odana sluškinja Selma, koja je Hatidži pomogla pri svakom njezinu porodu i koja se smatrala dijelom obitelji.
Kako su godine prolazile, povremeno je dolazila i Halima, Muhammedova majka po mlijeku, a Hatidža je bila veoma darežljiva prema njoj. Jednom je došla u vrijeme velike i rasprostranjene suše koja je desetkovala Halimino stado, pa joj je Hatidža učinila dar od četrdeset ovaca i jedne kamile sa nosiljkom. Ova ista suša, koja je dovela do velike gladi u Hidžazu, bila je uzrok važnom povećanju obitelji.
Ebu Talib je imao isuviše djece da bi ih sve mogao lahko prehraniti, a glad se svom težinom obrušila na njega. Muhammed je ovo primijetio i osjećao je da nešto treba poduzeti. Najbogatiji od svih mu amidža bio je Ebu Leheb, ali je on bio nekako udaljen od svoga roda, možda dijelom i zbog toga što medu njima nije imao prave braće i sestara, a u svoje majke je bio jedinac. Muhammed se za pomoć više volio obratili Abbasu, koji ju je i mogao pružiti, s obzirom daje bio uspješan trgovac, i pošto su zajedno odrasli, bio je blizak sa njim. Jednako bliska, pa i bliža, bila mu je Abbasova žena Ummu l-Fadl koja ga je silno voljela i uvijek lijepo dočekivala kad bi im došao. Tako im je otišao ovom prilikom i predložio da se i njegova i njihova kuća treba da pobrinu za po jednog od Ebu Talibovih sinova, dok se njegovo stanje ne popravi. Oni su rado pristali, pa obojica odoše kod Ebu Taliba, koji im na njihov prijedlog reče: „Radite kako hoćete, ali mi ostavite Akila i Taliba.“ Džafer je tada imao petnaest godina i nije više bio najmlađi u obitelji. Njegova majka Fatima je EbuTalibu rodila još jednog sina, desetak godina mlađeg, i dali su mu ime Ali. Abbas je rekao da će uzeti Džafera, našto se Muhammed složio da on uzme Alija. Baš negdje u to vrijeme Hatidža je rodila svoje posljednje dijete, sina, po imenu Abdullah, ali je beba živjela još kraće nego Kasim. U nekom smislu ga je zamijenio Ali, koji je rastao kao brat sa svoje četiri rođake, vršnjak Rukajjin i Umm Kulsumin, malo mladi od Zejneb, a stariji od Fatime. Njih petero, zajedno sa Zejdom, činili su najužu obitelj Muhammeda i Hatidže. Međutim, bilo je mnogo drugih rođaka, prema kojima je osjećao duboku privrženost i koji će, u povijesti koja se ovdje bilježi, odigrati više ili manje značajnu ulogu.
Muhammedov najstariji amidža, Haris, koji je već u to doba umro, ostavio je iza sebe mnogo djece, a jedan od sinova, njegov rođak Ebu Sufjan, bio mu je i brat po mlijeku, jer ga je dojila Halima u plemenu Beni Sa’d, nekoliko godina nakon njega. Ljudi su govorili da Ebu Sufjan ima najveću porodičnu sličnost sa Muhammedom; a jedna od naglašenijih zajedničkih osobina bila je rječitost. Ebu Sufjan je bio i nadaren pjesnik – možda nadareniji od svojih amidža Zubejra i Ebu Taliba, dok Muhammed nikada nije pokazivao sklonost za sastavljanje pjesama, premda mu nije bilo ravnog u vladanju arapskim i ljepoti govora.
U Ebu Sufjanu, koji je bio negdje njegovih godina, on je imao i prijatelja i pomagača. Po krvnom srodstvu malo su mu bliža bila mnogobrojna djeca pravih sestara njegova oca , Abdu l-Muttalibovih pet najstarijih kćeri. Medu najstarijim od ovih rođaka bila su djeca njegove tetke Umejme, koja je bila udata za čovjeka po imenu Džahš, iz sjevernoga arapskog plemena Esed. On je imao kuću u Mekki, a čovjek koji je živio u plemenu koje nije bilo njegovo, mogao je uzajamnim ujedinjenjem postati saveznik nekome iz tog plemena, čijim članom, donekle, postaje na taj način, sudjelujući u izvjesnoj mjeri u odgovornostima i povlasticama. Harb, u to vrijeme poglavar emevijskoga ogranka roda Abdu Šems, uzeo je Džahša za saveznika, tako da ženidbom s Umejmom proizlazi daje oženio Šemsiju. Njihov najstariji sin, koji je dobio ime po njezinu bratu Abdullahu, bio je dvanaestak godina mladi od Muhammeda, pa su se dva rođaka uzajamno veoma voljeli. Umejmina kćer Zejneb, nekoliko godina mlada od svoga brata, djevojka izuzetne ljepote, i sama je bila dio ove ljubavi. Muhammed ih je oboje poznavao i volio od najranijeg djetinjstva, a isto je važilo i za ostale, pogotovo za Ebu Selemu, sina njegove tetke Berre.
Snažna privlačnost čije je središte bio El-Emin – kako su ga često zvali – širila se izvan njegove vlastite porodice. Hatidža je zajedno sa njim bila u tom središtu, voljena i poštovana od svakoga ko bi ušao u široki krug njihova zračenja, krug koji je obuhvatao i mnoge od njene rodbine. Posebno je bila bliska sa svojom sestrom Halom, čiji je sin Ebu l-As bio čest posjetilac njihova doma. Hatidža je voljela svoga sestrića kao da joj je bio vlastiti sin; i u dogledno vrijeme – jer su je često pitali za savjet i pomoć – Hala ju je zamolila da mu nađe ženu. Kada se Hatidža posavjetovala sa svojim mužem, on je predložio njihovu kćer Zejneb, skoro zrelu za udaju, a kad je za to došlo i vrijeme, njih dvoje su se vjenčali.
Hašimije i Muttalibije – dva roda koja su u političkom smislu važila za jedan – nadali su se da bi im Muhammed mogao povratiti izgubljeni uticaj. U rodu su, bez ikakve sumnje, poglavari Kurejšija u njemu počeli gledati jednog od najsposobnijih ljudi u generaciji koja će ih naslijediti i koja će nakon njih preuzeti zadatak očuvanja časti i moći njihova plemena širom Arabije. Riječi hvale o El-Eminu nisu silazile ljudima sa usana; pa je možda i to bio razlog da Ebu Leheb ode svome bratiću i zatraži da se Rukajja i Umm Kulsum vjere sa njegovim sinovima, Utbom i Utejbom. Muhammed je pristao, jer je imao lijepo mišljenje o ovoj dvojici svojih rođaka, pa se vjeridba obavila.
Baš negdje u ovo vrijeme Umm Ejmen je po drugi put postala član domaćinstva. Nije zabilježeno je li se vratila kao udovica ili se razvela od muža. Ali nije sumnjala da je njeno mjesto bilo tu, a sa svoje strane, Muhammed bi je ponekad oslovljavao „majkom“, i o njoj bi drugima govorio: „Ona je sve što mi je ostalo iz moje kuće.“
Obnova Kabe
Neposredno prije ovih posljednjih događanja, u vrijeme kada je Ali postao član obitelji a Muhammed napunio trideset pet godina, Kurejšije su odlučili da obnove Kabu. Do tada su joj zidovi bili nešto iznad visine čovjeka i nije imala krov, što je značilo da je bilo lahko ući u nju čak i kad su vrata bila zaključana. Nešto ranije desila se krađa dijela blaga koje su smjestili u podzemnu odaju iskopanu u tu svrhu u unutrašnjosti građevine. Već su imali svu drvenu gradu potrebnu za krov: u Džidi se brod jednoga grčkog trgovca nasukao i razbio o obalu i, pošto se nije mogao opraviti, upotrijebili su njegovu drvenu gradu za rožnjaču. U to vrijeme se u Mekki zadesio jedan Kopt, vješt stolar.
Njihovo strahopoštovanje prema Kabi bijaše, međutim, tako veliko da su oklijevali latiti se posla. Naumili su oboriti joj zidove sagrađene od hlabavo povezanog kamena, pa ih ponovo sazidati; plašili su se da se ne ogriješe o njenu svetost. Njihovo oklijevanje je u mnogome pojačala pojava jedne velike zmije koja je svakog dana izlazila iz one podzemne odaje da se sunča na zidu Kabe. Kad bi joj se neko približio, podizala je glavu i siktala razjapljenih čeljusti. To ih je užasavalo. Jednog dana, dok se sunčala, Bog posla na nju orla, koji je zgrabi i odleti s njom. Kurejšije su govorili između sebe: „Sad se zaista možemo nadati da je Bog zadovoljan našom namjerom. Imamo majstora čije je srce uz nas, imamo i drvo, a Bog nas oslobodi guje.“
Prvi koji je podigao kamen sa vrha jednog zida bio je Mahzumija, Ebu Vehb, brat Muhammedove nane Fatime. Ali samo što ga podiže, kamen mu iskoči iz ruke i vrati se u svoje ležište, našta se svi udaljiše od Kabe, plašeći se da nastave sa radom. Onda je poglavar Mahzumija Velid, sin Mugire, koji tada nije bio medu živima, uzeo krampu i rekao: „Ja ću prvi početi rušiti“. I, bližeći se Kabi, ohrabrivao se riječima: „O, Bože, ne boj se. Naše namjere su čiste.“ Potom je srušio dio zida između Crnog kamena i Jemenskog ugla, odnosno jugoistočni zid. Ali ostali su se držali podalje. „Pričekajmo da vidimo.“ Ako ga šta snađe, nećemo ga više rušiti, nego ćemo ga napraviti kakav je i bio; ako mu se ništa ne dogodi, onda je Bog zadovoljan našim radom pa ćemo ga srušiti do temelja.“ Noć prođe, a ništa se loše ne desi, pa se Velid zarana slijedećeg jutra ponovo lati posla, a i drugi mu se pridružiše. Kad su porušili zidove sve do Ibrahimovih temelja, naidoše na veliko zelenkasto kamenje poredano jedno pored drugog, nalik na kamilje grbe. Jedan čovjek stavi polugu između dva kamena da izvuče jedan od njih, ali čim se kamen pomjerio, cijela Mekka poče podrhtavati, i to shvatiše kao znak da te temelje moraju ostaviti netaknutima. U uglu u kojem se nalazio Crni kamen, pronašli su jedan spis na sirijskome. Čuvali su ga, mada nisu znali šta predstavlja, sve dok im ga jedan Židov nije pročitao: „Ja sam Bog, Gospodar Bekke, stvorio sam je onog dana kad sam stvorio nebesa i zemlju, onog dana kad sam načinio Sunce i Mjesec, i oko nje sam postavio sedam neuništivih meleka, postojat će sve dok njezina dva brda postoje, bogata mlijekom i vodom za narod njezin.“ Nađen je još jedan natpis ispod Ibrahimova svetilišta , mala stijena u blizini vrata Kabe, sa čudesnim otiskom njegova stopala: „Mekka je sveta kuća Božija. Ono što je održava dolazi iz tri pravca. Neka narod njezin ne bude prvi koji će je oskrnaviti.“
Kurejšije sada prikupiše još kamenja uz ono koje su već imali da bi povećali visinu zdanja. Radili su odvojeno, po rodovima, dok zidovi ne postadoše dovoljno visoki da se Crni kamen mogao ugraditi u odgovarajući ugao. Onda među njima izbi žestoka svađa, jer je svaki rod želio imati čast da ga postavi na njegovo mjesto. Zastoj je trajao četiri do pet dana i napetost je porasla toliko da su počeli sklapati saveze i pripremati se za obračun sve dok najstariji medu njima ne predloži rješenje. „O, Kurejšije“, rekao je „neka vam o onome u čemu se razilazite presudi prvi koji prođe kroz kapiju ove Džamije. Dvorište oko Kabe su zvali Džamija, arapski mesdžid, mjesto gdje se pred Bogom pada ničice, obavlja sedžda, jer činjenje sedžde Bogu u pravcu Svetog Hrama, obavljalo se tu još od vremena Ibrahima i Ismaila. Svi su pristali da prihvate savjet ovoga starca. I baš je Muhammed, koji se nakon izvjesnog odsustvovanja upravo vratio u Mekku, prvi prošao kroz kapiju. Čim su ga ugledali, svi su odmah, bez dvoumljenja, priznali da se pojavila prava ličnost za ovaj zadatak. Njegov dolazak je dočekan uzvicima i žamorom koji su kiptili zadovoljstvom. „To je El-Emin“, uzviknuše neki. „Mi prihvatamo njegov sud“, rekoše drugi, „pa to je Muhammed.“ Kada su mu objasnili o čemu se radi, rekao je: „Donesite mi ogrtač.“ čim mu ga prinesoše, on ga raširi po zemlji, podiže Crni kamen i položi ga na sredinu halje. „Neka svaki rod uhvati za kraj ogrtača,“ rekao je. „Sada ga svi zajedno podignite.“ Kada su ga podigli na pravu visinu, on uze kamen i položi ga svojim rukama u ugao. Onda nad njim nastaviše i dovršiše gradnju.
Prve kur’anske objave
Ubrzo nakon ovoga spoljašnjeg očitovanja njegove osobitosti i obavljenog zadatka koji mu bijaše povjeren, Muhammed poče ćutiti i snažna unutarnja znamenja, pored već onih kojih je od ranije bio svjestan. Kad su ga o tome pitali, pričao je o „istinitim priviđenjima“ koja su mu dolazila u snu i poredio ih sa „rađanjem svjetlosti u zoru.“ Ova priviđenja su mu omilila boravak u samoći, tako da je svoje duhovno utočište nalazio u jednoj pećini na brdu En-Nur u pećini Hira nedaleko od Mekke. Kurejšije u ovome nisu vidjeli ništa osobito čudnoga jer je povlačenje u osamu bilo uobičajeno medu Ismailovim potomcima, a u svakoj je generaciji bilo onih koji bi se povlačili u osamu, na neko sklonitije mjesto, kako bi izvjesno vrijeme proveli daleko od kvarnoga svijeta ljudi. Prema ovom drevnom običaju, Muhammed je sa sobom nosio hranu i provodio po nekoliko noći u molitvi Bogu. Potom se vraćao svojoj obitelji, ponekad samo da uzme još hrane i ponovo bi odlazio na brdo. Tokom tih nekoliko godina, često mu se dešavalo da nakon izlaska iz grada, dok bi se primicao svome prebivalištu, jasno čuje riječi: „Neka je mir s tobom, o, Vjerovjesniče Božiji“. Tad bi se okrenuo i gledao odakle dolazi glas, ali nikoga nije vidio, pa mu se činilo da riječi izbijaju iz drveta ili kamena.
Ramazan je, uobičajeno, bio mjesec povlačenja u samoću; tako mu se jedne noći, krajem ramazana, u četrdesetoj godini života, u časima pećinskoga samovanja, pomolio melek u ljudskom liku i zapovijedio mu: „Čitaj!“ On je istom odgovorio: „Ja ne umijem čitati.“ A potom, kako je sam pričao: „Melek me je obuhvatio tako snažno da sam jedva izdržao. Onda me je pustio i rekao:
‘Čitaj!’Rekao sam: ‘Ja ne umijem čitati’. I ponovo me je stisnuo. Pa kada više nisam mogao izdržati, pustio me i naredio:’ Čitaj!’ i još jednom sam rekao ‘Ja ne umijem čitati.’ Onda me je po treći put obuhvatio kao i ranije, pa me pustio i rekao:
Čitaj, u ime Gospodara koji stvara,
stvara čovjeka od ugruška!
Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj,
koji čovjeka poučava onome što ne zna.“
On je učio ove riječi za melekom, koji ga je potom napustio; i pričao je: „Bilo je to kao da su mi te riječi u srce upisane.“ Ipak se pribojavao da bi ovo moglo značiti da je postao džinnima opsjednuti pjesnik, ili da je skrenuo s uma. Pobjegao je iz pećine, i kad je bio usred padine brda, čuo je glas iznad sebe kako mu govori: „Muhammede, ti si vjerovjesnik Božiji, a ja sam Džibril.“ Podigao je pogled prema nebu i ugledao svoga posjetioca, kojeg je i tada mogao prepoznati, ali mu je sada bilo sasvim jasno da je to melek jer je ispunjavao cijeli vidik. I ponovo mu je rekao: „Muhammede, ti si vjerovjesnik Božiji, a ja sam Džibril.“ Poslanik ga je netremice posmatrao; onda se okrenuo od njega, ali u kojem god pravcu je pogledao, melek je uvijek bio tu, lebdeći na horizontu, i na sjeveru, i na jugu, i na istoku, i na zapadu. Melek se napokon okrenuo, a Poslanik se spustio niz obronak i otišao kući. „Pokrij me!“ – rekao je Hatidži i legao na sofu osjećajući kako mu srce još uvijek podrhtava. Preplašena i ne usuđujući se da ga bilo šta upita, brzo je donijela ogrtač i raširila ga preko njega. Kada je strah donekle uminuo, ispričao joj je šta je vidio i čuo. Uputivši mu riječi umirenja, otišla je da se povjeri svome rođaku Vereki, koji je tada već bio ostario i oslijepio. „Sveti! Sveti!“, rekao je. „Tako mi Onoga u čijim rukama je duša Verekina, Muhammedu se pojavio najveći Namus, onaj isti koji je dolazio Musau. Uistinu je Muhammed poslanik ovog naroda. Neka u to bude uvjeren.“ Tako se Hatidža vratila kući i ponovila ove riječi Poslaniku, koji se na to umirene duše vratio u pećinu, kako bi namirio ostatak dana koje je odlučio posvetiti Bogu boravkom u samoći. Kada je to ispunio, otišao je ravno u Kabu, kako je i bilo uobičajeno, te obavio obred obilaženja, nakon čega je pozdravio starog, slijepog Vereku, kojeg je primijetio medu onima što su sjedili u Džamiji. Vereka ga je upitao: „Kaži mi, sine moga brata, šta si vidio i čuo.“ Poslanik mu je sve redom ispričao, a starac mu je ponovio isto ono što je rekao i Hatidži. Samo, ovog je puta dodao: „Proglasit će te lažljivcem, i ružno će se prema tebi ophoditi, i prognat će te, i ratovat će protiv tebe, a ako ja dočekam taj dan, Bog mi je svjedok da ću podržati nakanu Njegovu.“ Onda se nageo i poljubio ga u čelo. Poslanik se potom vratio kući.
Razuvjeravanja koja je dobijao od Hatidže i Vereke, bila su propraćena razuvjeravanjem koje je stiglo sa Neba u obliku druge objave. Način na koji je ona stigla nije zabilježen, a upitan kako dobija objave, Poslanik je spomenuo dva načina: „Ponekad mi dolaze kao odjek zvona, i taj mi je najteži; kad zvonjava umine, postanem svjestan poruke koju nose. Ponekad Melek uzima ljudski lik i govori, te ja upijam ono što kaže.“
Ova druga objava počela je samo jednim slovom, što je predstavljalo prvi slučaj pojave ovih slova skrivenog značenja na početku nekoliko kur’anskih poruka. Nakon ovog slova slijedilo je Božije zaklinjanje perom, koje je već bilo spomenuto u prvoj objavi kao osnovno sredstvo kojim Bog poučava ljude Njegovoj mudrosti. Kad su ga pitali o peru, Poslanik je rekao: „Pero je bilo prva stvar koju je Bog stvorio. Stvorio je ploču i rekao peru: „Piši!“ A pero mu je odgovorilo: „Šta ću pisati?“ Rekao je: „Zapisi Moje znanje o Mojemu stvaranju, sve do dana kada će mrtvi oživjeti.“ Potom je pero ispisalo ono što mu bijaše naređeno.“ Nakon zaklinjanja perom, dolazi drugo zaklinjanje, onim što oni pišu. A pored ostaloga, oni, dakle meleki, ispisuju na Nebu manjim perima, na manjim pločama, kur’anski nebeski prauzorak koji se u objavama što slijede spominje kao Učenje Veličanstveno (Kur’an) na ploči pomno čuvanoj, i kao Majka knjiga. Poslije ova dva zaklinjanja slijedi Božije uvjeravanje: „Nun. Tako mi kalema i onoga što oni pišu, ti nisi, milošću Gospodara lud; ti ćeš sigurno nagradu neprekidnu dobiti jer ti si, zaista, najljepše ćudi.'“
Nakon prvih poruka, uslijedio je period šutnje, tako da se Poslanik pobojao da nije izazvao nezadovoljstvo Neba, mada mu je Hatidža stalno govorila da to nije moguće. A onda je šutnja konačno prekinuta i stiglo je naredno uvjeravanje, i u njemu prva naredba koja se izravno odnosila na njegovu misiju:

„Tako mi jutra i noći kada se utiša, – Gospodar tvoj nije te ni napustio ni omrznuo! Onaj svijet je, zaista, bolji za tebe od ovoga svijeta, a Gospodar tvoj će tebi sigurno dat’, pa ćeš zadovoljan biti! Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio i za pravu vjeru nisi znao pa te je na pravi put uputio i siromah si bio pute je imućnim učinio? Zato siroče ne ucvili, a na prosjaka ne uzvikni, i o blagodati Gospodara svoga kazuj!“

http://ljepotaislama.free.fr
Mis à jour (Mardi, 11 Août 2009 11:13

Ostavite odgovor

Molimo vas da se prijavite koristeći jedan od sledećih načina da biste objavili svoj komentar:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s