1. DEO TEKSTA, ISTORIJSKI DOKUMENT „KAPETANIJE U BOSNI I HERCEGOVINI“ – Hamdija Kreševljaković

KAPETANIJE U BOSNI I HERCEGOVINI

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

Fotografija: Stari grad Bužim

🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺

Tekst iz knjige Hamdije Kreševljakovića – „Kapetanije u Bosni i Hercegovini“.

Ceo tekst iz knjige prepisao Miodrag (Branko-Ilinka) Samardžija, (Миодраг Самарджија) tekst preuredila, sortirala moja malenkost, koliko sam mogla i znala, kako bi tekst ostao autentičan i netaknut, prenela na blog i izvršila korekciju sitnih pravopisnih grešaka, onoliko, koliko mi je vreme dozvoljavalo i kolike su bile moje mogućnosti… 😀 
Moram napomenuti, kako bi bilo jasnije, od kuda i ja, u celoj ovoj priči, a zajednička nam je bila ljubav prema Bosni, tom divnom tadašnjem vremenu našeg detinjstva, lepoti različitih kultura, mešovitog stanovništva bosanske krajine gde smo živeli izvestan broj godina, deo našeg odrastanja, detinjstva. Naši roditelji su se međusobno poznavali, voleli se kao komšije, prijatelji, pomagali se međusobno. Možete misliti da smo se sada ponovo pronašli, mi deca, nakon mnooogo godina, na Facebook-u. Sada smo svi zreli i odrasli ljudi, sa svojim porodicama, sa sećanjima na detinjstvo, koje ne jenjava. Eto, kažu da je Facebook nepotreban, loš, ovakav je i onakav, ako ni zbog čega, onda je dobar zbog toga, jer ponovo spaja izgubljene i rasute po svetu…
Živeli smo u jednom malom mestu bosanske krajine, delili smo dobro i manje dobro, sa ostatkom stanovništva onih krajeva i onog, Titovog vremena … 😀
Sticajem okolnosti živeli smo u istom mestu, išli u istu školu, jeli isti hleb, išli sa decom lokalnog stanovništva u mejtef, učili sa njima sure, bili slobodni po svim pitanjima, izrastajući u normalne, slobodne i zdrave ljude po svim pitanjima. Bili smo i ostali ljudi slobodnog duha, jer na nas niko nije vršio nikakav pritisak, od roditelja neopterećenim verama, nacijama i ostalim etiketama … Bilo je to jedno malo mesto u bosanskoj krajini, varošica zvana Bužim, opština je bila Bos.Krupa, srez Bihać.. Mesto gde u Maju miriše najlepše cveće mog detinjstva, gde teče hladna izvorska voda, Velikog bunara, koja neprestalno teče iz Brdarevca i nikada ne presahne. Nikad se niko nije otimao niti svađao za nju, tekla je slobodno, dan i noć, bez prestanka. Danas je to malo drugačije, a kako i ne bi bilo, kada su oni tadašnji, mudri i tolerantni ljudi na žalost nestali, sada su došli neki novi, mlađi, sa novim kriterijumima… 😀  Tamo gde sam provela jedan deo mog detinjstva, od treće godine, kada smo se iz Zadra preselili u Bosnu, sve do ponovnog vraćanja u Zadar na školovanje (to je bila moja želja)… 😀

Ovo dole su Miodragove reči, jedan komentar sa kojim se obraćao prijatelju sa facebook-a Hiliću, iz Bužima, tekst, koji sam prenela ovde, kao raritet.. 😀
🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic
„Pre jedno 35.g. u Drnišu sidjem s voza da preko puta kolodvora pogledam ostatke stare kamene džamije, koja je ostala još od 1683.g. ostalo je nekih 5-6 metara od minareta i temelji. Tad je to bilo nepoznato, a meni interesantno, muzej tad nisu imali pa sam produžio za Šibenik da obidjem katedralu i u razgovoeru sa jednim sveštenikom sam saznao da postoji taj lokalitet, ali da nije ni mesto ni vreme potezati to pitanje. Rekao je da je to ostalo posle druge neuspele opsade Beča, kad su svi ljudi islamske veroispovesti morali napustiti hrvatsku. U razgovru sa ljudima u jednom selu dalmacije, koje je katoličko, čujem reč „vire lje“, reč mi je bila poznata a naučio sam je još dok sam bio dete i dok sam živeo u Bužimu. Znaš, kaže jedan čovek meni to je stara hrvatska reč (nešto kao besa kod albanaca) Nikako oni da shvate da još neko koristi tu reč. Kasnije kad sam čitao H. Kerševljakovića, pročitao sam tada, da je jedan deo tih stanovnika prešao u Katolike, a drugi deo se odselio za Čavu. Posle toga sam obišao neka sela oko Gospića (ribnik, bilaj, široka kula i još neka) gde sam takodje dobio podatke da su oni kmatiloci, ali su pre toga bili islamsko stanovništvo i da se nebi selili u Čavu, promenili su veru i ostali u Lici. U Lici kod Gospića ima selo Bužim i u njemu žive Bunići ima i selo. Bunići prezime postoji i u bosanskom Bužimu. U Čavi kod današnjeg bos. Bužima (danas postoje Bunići) Sećam se Rahe Bunića, što je imao kuću kod škole u Bužimu ili neku radioncu, (obućar-postolar). Pa je njegov djed nama deci (1960) pričao o Muji Hrnjici i njegovim avanturama po Lici, ali, i da su se oni doselili iz Like. Dolaskom ovih ljudi iz like doneto je ime Bužim. Nigde u poveljama i starim kartama tog kraja Bosne nema imena Bužim, ima samo Čava (to po meni ne menja suštinu). Hrvatski vojvoda ban Jelačić je stolovao u Bužimu, ali kod Gospića. Bilo je više vlastelina kao vlasnici Čave nor. celjske vojvode i austrijski vlastelini. Bužim je u hrvatskoj srednjovekovnoj državi bio treća linija odbrane od osmalija. Varoška rijeka je dobila ime kasnije, pre toga se zvala Kostajnik, tek dolaskom osmanlija, a to znači; neki kamen na nekoj rijeci. Tu  u Varoškoj rijeci je bila jedna utvrda, ali i u Vrnograču. Bužim kao naselje počinje svoje bitisanje 1810.g. kad deo islamskog stanovništva koje beži iz Srbije (Šabac, Užice, Loznica) tad se formira „pleska“u pravom smislu naselja. Tako se zvalo to mesto kada smo bili deca, zvali smo je „pleska“. Bužim je do pre 30-tak godina na svim mapama označavan kao Mrazovac, Čava. Tek u novije vreme je zvanično priznat kao Bužim. 1520.g hrvatski gradovi, Bihać, Krupa, Ostrovica (Kulen vakuf-možda grešim) pet (Petrovac) postaju deo osmanske države. Deo stanovništva prima islam, a deo beži u Slovačku, Madjarsku, Italiju. Poznate su porodice Hrvata; Badnjevići, Mesići, Hodžići, Amidžići…, čiji su preci bili Hrvati. U starom plesačkom Begića hotelu u Bužimu, kasnije nazvan „Radoč“, bila je slika Starog grada (tvrđave) sa natpisom „Čava“. Berlinskim kongreom 1878.g. ukinuta je feudalna BiH i uspostavljena K und K monarhija pa su vlasti iz Beča da bi razbile koncentraciju islamskog stanovništva iz Like i Dalmacije naselile Dobro selo, Banjane, Mrazovac, Ćorkovaču, Radoč, Bućevce, Stijenu, Stabandžu, Zborište i još neka sela sa srpskim stanovništvom, koje je po nalogu iz Zagreba 1941. desetkovano, a posle 1945 uglavnom se iselilo u Slavoniju i Vojvodinu. Ovaj tekst je nepripremljen. možda sam nešto rekao netačno, ali bez ikakvih zlih namera. Nešto sam čitao u delovima u jednoj staroj knjizi o Bužimu.
Bužimski Stari grad je sa manjom zidinom sa spoljnje strane(vidi se na slici) rimska utvrda, a kasnije četiri kule je dogradila hrvatska vlastela, Zrinski i Frankopani. Tu su uglavnom živeli Hrvati koji su se iselili za Slovačku i Trst (poznatijni kao gradišćanski hrvati). 1965. muzej BiH je vršio iskopavanja na starom gradu. Tad smo mi kao djeca našli veliku količnu lula za pušenje od gline. Onda nam je jedan ing. objasnio da se u lulu stavljao pisak od vrbe ili graba da bi moglo da se puši duvan. Sačuvano je to u zemaljskom muzeju u Sarajevu. Bilo je tu još pronađenih starih predmeta. Krajem 18 vjeka Bužim je važio kao bitno pogranično mesto, pa su mesne vlasti izdavale gradjanima putne isprave pasoše za prelazak „kod kaura“ u Austriju. Sačuvan je jedan primerak sa podacima vlasnika pasoša, pokušaću da postavim fotografiju. Turska država za vreme „humanitarnog preseljenja“ stanovništva iz Srbije u Tursku (BiH) mnogo je vodila računa o smeštaju stanovništva. ako je neko bio kolar država mu je obezbedila kolafrsku radionicu, stolarsku radionicu… Za vreme otomanske imperije srpsko stanovništvo je imalo povlašćen položaj i tad su napravili najviše crkvenih objekata. Feudalci Selimovići iz Bos. Petrovca su imali oko sedam miliona dunuma zemlje. Srbima su dali povlašćen status kao kmetovi i knezovi po selima. Turska je imala svoje „skele,“ ili carinske ispostave u Splitu, Šibeniku i Zadru i od tih para su izdržavali vojsku…
Bosanski feudalci Kulenovići, Hromadžići i Selimovići iz Bos. Petrovca držali su pod svojom upravom cjelu sjevernu Bosnu do rijeke Bosne, Zenice, Sarajeva i Mostara, naravno i Travnika. 1878 nakon berlinskog kongresa i 1908 nakon aneksije ceo sistem je pao i 60% stanovništva se preselilo u Tursku (Anadoliju) i dan danas postoje čitavi gradovi s našim ljudima koji govore bosansmim jezikom.
P.S. Možda ima malo razmimoilaženja u gornjem tekstu, koji sam napisao po sećanju, ali, nije ništa tako veliko i ništa strašno. Postoji stara knjiga, koja nosi autentične podatke o svemu o čemu ću pisati…

🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic
Фотографија корисника Vesna Mihajlovic
Bužim kao naselje počinje svoje bitisanje 1810.g.  onda, kada je deo islamskog stanovništva bežeći iz Srbije (Šabac, Užice, Loznica) tad se formira „pleska“ u pravom smislu naselja. Tako se zvalo to mesto kada smo bili deca, zvali smo je bužimska „pleska“. 😀
Bužim je do pre 30-tak godina na svim mapama označavan kao Mrazovac, Čava. Tek u novije vreme je zvanično dobio ime i bio priznat kao Bužim.

🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 <3🌺🍀
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 <3🌺🍀
O Bužimu i bužimskom Starom gradu
Stari grad je sa manjom zidinom sa spoljašnje strane rimska utvrda a kasnije četiri kule je dogradila hrvatska vlastela, Zrinski i Frankopani. Tu su uglavnom živeli hrvati koji su se iselili za Slovačku i Trst (poznatijji kao gradišćanski Hrvati). 1965. muzej BiH je vršio iskopavanja na starom gradu, tad smo mi kao deca našli veliku količnu lula za pušenje od gline. onda nam je jedan inženjer objasnio da se u lulu stavljao pisak od vrbe ili graba da bi moglo da se puši duvan. Sačuvano je to u zemaljskom muzeju u Sarajevu.****** ****** ******Krajem 18 veka Bužim je važio kao bitno pogranično mesto, pa su mesne vlasti izdavale gradjanima putne isprave, pasoše za prelazak kod ‘kaura’, Austriju. Sačuvan je jedan primerak sa podacima vlasnika pasoša. pokušaću da postavim fotografiju. Turska država za vreme ‘humanitarnog preseljenja’ stanovništva iz Srbije u Tursku (BiH) mnogo je vodila računa o smeštaju stanovništva. Ako je neko bio kolar, država mu je obezbedila kolarsku radionu, stolarsku radionicu. Za vreme otomanske imperije srpsko stanovništvo je imalo povlašćen položaj i tad su napravili najviše crkvenih objekata. Feudalci Selimovići iz Bos. Petrovca su imali oko sedam miliona dunuma zemlja. Srbima su dali povlašćen status kao kmetovi i knezovi po selima. Turska je imala svoje ‘skele’ ili carinske ispostave u Splitu, Šibeniku i Zadru, od tih para su izdržavali vojsku ( o tome ću detaljnije pisati).Bosanski feudalci Kulenovići, Hromadžići i Selimovići iz Bos. Petrovca držali su pod svojom upravom celu severnu Bosnu do reke Bosne, Zenice, Sarajeva i Mostara, naravno i Travnika.
1878 nakon berlinskog kongresa i 1908 nakon aneksije ceo sistem je pao i 60% stanovništva se preselilo u Tursku (Anadoliju) i dan danas postoje čitavi gradovi s našim ljudima koji govore bosanskim jezikom. Ima na YouTube, veoma dirljivo.

🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 <3🌺🍀
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 <3🌺🍀
Фотографија корисника Vesna Mihajlovic
🌹1. DEO🌹 KAPETANIJE U BOSNI (Pojam, ime, broj i vreme nastanka kapetanija u BiH).

Kapetanija je u početku bila ograničena teritorija duž granice sa hrvatskim zemljama, a koji su bili pod vlašću dužda od mletaka ili bečkog ćesara, da bi se posle razvile na unutrašnjost teritorije BiH (18.v.). U svakoj kapetaniji je bio po jedan utvrdjeni grad sa kapetanom na čelu i vojnom posadom. Manje utvrde su zvane čardaci. Branili su teritoriju od hajduka i razbojnika sve do 1835. kad su ukinute. Utvrda kapetanije obično na nekom uzvišenju zvala se stolac. medjutim u narodu se zvala ,,vidoška,, (vidikovac) po srednjovjekovnoj utvrdi u Vidoški kod Livna a ne po utvrdi po gradu Stocu.
Duvanjska kapetanija se zvala saddidžedidska po turskom gradu koji je nosi takvo ime. Npr. kapetanija Kulen Vakuf se nije zvala po gradu, već po staroj Ostrovici (atik- kapudanluk). Imena kapetanija nisu se menjala ako bi se kapetan preselio u drugo mesto. U kamengradskoj kapetaniji kapetan se preselio u Stari majdan ali je naziv ostao isti, Stari majdan.
Kapetanija u Tomini se zvala džisri-sana kapudanluk, a ova na tari tara-džisri. Tomina je imala kulu sa nekoliko bojeva (spratova, katova).
– broj kapetanija.
tačan broj kapetanija se ne zna, mada se on kreće izmedju 36 i 48.
Za godinu 1833 kad se Hercegovina odcepila, od Bosne tačan broj je bio 39.

Francuski konzul u Travniku Fossesa je 1804.g zapisao da ima 36 kapetanija i kapetana, od toga u Turskoj Hrvatskoj 14, u pravoj Bosni 10 i Hercegovini 12.

Prema tome, postojale su sledeće kapetanije: bihaćka, ostrovička, prijedorska(pridorska), krupska, novska, ostrožačka, dubička, gradiška, vakufska, majdanska, kozaračka, petrovačka, jajačka i ključka (turska hrvatska).

Kapetanije u pravoj Bosni:
banjalučka, derventanska, dobojska, maglajska, tešanjska, glamočka, kupreška, zvornička, tuzlanska i gradačačka.

Hercegovačke kapetanije:
– nikšićka, kolašinska, klobučka, gatačka, trebinjska, stolačka, počiteljska, nevesinjska, duvanjska, mostarska i livanjska.

Aganluk, tako se zvala organizacija vojske u kapetaniji, jer im je na čelu bio aga. To su bili konjanici ili azapi (stražari).
Prve kapetanije su bile: bihaćka, krupska, gradiška (berbir), klisa i gabela.

Pre dolaska turaka u Bihaću i Krupi su već postojale kapetanije.
Nepobitno je utvrdjeno da su kapetanije već 1600.g. imali Herceg Novi, Udbina i Dubica.

Najstariji spomenik o postojanju kapetana je u Gradiškoj iz 1558.g. Kapetan je bio džafer-beg, sin kliškog sandžaka Malkoč-bega Karaosmanovića. Osnivanje ovih kapetanija obavili su: Malkoč-beg Karaosmanović, Ferhat-beg Sokolovič i Hasan-paša Predojević.

– kapetanije 17. stoljeća.
U osmom stoljeću je osnovano najviše kapetanija od Boke Kotorske do reke Drave.
– sjedište i pogranične postaje su bile u: Osijeku, Virovitici, Gradišci, Jasenovcu, Dubici, Kostajnici, Novi na reci Uni, Gvozdanjsko, Krupa, Ostrožac, Bihać, Udbina, Obrovac, Zemunik, Islam Latinski, Islam Grčki, Nadin, Skradin, Klis, Kamen, Klis, Imotski, Gabela, Trebinje i Herceg Novi.

U zaledju su bili: Banja Luka, Kamengrad, Ključ, Jajce, Livno i Knin. Bilo je 23 pogranične i 6 unutrašnjih kapetanija.
Od svih tih, 29 kapetanija su bile u Sandžaku: Požega 2, u Bosni 7, u Bihaću 4, Krka (lika) 7, Klis 4, Hercegovina 4.
Za gvozdanjsko se ne zna, kojem je sandžaku pripadalo.
(Gvozdanjsko je blizu Novog na Uni, sadašnjeg Novi Grad, pa je možda pripadao njemu). Možda???

Od dva preostala sandžaka Zvornik i Cernik bili su bez ove institucije. Za Zvornik je razumljivo jer on onda nije bio na granici, a o Cerniku se malo zna u vezi kapetanija.

– U ovom stoleću Porta je vodila dva rata: Kandijski (1646-1669) i Veliki, ili Bečki (1683-1699) u kojima se suzio opseg bosanskog pašaluka. U Kandijskom ratu Venecija je osvojila deo Krčkog i Kliškog sandžaka. Tad su ponovo došli pod vlast Uskam i Nadin u zaledju današnjeg Zadra (ravni kotari) tako da su te dve kapetanije nestale.
U bečkom ratu Austrija je uzela Udbinu (1689). Venecija je osvojila Gabelu i Herceg Novi te su i oni nesali kao kapetanije.

Zatim pod Austriju su pali Osijek, Virovitica, Požega, Gvozdansko i Jasenovac.
U ovo vreme su se ugasila četiri sanddžaka, lički, krčki, cerovik i požega. Jedino je Zvornik ostao netaknut jer nije imao bojnih dejstava..

– kapetanije u 18. stoljeću.
24. 3. 1529.g kralj ferdinad I je pisao Žarku od Maglaja i Jurašinu od Žepča da će uskoro poslati vojsku protiv Turske i poziva ih da se pridruže austrijskoj vojsci.
1700 g. turska obnavlja i utvrdjuje gradove prema austriji i ako je prošlo samo godinu dana od karlovačkog mira, a očigledno je bilo da će austrijanci napasti na Tursku.
Posle požarevačkog mira 1718.g Turska je i dalje nastavila sa pripermemama za odbranu. Tek beogradskim mirom iz 1739.g vraćen je deo terirotrije od Jasenovca do Novog, koji je turskoj bio otet požarevačkim mirom.

U 18 st. osnovano je 28 novih kapetanija i pored onih 12 što su ostale posle požarevačkog mira. sedišta tih kapetanija su bila u Onogoštu, Klobuku, Stolcu, Počitelju, Mostaru, Ljubuškom, Rogu, Duvnu, Staroj Ostrovici, Kozarcu, Kobašu, bos. Brodu i Vranduku.
1739. ustrojeno je još 11 kapetanija: Glamoč, Kupres, Džisri-Sana, Doboj, Tešanj, Gradačac, Tuzla, Zvornik, Novi Pazar, Ključ kod Gacka i Kolašin. Nakon beogradskog mira kapetanije su dopunjene još sa; Petrovac, Prijedor, Maglaj i Tara. Poslednja kapetanija je osnovana u Hutovu 1802.g
Kapetanije kao uprava su se pokazale veoma jakim faktorom u političkom životu Turske mada ih je najviše osnovana baš kad je počelo padanje slave i moći turske imperije.
Kapetani su u početku bili samo zapovednici svojih vojnika da bi vremenom bili bitan faktor političkog i društenog života turske.
🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic
🌹2. DEO🌹- UREĐENJE KAPETANIJA -TERITORIJ I UTVRDE

Svaka kapetanija (kapundanluk) je imala tačno odredjenu terirotriju, makar s jednom utvrdom i svojom vojskom.
Osim sela po kapetanijama je bilo i većih naselja, varoši, kao što su: mostar, Livno, Banja Luka, Bihać, Tuzla, Zvornik. Po samostalnim aganlucima nije bilo zidanih gradova, njih su zamenjivale palanke, kule i čardaci. U kapetanijama je bilo vojske iz raznih rodova, dok je u aganluku bio samo jedan rod vojske.
Granica bihaćke kapetanije podudarala se s granicama kadiluka. Kobaška kapetanija je zahvatala po jedan deo banjalučkog i jajačkog kadiluka, dok su u granicama ključke kapetanije bili teritoriji Ključa i jezera. Na prostoru kadiluka Banja Luke bile su kapetanije Banjalučka i Gradiška u celini i kobaška jednim delom. Na području kostajničke bekije ležale su četiri kapetanije: Dubička, Novska, Pridorska i Kozaračaka. Bilo je kadiluka u kojima nije bilo ni jedne kapetanije ni samostalnog agaNluka kao npr: Rogatica, Višegrad, Čajniče, Birče s Knežinom, Kladanj, Visoko, Konjic, Travnik itd.

– UTVRDE

UTVRDE SU BILE TROVRSNE: GRADOVI, PALANKE, KULE i ČARDACI

– GRADOVI: Zavisno od materijala od kojeg su pravljeni gradovi su se djelili na prave gradove i palanke. Prvi su zidani od kamena a drugi od drveta i zemlje. Prve, turski izvori zovu kale, a druge palanke.
Osim džisri-Tarske i Džisri-sanske kapetanije u svim ostalim bio je po jedan grad (tvrdjava). Bilo je kapetanija sa više gradova, posebno u kapetanijama oko rijeke Une. Tako je 1808.g. bilo u bihaćkoj devet, u ostrožačkoj osam, Krupskoj pet, u Staroj Ostrovici četri grada.
Ali je bilo gradova tog vremena, s posadom i izvan teritorije kapetanija, a njihovi zapovednici su se zvali Dizdari. U ovaj red su spadali: Prusac, Travnik, Sarajevo, Hodidjed, Višegrad, Samobor, Srebrenica. I neki gradovi po kapetanijama imali su svoje dizdare npr. Bihać, Ostožac, Šturlić, Velika Kladuša, Bos. Krupa, Kamengrad, Havala, Orašac, Glamoč, Hlivno, Mostar, Ljubuški, Počitelj, Stolac, Trebinje i dr.

– PALANKE:  Tako se zvahu manja i veća naselja s utvrdjenjem od brvana ili od jakog kolja, opletena šeperom i donekle nasuta s vanjske strane sa zemljom, (zvane šeperuše). Oko ovakvog utvrdjenja bio je hendek šarampov s palisadama. Iznad ulaza bio je čardak od hrastovine, koji je ovdje nadomještavao kapikulu. U unutrašnjosti je mogla biti zidana kula na više katova/spratova (Kupres, Tomina, Donja Tuzla) Ovakve su utvrde bile po samostalnim agalucima, ali čim bi se takav agaluk podigao na kapetaniji, nastojalo se odmh oko izgradnje grada (Duvno, Tula). U Bosni je bilo nekoliko palanki u 18.st. (Kupes, Čovka, Kobaš, Brčko, Zalom itd) Još i danas se nazivaju palankom četri mjesta što leže nedaleko od Brčkog, Ljubije, Tomine (Sanski Most) i Tešnja i nešto veće naselje Lušci-palanka. Na palanku nas sjeća i ime sela Palančište, sat vremena od Prijedora pješice.
U svim kapetanijama oko 1830. bilo je oko 60 gradova i palanaka.

– KULE: Kule su imale svoju namjenu da se koriste na opasnim mjestima. Obično su bile zidane od kamena i okolo zaštićene manjim kamenim zidovima pa su davali izgled grada. Jedna takva kula je bila u mjestu Lipeta na putu Konjic-Mostar i pripadala je mostarskoj kapetaniji. U sjedištu kapetana bila je uz kulu poveća zrada, odžak u kojoj je stanovao kapetan sa svojom porodicom. Kada bi sa ove kule pukao top u doba mira, značilo je da kapetan poziva stanovništvo na tembih (saopćenje).
Ovakve kule su zidali i jaki feudalci, to su bili dvorci. Takve dvije kule i dan danas postoje u Odžaku kod Bugojna, u Biloj izmedju Brčkog i Gradačca, a ima ih na drugim mjestima ali su zapuštene. Bile su zidane od tesanog kamena na dva kata. Osim prozora imale su i mazgala-puškarnice. Osnovica pri gradnji im je kvadrat. Vrh kule je posveden kupolom i obično je bila od drveta. Prizemlje kule je služilo za zatvor (hapsana).

– ČARDACI: Oni su služili za stanovanje vojnika. Gradjeni su uz suhu medju ali ih je bilo i na obali Save. Čardaka je bilo i po klancima. To su zgrade gradjene na stupovima. Bilo ih je sa kamenim prizemljem i spratom od hrastovine. Na čardacima, vrata su bila od hrastovine. Pored brave i jakog mandala od željeza s unutrašnje strane su imale jedan drveni direk. ponekad su čardaci imali i manji top.
🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🌹🍀
Фотографија корисника Vesna Mihajlovic
🌹3. DEO🌹-
VOJSKA I PLAĆANJE (kapetanije BiH).
🌹🍀🌹🍀🌹🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🌹🍀

Vojska u kapetanijama bila je sastavljena od više rodova. Svi zapovjednici ili age i zabiti, kao i svi vojnici ili neferi, postavljani su carskim eratom, bilo da su plaćeni, bilo da su stalni. Služba u svim nivoima bila je nasljedna, sa oca na sina ili bliskog rodjaka.
Po tim beratima postojali su ovi rodovi vojske:
– farisi ili konjanici, azapi /azepi/, stražari, mustahizi ili gradski čuvari, topdžije, džebedžije ili oklopnici, martolozi, đonulije, dobrovoljci.

Rodovi su se djelili na džemate a ovi opet na ode ili buljuke, pa su prvima na čelu bile age kao zapovijednici, a drugima odobaše ili buljukbaše.
Svaki je aga imao svoga zamjenika ili ćehaju. Neki džemati su još imali čauša, bajraktara, kalauza i kjatiba (ćatu) ili pisara (ćata pisar).
Dnevna plaća age kretala se od 30-150 akči, ćehaje od 20-30, barjaktara od 13-20, kalauza 13, odobaaša i buljukbaša 10-15, pisara od 13-15. vojska je plaćana posebno, videćemo u uzlaganju.

– DŽEMATI

Džemat je arapska riječ i znači skup. To su najveće vojne jedinice u kapetanijskoj vojsci: njihovo brojno stanje je različito od 14- do 90 ljudi u jednom džematu.
Samo je vezir iz Bosne mogao uputiti zahtjev porti da se osnuje ili ukine neki džemat.

– RODOVI VOJSKE

a) farisi ili konjanici glavni su rod vojske u kapetanijama. Oni su bili detaširani po važnijim mjestima i često su obilazili odredjena područja. Služili su kao tatari ili poštari prenoseći službene vijesti. Išli su i u rat i bili su najbolje plaćeni Dnevnica im je iznosila 12-19 akči.

b) Azapi, od perijskog „Azeb“-neženja zvao se rod vojske čiji su pripadnici držali stražu na vratima grada, na mostovima, kulama i palankama. Dubrovčani ih u svoim spisima zovu pješaci ili stražari. 1789.g u Zvorniku je dozidana nova kula, pa je te godine za agu azapa postavljen neki Ibrahim.
Od naročitog poverenja za portu u Gradačcu bio je Bajram aga, sin Ibrahimov. On je beratom 0d 8. zilkade 1112 (16.4.1701) postavljen za opunomoćenika prilikom povlačenja granice sa Austrijom.
Jedno selo kod Gradiške zove se Azapi, jer je tu postojala kula u kojoj su služili azapi. U Tuzli postoji porodica Azapagić, čiji su preci služili ovaj vojni rod.

c) Mushafizi arap. hifz-čuvati, je rod vojske po gradovima čija je služba bila vezana za grad i oklop ili šarampov oko grada.
Ove musthafize s alufom treba razlikovati od vojnika koji su služili dizdaru i koji su za svoju službu uživali manja lena, gedik-timare, a spadali su u red spahija. ti su timari iznosili 700-1400 akči.
Evo npr. spahija Bekir, Musthafiz Zvornika grada imao je timar u selu Strnici. Ali, musthafizi grada Kotora na -vrbanji imali su svoje timare u nahiji Dubrovnik, što je sterala Visokom kraju.
Azapi iz Gradiške imali su svoje timare u dolini Lašve.

Musthafizima grada Izačića (bihaćka kapetanija) povećana je alufa od 5 na 9 akči po predlogu vezura bosanskog Hasumadin-paše kao nakanada za izgubljene zemlje nakon svištovskog mira zbog izgubljenih teritorija.
O ovoj povišici govori erat od 1. reb. II 1211 (4.10.1796 g) izdan nekom Hasanu Mustahfizu iz Izačića. (1934 g. posedovao je ovaj berat Mumin Bajrić iz Paprati kod Bihaća.
Neki Mehmed, musthafiz iz Izačića, bio je otpušten iz službe i opet primljen 15.redžepa 1150.g (8.11.1737) s alufom od 4 akče koja će mu se računati tek od 1.1.1151.g (21.04.1738). U njegovom beratu se ne spominje nikakva kazna nego sam otpust i ponovno vraćanje u službu. Osim toga Mehmed je imao služiti od 8.11. 1737 do 21.04.1738. besplatno.
Dubrovčani su musthafize prevodili kao custode.

d). PASBANI.
Sa persijskog „pas“ što znači dio noći i „ban“ čuvar, što znači noćni čuvar.
Bilo ih je po gradovima, ponegdje ih nije ni bilo pa su njihov posao obavljali mushafizi.
I pasani su imali svoje džemate. oko 1780 ustrojen je u klobuku novi džemat od 40 momaka ovog roda. Alufa nefera kretala se oko 10 akli. Zapovjednici su im se zvali pasbanage.
U jednom beratu od 1210 /1795/ što se odnosi na Trebinje, mjesto pasban džemat od 25 nefera (pogrešno je napisano besban ili esban). Esban je bio „komordžija“ a njih nije bilo po kapetanijama. Ovaj rod vojske je bio zastupljen u Trebinju.

e). Topdžije od turskog topči, obavljali su službu po gradskim tabijama, a vidjani su i po kulama i čardacima. Bili su malobrojni. Njihovi zapovjednici su se zvali topčage, topčibaše i sertopi. Plaća im je iznosila 15 akči.
Ko je htjeo da služi kao tobdžija morao je polagati ispit. Mada je služba bila nasledna pa nije ni bilo polaganja, dubrobčani su ih zvali cononiere.

f). Džebedžije (arapski oklop „džebe“) njihov je zadatak da čuvaju munciju i da je nose iz grada u grad i na ratište. Zapovjednici su im bili džebedžiare ili džebedži-baše.

Kada je 1804.g bosanski namjesnik Bećir-paša pošao za Beograd da izmiri sukob izmedju janjičara i smederevske raje iz 19 bosanskih gradova poveo je sa sobom 64 bedžebijska vojnika.

g). Martolozi grčki armatolos-po zlu poznati Hrišćani u Turskoj službi koji su od 15.st. služili u turskoj vojsci.. Oni su bili ,,uskoci,, koji su prelazili na hrvatsku teritoriju Austije. 1540 Ana Štajerska je obavestila Stambol da martolozi ulaze na posede frankopana i prave velike štete. Martolozi su često prelazili u Austriju i prilazili austrijskoj vojsci koja ih je bolje plaćala samo da bi ih zadržali. 1540.g čak je 50 martoloza prišlo Austriji u Ogulinu. Štajerska je u službu uzela 400 martoloza i držala ih po varošima i gradovima.
Jakov Sorance mletački poslanik je 1575.g napisao da je martoloza bilo po unutrašnjosti balkana. zadatak im je da čuvaju mostove, klance i opasna mesta od razbojnika /derbendžije- persijski klanac/. Službu su vršili po kapetanijama u Bosni. Martolozi su imali svoje džemate s agom na čelu.

h). Đonulije ili đonlije. Za njih ima malo pisanih tragova. za sad se zna da ih je bilo u Tešnju i Prijedoru. to su bili dobrovoljci jer po turskom gonullu znači dobrovoljac. Zapovjednici su se zvali đonlage, pa jedna porodica u Tešnju nosi to prezime danas.
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 <3🌺🍀

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic
🌹4. DEO🌹KAPETANIJE U BOSNI I HERCEGOVINI (SASTAV VOJSKE)

– Dana 16. 04. 1701.g. bio je ustrojen i ovako sastavljen aganluk od jednog džemata farisa ili konjanika u Gradačcu prije nego je ondje bila ustrojena kapetanija. U tom je džematu bio: jedan aga farisa sa 40 akči, Ćehaja sa 20 akči, barjaktar sa 15 akči, pisar sa 13 akči, čauš sa 13 akči, kalauz (vodič, putovodja) sa 13 akči, četiri odobaše sa po 13 akči i 40 nefera sa po 11 akči.

Aga ovog džemata Bajram-aga obavezao se pred sarajevskim kadijom i svjedocima da će podići čardak i oko njega iskopati hendek (jarak) i da će bdjeti nad sigurnošću i redom i da će trgovci iz Turske i Austrije slobodno prolaziti, kako to traži šerijat i postojeći ugovor izmedju obiju država.
– prema beratu od rebul-evela 1196.g (veljača 1782) bilo je u počiteljskoj kapetaniji:

– 26 mushahfiza sa 269 akči dnevno,
– 25 farisa I sa 469 farisa, dnevno
– 33 farisa UU sa 445 alči dnevno,
-14 topčija jerlu sa 173 akči dnevno
– 24 azapa I sa 337 akči dnevno,
– 34 azapa II sa 329 akči dnevno
– 33 azapa III sa 316
– 31 azapa IV sa 297 akči
– 33 azapa V sa 315 akči,
– 25 azepa u kuli struge sa 368 akči dnevno,
– 20 martoloza sa 247 akči dnevno.
– 24 pasbana sa 217 akči dnevno.
Svega 351 nefer s dnevnom plaćom od 3.782 akče.

– Prije godine 1671. a poslije 1595 predložio je bosanski beglerbeg da se u jednoj kučli u klancu blizu grada Zrina postavi jedan džemat čuvara koji bi bio ovako sastavljen:

– Sulejman aga, dizdar 35 akči dnevno
– Hajdar (ćehaja) zamjenik 14
– Mahnud, barjaktar 14,
– Ibrahim pazvan 12 akči,
– Mehmed, imam 10,
– Redžep, mujezin 7,
– Mustafa, čauš 7
– Omer 10
Ahmed, tobdžibaša 7,
– Ahmed, serdjeda 10,
– Alija zapovjednik topovdžija 16,

– godine 1786 bilo je u Staroj Ostrovici:

– 96 farisa sa kapetanom sa 1687 akči dnevno,
– 80 musthafiza sa 1233,
– 14 starih musthafiza,
– 54 tobdđije,
– 40 džebedldžija,
– 60 azapa, ( navelikoj kapijio, na mostu, na bedemu, na jendeku nababi kkebir (ulazna vrata)
– 60 martoloza,
– 30 mustahfiza resi hendek (čuvari oklopa)
– 50 farisa
Svega 613 nefera sa dnevnom plaćom od 9.523akči.

– JERLU KOL NEFERAT

U turskoj armiji svi vojnici naših kapetanija sa svojim zpovjednicima sačinjavaju poseban korpus koji se službeno zvao jeumijeli ve meašli jerlu kol (dnevničari, plaćenici) vojnici mjesnog kola.

Teritorijalno oko 1830.g sve kapetanije su imale oko 24.000 vojnika u svih 39 kapetanija (bihaćka, krupska i ostrovička 8.970).
1829.g bilo je odredjeno da svaka nahija pošalje svakog desetog vojnika u Vidin na Dunavu radi služenja u drugim krajevima otomanske imperije.
Iz dostupnih spisa iz 1829.g kapetanije su poslale sledeći boj vojnika u Vidin:

bihaćka 415, -Stolačka 68,
ostrožačka 331, – ključka 17
krupska 117, -trebinjska 119
pridorska 125, – klobučka 28
kkamengradska 61, -onogoštska 128
dubička 96, – hutovska 26
gradiška 131, -kolašinska 66
kozaračka 61, -maglajska 72
banjalučka 225 -dobojska 30
džisri-sanska 10, -tešanjska 100,
-Kobaška 29, -novopazarska 227,
– jajačka 25, -ostrovička 205,
– vrandučka 211, -petrovačka 60
– kupreška 34, -ključka 69
– glamočka 49, -džisri tarska 150
– hlivanjska 144, – Zvornička 150,
– duvanjska 50, -tuzlanska 130,
– ljubuška 39, -gradačačaka 72
– mostarska 88, – agalucu: zalom 16, trusina 10 i
– počitečljska 50 borije 7.
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 <3🌺🍀
Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

🌹5. DEO🌹STUPANJE U SLUŽBU KAPETANIJA (kapetanije u BiH, 18 st.).


Kako je već spomenuto službe u turskoj vojsci su bile nasljedne, uglavnom. Služba se prenosila sa oca na sina, sa brata na brata, sa rođaka na rođaka, pod uslovom da je taj novi bio zdrav i mogao podnijeti vojnički život. Vojnik je mogao da bez obrazloženja napustu službu, da bude udaljen iz nje, da bude kažnjen, ali ne i udaljen-ž.mogao je biti kažnjen da jedan period služi bez novčane nadoknade.Ko je htio da se javi u službu, bez obzira na pravo nasljedstva morao je prvo da podnese molbu, agi, odnosno džematu gde postoji upražnjeno mjesto. A, ako hoće u aginsku službu molbu je podnosio kapetanu, a ako se kapetansko mjesto molbuje podnosio je veziru. Age su s preporukom te molbe otpremale bosanskom veziru, a ovi opet sultanu, odnosno porti.Prije nego se molbe pošalju u Stambol izdavao se „bosanski defterad (šef finansija) da postoji takvo i takvo mjesto uz izvjesnu plaću. Ta potvrda se zove mukabele teskara. Nakon sultanovog odobrenja upućivali su molbu Velikoj kancelariji gradova (bujuk kal,a kalemi) koja je ove promjene bilježila u svoje knjige i izdavala berate.Kako je od odlaska vezirovog prijedloga s mukabeleteskerom do uručenja berata molitelju prolazilo više meseci pa i po godinu dana, zavela se parksa da vezir odmah digne agama bujrudliju za privremeno vršenje službe, dok berat ne stigne.
Za osnivanje novih džemata po kapetanijama kao i novih kapetanija, polazio je predlog od vezira. Vezir je to mogao da uradi i na osnovu predstavke ili mahzara od jedne skupine kapetana. Kapetani su mahzarom veziru predložili povećanje povišice za daću, na gvozdene proizvode iz majdana (današnji stari majdan) s kojim bi se plaćali čuvari klanca Visovca.
Zapovjednici i vojnici su stanovali po gradovima ili u njihovoj neposrednoj blizini a angažovani su od gradskog i seoskog stanovništva. Napuštanjem gradova od strane vojske dovodili su do gašenja tog naselja na koje podsećaju lokaliteti po imenu, Varošište, varoška, varošluk sa dve tri kuće. Primjeri su još od prije sto godina da su bili naselja Donji Kamengrad, Prusac, Počitelj (važi od 1937).
Premeještali su se cijeli džemati iz jednog grada u drugi i iz jedne kapetanije u drugu. Npr. Dizdar iz Prijedora sa svim musthafizima premješten je u Dubicu nešto prije 1809.g. jer je tada podnesen prijedlog da se taj džemat u Prijedoru ponovo uspostavi. Iz Prusca je premješten u Duvno prija 1728.g IV džemat konjanika i po svoj prilici po nekoj kazni. Sudeći po „duvanjskom arzuhalu“ treba da je tako bilo.🍀🌹🍀🌹🍀BERATI🍀🌹🍀🌹🍀

Age i Neferi su kako je već rečeno, postavljani su carskim beratom. Te berate je izdavala velika kancelarija gradova (bujuk kala kalemi). Svaki berat sadrži ime kapetanije u kojoj služi nosilac berata, njjegovo ime i zvanje, dnevnu plaću i alufu. Kod nefera je naveden ne samo džemat nego i oda ili buljuk kojem pripada. Pored toga je u beratu naznačeno i ime onog age ili vezura na čiji predlog dotični aga ili nefer je postavljen i datum izdavanja berata. Uz to je naglašeno da plaća teče od dana kada imenovani plati bosanskoj blagajni propisanu taksu za berat. Ponekad su aginski, naročito kapetanski berati vrlo lijepo izradjeni i ornametirani.
Berati su dolazili službenim putem. medjutim neki su izmislili obilazni put pa su direktno odlazili u Stambol i dobijali berate. Jedan vezir je to osudio i tražio od porte da se zabrani obilazni put i vrati lijepi starinski propis.
Kad novi susltan nastupi na prijesto svi berati su se morali obnoviti. Stari berati su se slali na zamjenu da se dobiju novi. I tada se moralo platiti bosanskoj blagajni pristojba za upis berata. Na ovim beratima i sad se vidi da je obnova i taksa plaćana i po dvije godine posle slanja na zamjenu. Berati za age su bili dimenzija 47×70 cm a, neferski 58×21 cm.

Osim ovih klasičnih berata svaka kancelarija je imala bar jedan, a neke i po dva i više odžakluk-berata prema kojima su age i neferi dobijali svoje plaće. I ti su beati obnavljani povodom promjene na preijestolu. u ovom 18.st. izdato je nekoliko stotina hiljada berata a do danas (1937) ostalo je nekoliko ili koja stotina.
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 <3🌺🍀
Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

🍀🌹🍀🌹🍀PLAĆE – PLATE🍀🌹🍀🌹🍀

Plaće ili ulefa, alufa (od arapske riječi „alef“) odredjivale su se u obliku dnevnica, kako je to onda bila praksa i kod drugih državnih i vakufskih službenika, a isplaćivale su se jednom godišnje i to unatrag.
Godina se brojala od 1.marta do konca „šubata“ (Veljače). Plate su davane po grupama i zvanjima, nikako pojedinačno. Mevadžib (zabeležili dubrovčani) se zvala ukupna godišnja masa novca koja je stigla u jedan džemat. A državni prihod iz kog su se isplaćivale zvao se odžakluk. Cjelokupni ili djelimični mevadžib nije se uvijek naplaćivao iz jednog te istog vrela prihoda nego je on tekao iz više njih. Mevadžip bihaćke kapetanije je imao više odžakluka.
Iz odžakluk berata se vidi da su vojnici i zapovjednici kapetanija primali svoj mevadžip iz bosanske blagajne, zatim od prihoda od carine, zadarske, splitske, dubrovačke skele, od mukata gvozdenih majdana: Kreševa, Fojnice, Vareša, Starog majdana, od mukate solane u Tuzli, od kršćanske džizije raznih mjesta Bosne i drugih balkanskih sandžaka (Skoplje, Vučitrn, Kruševac i Ćustendil (danas Bugarska), od prihoda filurije vojnika, tapijske takse, voska (šemi asel baduhava) državne blagajne u Stambolu i od raznih malićana.
Pojam „gajri ez sebin“ nije dovoljno pojašnjen, ali je bio neki porez na plaću po turskom računovostvu. ( pisac ove knjige je mnogo razmišaljo šta bi ovaj pojam značio, bukvalno.ž-prosto rečeno „današnji PDV“ tako nešto. Odbitak poreza na plaću. Prema odžakluk-beratu Duvanjske kapetanije (seddi-džeditske) dnevna plaća svih aga i vojnika je iznosila 1093 akče a godišnja 1625 groša, 33 pare i 3 akče uz dodatak „gajri ez seb,ine“. Pretvorimo li taj iznos u akče, računajući groš po 160 akči onda dobijemo 260.131 akču i kad to podijelimo na 1093 koliko je iznosila dnevna plaća, količnik je 238 a ne za 365 dana . Isti je slučaj i za posadu hutovske kapetanije. Mevadžib je hutova iznosio godišnje 4760 groša a dnevni 3.200 akči. To be continuitedKad bi došao dan da se naplate plaće onda bi se odredio jedan ili više aga ili nižih zapovjednika koji bi otišli na državnu blagajnu gde se nalaze skupljači državnih prihoda koji su odžaklug jednog ili više džemata ili cijele kapetanije. Išlo se kod havaledžije.
Primjer punomoćja za podizanje plaća.  „punomoć Salih-agi i hurem-agi i ćehaji da mogu podići mevadžib aga i vojnika Kobaških u Istambulu za 1202 i 1203 godinu i zastupati ih“ Izdava u potpisu: Mustafa kapetan, Mehmed aga, Ali aga, Husein-aga, i Salih aga.
Kako se plaće nisu davale redovno a posebno krajem 19 st. vojnici i kapetani uzimaju zajam od bogatijih ljudi na ime plaće. Tako su 1197 (1763.g) pozajmili od Avdage iz Kotor Varoši 175 esedi groša. U priznanici stoji da će novac vratiti čim dobiju pristojbu iz Stambola. Kontrolu isplate plaća vršile su kadije.
godine 1712. banjalučki kapetan Mustaf-eg zatražio je od kadije da izvrši reviziju isplata plata siromašnim vojnicima (neferat fukaraler). Kadija je osnovu obavljene revizije izdao (muraselu) ovlašćenje da kapetan može izabrati učene ljude da izvrše reviziju-pregledaju račune.

🍀🌹🍀🍀🌹8. BARJAK I BARJAKTAR🍀🌹🍀🌹🍀
Samostalni aganluci i kapetanije i pojedini gradovi imali su bajraktare i bajrake. Bajrak se nosio kad se išlo u vojsku, prigodom raznih svečanosti i nastupa novog kapetana. Iz raznih isprava saznalo se da je u Prijedorskoj kapetaniji bio 1789 bajraktar Jusuf, u Kobaškoj 1783 neki Mustafa, 1810 neki Omer u džisri-sana a 1789 Mustafa Nuhić i u gradu Otoka (krupska kapetanija) neki Alija 1780.g. Od svih bajraktara spomena je najvredniji Ahmed bajraktar Bajraktarević iz Bužima, čija je zasluga da se Bužim nije predao banovoj vojsci 1737.g jer je on sa šakom ljudi i žena izdržao opsadu od 14 dana i dočekao uzmak banove vojske.

 

 

🍀🌹🌺🍀🌹🍀 9. KALAUZI 🍀🌺🌹🍀🌹🍀
Kalauzi su bili putovodje, kojih je bilo u svakom džematu i kapetaniji. Njihova uloga je bila da na jednoj terirotriji poznaju sve opasne puteve, klance, prelaze preko rijeka, jer su vodili odrede u pljačku ili postavljanje zasjeda. ime su dobili od turske riječi gulaguz.


🍀🌹🍀🌹🍀10. GLAZBA🍀🌹🍀🌹🍀
Skoro svi gradovi u kapetanija imali su mehtere ili svirače. Od muzičkih instrumenata imali su: ahenkahen, rog, boriju, trempe i čampare. Glavno sviralo je bio bubanj (talambas), koji se koristio za čitanje objava. Evlijačelebija 1860.g u Pruscu je zabilježio o udaranju u bubanj da se skupi stanovništvo i saopšte neke vijesti.
🍀🌹🍀🌹🍀11. ODIJELO🍀🌹🍀🌹🍀
Ne postoje spisi o opisu odjela kapetana i raje. Mada su se kapetani nosili kao bolje stojeći gradjani. U počiteljskoj kapetaniji je bolje opisano.🍀🌹🍀🌹🍀12. KANCELARIJA🍀🌹🍀🌹🍀
Svaka kapetanija i aganluk imali su po jednog pisara koji je poznavao turski i arapski jezik i pismo. Svi kapetani su govorili i pisali „bosančicom“ pa je bio neophodan pisar, mada je bilo kapetana koji su znali i arapski. Kancelarije su imale svoju administraciju, delovodnik, spisak raje. spisak vojnika. Izdavale su pasoše za odlazak u Stambol i Austriju. Arhiva je strogo čuvana zbog evidencije i kontrole od strane vezura.Kancelarija je pisala pisma od kapetana, koje je slao porti, veziru i drugim kapetanima. Arhivu su kontrolisale vezirovi službenici bujrudlije. Svake treće godine dolazili su kontrolori iz stambola i sa njima neimari da pregledaju fizičko stanje grada i utvrde.
Kapetani su se dopisivali sa dubrovčanima i drugim okolnim uglednim ljudima. O tome je sačuvana gradja u franjevačkim samostanima. (Fojnica). Korespodencija je obavljana bosančicom, a ima i spisa na latinici.
Svi službeni akti su nosili potpis kapetan i overen muhur kapetana. npr „kapundani kal,aj krupa“🍀🌹🍀🌹🍀13. PRAVO NASLJEDSTVA NA SLUŽBU🍀🌹🍀🌹🍀
Ovo pravo je dugo korišćeno i dobilo je pravo gradjanstva ili „običajno pravo“ i negde se koristilo po dvesta trista godina. To je obilježje feudalizma. Neki su se toliko bili oteli, da ni sam Stambol nije mogao da im ukine ovo pravo.
U nekim krajevima sreću se neka prezimena koja podsjećaju na nazive zapovjednika.
Prezimena: Kapetanović, Ćehaja-Ćehajić, dizdar-Dizdarević, Topčagić, Azapagić, Jerlagić, Đonlagić, Odobašić, Buljubašić i Bajraktarević. Odobašići, Buljubašići i Bajraktarevići, mogu biti janjičarskog porijekla.
Oko 200 g vršili su službu kapetani Beširevići a da nisu uzeli prezime Kapetanović. Kapetani koji su ponikli iz nižih slojeva su: Atlagići, Ljubinčići, Firdusi, Kulenovići, Badnjevići, Šarići, Cerići i Rizvanbegovići.
Iako je padom Bosne pod Turke, nestalo feudalne hrvatske gospode, gradovi su postali državna svojina i država ih je popravljala i održavala. Međutim grad Ostrožac na Uni su držali Beširevići, koji su ga „prisvojili, i 1878 g. nakon berlinskog kongresa Beširevići su dobili pravo vlasništva nad gradom Ostrožac i o tome imaju pismenu potvdu. Međutim Mehmed beg ostrožački je 1900g je prodao Ostrožac Lotaru Berkasu, u čijem je vlasništvu ostao sve do 1945.g.
Nasledno pravo kapetana i njihovih porodica bilo je toliko jako da čak ni austrougarska vojska 1878.g nije mogla uzeti ni jedan utvrdjeni grad kao vojni objekat već su u njima nastavili da žive kapetani sa svojim porodicama.
Srpski patrijarh Vasilije Brkić je 1771. g. je pisao u portu da se zvanje kapetana ne stiče zaslugama nego po nasljedstvu. Isto takvo nasljedstvo postoji i u nižim činovima. Veliki paša ili guverner imao je male ili nikakve ovlasti da sredi stanje oko nasledja službi i činova. Kad su ukinute kapetanije, kapetani i njihova horda nisu hteli ni da čuju da su kapetanije ukinute pa su kapetani iz ostrovičke kapetanije poslali u Stambol deputaciju da se raspita o tome.

Nasljedno pravo u službi učinilo je od kapetana jednu vrstu vojničkog „plemstva“.🍀🌹🌺🍀🌺🌹🍀UZURPACIJE KAPETANIJA🍀🌺🌹🍀 🌺🍀
Dešavalo se, da se neko izvan nasljednog prava domogne berata (još i za života kapetana) i proglasi sebe kapetanom. Čak se dešavalo da se to desi i posle smrti kapetana. To je način zaobilaznog proglašenja kapetanom.

Prva ovakva uzurpacija desila se u Bihaću 1631.g. Zato je bihaćki kapetan otišao u Portu i dokazao da je on pravi kapetan i da mu pripada zijamet, da su od dolaska Turaka u Bihać, njegov otac i djed bili osnivači kapetanije. U aprilu 1632.g kapetan je dobio novi berat i sa njim se vratio u Bihać. Dok je kapetan bio u Porti za njim je stigao izveštaj bihaćkog sandžakbega koji je potvrdio kapetanove izjave ( videti u bihaćkoj kapetaniji šta se tada izdešavalo, neredi i dr).
Jedan arnautin uzurpirao je krupsku kapetaniju starim plemićima Badnjevićima negde u prvoj polovini 18.st. On i njegovi potomci ostali su na tim položajima sve do kraja ove institucije. I Stolački Šarići, na isti način su došli na vlast u Vidoškoj kapetaniji.
🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🍀
Фотографија корисника Vesna Mihajlovic
🌹6. DEO🌹GRADIŠKA KAPETANIJA (Kapetanije 16 i 17 stoljeća)

Bosanska Gradiška se zvala i berbir. Turci su je zauzeli 1537.g Prvo je pripadala Kobaškom a od kraja 16.st. banjalučkom kadiluku. Gradiška je bila polazna tačka za četovanje i pljačkanje (šajkama) po Savi i Zni. Ibrahim aga, zapovjednik šajkaša učestvovao je u osvajanju Bihaća 1592.g. Gradiški kapetan je učestvovao u sisačkom boju 1593.g sa 1.000 momaka.

1617.g sa 13 šajki i 83 vojnika gradiški kapetan je izvršio napad na Grad Ivanić.
Prvi podatak o kapetanu iz gradiške potiče iz 1558.g . Dana 8.7.1858.g pisao je Petar Erdelji kasniji ban a iz grada Zeline u turopolju kako je u čazmu došlo 5.000 turaka. Ovu vojsku predvodio je džafer-beg najstariji sin kliškog sandžakbega malkoč-bega KARAOSMANOVIĆ. ON JE RATOVAO PO CIJELOJ SLAVONIJI I NA KRAJU JE POGINUO U ĆAZMI.
Septembra 1560.g odnesen je do BanjaLuke i pokopan kod Hasan-pašinog turbeta. To je bio prvi kapetan i uopšte prvi poznati bosanski kapetan i po tome je gradiška poznata kao prva kapetanija.

Nakon smrti kapetana Džafer bega, njegov otac Malkoč je htio da na njegovo mjesto postavi svog drugog sina Huseina. 1593 je jedan gradiški kapetan učestvovao u napadu na Sisak ali se ne zna da li je to bio Husein.
Evlija Čelebija je 1660.g zapisao, da se kapetan u gradiškoj oslovljava i sa dizdar.
Poznato je da su kao kapetani postojali: Džafer-aga, Muhamed beg, Džino, Ibrahim.beg i Salih-beg.
Austrijanci su 1717.g zauzeli Gradišku i držali je do 1737.g sve do požarevačkog mira, tačnije posle beogradskog mira 1739.g. Gradiška je ponovo pripala Turskoj.
Najpoznatiji kapetan Gradiške bio je Džino Kapetanović kojeg je na to mesto postavio vezir ali-paša Hekim-oglu.
Za vrijeme Ibrahim bega tj. 1767.g u gradiškoj je izgrajden grad od kamena. 18. 4. 1769 krenuo je gradišćanski kapetan Džino na Rusiju. Ibrahim beg-džino umro je u Gradiškoj nepoznatog datuma. Njegova supruga Ajša umrla je 1783/4 godine isto u Gradiškoj. Ajka je majka Salih kapetana. Salih je nakon očeve smrti bio maloletan (džino) pa je kapetanijom upravljao zamenik Džinin. U to vreme austrijanci po treći put zauzimaju Gradišku 29.07.1781.g i držali je do 1797.g.
Godine 1808 dolazi do pobune u Banja Luci i do ubistva banjalučkog kapetana. Tad je Salih beg obilazio sela oko Gradiške i umirivao stanovništvo. Ujedno je primio 19 srpskih porodica protjeranih iz Banja Luke.
Salih beg je umro u Banja Luci 1836.g u progonstvu, jer se iz nepoznatih razloga stanovništvo pobunilo protiv Salih bega. Postoji papir, ševal iz 1836.g. gde se Salih beg spominje kao dužnik.
Od gradiških dizdara poznati su: Jusuf-aga 1744.g i Mehmed-aga 1806 i Osman 1815.god.
🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🌹🍀🌹🍀🌹🌹🍀🌹🍀
Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

🌹7. DEO🌹- JASENOVAČKA KAPETANIJA

Jasenovcem se zvao grad u blizini ušća rijeke Une u rijeku Savu, tačnije u današnjem selu Donja Gradina te i danas postoje ostaci tog grada.
Do grada je bla mala varoš, s centrom koji se i sada zove čaršiia.
U Memibegovićevom opisu Bosne iz 1624.g čitamo da je Jasenovac obzidan grad s malo tvrdjave i da u njemu ima 30 kuća i 40 vojnika. Godine 1660. prošao je kroz Jaesnovac Evlija Čelebija. On veli da je to grad četvrtast, da leži kraj Save, da ima dizdara i 150 vojnika, 40-50 slabih kuća, kulu za municiju i kulu za bubnjara, ambar za pšenicu, te da se tu Una salijeva u Savu.
Grad ili kaštel Jasenovac spominje se prvi put 1536.g Tada je bio u vlasništvu plemića Svetačkih. Ne zna se da li su ga oni podigli ili dobili. Zbog sutoka dviju rijeka smatrao se sa strategijskog stanovišta najznatnijim (najpoznatijim gradom i usporedjivali su ga, kaže Klaić, sa istim Beogradom.
Kada je Husrev beg 1536.g zauzeo Požešku županiju pao je i Jasenovac u Turske ruke. Austrija i Hrvatska su preduzimale niz mjera da se Jasenovac povrati, ali bez uspjeha.
Delegati Hrvatskih i Slavonskih staleža, predlagali su medju ostalim, kralju Ferdinandu u studenom 1537.g neka svim silama nastoji zapriječiti Turcima utvrdjenje Jasenovac, jer ako se to ne učini propašće cijela Hrvatska i Slavonija uz Unu i Savu.
Jasenovac je kao utvrda najverovatnije nestao za prvog rata Karla VI s Turcima 1716-1718.g.
Po Memićbegovićevom opisu bosanskog elajeta iz 16214.g znamo da je u Jasenovcu bilo 40 vojnika i, prema tome, tada ne bi moglo biti sjedište kapetana, a ni Evlija Čelebija ga ne spominje. Ali je 1660.g u Jasenovcu bilo 150 vojnika. Uz dva meni poznata izvora izmedju Abaza-Mehmed paše od 6. ševala 1038.g (3.3.1629) spominje se medju drugim krajiškim kapetanima i kapetan Jasenovca.
Neki Ibrahim-aga bio je Jasenovački kapetan nepoznate godine. On je potpisan na jednoj molbi kao trgovac i bivši kapetan Jasenovca. Kako je ta molba napisana 1647.g ili malo ranije koju godinu, to je i Ibrahim-aga bio Jasenovački kapetan izmedju 1629 i 1647.g.
Iz pisama raznih zapoovjednika bosanske i hrvatske Krajine znamo da su u jasenovačkoj posadi bili izmedju 1678 i 1629 godine odobaša Mustafa Selmanović, odobaša Husein Horvaćanin i barjaktar Švrakić.
to be contiuded dubička kapetanija.
🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🌹🍀🌹🍀🌹🌹🍀🌹

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic
🌹8. DEO🌹 – DUBIČKA KAPETANIJA

Dubička kapetanija prostirala se u donjem toku rijeke Une. Graničila se sa Hrvatskom, gradiškom i kostajničkom kapetanijom. Sjedište kapetana je bilo u Dubici. Do pada Kostajnice pod Austriju 1687.g ova kapetanija je bila u sastavu kostajničkog kadiluka a iz toga kadiluku kostajničke bekije sa sjedištem kadijen u Kozarcu. Kapetani Dubice u 18.st. bili su Šerići iz Dubice a iza 1739 Cerići iz Novog. Dubica kao sjedište kapetanije pominje se prvi put 1611.g i ulazi u red najstarijih kapetanija.
Dubica se prvi put spominje 1258.g Jedno vrijeme je bila i sjedište županije. Turci su zauzeli grad 1538.g (149 g posle kosovske bitke). Za vrijeme turske uprave tri puta je padala u austrijske ruke i to: u velikom ratu, u prvom ratu Karla IV i u dubičkom ratu. Godine 1687. austrijanci su zauzeli Dubicu. Truci je napadoše 1690 i zauzeše. 1692.g ali je već slijedeće godine ponovo izgubiše. Od 1693 do 1701.g ostala je u austrijskoj vlasti.
Pod austijskom vlašću bila je Dubica i od kolovoza 1716 do 1741 i od 26. 08. 1788.g do 1791.g odnosno 1796.g. Prema tome od 1687 do 1796 bila je Dubica 47g pod Austrijom.
Tvrdjavom u dubici je zapovjedao dizdar, a kapetani su bili Šerići i Cerići kako je već rečeno..
Poznati kapetani od Šerića u Dubici su bili Mustafa-aga, ali beg, mustaj-beg.
Izmedju Dubice i sisačkog kraja cvjetala je trgovina na „vire“, „vire lje“ što znači riječ, tvrda riječ (časna riječ). Medjutim sa sisačke strane neki Petar koskar ili kockar zaustavljao je blago (stoka) koje je bilo „na viri“. Dubičani za protiv vezu uzmu sve „sužnje skobodare“ i zatvore ih u kulu „bez obzira na viru“ (vjeru, veru). Mustaj-beg dubički se javi Tomašu Augustinčiću, zagrebačkom kaoniku i sisačkom kapetanu. Mustaj-beg se kune muhamedovom virom da se nijedan sužanj neće pustiti dok koskar ne vrati oteto blago.
Od požarevačkog do beogradskog mira Dubica je (1739), se ne spominje u nekim spisima, Isto tako i Kobaš, Gradiška i Kostajnica jer su bili pod austrijskom okupacijom.
Za to vrijeme kapetan gradiške je sjedio u Banja Luci a kapetan Kobaša u Kotoru (kotor-varoš). za dubičkog nema podataka. Zna se da su dubičani u tom vremenu živjeli u Trnu kod Banja Luke.
Poslije beogradskog mira od Šerića ostali su poznati odobaše Ibrahim Sajtović, Hasan Čirkinagić, Osman Kestić i Ahmed Gluhić barjaktar.
– Cerići kao kapetani. Prvi Cerići kao kapetani sreću se 1717.g u Novom. U Dubici je prvi kapetan bio Omer.
Postoji pismeno saznanje da je 24. 8. 1742.g u Kostajnicu došla komisija iz Zagreba na čelu sa Jurajem Branjugom da bi Turskoj predali adu zvanu struga ili struge pokraj Gradiške i radi razmjene sužnjeva. S turske strane u komisiji su bili kapetan Omer iz Dubice i Džafer iz Novog. Kapetan Omer je umro u Dubici i sahranjen je na mezarju Seferovića. Zamjenio ga je kapetan Bahtijar Alija. (1775).
Džafer kapetan, je bio ranjen za vrijeme dubičkog rata u pleća. Bio je oženjen iz Ključa od familije Filipovića. umro je 1818.g. u Dubici gde je i sahranjen na beširevića mezarlucima. Gdje je on ukopan, to je zemljište Džafer beg kupio za groblje i prvi je ukopan na tom mjestu. On zavakufio to zemljište koje je kasnije pripalo gradskoj džamiji. I dan danas stoji njegov nišan na tom gorblju.
Po simnschenovoj listi Džafer beg je bio brat novskog kapetana Mustaj bega Cerića. To su još 1931. pamtili dubički Cerići. Bio je oženjen iz Begovića iz Dervente. Za vrijeme Mehmed bega Cerića održan je u Dubici 17.safera 1246.g (19.08.1830) sastanak turskih i austrijskih delegata i napisan sened. Sened je napisan zbog obostranih kršenja graničnih pravila.
Na ovom sastanku je dopunjena tačka 7. beogradskog ugovora koji kaže da rijeka Sava i Una dijele Austriju i Tursku, s tim što su oni u ovu tačku unijeli „da se ne dopušta obostrani prijelaz rijeke Save i Une u većoj udaljenosti od 12 sati hoda.“ Sened je potpisalo šesnaest dubičana i to:

– Mehmed džebedžija, Osman drugi faris, Ahmed četvrti faris, Džafer drugi tobdžija, Mehmed četvrti faris, Salih II musthafiz, Mustafa dizdar, Mehmed sadašnji kapetan, Mustafa odobaša, Mehmed odobaša, Mehmed alemdar, Osman alemdar, Alija ćehaja, Mustafa ćehaja, Husein-hodžaćehaja, Hasan prvi faris dubičke tvrdjave.
– svjedoci su:
– Ismailefendija, komisar za pitanje Krajina,

– Husein hajrli ispred šerijatskog suda iz stare Ostrovice,
– njegova ekselencija Ahmed Sejid-beg efendi, bivši ćehaja
bosanskog defterada.
– Mustaj beg efendi, sadašnji timar bosanskog ejaleta.
– Ismail-aga, travnički islam zabit.

U ime austrije su potpisali:

Gen. Rukavina beg. sadašnji banski general.
Huszar beg savjetnik ili podsekretar u vanjskim poslovima aust. vlade.
Atanasković beg tajnik i tumač zagrebačkog gnerala.
Godine 1846. išao je Mehmed beg na hadž i od tada je poznatiji pod imenom Hadži beg. umro je 1869.g.

Kao i drugi kapetani npr. Fidahići iz Zvornika i Gradaščević iz Gradačca (Husein kapetan) i Mehmed je pristao uz Abdurahim pašu koji je 1827 satro bosanske janjičare.
Hadži Mehmed beg ostavio je jedan vakuf i prihod odredio za službenike dviju dubičkih džamija.
Od dubičkih dizdara poznati su mi po imenu HADŽI-MEHMED AGA, UMRO U SARAJEVU 1801) I DŽAFER AGA(1813) I HADŽI-SELIM AGA (1827).dubički zapovjednici i vojnici primali su svoje plaće iz raznih državnih prihoda u bosnskom pašaluku. Što se zna njihov su odžakluk bili 1814 tuzlanska slana vrela, željezni majdan jelač i prihodi od stoke. Zatim su primali jedan dio svoje plaće iz carigrada (1805).
Očuvala se jedna potvrda dubičkog kapetana Mustafe i age Mehmeda, Osmana, Ahmeda i bajraktara Mustafe od 1239 (1823) da su primili svoje plaće od Salih-age kaukčije, sarajevskog trgovca, kao i zakupnika nekih državnih prihoda.
to be continuited kostajnička kapetanija.
🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🌹🍀🌹🍀

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic
🌹9. DEO🌹 – KOSTAJNIČKA KAPETANIJA
(pala pod tursku vlast 167.g posle kosovskog boja).
Današnja Banijska kostajnica na levoj obali rijeke Une bila je u turskoj vlasti od 1556 do 1689.

Ova kapetanija je bila sjedište dizdara, kapetana i kadija kostajničkog kadiluka,
U kostajnici je 1577.g bilo 400 konjanika, 200 pješaka, i 50 martoloza. Iz jednog ne datiranog pisma utvrdjeno je da je po plaće (plate) vojnika u Sarajevo otišao barjaktar Mustafa Avkalović, što znači da im je odžakluk bio u Sarajevu. Ovaj posao je obavio za mjesec dana.
Pored redovne vojske iz grada, pa kapetanijske vojske u Kostajnici je 2669.g. zabilježen i veliki broj pošalija i tatara koji su pripadali konjici.
Policajno administrativne poslove 1567.g obavljao je kostajnički vojvoda Jusuf. Vojvoda je jednim pismom upućenim Krištofu Mikuliću u Sisak i ostaloj zagrebačkoj gospodi, tražio susret šta da odluče o jednom sužnju u Kostajnici.
Evlija Čelebija koji je ophodio Kostajnicu, napisao je da je grad sazidao Zrinović (Zrinski ??) uz pomoć ugarskog kralja Ferdinanda (1660). Gradom je upravljao dizdar.

Prvi po imenu poznati kostajnički kapetan bio je :
Omer-aga. On se spominje 1637.g u onoj poznatoj trci krajišnika oko zarobljenog Petra Jankovića, sina kapetana Križanić grada, Gašpara Jankovića.
Drugi po imenu poznati kapetan bio je:
Ali-beg. Spomen mu je ostao u dva pisma što ih je pisao Mikloušu Erdedu, velikom kapetanu Petrinje, povodom jednog paripa (konj), zatim daje vjeru da se njegovim ljudima neće ništa dogoditi i govoriti o nekoj pošiljci novca.
Kostajnički kapetani napadali su fratre i otimali im lemozinu (napojnicu). To je s fratarske strane prijavljeno bosanskom veziru Mehmed paši Vuči i ovaj iz 1638 uzdao je bujrudliju kojom je to zabranjuje..

Iz pisama.

Oko otkupa sužnjeva najviše se spominju ćehaje: Muharem oko 1648, fazli 1684, Šaban Momković 1655, Durmiš 1669, i Muharem 1688.g.
Odobaše: Redžep Momković brat ćehaje Šabana 1650, hadži Šaban 1655, Bećir 1655, bajraktar Mustafa Avkalović, age bez oznake džemata: Hasan aga Čekić i Mustafa-aga (1703) koji je po svoj prilici tada bio nastanjen u Bužimu..
Iz istih izvora saznajemo da su bili kostajnički dizdari (grada) Hasan-aga (1600) i Omer-aga 1655..
Nakon pada Kostajnice pod ugarsku vlast zapovijednici i vojnici koji su preživjeli borbu rasporedjeni su po drugim gradovima krajine a najviše u Kozarcu gde je ustrojena nova kapetanija. Porodice Čekića su još pronadjene u Sanskom Mostu.
🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹🌹🍀🍀🍀🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic
🌹10.DEO🌹– NOVSKA KAPETANIJA (Bos. Novi ili Novi grad. 166 g od kosovske bitke pao pod tursku vlast).

Ime je dobila po gradu Novom na ušću reke Sane u rijeku Unu. To je peta po redu kapetanija niz Unu, a spominje se prvi put oko 1624.g. Ova je kapetanija ležala na teritporiji kostajničkog kadiluka a graničila se sa kostajničkom, krupskom, kamengradskom, od sredina 18.st. i sa prijedorskom kapetanijom.
Novi i Kostajnica prvi su gradovi u pounju koje su Turci zauzeli. goodine 1577 bila je ovde plaćenička posada od 200 pješaka i isto toliko konjanika. Tad je zapovjednik u Novom bio Veličan-aga. On je 1576.g sa kostajničkim vojvodom prodro do stenjičnjaka.
Godine 1788 bio je u Novom 591 nefer i zabit. Taj je broj nakon 1795.g po prijedlogu bosanskog vezira, povišen na 928, s dnevnom plaćom od 11.595 akči. Plaće su tekle iz državnih prihoda kao i drugdje, ali o odžakluku nemam podataka. Znam samo da je jedan dio posade 1785 godine primio 616 groša iz džizije Pljevlja i Prijepolje, a godine 1228 (1814) od džizije u Višegradu. Jedan dio zaostale plaće tražio je kapetan Mustafa početkom safera 1230(1815) od bosanskog deftedara.
Novi, koji je jjedini grad u kapetaniji, spominje se prvi put 1280g. Grad je pripadao knezovima Blagajskim. Početkom 16. stoleća došao je u vlast Nikole Zrinskog. Turci su ga zauzeli 1557.
Karlovačkim i svištovskim mirom Novi je predat porti ali je austrija odugovlačila sa predajom grada.
Mula Mustafa Bašeskija kao turski hroničar zabilježio je da je Novi pao pod austrijance 30 dana pre mitrova dne.

O ovome ima i pjesma:
..knjigu piše laudon generale,
knjigu šalje Novom bijelome,
a nanruke Cerić kapetanu:
„oj komšija, Cerić kapetane
pošaljider mi od Novoga ključe
da ne trošim praha i olova
i ne rušim grada od kamena,
i ne kvarim mjesta gospodarskoga,
Ne cvijelim po gradu sirota.“
General Laundon, stolovao u Gospiću i Beogradu.

Godine 1717 odbranio se Novi od navale bana Draškovića.
Tada je Novi bio od drveta, jer su stari grad razorili austrijanci 1691-1703.g.
Uvidjevši strateški položaj Novog grada, kapetani zamoliše portu da im odobri sredstva da se sagradi kameni grad i to se učini 1726.g. grad je imao pet spratova na kuli od tesanog kamena na prostoru od 18,051 četvorni aršin. Grad je popravljan i dogradjivan 1766 i 1783.g. Pri pregledu bosanskih gradova 1828.g našlo je povjerenstvo Novi Grad u dobrom stanju. Porušen je nakon 1878.g kao nepotreban i kao smetnja razvoju varoši.
Kapetani Novog grada do kraja 17. stoljeća bili su ČAČILOVIĆI, A ONDA CERIĆI.
Džafer beg je prvi poznati kapetan po imenu. Spominje se u hudđžetu od 11. redžepa 1043.g (11.1.1634) o kupnji čifluka od deset baština u selu malkoči (kostajnički kadiluk), što je naslijedila Mejra od oca Ferhat-bega i za 200 esedi groša prodala Novskom kašetanu Džafer-begu. Ovaj čifluk se graničio sa Gakonom, zjametom Donji Bisam i Sanom rijekom.
Sulejman aga Čačilović se u porazu u velikom ratu povukao u stari majdan. Kad je pao i stari mjjdan povukao se u dubinu Bosne. Sin mu je nepoznatog imena pao u sužanjstvo pa se iz jednog pisma vidi da je Džafer beg molio grofa Petra Kegleviča da mu oslobodi sina.
Keglevič je bio zapovjednik Pounja i Kostajnice ( 1694-1702) Neki vojvoda Filip je bio pobratim sa Sulejman agom a ovaj je posredovao izmedju njih oko razmjene sužnjeva.
Prije 30.04..1708 bili su sledeći kapetani Novski:
– Ibrahim aga, Alijin sin. (po nekim spisima Cerići su bili slavonski plemići, koji su prešli u Bosnu sve do donjeg Vakufa da bi kasnije došli u Novi, gde su bili kapetani. Kasnije su postali i kapetani starog majdana. Prvi kapetan od Cerića u Novom bio je:
-Alaj-beg Cerić. on je 1717, odbio od Novog vojsku grofa Draškovića. Drašković je tada zauzeo sve kapetinije do Beograda osim Novog.
Džafer kapetan je bio na kapetanskom položaju 1730 i njegov se muhur nalazi na poznatom mostarskom mahzaru. Ubijen je u jezeru kod Jajaca 1746 po nalogu vezira na prijevaru. Pozvan je u Jajce ali kod jezera ga stiže glasnik koji mu reče da sačeka. (Rujan 1746) (čohadar i pašina buruntija) te ga na čardaku ubiše iz pušaka dok je pio kafu. Kapetan je pao smrtno ranjen. Zatim su mu odsjekli glavu i odnijeli veziru u Jajce. Pričalo se da su mu glavu odsjekli bosanski-krajiški velikaši u saradnji sa Marijom Terezijom.

Nasljednici Džafer bega bili su:
– Derviš-Husein beg, Bahtijar Mehmed, Mustaj beg Begović (nije iz porodice Cerića), Mehmed beg, koji je s dijelom svoje posade učestvovao u bitki kod Mišara 1806.g. (bio je uz pomirljivu struju koju je predvodio Sinan-paša Sijerčić i njegov sin bosanski alaj-beg.
godone 1811-18 bio je novski kapetan mustaj beg Cerić. Brat novskog kapetana džafer-bega.
Mehmed beg je kao zulumčar smaknut 1821.g u Travniku s ostalim bosanskim kapetanima. Njega ne spominje narodna pjesma o džemaludin-pašinoj sječi bosanskih kapetana 1821.g.
Njegov sin Husein je poslednji Novski kapetan (1821-1835).
Husein kapetan je bio pristaša pokreta, kome je bio na čelu njegov imenjak Husein kapetan Gradaščević, a nakon njjegovog sloma on je nešto kasnije dočekao kod Banjaluke vojsku kara-Mahmut pašinu i doživeo težak poraz. Iza ukinuća kapetanija 1835.g živio je Husein beg u Novom. Izmedju 1843 i 1851.g sa puncem, Krupa kapetanom držao je pod zakupom carinu na Uni i Savi (vidi krupska kapetanija). I njega je 1851.g. internirao Omer paša Latas. Ta je internacija bila kratka i Husein -beg je opet došao u Novi, gde je i umro 1855.g. i pokopan na groblju u Jablanici.
Iza njega su ostala tri sina:
– Ali-beg, Mustaj-beg, Džafer-beg i kći Vasvija.
Dažferbeg je jedini iz braka sa nekom ženom iz Travnika, dok su ostala djeca sa ženom iz Krupića. Njegovi potomci su današnji Kapetanovići.

Cerić-kapetane i kapetane od Novog spominju naše junačke pjesme. Prema tim pjesmama, kod Cerića konače junaci kad putuju sa Krajine. Zapisana je i jedna lijepa pjesma o ženidbi novskog kapetana. U raznim ispravama spominju se ove novske age:
Godina 1706. Ibrahima, aga sin Sulejman-agin kao topčaga, Alija aga sin Abdulahagin, kao musthafiz, Mehmed sin Mustafin kao azbanski-aga i Mehmed sin Arslanov kao konjički aga.
Godine 1752. Mahmud-aga Cerić, Ibrahima aga Delić, ćehaja Halil Džankić, Mustafa Hrnjica, Bajraktar Husein, Salih Rakan, Ćehaja Mešin, Fazlija Kovačević i Mehmed-aga Ago.
Godine 1796, Mehmed bahtijar aga. Novski dizdari: Arslan-aga (1693) i Halil-aga (1737).
🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹🌹🍀🍀🍀🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

🌹11. DEO🌹 – GVOZDANJSKA KAPETANIJA (pala pod tursku vlast 189g od kosovskog boja).
 
Iznad današnjeg sela Gvozdanjskog, što leži uz cestu Novi-Dvor-Glina, stoje razvaline nekadašnjeg grada, istog imena na brijegu što se diže iznad ovog sela. Taj se grad prvi put pominje 1448.g a pripadao je Zrinskim, kao i okolni rudnici gvoždja, olova, srebra i mjedi. U Gvozdanskom su Zrinski imali i kovnicu srebrenog novca. Ovaj grad je zauzet 1578 od strane Ferha-bega Sokolovića. Grad je pao kad je izginula cijela posada. U Turskoj vlasti je ostao do iza 1635.g. Kapetan Gvozdanskog bio je: Ahmed-aga Velentankić, nepoznate godine. O njemu i ovom gradu postoje četri ne datirana pismena. Ta pismena govore o razmeni sužnjeva koji su bili u zarobljeništvu kod letovaničkog porkubala Vuksana. Jedan od četri nevoljnika bio je neki Halil, a drugi se zvao Alija Kozloderović. Za Aliju je jamčio ovaj kapetan Vuksan. Kapetan je jamčio i za Halila i čini se da je bio pušten na slobodu jer je Veletanlić molio Vuksana da se strpi s otkupom Halila, a onda javlja Vuksanu kako mu se Halil iznevjerio.
🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹🌹🍀🍀🍀🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹
🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹🌹🍀🍀🍀🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹
🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹🌹🍀🍀🍀🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

🌺12. DEO – KRUPSKA KAPETANIJA🌺

Iz jednog fermana od 2.9.1265.g (5.5.1791) vidi se da se Krupska kapetanija sastojala od gradova, Krupe, Otoke, Bužima, Jezerskog, Vrnograča i Todorova.

 
Zapremala je jedan dio teritorije Kamengradskog kadiluka, a od 1851 taj teritorij postao je samostalan kadiluk. Graničila se s Hrvatskom i kapetanijama Ostrožačkom, Bihaćkom, Kamengradskom, Novskom i kasnije s Prijedorskom.
Krupu su Turci zauzeli 1565 g. i tu odmah postavili posebnog zapovjednika u čast kapetana, a kasnije katkad i Sandžaka. Glavari Krupe zvali su se sadžaci, dok nije oosvojen i Ostrožac (1578) a kasnije i Bihać, ali kapetani ostadoše u Krupi i nadalje. Prema tome krupska je kapetanija osnovana 1565.g i spada u red prvih kapeanija koje su Turci osnovali. U Krupi je zametak i kasnijeg Bihaćkog sandžaka.
Što se zna, prvi kapetani u Krupi su bili iz porodice Badnjevića ili Badnjakovića, a onda Aranutovići kasnije prozvani Krupići.
sjedište kapetanije je prvo bilo u Krupi, pa u Bužimu, pa ponovo u Krupi.
 
Turci su odmah obnovili Krupu zarad prodiranja u Hrvatsku a posebno na Bihać. Do pada Bišća 1592.g. (203 g posle kosova), pored grada Kamengrada Krupa je bila glavno stajalište vojske. Godine 1580. Krupljani su prodrli do Karlovca i vratili se sa bogatim plenom, a sledeće godine vratili su Karlovčani šilo za ognjilo, popalili su Krupu i Novi. 1577.g posada u Krupi je imala 300 konjanika i 400 pješaka.
Hrvatski pisac Lopašić navodi da je krupski sandžak-beg Hidris-beg Karačović bio goropadan u bitci kod Slunja gde se borio protiv bana Tome Erdodeda..
Ime Karačoviću bi moglo biti Idris, ili Hidr a nikako Hidris.
Po Ratkaju, Badnjakovići su poislamljeni hrvatski plemići. O njihovom prezimenu zapisao je jedno predanje Milan Karanović, gde tvrdi da su Badnjevići poislamljeni plemići hrvati.
Godine 1627. bio je krupski dizdar Trhan-aga a spominju mu se braća Omer-aga i Safr-aga. (Biće ono Safer-aga, ne safr-aga). Godine 1641 spominje se u Bužimu Redžep-aga i Deli-baša Badnjaković.
Godine 1694. zapovjednik bile Stine (Stijene) i Krupe je Ramadan-aga, a oko iste godine imali su svoj odžak (kuriju) u Buševiću kod Otoke Alaga i Ćor-aga Badnjević koji je tada spalila Banska vojska. Osima kapetana iz iste porodice, bili su dizdari Krupe. Tu je službu vršio 1638.g već spomenuti redžep-aga, a kapetanksu Sulejman-aga. Nije rjetkost da kapetansku i dizdarsku službu vrše članovi iste porodice npr. Beširevići u ostrošcu, kulenovići u kulen vakufu. Jedan Badnjević bio je sandžak-beg u Bišću (Bihać) 1695.g i taj mu je položaj doneo titulu beg (mustaj-beg).
 
Na groblju u Krupi vidio sam 1934.g jedan upadno prevelik nišan, a na njemu piše da tu leži Mustafa Badnjaković (badan-zade) i da je umro 1177.g. (1763-64) u 18.st. kapetani su imali najviše zvanje Aga.

Prvi poznati po imenu bio je:
– Sulejman-aga Badnjaković. Za njega i njegovog brata Redžep agu, krupskog dizdara, kaže Frankopan tržački da su bili veliki neprijatelji kršćana. Frankopan u svome izvješću od 20.11.1641.g. navodi samo Redžep-agu i deli bašu Badnjakovića, dok Sulejman agu ne navodi pa postoji mišljenje da tada nije bio u životu.
Ne zna se ko je naslijedio Sulejman agu.
Oko godine 1692. krupski kapetan je bio:
– Džafer-beg. On je bio kapetan i za vreme velikog rata koji otpočeo opsadom Beča.
U ovom ratu je stradala i Krupa. Novljanski vojvoda Mihailo Vidaković popalio je i porobio Krupu i odveo mnogo sužnjeva. Godine 1692. razbio je svatove i četu koja je pratila svatove.
U ropstvo je pala mlada koja je bila kćerka Ali-bega iz Krupe, mladoženja i još jedna djevojka i 30 ljudi iz pratnje, pa sav čeiz.
Pri navali na krupu 1690 i 1691.g palo je u sužanjstvo više krupljana i držani su kod pukovnika baruna Ivana Andrije Makara i kod kapetana Novakovića zv. Vujica.
Dugo je trajala prepiska izmedju krupskih i bihaćkih velikaša sa „madžarim“ (katolička vojska) oko povratka sužnjeva.
Džafer-beg je izgleda bio poslednji krupski kapetan iz porodice Badnjevića.
Početkom 18.st. kao kapetanske javljaju se nove porodice, tako je jedan Arnaut koji je živio u Krupi samovlasno sebe proglasio kapeanom čim je umro Džafer beg-Badnjević. Arnaut je čak uspio da isposluje berat. Mora da je bio poznat čovjek čim je u tome uspio.
Godine 1730. Krupski kapetan je bio Omer. Bio je iz porodice Arnautovića, kasnije Krupića. spomen mu se sačuvao u mostarskom mahzaru. Posle Omera poznat je bio mustaj-beg arnautović,sigurno sin omerov. (1784) Mustaj beg je omemrov sin a i on je imao Omera a ovaj opet mustafu. Drugi mustaj-begov sin se zvao Husein i umro je u Krupi 1198 (1783). Do njega je pokopana Hatidža kći Mehmed-age Kulenovića-MahmutPašića, umrla 1193.g. (1779) i najverovatnije je da je to bila Huseinova majka..
Mustaj-beg je 1778.g zamjenio svoju zemlju u Polju kod Sanskog Mosta i jednu njivu kod Sanskog Mosta za zemlju-bašču i druge nekretnine na brdu u dugom polju što su pripadale Hadžić Huseinu i njegovim bratićima Alijii i Ibrahimu.
5.1.1791.g bio je kapetan:
– Omer beg Arnautović i to je zapisano u dubrovačkom arhivu a zapisao je u Travniku Jossef Mittessere. Bio je Mustaj-begov sin i imao je sina Mustafu koji je umro prije očeve smrti.
Ahmed-beg. Godine 1821 pogubio je Ali Dželaludin pašu u Travniku Krupu kapetana. Taj Krupa kapetan, bio je Ahmed-beg. Ime mu se sačuvalo u izveštaju konzula Simbschena od 8.1.1818.g.
Poslednji krupski kapetan je bio:
– Mehmed-beg Krupić-Aranutović, sin Derviš-begov. Ne znam da li je Derviš-beg bio kapetan kao ni to kada je Mehmed-beg postao kapetanom.
Ali on je na tom mestu bio goodine 1830. Na 13. rujna te godine održan je u Vrnograču sastanak turskih i austrijskih delegata povodom pograničnih pitanja i sastavljen sened na kome je potpisan i ovaj kapetan. Iz Krupe su potpisali još: Topčibaša-Mehmed, Mustafa-aga, Murat-beg, Ibrahim-beg, Osman-beg, Musthafiz Mustafa, i age Mehmed, Ahmed, Hasan i Mustafa. Iz Bužima: Ibrahima-aga, Musthafiz Mehmed, iz Otoke: age Alija i Hasan. Iz Todorova Musthafiz Husein i aga Salih i Selim. Iz Vrnograča Musthafiz Hasan i age Mehmed i Ibrahim. Povod ovom sastanku i senedu bili su učestali nemiri oko granice.
1831.godine desio se jedan dogadjaj u krupi o kojem se i danas priča (1931). U Krupi je živeo već spomenuti Ibrahim-beg, sin omer-kapetanov. Bio je zet dobro poznatog Hasan-age pećkog. U Krupi i cjeloj okolini veoma popularan. Jedan starac koji mi je o jemu pripovjedao 1943. reče da je bio duša od čovjeka. Njega kao svojega strica ubio je u sred bijela dana i nasred krupe krupski kapetan. Iz jednog austrijskog graničarskog izvora zna se da se to desilo 3.2.1831.g pravi razlog nije poznat.
Po jednoj verziji desilo se to posle svadje oko krupske kapetanije a po drugoj zbog velike popularnosti, pa se kapetan boja damu ibrahim-beg ne otme kapetaniju. Kapetan je pobirao neke državne prihode i nije ih slao državnoj blagajni pa je taj posao bio povjeren Ibrahim-begu. Kapetan je u Ibrahimu vido svog takmaca i uklonio ga..
vjest o ovom dogadjaju stigla je tastu Hasan-agi sigurno već slijedeći dan, jer je i Otočac tu vijest primio 5.3.1831.g. Sa svojim krajišnicima stigao je hasan-beg u krupu i popalio sve što je bilo kapetanovo. Hasan-aga je spalio i kapetanovo selo Dubovik. Požar je zahvatio isirotinjsku imovinu. Kapetan je pred hasan-agom umakao u Travnik. To se zbilo sve ptije 14.veljače 1831.g
Po vijstima što su stigle u Otočac 22 istog mjeseca popalio je hasan-beg 45 muslimanskih i 12 kršćanskih kuća.
Za mehmed-bega se zna da se oženio iz sarajeva. Žna mu se zvala Fatima kći spahije mustafe, stanovnik bakr-babine mahale. vjenčanje je obavljeno 5. šabana 1249.g (18.12.1833)
Zna se da je s kapetanima od Ostrošca i Petrovca digao bunu na krajini zbog ukidanja kapetanija te je bio poražen i s murat-begom beširevićem uhvaćen i u travnju 1837.g doveden u sarajevo. Iz sarajeva je orpremljen sa ostalim begovima u trapezund odakle se povratio tek 1843.g
Mehmed beg se vratio us voju krupu i tu je živio do 1850 do dolaska omer paše. S bivšim kapetanom od Novog ueo je u zakup sve carine od kostajnice do Rače. Bio je to unosan posao.
Istim poslom se bavio i mehmed-paša biščević. Sanjima se uortačio jevrejin Amaz kojeg su zvali mjenjač. I dalje je bio pritiv reformi da se ukidaju kapetanije pa je ponovo odvodjen u Sarajevo ali se smatrao slobodnjakom.
Po omer pašinom nalogu bio je 8.5.1851.g uhapšen i otpremljen u Travnik gde je i umro 15.6.1851. godine. Konzul atanacković je 21.8.1851. godine obavjestio svoju vladu u beču da je u travniku mnogo uhapšenih kapetana i medju njima kapetan ,,krupa,,
Krupska vojska je primala plaću od neretvankse mukate, dubrovačke skele, i početkom 19.v i od sarajevske voskarnice.
🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹🌹🍀🍀🍀🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

🌹
13. DEO🌹 – BIHAĆKA KAPETANIJE (pala pod tursku vlast 203 .g od kosovskog boja).
Turci su zauzeli Bihać ili Bišće 19.6.1592.g i odmah napravili sjedište bihaćkog sandžakata, kadiluka i kapetanije. Krajem 18.v. i prvim goodinama 19.v. u sastavu ove kapetanije bili su: gradovi: Bihać, Sokolac, Ripač, Brekovica, Izačić, Mutnik, Tržac i Jasenica. U svim ovim gradovima sjedili su age bihaćkog kapetana. Bihać, Ripač i Brekovica su imali svoje dizdare. Kako je prije upada turaka Bihać bio Hrvatska kapetanija, tako su Turci teritorijalno i funkcionalno produžili svoju vlast nad kapetanijom samo što su umjesto Josipa Lamberga hrvatskog kapetana postavili svog čoveka i svoje vojnike. Bihać je od tada bio glavna bosanska tvrdjava a tako je i bihaćki kapetan bio prima kapetan medju kapetanima bosanskog ajaleta. On je sjedio u ajanskom vijeću, na prvom mjestu na strani kapetana.
Koliko je iznosio broj nefera prvih godina u ovoj kapetaniji ne zna se. Taj je broj od zgode do zgode povećavan osnivanjem novih džemata. Oko 1830.g brojila je ova kapetanija 2.760 nefera i imala je manje od ostrožačke kapetanije (4.150). Cjela bihaćka krajina – Bihać, Ostrožac, Krupa i Ostrovica imala je 8.970 nefera.
Austrija je 4 puta nastojala da povrati Bihać i poslednji put je bio 1749 kad je cijeli grad izgorio ali nije zauzet.
Kroz 244. g opstanka bihaćke kapetanije (1592-1835) izmijenila su se 23 kapetana (toliko se zna).
Neki od kapetana nosili su titulu age, neki titulu bega, a bilo ih je i sa titulom paše. Kad je 1830.g ukinuta bihaćka kapetanija pripojena je bosanskom sandžaku. Bihaćki sandžak u okviru bosanskog sandžaka obuhvatao je: Biha, Cazin, Krupu, Sanski Most (Kamengrad).
Bihaćki vojnici su dobijali platu iz raznih izvora ali je zabeleženo da su dobijali od visočke i tešanjsko-maglajske džizije.
Mimo svih drugih kapetana bihaćki kapetan je uživao ispočetka jedan zijamet, ali i on je postao alufedžija prije 1708.g jer je taj zijamet bio te godine u vlasti Zaima koji nije bio kapetan, kako se to jasno vidi iz jednog berata što se čuva u orijentalnom institutu u Sarajevu.
Prvi bihaćki kapetan bio je neki:
– Murat-aga. Za ovu službu dobio je u Kliškom sandžaku u nahiji Blagaj zijamet od 20.580 akči. Taj se zijamet sastojao od osam časti a ležao je oko Ključa. Već 1632.g to se selo zvalo čifluk-murat.
U proljeće 1593.g krenuo je Murat aga sa 100 konjanika na prvočetovanje preko turske granice sve do Ogulina. U jesen sledeće godine napao je general Lenković na Bihać sa 1.000 vojnika. Noću 5. studenog udje Lenković u grad, pobiju stanovništvo, opljačkaju i popale grad. Izgleda da je tada i poginuo Murat-aga.
Murat agu je nasledio sin:
Mehmed-aga za čijeg je vremena 1602 krenulo drugo čečtovanje na Hrvatsku. Njegov naslednik je bio;
Ahmed kapetan.
Na nepoznat način uzurpiro je ovom kapetanu vlast izvjesni Derviš. Ahmed je lično otišao u Stambol da istjera pravdu te je dokazao da je njegov djed bio kapet i njegov babo (otac) bio kapetan a ujedno je za njim stiglo i pismeno izviješće iz Bihaća koje je potvrdilo njegove navodi. Izvješće je napisao bihaćki sandžak-beg Muhamed. Na osnovu toga je 1041 (5.4.1632) izdan ferman u kojem se Ahmedu vraća i kapetanija i zijamet i naredjuje se da se pretrpljena šteta naplati. na kapetanskoj stolici je bio do 1634.g. da li je povratio sve navedeno nije poznato.
Derviš aga- je najverovatnije onaj derviš što je uzrpirao kapetana Ahmeda. poginuo je u zavaljskom polju i to je Lopašić opisao. Derviš agu Hadurića, je naslijedio- Idriz aga Velagić.
On se prvi put u knjigama sreće 23.4.1635.g. Tog dana je bio u Banja Luci gdje je potpisao Hadži pervizoovu zakladnicu. Tad se potpisao bez prezimena što je bio običaj. ali je veštačenjem Vuka Frankopana od 2011.1641 saznajemo da se zvao Velagić. Ovo prezime dolazi u više junačkih pjesama koje pjevaju o čarkanju i četovnju po našoj krajini. Ovaj kapetan se spominje u dobro poznatoj aferi oko otkupa Petra Jankovića 1637,1638 i 1639.g
Idriz aga Velagić je kapetanovao do 1642.g a poginuo je zajedno sa sinom Aziz agom na pešćenom brdu. S njima je pao i Vinko Malogrudić bivši časnik iz Karlovca, koji je prebjegao u Tursku, primio islam i služio kao časnik u Bihaću.
Vuk Frankopan u svom izvješću kao četovodje koji su upadali u Hrvatsku:

– Idriz aga Velagić, Ibrahim aga-Čirkić iz Bihaća, Uzeir bajraktar i Kurt harambaša iz Izačića, Mumin i Mustafa Beširević iz Ostrošca, Muharem Harambaša iz Stine (Stijene), Redžep aga Badnjakovič iz Krupe, Husein aga Šeković i zastavnik Kličković iz Cazina, harambaša MUJO HRNJICA i brat mu, pa Kozličić Mustafa koji najčešće četuje iz Velike Kladuše, Ibrahim aga iz Todorova, Muhamed aga i brat mu iz Bužima, Dizdar Elezović iz Vrnograča, Bojičić sa Udbine, Derviš aga Filipović, Ahmed aga iz Bunića (Kurtić) Alaga Kurtagić i Kurt aga Zenković iz Ribnika. Idriz agu naslijedio je: Mustaj beg Hasumović od roda Lipovača. Bio je bihaćki kapetan od 1642.g do 1676.. Ovaj mustaj beg je imao imenjaka na Udbini pa su ih mješali u narodnim pjesmama. Lički mustaj beg je bio od Hurlakovića po majčinoj liniji. No 5.9.1656. bihaćki mustaj beg je poražen kod (kapetan) kod Križanić tornja i tu je i zarobljen. Zarobio ga je juraj frankopan (knez) i predao ga austrijskom grofu Herbardu Auerspergu, koji ga je oslobodio za veliku svotu novca. Evlija Čelelbija je u svom „sejahatnemu“ napisao da je on od strane Stambola poslat u Čakovec Nikoli Zrinskom (1660) da izbavi iz sužanjstva bihaćkog kapetana. Evlija ne spominje kapetanovo ime . Po Lopašiću i drugom Mustaj beg je bio sužanj Auersperga, a ne Zrinskog.

Dne 3.1.1676.g. Kapetanovu vojsku porazio je Krištof Delišumović a Mikulica Orišković mu je odsjekao glavu.. Ko je naslijedio Mustaj bega ne zna se. Osam godina posle njegove smrti počela je opsada Beča (1683)

Bihać je tri puta uzaludno napadan za vreme opsade Beča i to 1689. 1692, 1698. U to vreme se spominju tri kapetana: Osman aga Poprženović 1689, Ahmed beg 1691, i Tatar mustaj beg Idriz kapetanović 1696.g
Najveća navala na Bihać je bila 1698.g. 13.000 kršćana je napalo na Bihać koji se sa 3.000 branilaca odbranio.
-godine 1706 i 1707 oko Bišća se kretao Josip Vojinović, pouzdanik franje II Rakocija.
Derviš beg Ahmedbegović „kapetan bihaćki i zapovijednik sve bihaćke krajine“. kapetanovao je oko 1727.g. i 1741.g. kada je komadant like i krbave bio Josip Pučić, s kojim se derviš beg dopisivao.
Salih paša Kulinocić se kratko zadržao na ovome položaju jer je smaknut 13.6.1722, g. u Travniku po naredjenju Abdulah paše. navodno nije htio potpisati neki mahzar koji je sastavio ovaj vezir. Pokopan je kod jeni džamije u Travniku. Poslije kulenovića spominje Lopašić Ahmed Bega iz 1723.g koji je ostavio pismo u kojem moli karlovačkog generala da dopusti prilaz robe od Gospića do Bihaća. Godine 1727. bio je kapetan Bišća i sve bihaćke krajine Ahmed beg Jusufbegović.
Hadži Mehmed aga sin hadži smailov rodom iz Mostara bio je kapetan bihaćki. Ne postoje pismeni tragovi kako je mostarac dospio da bude kapetan u Bihaću. Po Lopašiću 1739 pa nadalje bili su bihaćki kapetani: Ibrahim paša, Ahmed, beg, Hasan beg Ibrahimpašić, Ibrahim beg džaferpašić, Derviš Ahmed beg.
Odžakluk bihaćkih nefera i aga bila je džizija -žSkolja, Custendila i Kruševca.
Rustem beg. njega nemci nazivaju vice beg, što znači da je bio zamjenik nekog malodobnog kapetana. Godine 1814. bili su sledeći kapetani; Mustaj beg Osmanbegović. nezna se iz koje je familije bio. Njegova kćerka Fatima je bila udata za nekog Cerića iz starog majdana, umrla je 1826 i pokopana u Brdarima. Na spomeniku stoji napisano da je bila kćerka bihaćkog kapetana Mustaj bega. Hasan beg sin Mustaj bega, nije poznato da je ovaj beg zasjeo uopšte u kapetansku stolicu u Bihaću. U kolovozu 1824. bio je bihaćki kapetan Mehmed beg Bišćević, kasnije poznat kao Mehmed paša. On je ujedno i poslednji bihački kapetan. Godine 1824. udruži se Bišćević Murat Bego sa Beširevićem i Hasnan agom pećkim i udare na Havalu i džisri-kebir. To se smatralo veleizdajom. Vezir Selim iz Travnika javio je na Stambolu. Bujrudlijom od 27.12.1239.g. kavio je (tugovao je) Selim siri paša da mu je stigao ferman i da on ide protiv buntovnika.(9.12.1824).Selim je zaveo red ali su Hasan beg i drugi, ostali na svojim mestima (Hasan pećki).
Za vreme Gradaščevićevog pokreta Bišćević je ostao na strani Porte. 1835. kod Tržca je napao austrijsku vojsku ali se vratio pobijedjen.
Nakon ukidanja kapetaninje u Bišću ostao je bišćanski musleim. Na tom položaju je ostao sve do 1851.g kada ga je skinuo Omer paša Latas i koji ga je sa većinom bihaćkih feudalaca proterao u Brusu.
U Brusi se oženio sa Almasom kćerkom isto proteranog feudalca iz Bihaća Mustafa-paše. 1856. dozvoljeno mu je da se vrati u Bosnu. Vratio se u Sarajevo gde je umro u punčevoj kući (punac, tast, u kuci tasta, oca svoje žene) 1874.g pokopan je na velikom groblju Alifakovcu. Nije se nikad vratio u Bihać niti se interesovao. Napravio je jednu džamiju i jednu medresu u Bihaću.. U jednom mahzaru Sanskog Mosta vidi se da je Biščević pokušao da preotme neko zemljište oko džamije jer njegov čifluk graniči sa vakufskom zemljom pa hoće to da preotme. Kad je pozvan u kamnegradsku mekhemu da se raspravi, odugovlačio je i zahtjevao da se formira komisija koja će razganičiti ovo zemljište, medjutim kako je uvidio da od tog posla nema ništa, odustao je..
🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹🌹🍀🍀🍀🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹
🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹🌹🍀🍀🍀🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹
🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹🌹🍀🍀🍀🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic
🌹14. DEO🌹 – OSTROŽAČKA KAPETANIJA ( 188 g. posle Kosova )
 
Ova kapetanija sa sedištem u Ostrošcu zapremaše krajnji severozapadni kut bosanskog ejaleta, a sterala se na jednom dijelu kamengradskog kadiluka. Graničila je se sa hrvatskom i kapetanijom bihaćkom i krupskom . Početkom 19. stoljeća pripadali su joj gradovi : Ostrožac, bila stina (bijela stjena), Cazin, Šturlić, Pećigrad (PećiMihailo Turka), Velika i mala Kaduša i Podzvizd. Pored tih gradova pripadali su joj i grad Sv. Juraj negde u ostrožačkom polju. Sve su ove gradove zauzeli turci izmedju 1575-1670. Furjan su izgubili 1718, a Cetin 1790, dok sv. jurju poslije 1703.g nema pomena. (biće da je napušten). Mnoge su od ovih gradova turci dogradili ili proširili.
Oko 1830 u Ostrošcu je bilo 4.150 vojnika i zapovjednika od svih rodova. ( u kapetaniji). Uglavnom kroz cjelo postojanje ove kapetanije s njom su upravljali Beširevići.
Ostrožac se prvi put pominje 1286.g Bio je to grad knezova Blagajskih sve do 1552.g kad je na vlast došao Antun Bakšić. Uza toga dobio je krajišku posadu od 40 momaka. Na dan 13. studenog 1577.g zauzeo ga je onovremeni bosanski sandžak Ferhat-beg Sokolović
Kada je osnovana ostrožačka kapetanija tačno se ne zna. S porodicom Beširevića u Ostrošcu se prvi put srećemo 1641.g u izvještaju Vuka Krste Frankopana. On navodi braću Mumina i Mustafu Beširevića i kaže da su obojica harambaše. (ima pjesma, „Od Ostrošca dva Beširevića…“).
Zabilježeno je da godine 1641 i 1629.g u Ostrošcu nije bilo kapetana jer nije navedena u bujurdliji Abaz Mehmed paše od 6. Šabana 1038.g (3.3.1629. Ali se zato navodi ,,stina,, (stijena) kao sjedište kapetana. U Stijeni (koja postoji i dan danas pod tim imenom u bos.krajini) frankopan ne spominje kapetana nego nekog haramnbašu Muharema. U toj bujrudliji se kao kapetanski gradovi navode Gradiška, Kostajnica, Dubica, Novi, Jasenovac, Krupa i Bihać, samo nema Ostrošca. Cjeneći po tome Ostrožac je postao kapetanija poslije 1641 a prije 1690.g.
Prvi poznati kapetan ostrošca je bio:
– Osman aga Beširević, jedini kapetan Ostrošca o kojem govori Lopašić i pohvalno se izjašnjava o ovom kapetanu.
Osamn je ovu službu obavljao 37.g ( 1690-1727). Za njegovog vremena, vodjena su dva rata izmedju porte i Beča i oba su bili loši po portu. medjutim i pored toga osman aga je uspeo da zadrži Šturlić, Cetin i Podzvizd,
Oko 1700.g uz njega se ističe dizdar ovog grada Mehmed aga, Cehaja Sefer Kalauzović, odobaša Omer Kapić, hodža Mehmed aga i harambaša Hajdar aga Hokić.
U jednom pismu zadaje Osman aga „čistu viru (vjeru) Muhamedovu“, da će naplatiti neki dug dvojici kršćana.
 
Citat jednog pisma Osman age: „Od mene Osman age Beširevića plemenitom i uzvišenom, svake gospodske dike i časti dostojnom gospodinu Karlu Gušiću vice-lapetanu ogulinskom, lipi (lijep) poklon i veliko drgo pozdravljenje kao junaku na poštenoj krajini.
A potom toga ne mogu drugačije učiniti, nego ti još sada pisati za ovi put, jer ti evo šaljem četvrtu ili petu knjigu da mi nisi poslao odpisa, nego jedan po vuku Striki. Ali, gospodine meni nije hasne od tvojih kniiga, kad mi nije moga sužnja na sridu, niti moga blaga koje sada knjiga zaradi moga sužnja Marka Tatalovića da mi ga šalješ glavom na sridu onako kako je zakon krajiški, da ne činimo na krajini nezakonje, što do sada nije bilo od take gospode, nit od tebe gospodine.
I ja se ufam (uzdam, vjerujem) da nećeš ni meni na svojoj viri (vjeri) moga blaga ustaviti, nego mi kali (postavi) na sridu glavom Marka. Ako mi ga do sada ne pošalješ već ti posle ove knjige pisati neću, već hoću učiniti što ja budem znao. Ali sada hoću počekati jer se nadam da nećeš svoju viru ostaviti za jednog vlaha(?) jer nisu to tvoji stari činili, nećeš ni ti izgubiti svoga glasa. I da si zdrav na toj krajini. Amen.“
 
Grad Ostrožac imao je dva dijela: Južni se zvao gospodski a sjeverni narodni grad. U gospodskom je bio kapetanov odžak i po pričanju taj deo je dogradio Osman- aga. U drugom djeliču je bila džamija pa je svako mogao da pridje i zato su zvali narodni deo grada.
Osman agin brat Hajdar-aga bio je jedan od aga u gradu ostrošcu oko 1703.g a, u isto vrijeme njegov stric Derviš aga bio je dizdar u St. Jurju. Tog vremena Beširevići su bili i dizdari grada Cetine.
Oko 1703.g. boravili su Osman aga i Hajdar-aga u Sarajevu zbog ulefe.
 
Osman aga je umro 1727. g i sahranjen je na ostrošci i danas mu postoji nišan koji je malo oštećen (1934) Ostavio je dva sina Ibiš bega i Husein bega (1200-1785). Na Huseinovom spomeniku piše da je Osman kapetanov i da se preziva Beširević. Ibiš je izgleda bio najstariji pa je on nasledio kapetaniju. Dok je Osman nosio ime kapetana djeca su mu bila bezi (begovi).
Ibiš kapetan ili kako se zvao ,,kapean cjele Krajine i Ostrošca,, rodjen je 1695.g a postao je kapetan 1727.g i tu službu je vršio sve do 1760 kad je kapetaniju ustupio sinu Bešir begu. umro je 1199 (1785) u 90 toj godini života.
🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹🌹🍀🍀🍀🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹
🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹🌹🍀🍀🍀🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹
🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹🌹🍀🍀🍀🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

🌹15. DEO🌹 – KAPETANIJE LIČKOG SANDŽAKA
U ličkom sandžaku bilo je sedam kapetanija. Kako je porta ovaj sandžak izgubila mirom u Karlovcima 1699.g tako je i nestalo tih kapetanija, kao i onih u požeškom, bosanskom i hercegovačkom sandžaku, hrv. kostajnica, Gabela i Herceg Novi.
 
Lički sandžak je organizovan oko 1580.g otcepljenjem jednog dijela varoši i gradova od kliškog i bosanskog sandžaka što su ih turci osvojili izmedju 1522 i 1570.g tj. od zauzeća Knina i skradina do zauzeća zemunika. Ovaj se sandžak sastojao od Like, Krbave i krajeva izmedju Zrmanje i Krke, gde se prije sterala (prostirala) županija Luka gornji i Donji Kotar) Teritorij županije Luka zove se u Ličkom sanddžaku- nahija Kotar.
U ovom je sandžaku oko 1620.g bilo pored brojnih sela 28 tvrdih gradova i varoši. Knin je bio glavni grad sandžaka.
U jednom na našem jeziku pisanom pismu potpisuje se 1613 sandžakbeg Halil Lički. „sandžak lički, sandžak krbavski, sandžak zakrčki i kotarski.“
Gradovi Knin, Skradin, Nadin, Zemunik, Islam (odavno kod Zadra postoji selo Smokovic, ali u sklopu njega postoje i Islam grčki i Islam latinski, to znam sigurno, jer sam u Zadru rodjena, ali i živela sve do 1991.g.). donji Obrovac i Udbina bijahu sjedišta kapetana Ličkog sandžaka.
Za kandijskog rata izgubili su turci jedan dio ovog sandžaka. Tom prilikom nestalo je i nekih ličkih kapetanija a ostale su propale u velikom ratu (1683-1699).
🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹🌹🍀🍀🍀🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹
🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹🌹🍀🍀🍀🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹
🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹🌹🍀🍀🍀🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic
🌹16. DEO🌹 – KNINSKA KAPETANIJA (133.g posle kosovskog boja pod turskom upravom).
Knin je bio sjedište ličkog sandžakbega. Po Memićbegovićevom opisu bilo je 1620.g u Kninu oko 300 kuća i isto toliko ljudi za oružje, dok su kninska sela mogla imati oko 1.000 ljudi.
Grad je bio obzidan s tvrdjavom na brežuljku u kojoj su bili 2-3 velika topa i više periera (mužari koji su bacali kugle). Opseg grada iznosio je preko dvije milje.
Bosanski sandžakbeg Gazi-husrev-beg i hercegovački Mahmud-beg osvojili su Knin 28.5.1522.g Turci su vladali Kninom do 1688 g.
Od 1649 do 1653.g Knin je u mletačkoj vlasti a toga vremena sjedio je sandžakbeg u Udbini. Od 1648-1653 vodile su se žestoke borbe oko ovog grada..
Prvi po imenu poznati kapetan grada Knina bio je Mustaj-beg Firdusović koji je na ovom mjestu bio 1662.g. On je ponovo na ovo mjesto zasio (sjeo, došao) iza Mehmed bega-atlagića.
Godine 1664 da iza 26.veljače 1877.g bio je kapetan Knina Mehmed beg Atlagić sin Mustafin, kasniji bosanski vezir.
On je krajem kolovoza 1675 požurio od dalmatinskog providura MARINA ZOZI ODGOVOR NA PISMA BOSANSKOG DEFTERADA I MLETAČKOG BAIALA KOJE MU JE ON DOSTAVIO, A UJEDNO GA MOLI DA ZABRANI MLETAČKIM PODANICIMA , KOJI SU OBRADJIVALI ZEMLJU U ZEMUNIKU I ISLAMU DA DOHOD(T)KE S TIH ZEMALJA PREDAJU SANDŽAK BEGU DURAKBEGOVIĆU, JER JE DOHODKE SULTAN NJEMU DAROVAO.
 
Poslije ovoga Atlagića došla je kapetanija u vlast hlivanjskih begova Firdusinovića i ostala do pada Knina pod Veneciju u rujnu (septembar) 1688.g Po imenu su nam poznata dva Firdusinovića Mustaj-beg i Ali-beg.
S kninskim dizdarom Mehmed agom pisao je oko 1684.g Mustaj-beg odmetnutim knezovima da su oni prijavili serdaru Mehmed begu Durakoviću sve one, koji su uskoci prisilili da se odmetnu kao i one koji su se dobrovoljno odmetnuli, a on je to saopćio paši. Sad ih pozivaju da se pokore i budu careva raja kao i prije pa im se neće ništa nažao desiti. Neka s donodiocem pisma opreme nekoliko ljudi, kojima daju tvrdu vjeru da im se neće ništa nažao dogoditi i da će se moći slobodno vratiti..Ako ne dodju, nek grijeh što će im porodice pasti u ropstvo i što će im biti oduzeta stoka padne na njihovu dušu. I nek ne reknu da im nije javljeno i sad nek biraju što vole.
Mustaj beg je umro prije rujna 1688.g od rana što ih je zadobio pri odbrani Knina.
Ali-beg je bio samo nekoliko dana kapetan i nakon pada Knina otpremljen je s Muhamed pašom Atlagićem i ostalim glednim zapovjednicima u Veneciju. Turska vlast u Kninu je trajala 166g.
🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹🌹🍀🍀🍀🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹
🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹🌹🍀🍀🍀🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹
🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹🌹🍀🍀🍀🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

🌹17. DEO🌹 – SKRADINSKA KAPETANIJA (pao pod tursku vlast 133.g posle kosovskog boja ukupno 166.g.bio pod turskom upravom.)

Sedište kapetanije je bilo u Skradinu. TAj je grad bio u turskoj vlasti od 1522 do 1684.g Skradin je zauzeo Gazi-husrev beg uz pomoć hercegovačkog sandžaka Muhamed-bega-
Iz Memibegovićevog opisa skradin je grad koji je s jedne strane opasan bedemima. Jedan mu je kastil na glavici van gradskog opsega a drugi blizu rijeke Krke na kojoj ima nekoliko mlinova u predgradju
U gradu ima oko 200 kuća i 300 za oružje sposobnog stanovništva. Gradu pripada više sela sa 300 kuća i toliko ljudi za oružje.
Skradinski kadija stolovao je u Hlivnu (Livno). U Skradinu je sjedio sandžakbegov kapetan, više aga i dizdar.
Prvi po imenu poznati kapetan bio je neki Mehmed aga. On je 1638.g uputio pismo jednom šibenksom kapetanu da pusti nekog sužnja Vukasa, kmeta Ahmed age Ljubunčića.
Iz dvaju nedatiranih turskih akata franjevačkog samostana u Visovcu, vidi se da je bio skradinski kapetan nekai Mustafa i dizdar neki Mehmed.
🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹🌹🍀🍀🍀🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹
🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹🌹🍀🍀🍀🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹
🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹🌹🍀🍀🍀🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic
🌹18. DEO🌹– NADINSKA KAPETANIJA (pala pod tursku upravu 149 g posle kosovskog boja).
Nadinska kapetanija je nosila ime po mjestu Nadin u ravnim kotarima-dalmacija. Taj grad je zauzeo 1538.g bosanski sandžak gezi Huser-beg. Turci su ga izgubili 1647.g
Nadin je bio 1620.g obzidano mjesto utvrdjeno malim kaštelom ponekim kamenim topom. Predgradje sa gradom je brojalo 100 kuća i 130 ljudi pod oružjem.
Nekoliko sela imalo je 200 kuća i 300 ljudi za oružje.
U gradu je bio dizdar, pet aga i kadija. Prema tome ovog vremena nije Nadin imao kapetana. Poput Zemunika i Nadin je utvrdjen 1637.g tako da je bio najača utvrda, jača i od samog Knina. Godine 1645. u Nadinu je bio kapetan Ferhadpašić. Jedan od nadinskih aga bio je 1641.g Mehmed aga Beširagić. U to isto doba bili su Beširagići kapetani Islama i age Obrovca.
Po jednom nedatiranom aktu, kapetan je bio Faldul aga (aga azapa). azap je vojnik u utvrdjenom gradu u dalmaciji, tada.
Osim azapa bilo je po gradovima ličkog sandžaka i drugih rodova vojske naročito matroloza. U gradu Vranj spominju se age azaša, martolozi i prešlije. Prešlije nisu nikakav rod vojske.To je očito pogrešno napisani u Memibegićevom opisu, a odnosi se sigurno na bešlije (naša prezimena Bešlić, Bešlagić) a nastala su tako što su im preci bili bešlije ili bešlijage…
🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹🌹🍀🍀🍀🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹
🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹🌹🍀🍀🍀🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹
🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹🌹🍀🍀🍀🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹
Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

🌹19. DEO 🌹– KAPETANIJA ZEMUNIK ( pod turskom upravom 181 g. posle kosovskog boja).

Kapetanija se zvala po gradu Zemuniku čije se zidine i dan danas vide na humku iznad istoimenog mjesta. Bio je u turskoj vlasti od 1570-1648.g Ovaj grad je zauzeo Ferhat-beg Sokolović, sandžak Kliški. On je ovde sagradio i jednu džamiju prije veljače 1578.g.
Godine 1620 sjedio je u zemuniku kapetan, dva dizdara i kadija. U gradu je bilo 200 boraca a isto toliko je i okolina imala oko 200 boraca. Kad se sultan Murat četvrti spremao da zauzme zadar, pretvorio je zemunik u čvrstu stratešku tačku. Oko 1637 sagradjen je uz stari grad tome veniera u zemuniku novi grad.
U to vreme prema mletačkim izvorima zemunik je imao 830 kuća, 1200 posadnih vojnika i 3000 duša, tako da nije ni u čemu zaostajao za zadrom glavnim gradom mletačke dalmacije. Ovo je pisao dr. l. jelić ali se čini da je preterao.
U Meminbegovićevom opis stoji: ,, zemunik, zidan grad s tvrdjom, mala topa dva, nekoliko havana s kamenim djuladima, kuća ima što u gradu, što u varoši, sto pedeset na broj , ljudi na oružje dvjesta,,.
Od zapovijednika ove kapetanije poznat mi je samo neki hasan-aga. On se spominje u jednom aktu od 1051 (1641) ali se nezna da li je bio samo kapetan ili neki rod vojske.
U obližnjem gradu Vrani boravio je godine 1639 kapetan durak-aga. i on bi mogao biti zemunički kapetan ili kapetan neke druge kapetanije.

( iz ferhapašine zakladnice od sefera 995.g veljače 2587 znamo da je ferhat paša uvakufio svoj posed oko Tinja i odredio da se od prihoda uzdržava njegova džamija, što ju je sagradio u tvrdjavi zemuniku kao i škola u gradu vrani, koju je on takodje podigao i da se plaćaju sluđbenici tih zadužbina.
U nekom mjestu Hrvatice napravio je takodje džamiju i odreedio zadužbinske obaveze. Posje u Tinju bio je vakuf ferhat paše a ne zijamet.Po Jeliću to je bio zijamet i on je obuhvatao: Tinj, Goricu, Prkos, Hrašćane, biogradski kotar, Bubjane i Sišane (lišane) i kotar benkovac. dok se u zakladnici spominje samo Tinj.
Godine 1620, sjedio je u Tinju mutavelija (upravnik) ovog vakufa. Hrvatice su najverovatnije selo Hrvace kod Sinja.

🌹🍀🌹🍀🌹🍀

Po nekim kazivanjima, Ferhat pasa je brat od strica Mehmed paše Sokolovića.

22. 09. 1678.g u selu Budački na Kordunu grof Heerbert Turjanski sa svojom tjelesnom gardom napao je jedan odred turske vojske i poginuo. Sin Engelbert je zarobljen. Glava mu je odsečena i poslata u Stambol. Austrija je otkup glave i sina platila u zlatu tako da je Ferhat beg u Banja luci napravio džamiju ferhadiju.

🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹🌹🍀🍀🍀🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹
🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹🌹🍀🍀🍀🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹
🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹🌹🍀🍀🍀🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic
🌹20. DEO🌹 – ISLAMSKA (seddi-islamska) KAPETANIJA, (Dalmacija, Islam Grčki i Latinski – Kod današnjeg sela Smoković, kod Zadra).Zvaše se po gradu Islamu. Dnas je ondje selo Islam (grčki i latinski) sa ruševinama starog grada. Po jelu se grad prije zvao Vespoljevac. Šimček tvrdi da se zvao vrpoljac.
Grad je zauzeo kliški sandžak-beg Ferhat beg sokolocvić 1570.g i od tada se zove Islam. Po opisu od 1620, biloje u islamu oko 200 pešaka, tri age i dizdar. Uoči kandijskog rata grad je bio tako utvrdjen da je samo Nadin bio bolje utvrdjen pa zemunik, udbina i Knin, a to su bili gradovi prvog reda.
U turskim izvorima se zove seddi-islam (zid islama). Islam je bio središte gornje Krajine koja se zvaše i islamska kapetanija. Ovoj kapetaniji je pripadao i gradić Cetiglavac, nekadašnji dvor Ninske biskupske nense koji je nakon isterivanja turaka bio dodeljen kao leno junačkoj porodici Mitrović-Janković, danas kula janković stojana. Tu je uoči kandijskog rata bio spahiluk Jusuf-age Turića.
U kuli u gornjim biljanima sjedio je kaeptan Gornje Krajine.
Poznata su imena trojice kapetana u isalmu:
-Ibrahima aga je bio kapetan islama 1639.g a i sredinom šabana 1051 ( oko 20.11.1641). On je umro u ožujku 1644.g i nasledio ga je brat sinan-beg beširagić. Prije ove dvojice bio je i na tom mjestu nepoznate godine mahmud aga, ali neznamo da li je i on bio gospodar i zapovjednik nad ostalim kapetanijama ovog kraja.
Zbog jednog okršaja na granici u kome je palo sedam turaka, tražio je sinan beg oštetu od providura , ali pogranične age prekinule su vezu i prijetile osvetom.
Zadranin Grisogono, sina-begov prijatelj, donio je ovome providurove darove, deset glava šećera, jedno ogledalo, nekoliko muškovnica uz ponudu da li je sklon i nadalje primati darove. kao i njegovi prešasnici. U zboru gde se od generalnog provdura predložena pomiridba pretresala, većina aga povela se za kapetanovim mišljenjem, te je providur dobio sledeći odgovor:
,,primismo liste vaše preuvišenosti i vidimo šta nam pišete da svatko ko hoće doći na skelu dolazi slobodno, da će biti dobro vidjen od vaše preuzvišenosti i vaših podanika.
Zahvaljujemo V.P. na vašoj ddobroj volji i ljubavi i tako treba činiti da se prilagodimo volji čestitog cara i privedre gospode mletačke koji hoće ljubav i mir na krajini da daće careve i duždeve ne pomanjkuju.
Jer budućitako i videćimi ljubav VAšega gospodstva govorimo VAm da unapred hoćemo živeti u miru i ljubavi i nećemo doustiti da naši čine protiv dužnosti i nećemo davati slobodu ni braniti one koji bi hteli pomutiti pokoj i ljubav i dobar mir na ovoj krajini, i bog veseli Vaše Gospodstvo.
Dizdar Islama bionje Jakub aga. On je tu službu bršio od prije početka svibnja 1635.g do iza studenoga 1641.g
Padom islama pod mletke 1647 nestala je i ova kapetanija.
🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹🌹🍀🍀🍀🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹
🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹🌹🍀🍀🍀🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹
🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹🌹🍀🍀🍀🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic
🌹21. DEO🌹 – OBROVAČKA KAPETANIJA (138.g posle kosovske bitke pod turskom upravom)
Nazvana je po gradu Obrovcu na rijeci Zrmanji, nedaleko oz Zadra, a nekad se zvao i donji obrovac. Zauzeo ga je 1527.g gezi hzsrev-beg izdajom Jurka Posedarskog (Posedarje oblast, mestašce oko Obrovca),
Godine 1620 sjedio je ovdje kapetan sa 200 boraca. Prvi kapetani su bili iz porodice Piragića ili Beširagića. Medju agama Obrovca bio je 1641.g Osman-aga Beširagić i nepoznate godine Selam-aga Matusović (Abdulasman bin hisejn). Pismom od 28. 02. 1639 bez oznake i mjesta izvjestio je izvesni Osman aga Beširagić mletačkog providura u Zadru o odredbama donesenim na sastanku krajiških aga i knezova u bukovici i Bruški.
Padom Obrovca pod mletke 1647.g nije nestalo obrovačke kapetanije. Kapetanija je nestala za vreme velikog rata.
Poslednji obrovački kapetan bio je Jusuf aga Hadžagić, sin ribničkog dizdara Osman age koji je na ovom mestu bio već godine 1080 (1670). Zabeleženo je da se jedno vreme Jusuf begf nalazio u Ostrovici (1707)
Zajedno sa Salih begom Kulinovićem postavljen je Jusuf aga 15.5.1707. za Emina zadarske skele, a kao bivši obrovački kapetan. U Zadarskom arhivu stoji da je dizdar grada Obrovca bio Mehmed-aga.
Obrovačkoj kapetaniji pripadala je Jasenica s tvrdjavicom Dračevac.
🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹🌹🍀🍀🍀🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹
🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹🌹🍀🍀🍀🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹
🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹🌹🍀🍀🍀🌺🌺🌺🍀🍀🍀🌹🌹
Фотографија корисника Vesna Mihajlovic
🌹22. DEO🌹 – UDBINSKA KAPETANIJA (140.g posle kosovskog boja pod turskom upravom).
Ono što je Zemunik bio posle kandijskog rata spram mletačkog posjeda i Zadra, to je bila Udbina spram preostale Hrvatske i Senja. Iz opisa iz 1620.g vidi se da je udbina bila tvrdjava prvog reda. U gradu i predgradju bilo je 300 kuća, a mogle su dati 500 što pješaka što konjanika. Okolna sela po krbavi brojala su oko 1000 kuća i mogli su dati 1500 boraca. U Udbini je sjedio kapetan, dizdar i više aga.
Godine 1577 bila je u Udbini posada od 300 konjanika i 500 pešaka,
Od 1527 do 27.07.1689 bila je Udbina u turskoj vlasti. I kao što je Senj baza četovanja na kršćanskoj strani, to je isto bila na turskoj strani Udbina.. Udbina je poslednji grad ličkog sandžaka koji se prisiljen žedju predao karlovačkom generalu Ivanu Herbeersteinu.
Premda prvi spomen o Udbinskoj ili Ličkoj kapetaniji pada u godini 1620, držim da je ovo jedna od najstarijih kapetanija. Koji su gradovi pripadali u njen sastav ne zna se, no držim da je Udbini svakako spadao Ribnik, Bunić, Perušić i Ploča.
Od udbinsko-ličkih kapetana u poznatim izvorima očuvao se pomen o Aliji, Huseinu, Hali-begu i Mustafi. Ovaj poslednji bio je kapetan oko 1648..g dok su druga dvojica spominju u nedatiranim aktima.. Moguće je da je Ali-kapetan bio Alija Bojičić junak iz naših narodnih pjesama, ali dokument u zadarskom arhivu nije datiran.
Sigurno je da je Bojičić živio u Udbini 1641.g jer ga je u svojim izveštajima spominjao Vuk Frankopan.
Pavle Šilobadović: „toga mrkog vuka Bojičić Aliju i brata mu Ibrahima pogubi Juriša Lekić, harambaša primorski.“
Husein kapetan udbinski, izdao je gvardijanu samostana Visovac, ispravu da ga na putovanju niko ne uznemirava.
Halil beg je na jednoj ispravi što se čuva u Zadru napisao „kapetan udbinski, lički i krbavski“.
Mustafa kapetan udbinski i lički poslao je jedno pismo Petru Smiljaniću bez datuma, ali svakako nešto prije 1648
To pismo glasi:
„Od nas gospodina Mustafage, kapetana udbinskog i ličkog harambaši Petru Smiljaniću, poklon i vele drago i lubeznivo pozdravlenije kako prijatelju i bratu našemu.
Čudimo se vašem gospodstvu da nam nigdir list ne dodjo od vas, budući s vašim ovem priatel. Toliko li mislite da mi nismo ništa posli (posle) oca vridni,
Molim vaše gospodstvo ako ne bude koje oprave, da smo vam bili pisali da opravite pri gospodinu generalu, molimo vašu milost, ako ča vidite da ne bude mira, dajte nam na glas po priatelsku skrovito, molimo vašu milost.
I pozdravlaše vas naša mati i molaše za jednu tursku robinicu, a ča bude prvo hoćemo vam uslati. Molim vašu milost, pozdravite nam od naše strane sina vašega harambaše Iliju. Čuli smo da je on junak na Krajini.
Bog znade da nam je drago jer je naš. I eto mu uglasmo jedno pero sokolovo, zač je za nj. Moguće ga nositi prid junaci. I molimo ga za jedni signu karabini, ča znate, da tribujete. Vira moja, hoćemo mu pošteno izpraviti. I bog vas veseli. I molim vas harambaša Ilija da nam ušale jednu bocu rakije pa će mo se napiti. I da ste veseli. Amin.“
I ovaj nam list potvrdjuje onu narodnu poslovicu: Krv nije pura.
Ovaj Mustafa aga je identičan s pjesmom proslavljenim Mustajbegom ličkim, a suvremenik je bihaćkog kapetana Mustaj-bega. Zvao se Hurakalović.
Mustaj begov brat Mehmed-beg ili Muhamed beg bio je lički sandžak beg 1648. Naš Mustaj beg postao je takodje lički sandžak 1653. I kao kapetan i kao sandžak beg često je vojevao sa svojim udbinjanima i ličanima.
Bio je u boju pod Kninom 1648.g Kod Križanića Turnja 1656.g razbio je vojsku Juraj frankopana Tržačkog. U Kreševu je Mustaj beg bio ranjen i zarobljen i nakon kratkog vrmena je i umro.
Mustaj beg je bio zet ličkog Alajbega Jusuf-bega FIlipovića.

Lopašić karakteriše Mustaj bega ovako:
„Dok je Mustaj beg živio u Lici bez njega njije bilo malo jačeg boja i četovanja. Zlo je prošao, ko je bez njega i njegovog znanja i malo kresao s kršćanima. Često je dolazio u boj u pomoć kao da je s neba pao.
Njegova se riječ poštovala kao sura iz Kurana. SVI su mu se pokoravali, ali i on je junake nagradjivao, kažnjavao je zločince iz svoje i suprotne vojske. Pravednik i hrabar ti Filipović i Ahmed aga tiranina.
Godine 1641 bile su age u Buniću Derviš aga Filipović i Ahmed aga Kurtić. U Ribniku Alaga Kurtagić, i Kurt aga Zenković, u Perušiću Salih aga Nasufakić, dizdar i sule Furenković.
🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹
🍀🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🌹🍀🌹
🍀🌹🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹 🌺🍀🌹🍀🌺

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

🌹23. DEO🌹 – KLIŠKA KAPETANIJA  (148.g od kosovske bitke).

Klis je bio strateški grad zbog svog znamenitog položaja. On leži uz cestu koja spaja Split sa zaledjem i ovde prelazi izmedju planina Mosora i Kozjaka. Klis su zauzeli Turci 12. 03. 1537.g nakon duže opsade.
Pri opsadi grada naročito se istakao Petar Kružić, kapetan grada. U vlasti porte ostao je do 30. 03. 1648.g a ukupno trajanje turske uprave je trajalo 111 godina..
Klis je odmah postao sjedište novoosnovanog Kliskog sandžaka. Osim sandžakbega tu je sjedio i alajbeg, dizdar i kadija. Od druge polovine 16.st. kliški sandžakbeg je često boravio u Hlivnu, a stalno se tu nastanio 1648.g.
Gradska posada je brojala do 400 ratnika. Medju vojnicima bili su: mushafizi i azapi alufedđžije.
Plaće su dobijali od solana s mora i drugih daća u Zvorničkom sandžaku, i to za godinu 1550.
U ovoj godini u Klisu je bio halavedžija neki Mostarac Mehmed. Prije 1596.g postao je Klis sjedištem kapetana. Toj kapetaniji pripadao je i Solin.
Po imenu su mi poznata samo dva kliška kapetana Ibrahim i Alija u zvanju Age.
– Ibrahim aga se spominje 1596.g kad su uskoci na kraće vrijeme zauzeli klis. U to vrijeme boravio je on u Solinu i kad je čuo da su uskoci ušli u Klis pohitao je da ga povrati, pa kako je bio odbijen povukao se ka Hlivnu.
Ali-aga je vršio službu kapetana početkom 17.st. bio je sin nekog Mustafe. On je bio i nazor Poljica. Očuvala su se dva njegova pisma upućena omiškom providuru. U pismu od 22. 11. 1602.g pisanom u Klisu, žali se Ali aga sto se Poljičanima ne dozvoljava prevoziti stvari po moru i što su Lucetići njima odveli tri brava. U drugom pismu iz Klisa bez datuma izvejštava ali-aga omiškog providura radi skupljanja careva harača od baštine mletačkih podložnika u župi.
Medju istaknutijim osobama koje se navode pri zauzeću grada Klisa od strane generala foskola 1648.g ne spominje se kliški kapetan.

🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🍀🌺
🍀🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🍀🌹🌹🍀🌹
🍀🌹🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹 🌺🍀🌹🍀🌺

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

Foto: Stari bužimski grad

🌹24. DEO🌹 – KAMENSKA KAPETANIJA  (148.g. poslekosovske bitke. turska uprava trajala 110.g do 1537).

Kamen se zove selo tri km od Splita, lijevo na cesti Split-Omiš. Tu je nekada bila utvrda a pripadala je nizu utvrda oko Klisa. Kamen je došao pod vlast Porte kad i Klis 1537.g. Mlečani su ga povratili 1647.g.
Po Memi Begovića opisu Kamen je ozidani grad usred jednog polja gotovo na jednom kamenu s malo stanovnika, boraca jedva 20. Imao je tri kamena topa u jednoj kuli, 3 age i to jedan za stalno, a druga dva su bila u Cetini i Hlivanjskom polju.
Isti aga je bio i dizdar, ali onaj koji stalno boravi i ima pod sobom selo Žrnovnicu koja ima 80 ognjišta. Boraca je u kamenu bilo oko 100. Izvan bedema naokolo je bilo pet kuća gde žive Livanovići iz trogirskih kaštela koji su prognani iz mletačke republike.
Prema tome ova je kapetanija osnovana poslije 1624 a prije 1636 a ugašena je 1647.g. za to vrijeme u njoj je od oficira bio kapetan.
Poznati kapetani:
– Ahmed aga Omerbašić. nekad se potpisivao sa „kapetan kamenski i nazor poljički“ Očuvalo se 17 njegovih pisama pisanih omiškom providuru. Ta pisma govore o manjim sporovima izmedju turskih i venecijanskih podanika. U dva se govori o tapiji na zemlju.
U dva pisma splitskog trgovca Marka Kavanjanina 1641.g spominje se Ahmed Omerbašić kao spahija. On je stajao u nekoj poslovnoj vezi sa sarajevskim trgovcem Mustafom Čelebijom Rafom.
Poslije pada i razaranja kamena povukao se u klis spahija, njemu se gubi svaki trag 1648.g.

🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🍀🌺

🍀🌹🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹 🌺🍀🌹🍀🌺Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

🌹25. DEO 🌹– HLIVANJSKA KAPETANIJA

Srednjevekovno ime joj je Bistrica. Zahvatala je deo skradinskog, a nakon gubitka skradinskog 1684 zahvatala je i livanjski kadiluk. U ovoj kapetaniji jedini grad je bio Hlivno i ujedno sedište kapetana. U sastav ove kapetanije je ušla granična postaja Prolog. Još prije 1626.g bilo je u ovoj kuli 40. čuvara.
Osim dalmacije, graničila se ova kapetanija sa Duvanjskom, Kupreškom, Glamočkom i Ostrovičkom kapetanijom. Njena posada brojala je oko 700 momaka. Grad je imao svog dizdara i svoje musthafize.
Nezna se kad je nastala ova kapetanija a nije prije 1691.g.
Hlivanjski kapetani su bili iz triju poznatih feudalnih porodica. U 17. st. upravljali su tom kapetanijom Atlagići, zatim Ljubunčići i iza njih Firdusi.
Atlagići su bili potomci nekog Ali bega koji se istakao u zauzeću Klisa 1536.g
Ova porodica je dala turskom carstvu više državnika i ratnika ali je njihova slava potamnila nakon neuspjeha u velikom ratu. Od tog rata imali su titulu zaima. U muškoj lozi su izumrli 1861.g a u ženskoj 1919.g.
Prema jednom odžakluk beratu iz 1131.g (1718) livanjski neferi i zapovjednici dobijali su plaću od prihoda Splitske skele (carine) i Imotske bekije u iznosu od 5000 groša i od bosanske blagajne 7287 i po groša.
Pri pregledu (joklami) posada po kapetanijama ustanovljeno je 20.11144 (25.7.1731) da uhlivnu nedostaje 116 nefera s dnevnicom od 1031 akči.
Po nalogu bosanskog vezira iz Hlivna je u Jasenovac premješten džemat džebedžija i konjanika , a to se moglo desiti oko 1718.g.
Hlivanjski vojnici su sudjelovali u svim vojnim pohodima. Obično su išli uvijek zajedno sa duvanjskim i glamočkim ili samo sa duvanjskim vojnicima.
Godine 1714 postavljen je Salih aga Ćurčić bašbogom vojsci koja je išla na Crnu Goru a sastojala se od sarajevskih janjičara i vojnika kapetanije Dervente, Bihaća (bišća), Hlivna i Duvna zajedno.
Godine 1103 g. bio je hlivanjski kapetan Salih Aga. On se spominje 1115 (1702) kao bivši hlivanjski kapetan. Držim da je taj Salih beg bio iz porodice Atlagića.
Husein Ljubunčić postao je kapetan Hlivna najkasnije 1695. g Dnevnica mu je iznosila 60 akči. od 1695, primao je još 20 akči za neke poslove koje je vršio kao kapetn…
Mahmud beg Alibegović (Atlagić) sin Mehmed pašin je drugi poznati kapetan Hlivna.
Prema mostarskom mahzaru oko 1730.g bio je hlivanjski kapetan,
Hasan Ljubunčić, koji je 1733.g. učestvovao u boju nad Banjalukom.
Ovaj kapetan je ubijen neki kažu zbog neke devojke a neki zbog pobune hlivnjaka protiv njega.
O tome nema ništa zapisao, osim da je vlast kapetana prešla na Firduze.
– FIrdusi su jedno od najpoznatijih plemićkih porodica u bosni za vreme turske uprave.
Najverovatnije da su potomci srednjovekovne bosanske porodice Rajčić, zato i danas postoji deo Hlivna koji se zove Rajičevac.
Prvo pismeno o pojavi Firdusa nalazi se u zadarakom arhivu gde stoji da je jedan firdus kapetan u Kninu. Pop Šilobadić je pisao o firduzima kako kaže da je 21. 02. 1686. godine zarobljen jedan od firduzovih.
Ahmed beg firdus je prvi kapetan iz familije firusa u hlivnu.
26. 09. 1751. postoji jedno pismo fojničkom gvardijanu ge mu se obraća firdus kapetan.
1752.g ovaj kapetan je ubijen u jednoj pobuni u Hlivnu.
Naslednik mu je bio sin Ahmed beg firdus II. koji je ovu službu vrpio do smrti. Umro je u Hlivnu 1188 (1774) kako mu piše na nišanu (nadgrobni spomenik, iznad mezarluka).
Za njega se zna da je sa svoja dva sina Ibrahima i Jusufa vodio vojsku pritiv pobune u mostaru.
Za vrijeme ovog kapetana hajdukovao je Stanko Sočivica mletački podanik u kraju oko Prologa.
Sočivica je napadao karavane sa robom ali iz Splita kad bi prešli na teritoriju Hlivna.
Najpoznatiji napadači na turske karavane bili su iz Vrgorca i Aržana, čak su uspeli da ubiju u duvanjskog kapetana.
Ahmed beg UUU bio je maloljetan i njega je zastupao Jusuf aga.
Ibrahim beg II je poznat po tome što je popravio vodovod koji je Prusac snabdevao sa vodom.
Za vreme njegove vlade u hlivanjskom polju se počeo sijati kukuruz.
Godine 1831. došlo je do ustanka kršćanske raje u hlivanjskom polju koje je predovdio Luka Cverk i Luka Kujundžić, hlivanjski trgoovci.
Obojica trgovaca su pogubljeni.
1838. digao se ustanak u hlivnu koji su podigli Halil aga Čizmić, Ahmed beg Ljubunčić, Ibahim beg bušatlija i hlivanjski dizdar.
Ibrahim beg je bježao u dalamaciju, tražio od mletaka da intervenišu u poseti za njega. Iza njega su ostale tri žene:
Ajša, kći Mehmed bega Beširevića, kapetana iz Ostrošca, Hatidža kći sunulapašina iz tavnika i Zejneba Čizmić iz Hlivna i dva punoletna sina Abdurahman beg i Muhamed beg. Sa pet punoljetnih kćerki Zejneba, Umihana, Umidulsuma, Hatidža i 4 maloljetne Ruklija, Zulejha, Alijaa i Fatima..
Ostavinska rasprava obavljena je tek 15. šabana 1172.g (13.4.1759). obavio je raspravu neki ali aga.
Dizdar hlivanjske tvrdjave bio 1921,g (1612) Ahmed aga a poslednji dizdar hadži Mahmut aga.
Ovoj je kapetaniji pripadala i Šuica u kojoj je bila mala posada s agom na čelu.

🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🍀
🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹 🌺🍀🌹🍀🌺

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic
🌹26. DEO🌹 – IMOTSKA KAPETANIJA (230.g posle kosovskog boja, Imotski je pao pod tursku upravu. 219 g. trajala turska uprava).


Imotski je došao pod vlast porte 15119.g i ostao do 1717.godine.
Po sadašnjem imotskom i ljubuškom srezu prostirao se imotski kadiluk. O gradu Imoskom, početkom 17.st. daje nam Memibegovića opis, ove podatke: – Imotski je mala varoš bez zidova, zapravo mali kaštel s gradom unaokolo, može imati oko 130 kuća zajedno s nekoliko sela, s kojima se nalazi blizu rijeke nazvane Imotski koja završava u nekom jezeru. U gradu i okolini nema više od 1.000 duša.
Nema artiljerije niti kave vrste oružja sposobneog za odbranu.
Ima dizdara, ali nema aga. Sa zapada je rijeka Neretva. Tu sjedi kadija koji sudi i vrši potpunu sudbenost, čak i smrtno.
Prema nekim podacima 1624.g. u Imotskom nije sjedio kapetan. Kapetanija je osnoovana prije 1636. Jedini meni poznati kapetan bio je neki Omer-aga.
Ime su mu sačuvala tri pisma poslana omiškom providuru. U prvom pismu piše kako mu knez Niko Dorić nije platio uzdarje za baštinu u Zakušcu. U drugom se žali providiuru na Niku Dorića i Žana Franu, što su mu ubili bedeviju i moli da mu se ona plati. Iz poslednjeg poznatog pisma znamo da je omer-aga bio 1640.g u Sarajevu kod bosanskog beglerbega i da mu je uručio providurovo pismo.
U prvom od ova tri pisma piše se ,,kapetan imotskog, ljubuškog, prološkog i dvarskog. Znači u ovoj kapetaniji osim imotskog bili su i gradoovi Ljubuški, Proložac i Dvari. (Drvar ili???)
Oko 1641.g bio je dizdar imotskog neki Mehmed, ćehaja naki Alija, aga azapa Mehmed, a dvarski dizdar Mustafa-aga.
🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺
Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

🌹27. DEO🌹–  GABEOSKA KAPETANIJA (Gabela) 140 g posle kosovskog boja pod turskom upravom.

Turci su gabelu osvojili 1529.g i utvrdili je 1558.g
Grad u Gabeli je imao dizdara, a prije 1591 organizovana je Gabelska kapetanija.
U ratu što se otpočeo drugom opsadom beča 1683.g na ovoj su strani postigli mlečani 1693. lijep uspjeh. Osvojivši Gabelu, Počitelj i Podgoricu.
Mlečanima je naročito dobro pošlo to što su u donjoj Neretvi kršcani digli ustanak zbog nasilnog ubiranja filurije.
U slijedećoj godini ostali su uzaludni pokušaji da se povrati Gabela. Dovukli su velike topove beljmeze, šahi topove i željezne surma-topove, i to iz Jajca, Hlivna, Prusca i Sarajeva.
Gabela je ostala u vlasti mlečana sve do 1715.g kada je digoše samovoljno lagumom u zrak. Gabela je tek 1718. pripala porti pod upravu.
O ovoj kapetaniji kao pograničnoj malo ima podataka, u dubrovačkom arhivu je sačuvano slijedeće:
– Sulejman kapetan. on je bio kapetan krajem 16.v i prvih godina 17.v. (1591-1605). kada je skinut. Skarić ne navodi razloge skidanja.
Godine 1613 kapetan je bio Omer, a 1617 Ahmed.
Od 1620 do 1630 kapetan je bio Selim aga. Kći ovog kapetana Neslihana živela je 1081.g u Babai atiku u maloj aziji i ove je godine poklonila imetak u Vitini mužu Zulfikar-agi.
Prema jednom tememsuku napisanom početkom zilhidže 1064.g (15.listopad 1654) vidi se da je kapetan Gabele bio:
Kemal aga i na toj ispravi je porpisan kao svjedok. Njegov sin bio je Mustafa aga a unuk Fehim ali-ef blagajski kadija. U muhuru ovog potonjeg urezana je godina 1182 (1768/89).
Poznati su mi još gabelski kapetani:
-Jusuf. Nepoznate godine bio je novski kapetan pa je premješten u istom svojstvu u Gabelu. O tom premeještaju postoji pismeno kod dubrovčana, ali bez datuma.
-Alija sin Hamzin, kapetan je i nazir gabele nepoznate godine.
Po kronici popa Šilobadovića, sedamdesetih godina 17.v. zalijetao se iz gabele u mletačko primorje neki Ahbegović.
Nije isključeno da je njena kapetanska porodica dobila koju od novoustrojenih kapetanija onog kraja.
🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀
Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

28 i 29. Deo – KAPETANIJE POŽEŠKOG SANDŽAKA ( HRVATSKA )
OSIJEČKA i VIROVITIČKA KAPETANIJA.

Ovaj Sandžak je bio u bosanskom ejaletu od 1580-1600 godine.
Po Memibegovićevom opisu u ovom su sandžaku bile samo dvije kapetanije a sjedišta su im bili gradovi Osijek i Virovitica.
Spomenuti opis je jedini izvor za opstanak tih kapetanija.
Osijek je bio u turskoj vlasti od 1526.g do 1687. godine.
Virovitica je bila pod turskom vlasti od 1526 do 1687. godine.
Godine 1577 brojala je posada u Virovitici 300 pješaka i 300 konjanika.

🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic
🌹30. DEO 🌹– TREBINJSKA KAPETANIJA

U cijeloj Hercegovini do Karlovačkog mira bile su samo četri kapetanije: Novska, Gabeovska, Imotska i Trebinjska, a nakon pada Novog, Imotskog i Gabele pod Veneciju, ostala je samo Trebinjska kapetanija i po postanku ostala je najstarija medju kasnijim hercegovačkim kapetanijama. Ova kapetanija je osnovana prije 1684.g
Gotovo sve hercegovačke kapetanije, a posebno one s lijeve strane Neretve imale su bliske veze sa Dubrovnikom. Posebno su bili bliski Trebinje i Dubrovnik.
Iza 1699.g Trebinje je postalo najvažnijom utvrdom i osam kapetana u Trebinju-Hercegovini.
Osim kapetana u Trebinju je sedeo još mirniji, miran muhafiz u rangu paše, pod čiju su vlast spadali vojni poslovi Novske bekije, Cernice i Ljubinja, dakle tri kadiluka.
Ova se kapetanija prostirala (sterala) na teritoriju ljubinskog kadiluka. Osim trebinja bio je grad i u Ljubinju, a postojale su i utvrdjene kule u Slanom, Tvrdošu i nekim drugim mjestima koja su bila u sklopu trebinjske kapetanije.
Trebinje je imalo svoj grad (tvrdjavu) i u 17.st. koji se takodje zvao Trebinje, a po tom se prozvala i kapetanija. Tog grada danas nema. Sadašnji stari grad u ovom mjestu je sagradjen 1706 koji je kasnije popravljan i dovršavan.
Hendek (jarak) je iskopan 1715.g. Ovaj se grad službeno zove Banjvir. Prvih godina 18.v sagradjen je grad u Ljubinju.
U ovoj je kapetaniji bilo svih rodova vojske osim gonunlija. Po jednom beratu od 11. Muharema 1210.g (28.7.1795) kako piše V.Skarić, stanje vojske je bilo po ovom broju:
1. džemat musthafiza …… 33 vojnika
8. starih i novih džemata azapa .. 397 vojnika
1. džemat pasabana …. 25
8 starih i novih džemata konjanika … 390
3 stara i nova džemata matroloza … 47.
Prema tome bila bi u ovoj kapetaniji u svemu 892 zapovijednika vojnika. Ali taj broj još ne odgovara pravom stanju jer se u ovom beratu ne spominju tobdžije i džebedžlije a i njih je bezuvjetno bilo.
Iz koje su porodice bili Trebinjski kapetani do 1712.g ne znam ali do 1835 službu su vršili Resulbegovići.
Age i vojnici nisu samo čuvali ovaj kraj već su kao i ostali vojnici iz drugih kapetanija išli na neka ratišta širom balkana.
Ne postoje podaci da je trebinjska vojska učestvovala u velikom ratu ali postoje podaci da je neka vojska 1690.g opustošila ovaj kraj.
– Ibrahim paša Resulbegović bivši trebinjski kapetan je 1737.g učestvovao u bici kod Banjaluke i za te zasluge imenovan Kliškim sandžakbegom.
1756. g trebinjska vojska je išla u borbu protiv Crne Gore, a Jusuf kapetan je nešto vojnika vodio u borbu pritiv Rusije 1772.g.
U borbi pod Kladušom 1789.g iz Trebinja je učestvovalo 90 vojnika.
U odbrani Klobuka i Trebinja 1807.g učestvovala je sva vojska trebinjske kapetanije.
Prvi poznati kapetan Trebinja bio je: Jusuf oko 1664 i 1665 a prije 1701 kapetan je bio je neki Kasum, kasnije muhafiz.
Osman Begović je bio kapetan 1701.g ali se već 1712 spominje kao bivši kapetan, podaci ukazuju da je skinut 1710.godine.Mehmed aga se spominje 1. listopad 1710 a poslednji put 31. 05. 1712.g a već 21. rujna iste godine kapetan je:
– Osman aga Resulbegović koji je ostao do 1716.g kad je u lipnju iste godine postao miri muhafiz, pa onda miri-miran muhafiz (paša). Na ovom položaju je ostao do 1728.g kad se povukao u miran život. Njegovo ime je s najviše spominjana u dubrovačkom arhivu, vrlo pošten i energičan čovek..
Od dubrovčana je tražio da mu se šalju krečari i zidari. koje je uvek plaćao više od dogovorenog. Koristio je uglavnom pirinač mletački i arbanaški (arbanasi) kad su mu dolazili gosti.
1721. godine u Ljubinju je napravio džamiju, zatim je još jednu napravio u trebinju. godine 1725 dobio je od porte zapovijest da iznova gradi palanku u Ljubinjskoj kasabi.
U svojim sarajima u Ljubinju provodio je Osman često odmor. tamo se povukao posve 1728.g kada je prestao biti paša.
Osman paša je umro u Carigradu 1730.g Ibrahim kapetan najstariji sin Osman age (osman paše) Resulabegović, kao kapetan spominje se prvi put 18.01. 1719.g i u tome zvanju do iza 29. 06. 1726.g . I kasnije je on bio kapetan i to 1730, 1731 i to do 15. travnja.
U medjuvremenu od 1728 do1729.g spominju se i dva kapetana koji po svoj prilici nisu Resulbegovići i to: Jahija i Zahir-beg.
– Jahija kapetan se spominje prvi put 17. 07. 1728.g a poslednji put 23.9.1731.g Po očevoj smrti postao je Ibrahim miri-miran 1732.g i uzalud tražio od dubrovnika da mu pošalje liječnika marka. Umro je u zimu 1750.g I on je bio u živoj prepisci s dubrovnikom. Čini se da nije bio onako vrijedan i energičan kao Osman paša. Ali je bio dobar čovjek.
Sulejman kapetan, sin Ibrahim paše.
Na kapetaniji se spominje 1735 do 1750.g tj. do očeve smrti. O njemu kao kapetanu nisam našao nikakvih podataka. Kapetanovao je u sjeni svoga oca. Početkom 1750.g bio je Sulejman beg u posjeti dubrovniku i uzlud tražio lijeka svom ocu.
Po očevoj smrti postao je paša od trebinja. Kao paša iza sebe nije ostavio lijepu uspomenu. Bio je gramziv za novcem i u tome je bio pravi antipod svoga oca i dide (djeda).
Sulejman kapetana nije odmah naslijedio njegov sin Jusuf.
Jusuf je bio sigurno maloljetan i tek 1761.g nalazimo ga na kapetaniji. Godine 1750 spominje se kao vekil (zamjenik) kapetanov.
Hasan beg. Iz jedne bujrudlije od 19safera 1172 (22.10. 1758) g Hasan beg je kapetan i ajan.Tom se bujrudlijom nalaže da u travnik sprovede neke krijumačre marvom (stokom). Takodje se vidi da je Hasan beg iz porodice Osmapašića.
Jusuf aga je bio kapetan od 1761.g do 1791.g Sin je Sulejman paše i na ovo mjesto je došao kao mlad i neiskusan.
U sporu je bio sa trebinjskim agom oko prihoda od malićana na dubrovačku i stonsku skelu (ubiranje carine).
Jedna trećina od tih prihoda pripadala je posjedniku maličana a dvije trećine su išle kao plaća agama trebinjske kapetanije.
22. 02. 1761.g se obraćaju duborvčani Jusuf agi „mi nećemo dati ni jedan dohodak, ni ove skele ni stonske slanice, nego onizijem koji budu po kanunu ukazat da su possesori (vlasnici) od skele, oli vekil pravijeh possesora ukazat da su possesori (gospodari) od skele, oli vekil pravijeh possesora po carskom beratu.“
25. 02. 1761. g dubrovčani pišu u trebinje „aghe della citta di trebigne,,
„što smo druzijem rekli to i vama govorimo, mi nećemo dati ni jedan dohodak ni ove skele ni stonske slanice, nego onijem, koji uzbude s tvrdnjom po kanunu da su possesuri od skele ili većini pravnijih processura po carskom beratu.“
Dubrovčani su dobro postupili jer su od obje strane tražili da dokažu svoja prava na dubrovačku skelu i na stonsku solanu.
Zato dubrovčani po istom sporu pišu Jusuf begu 25. 03. 1761.g :
„Mi smo vam skoro pisali da dohodke od ove skele i od slanice u Stonu nećemo davati nikome nego onizijem, koji budu s tvrdnjom po kanunu ukazali da su possesori skele.“
U ovom sporu izmedju trebinjskih aga i kapetana, dubrovčani su stali na stranu aga, koji su u rukama imali sigurne dokumente o malaićani na dubrovačku skelu i solanu u stonu. Emini su došli u dubrovnik, pokazali dokumente i kako je Jusuf aga kapetan, otišao iz Dubrovnika, poslali su za njim kurira koji mu je pokazao dokumente i pismo ali kapetan Jusuf aga nikad nije odgovorio na to pismo..
Dubrovčani su to shvatili kao kapetanovo povlačenje i priznali sva prava trebinjskim agama na skelu i solanu.
Jusuf aga je bio mlad i prek čovjek, neiskusan, pa je imao problema sa šerijatskim pravom oko sudjenja izmedju Alije Fočaka hadžije i Omer ćate iz Trebinja, pa je bilo mnogo pritužbi protiv njega.
Iz papira se vidi da se Jusuf aga vremenom popravio jer je pored kapetanluka imenovan i ajanom. što se spominje u bujrudliji iz 7. 11. 1187.g. (31.3.1773). Po ovoj bujrudliji imao je titulu bega. S jednim odredom svojih vojnika je 1772, godine išao u rat na Rusiju.
Kao kapetan naplatio je plaće svojim vojnicima iz prihoda dubrovačker skele 1192, 1193 (1778 i 1779).g.
Jusuf beg se poslednji put spominje 1791.g.
Ne zna se ko ga je nasledio.
Poslednji trebinjski kapetan bio je Mustaj beg Resulbegović.
Njegovi potomci prozvaše se Kapetanovići.
Mustaj beg je bio zet Daut bega Redepašića. Vremenom je kod nikih dvojice došlo do sukoba i svadje jer je daut beg bio prek i pijanica.
Jedna mu se kćer udala za Zulfikar-bega Ljubovića bez njegova znanja. Daut beg je za ovo okrivio svoju ženu pa je da bi je ponizio doveo sebi kćerku ključkog kašetana Mustafe Tenovića.
1829.g. bio je trebinjski kapetan Ahmed-beg što saznajemo iz bujrudlike ali namik paše od 29. 09. 1244.g (4.4.1829) kojom traži da Trebinje opremi 119 vojnika u carsku ordiju.
Dizdari Hajdar aga i Agan aga Resulbegovići 1714.g
Više godina bio je aga šestog džemata azapa neki Mehmed. On je godine 1714. (1780) dugovao bosanskoj blagajni 15.850 groša od džizije Ljubinja i Novske bekije za deset godina. spomenute godine dao je na taj dug temesuk, a jamci su bili: Ahmed , kapetan Bihaća, kadija hadži Alija Kasumbegović iz Sarajeva, IV faris Alija iz Trebinja i neki Jusuf trgovac iz Trebinjske tvrdjave. Iz temesuka se ne vidi da li je dužnik bio sakupljač ili zastupnik džizije.
Godine 1170 bio je zastupnik resmi-filurije ljubinja Zulfikar-kapetan Rizvanbegović, što se vidi iz jedne bilješke u ljubinjskom sidžilu od 18. muharema 1170 (18. studenog 1756.g).

🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

🌹31. DEO 🌹– NOVSKА KAPETANIJA U BOKI KOTORSKOJ (93 g posle kosovskog boja).
Novi i Herceg novi bio je najveća i najjača hercegovačka tvrdjava za turske vladavine. Padom Novoga pod Turke 1482.g pao je i poslednji grad zemlje Hercegovine. Padom Novog u grad su sa vojskom došle vojode i kadije novskog kadiluka. Prvi spomen o kadiji nalazimo 1485.. U ovom kadiluku je i Nikšić bio kao nahija.
Gradu Novome temelje je udario bosanski kralj Tvrtko I, 1382.g. a dogradio ga je herceg Stjepan i po njemu se prozvao Herceg-Novi. U turskim izvorima grad se zove Nova.
Kroz svo vrijeme turskog vladanja Novi je imao tursku posadu, s kojom je zapovijedao dizdar. Osim gradske posade bilo je u Novom i janjičara. Od kraja 16.st. ali sigurno pre 1604.g. organizovana je novska kapetanija.
Za vrijeme Turske uprave ovde se spominju dva grada i to Stari i Novi grad. Stari Novi grad se još zvao i gornji, a novi se zvao Novi donji grad.
Svaki od ova dva grada imao je po svoga dizdara.. I jedna kula u Novom gradu imala je takodje svog dizdara. Prostor izmedju ova dva grada nije bio utvrdjen.
On je bio zasadjen voćem i vinovom lozom. Taj prostor zove Evlija Čelebija po imenu Vranica.
Mehibegović o opisu Bosne za Herceg Novi daje opis iz 1620.g.
njegov opis glasi: ,, Herceg novi je obzidan grad s tvrdjavom dobro opskrbljenom velikom i malom artiljerijom. Utvrdjeni dio grada se zvao „Borgo“, ali je nenaseljen. U gradu ima malo aga, jedan kadija, dizdar i kapetan koji je stariji od njih sviju. Od Splita je daleko pet dana, od Sarajeva i Banja Luke šest dana.
Varoš može imati oko 1.000 boraca. Artiljeriju su ostavili španci. Oko Novog su se vodili ljuti bojevi 1538 i 1539.g Izmedju Turaka i Španjolaca. Španjolci su zauzeli Novi na kraće vrijeme i već 10. kolovoza 1539 morali su grad predati Hajrudinu Barbaroši.
Uz pomić malteških vitezova Novi su mlečići osvojili 1687.g
U novskoj kapetaniji bilo je 1606.g najmanje sedam aga. jer ih je toliko bilo popisano u jednom listu iz ove godine.
Od novskih kapetana poimenice su mi poznati ovi:– Husein 1604.g.
-Mehmed 1605 i 1606.g.
– Musilbegović 1613.godone.
– Begzade 1625. godine
Ali-beg 1630.g.
Ali-aga 1635 godone
– Osman i Jusuf 1668.g.
– Daut-aga Sulejmanagić 1673.g godine
– Hurem-beg i Muharem-aga bez oznake vremena.Sve ove kapetane osim Mehmeda, Jusufa i Daut-age navodi po dubrovačkim aktima Vlado Skarić. Za Ali-bega kaže da je po svoj prilici Begzadić a za Osmana, kako je kapetan starog i novog, dok je Hasan beg bio kapetan starog Herceg Novog. O drugim kapetanima ne kaže Skarić ništa.
Iz dva pisma Mehmed kapetana vidi se da su ga Dubrovčani obavještavali o kretanju uskoka i neprijateljske vojske i kapetan s ostalim agama zahvaljuje im se i nada se da će to i u buduće činiti, kao što su to i prije činili. Osim toga traži kapetan Mehmed od dubrovčana da ne propuštaju uskoke preko svoga teritorija.
Od pisma iz 12. rujna 1605.g vidi se da je iz makarske otplovilo osamnaest mornarica uskoka, a iz pisma od 3.kolovoza 1606.g da se na blizu ukazala neprijateljska arama a (španjolska).
U Novom je bio kapetan neki
_ Jusuf nepoznate godine. Jusuf je bio premešten u Gabelu i odatle se javlja dubrovčanima ali bez datuma.
U Dona Turcarum našao je Vlado Skarić spomen ovim dizdarima u Herceg Novom:
– 1579. Resul aga.
– 1582. Jusuf Čelebija i Ahmed aga od donje kule.
– 1589. Ali-aga
– 1594. Balli aga
-1595. Resul aga.
– 1609. Ali aga novi dizdar.
-1613 Mustafa-aga u gornjem (starom) gradu poslije 1614 mustaf aga u starom gradu.
– 1614 Jusuf aga. u novom gradu,
– 1618 Meehmed aga Behlilović.
– 1624. Pašo Bardonjić.
– 1625 Mustaf aga Hajdarović.
– 1628 Mustafa aga Hajdarović
– 1629. Pašo Bardonjić.
– 1632. Sulejman aga Jusufović.
– 1634. Mehmed-aga u donjem gradu.
– 1634. Sulejman aga u Novom gradu.
– 1636 Sulejman aga Jusufgić.
– 1647 Omer-aga
– 1649. Omer aga
– 1668 Ibrahim aga u donjem gradu
– 1668 Jusuf aga u Novom gradu
– 1668. omer aga u starom gradu
🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺
Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

🌹32. DEO 🌹КAMENGRADSKA KAPETANIJA ( 74 g posle kosovskog boja pod turskom upravom).

Kapetanija je dobila ime po starom srednjevjekovnom gradu Kamengradu koji se nalazio izmedju Sanskog Mosta nekad zv. Vakuf) i Bosankse Krupe. Osim Kamengrada na ovoj teritoriji su bila i dva veća mesta Majdan (stari majdan) i Vakuf danas S. Most.
U 18,v kapetanija se graničila sa banjalučkom, prijedorskom, novskom, krupskom i petrovačkom kapetanijom.
Kad je osnovana kapetanija tačno se ne zna, zabeleženo je i spominje se prvi put 1624.g ali se Meminović u to vrijeme ne spominje.
Kamengrad se prvi put spominje 1374. g gospodari su mu bili blagajski knezovi Babonezi. Turci su ga zauzeli 1463. U oba tursko ugarska ugovora iz 1519 i 1503.g. spominje se medju bosanskim gradovima koji pripadaju Turcima.
U 16 i 17. st. je sjedište kadije i vojvode u varošici ispod grada gdje je i danas Donji Kamengrad. Prije nego su turci zauzeli Krupu i Bihać, kamengrad je bio polazna tačka za prodiranje na zapad.
Do 1933.g postojali su ostaci kapetanove kule i odžaka i podor grada na visokom brdu iznad Donjeg Kamengrada. Krajem 17.st ova varošica je uništena sjedište kapetanije i kapetana preneseno je u Majdan.
Majdan je dobio ime po bogatim rudarskim iskopinama gvozdene rude koja se ovdje eksploatisala još u srednjem vijeku.
U jednom spisu iz 16.st. spominje se kao Madeni ahen (željezni majdan) a rukopis je napisao neki Hasan. 1934.g bio je u posjedu Hadži Mehmeda Handžića. Poslije 1699g. preneseno je ovamo sjedište kapetana i kadije iz Kamengrada.
Vakuf se prvi put spominje 1624.g Ime je dobio po vakufu (zadužbini) nekog Hamza -bega koji je podigao jednu džamiju u sanskom mostu.
Sve do 1878.g Sanski Most se zvao Vakuf.
Stanovnici ovog kraja posebno katolici živjeli su ovdje znatno bolje nego drugdje, zato što su oni bili topioničari i kovači. materijalni status ih je naveo na poligamiju.
Preselivši se u majdan, kapetan je sagradio jednu kulu i jedan odžak a drugu je sagradio na brdarima. Kapetanija se i dalje službeno zvala Kamengradska. a u narodu Majdanska ili Majdan-kapetanova.
Kapetani u Kamengradu do 1700 g au bili nepoznati i onda je kapetanija došla u ruke Cerića.
Prvi po imenu poznati kapetan bio je:
– Omer-aga. spomen o njemu je sačuvan u jednom jajačkom sidžilu. On je 11. redžepa 1105 /5.3.1694.g) prusustvovao na jednom vjenčanju.
Nešto prije toga tj. 24.zilkade 1104 (277.1693) izdao je bosanski vezir bujursliju jajačkom kadiji da se pobrine za konje koji će ponijeti četri tovara baruta u Kamengrad i palanke njegova područja.
Baš u ovo vrijeme harale su ovu kapetaniju hrvatske čete, pa je zato slana municija za Omer-bega i novskog dizdara Arslan age u Jajcu.
Godine 1692.g hrvatske čete su popalile Majdan a sledeće dve godine su ga bile i zauzele. Omer aga je 1699.g bio zapovjednik kamengradske krajine od Sane do Krke.
– Ibrahim aga.
što se zna iz porodice Cerića bila su 4 kamengradska (majdanska) kapetana i to: Mehmed, sin mu Alija, unuk Salih i praunuk Derviš. Ovo je sačuvano malo iz zapisa a malo sa spomenika.
Zabilježio sam ih 1932.g po kazivanju Husein-begovića alajbegovića iz Sanskog mosta i provjerio od Ali kapetana dalje, u ljeto 1934. po nadgrobnim spomeenicima na Brdarima i u Starom majdanu. Osim toga provjerio sam na istom mjestu i dalje predanje o potomcima Salih-kapetana i njegova sina Derviš kapetana.
Za prvog Cerića.
Mehmed kapetana zna samo predanje. Kako mu nema groba ni u starom majdanu ni u brdarima moglo bi biti da je poginuo u dubičkom ratu kako i šredanje kaže.
– Ali kapetan. Njegovo je ime zaapisano na nišanu njegova sina Salih-kapetana. Svakako neću puno pogriješiti ako kažem da je on završio svoje kapetovanje 1800.g Predanje kaže da je pokopan u brdarima ali 1934. g nije bilo moguće pronaći spomenik.
Ali kapetanov sin je i naslednik.
Salih kapetan. bio je kapetan 1811.g ali je on verovatno bio i kapetan prije te godine pa sve do smrti 1827.g. Umro je na svome imanju u Lušci palanci i onda je kolima prevučen u stari majdan i pokopan desno od ulaza u džamiju. To je put preko 30km, Svi mještani i muhamedinci i katolici i pravoslavni su davali svoje volove da vuku tijelo opasnog zulumćara. Salih kapetan je imao tri sina: Deviša, Ahmeda i Aliju. Alija je umro 1880.g i naslijedio ga je
-Derviš kapetan koji se u narodu zvao Dedo kapetan. Nije bio ništa bolji od oca. Išao je da ubije rodjenog brata Aliju-bega s kojim nije gvorio i bio je u svadji.
Razlog je bio taj što je Alija beg na svojoj kući postavio šiljak što je bio znak da je kuća konak za putnika namjernika a kod Alije je taj šiljak bio višlji od šiljka na Derviš kapetnaovoj kući.
Kad je Dedo pošao Alijinoj kući, ovaj ga je opazio kroz prozor i pobegao iz kuće.
Dedo je zvao Aliju ispered kuće, pa kad se javila Alijna žena rekao je da će ubiti i nju i Aliju ako je u kući a ne javlja se. Dedo je tad naredio da se sa Alijne kuće skine šiljak, što je i učinjeno.
Derviš beg je bio pristalica reformi. Zato je ,,zmaj od bosne,, naredio da mu se spali odžak. Derviš je ostao vjeran sultanu i pokoravao se bosanskom veziru.
Nakon ukinuća kapetanija postao je derviš musleim, ali je i dalje u svojoj nahiji sprovodio zulume.
Tek kad je bosanski vezir Čerkez Hadži Ćamil-paša 1846 izdao naredbu o nizamskoj nošnji i zabranio upotrebu reči kapetanija (naziv se zadržao u privatnom razgovoru) diže se krajina na ustanak.
Tad je Derviš beg bio prognan u Janjinu kod Jukića. Zna se da ga je prognao Omer paša latas 1851.g Tako je i poslednji kamengradski kapetan ostavio kosti izvan Bosne.
Derviš beg je imao tri sina od kojih je Ibrahim-beg umro 1846.g a Tosun-beg i Hrustem-beg doživješe okupaciju Bosne 1878,g. Sva trojica su umrla na brdarima i ondje su pokopani u porodičnom groblju. U istom groblju je ukopana i Fatima kći Mustafe bihaćkog kapetana. Umrla je 1242.g (1826). Ona je bila žena salih-kapetana Cerića.
Tradicija zna da je deviš kapetan imao ogroman posjed koji se sterao od Sane do Ilijine vode i da ga je uglavnom pribavio svojoj kući kupnjom. Prvo bi platio zemlju pa kada bi prodavac otišao za njim bi posalo svoju hordu koja je otimala novac i vraćala Derviš-begu.
🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺
Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

🌹33. DEO🌹 – КLJUČKA KAPETANIJA U SANDŽAKU KLIS ( 74.g posle kosvskog boja po turskom upravom).
Ključka kapetanija sa sjedištem u gradu Ključu na Sani obuhvatala je dva kadiluka kliškog sandžaka i to Ključ i Jezero sa gradovima Ključ, Kamičak i Jezero (golhisar) a graničila se s kamengradskom (majdanskom) džisri sanskom, petrovačkom i jajačkom kapetanijom. Ona je pripadala unutrašnjem lancu kapetanija.
Prihodi zadarske i splitske skele (carine) bijahu odžakluk ključkih aga i vojnika. Ali oni su jedan dio svojih plaća primali i od drugog i od trećeg teksida rogatičke i četvrte sarajveske džizije.
Ključka kapetanija se spominje prvi put u poznatim mi izvorima 1694.g ali ona mora biti mnogo starija. Spominje se i u jednoj junačkoj narodnoj pesmi u kojoj se radi o jednom dogadjaju iz 16.v ali ona ipak tako neće biti stara.
Ključki su kapetani nepoznate porodice ili porodica, a njihovi se potomci danas zovu Kapetanovići. Godine 1935 pripovjedao mi je Muharem beg Kapetanović u Ključu da su sve do 1878.g čuvali njihovi stari svoje berate i da su pri zauzeću Ključa propali.
Grad Ključ i dogadjaje iz1463.g obradio je Truhelka. Sredinom 17. st. u ovom gradu su bili zasužnjeni karlovčani po imenu Grgo Martić, Ivica Capanj, Mate Krivačić, Ivica Vuković, Mate Pivalić i Mikula Keser.
Oni pišu hrvatskom vice banu u Turopolju i mole ga da im pošalje jednu sablju „zagrebkinju“ golo gvoždje, da je daruje nekom Šaban-agi, koji im je bio prijatelj u teškoj nevolji.
Kada je 1698.g pretila opasnost krajini od austrije naredio je bosanski vezir Mustafa-paša Daltaban jajačkom kadiji i ostalima 16.10.1109 (27.04.1698) da pribavi deset komora koje će prenijeti 1000 oka peksimeta u grad, ključ za prehranu vojske.
Podaci o ključkim kapetanima su takodje nedostatni. Prvi i jedini kapetan 17.v. kojem znamo ime i prezime bio je neki Džafer -aga bio je kapetan 1694 godine.
Slijedeći kapetan bio je neki:
– Džafer-aga, ime mu se nalazi u jednom jajačkom sidžilu. Kapetan je bio 1694.g.
– Mehmed, njegov muhur i potpis se nalazi na mostarskom mahzaru, napisanom oko 1730.g. nepoznato je da li je neki ključki kapetan vodio vojsku na Rusiju 1736.g.
– Mehmed-beg. U gradu Jezeru bio je aga konjaničkog, ali bizader -zadebsa 30 akči dnevno i umro je bez djece.
Njegov brat Ebu Bekir predao je molbu na upražnjeno mjesto kapetana. Ključki kapetan Mehmed sastavio je ilam na bosanskog vezira u kome kaže da molitelj po svojim sposobnostima odgovara za ovo mjesto. Na osnovu te molbe i ilama izdao je bosanski vezir Ali paša bujurdliju 4. šabana 1178.g. (27.1.1765) kojom postavlja Ebu Bekira da tu službu može vršiti dok mu ne stigne berat.
U 19. st. po miteserovoj listi su bila dva kapetana (Mehmed beg 1811 i Mustaj beg Osmanbegović 1818)
Prema bujrudliji od 30.5.1226.g (22.5.1811) išao je tih dana ključki kapetan sa 60 nefera svoje kapetanije u Prijepolje. U srpnju 1812 otišlo je iz kapetanije pod vodjstvom Ibrahim age 150 nefera i opet u Prijepolje da čuvaju put.
Već je spomenutu da je Jašar-beg , brat poslednjeg ključkog kapetana Mustaj bega sudjelovao u ustanku na krajini što ga je organizovao petrovački kapetan.
🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic
🌹34. DEO🌹BanjaLučka kapetanija.

Zapremala je jedan dio banjalučkog kadiluka, a graničila se s Gradiškom, koja je bila u istom kadiluku, onda jajačkom, kobaškom (Kotor Varoš), novskom (kasnije pridorskom) kozaračkom i ključkom kapetanijom, a osnovana je posleije 1660.g.
Te godine u Banja Luci je boravio Evlija Čelebija i tada nije bilo kapetanije.
Krajem 18.st. u kapetaniji je bilo 5 džemata azapa, 9 konjanika, 2 martoloza, a uz to bio je i veliki broj tobdžija i must hafiza. Kapetan je bio aga prvog džemata azapa.
Poslije neuspjeha opsade beča iz Banjaluke je veliki broj vojnika i civila umakao u unutrašnjost zemlje.
Poslije velikog uspjeha hrvatskih vojnika oko Une i Save u kapetanijama je nastalo haotično stanje tako da su i civili i vojnici bježali u unutrašnjost a posebno iz Gradiške, Jasenovca, Požege, Pakraca, Cernice, Kostajnice i Novog.
Uglavnom se bježalo prema Jajcu gde su smješteni po kućama mještana. Pristigle izbjeglice su odmah počele da se bave lihvarstvom, prekupom i mešetarstvom, a svirači (mehteri) su se bavili glazbom.
Kad je za to čuo Mehmed-paša 1694.g. uputio je jednu burduliju kadiji u Jajce, da svi koji su se iz Posavine i Pounja sakrili na njegovom kakdiluku, silom vrate u Banja Luku.
Iz jedne druge bujrudlije od 9. ramazana 1106.g (4.5.1694) vidi se da je naredjeno jajačkom kadiji da banjalučkom muteselimu pošalje kirurga Izeta iz Kostajnice da liječi ranjenike koji leže u Banja Luci.
Gradiški kapetan je poslije gubitka kapetanije sjedio u Banja Luci i vršio je službu muhafiza u banjalučkom gradu.
Današnji banjalučki grad sagradili su turci za vladavine sultana Mehmeda II. 1595-1603. godine. Na tom mjestu je prije toga stajala tophana (arsenal) Grad je proširivan i dogradjivan više puta (od oštećenja).
Prije osnivanja kapetanije grad Banja Luka je imala dizdara i svoju posadu.
Prihod za posadu se uzimao od skele sa hasa (has je leno od 100.000 akči prihoda a pripadalo je sultanu, kao i nekim vezirima). U kobačkoj nahiji bio odžakluk banjalučkih vojnika.
Tobdžije u B. Luci primale su plaću od prihoda saajevskog tahmisa (pržionica kahve) a slao je neki Omer iz Sarajeva jer je on zakupio od sultana tahmis.
Kapetani u Banjaluci su bili iz porodice Ferhatpaše-Sokolovića. Jedan je zbog zasluga u ratu otišao u Tripolis na bliskom istoku za pašu. (Mustafa beg9.
MEHMED KAPETAN FERHADPAŠIĆ-SOKOLOVIĆ JE SA STO VOJNIKA IŠAO U RAT PROTIV RUSIJE 1736 G.
Husein kapetan 1762.g je umro posle godinu dana slube i pokopan je na groblju u majdanu gde mu se i danas tamo nalazi nišan.
– Sulejman kapetan. postoji njegova pismena naredba da se umesto majstora Cvije imenuje drugi zidar koji bi radio na dovršenju jedne kule na banjalučkoj utvrdi 1808.g.
Njega je iz zasjede ubio jedan pravosalavac, najverovatnije zbog žene.
Tad se u banjaluci digla takva uzbuna da su manjinski muslimani istjerali većinske hrišćane iz Banja Luke i popalili im 80 kuća.
Samo dvije porodice hrišćana nisu dirane.
Francuski konzul izTravnika
po imenu
David je 30.06.1808. godine javio svoj vladi u parizu,
Ovo ubistvo je opisao Vasa Čubrilović u knjizi Prvi srpski ustanak i Srbi u Bosni.
Jedan od poznatijih kapetana u banja luci je bio Mustafa alaj beg Svetačković (1719) koji je bio topčaga.
Pobunu u Banja Luci je ugušio hivz-aga kojeg je poslao vezir iz Travnika, a što se vidi iz jednog pisma upućenog dalmatinskom namjesniku u Zadar grofu Lilienbergu gde kaže da je Imzaga (hivzaga) Muslein i kapetan ugušio pobunu.

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

🌹35. DEO🌹 –  JAJAČKA KAPETANIJA

Ova kapetanaija ulazila je u zbir unutrašnjih kapetanija tj. onih koje nisu imale zemaljskog dodira sa autrougarskom. Sedište je bilo u gradu jajcu na reci Plivi,
Ovoj kapetaniji pripadao je i grad Vinisa na desnoj obali reke Vrbas. Grad je imao i svog dizdara pored kapetana.
Još su u sastavu ove kapetanije bili gradovi Bočas i Sokol na Plivi, koje su imale svoje posebne dizdare.
Jajačka kapetanija zapremala je veći deo jajačkog kadiluka, dok je jedan manji deo pripadao kotorskoj kapetaniji.
Jajačka kapetanija se graničila sa kobaškom (kotorskom, kupreškom, banjalučkom i ključkom kapetanijom.
Prvi po imenu poznati kapetan bio je)

– Ibrahim-aga koji je bio na ovom mestu krajem 17. stoleća. Ponekad ga pišu kao Ibrahim-beg. i to 1105.g (1693.g Prvi mu se spomen sačuvao u jednoj bujrudliji vezirovog ćehaje Murata iz 1104 (1692) kojom se naredjuje jajačkom kadiji da pošalje s vojskom kapetana paši koji se nalazio kod Bužima. Ovog puta ga nalazimo kao dužnika, a jamac mu je bio neki Ibrahim kahvedžija.

– Mehmed beg unuk gornjeg Ibrahim bega, a sin nekog hasana-paše, o kojem mi nije ništa poznato.
Istakao se u suzbijanju austrijskih navala u Bosnu 1737.g a naročito pri oslobadjanju Ostrovice.
Omer efendija iz Novog piše da je taj isti Mehmed -beg postao u tome ratu gazija i da je imenovan u banjalučkog (musleima).
Za kasnije zasluge postao je pašom. Po muvekitu bio je kao paša sandžak beg najpre zvorničkog, onda kliški. Smrt ga je zatekla na putu po svoj prilici na povratku iz Carigrada kući u Curčić hanu u sarajevu nešto prije 22. ramazana 1180 (22.2.1767) godine.
Iza sebe je ostavio sinove Mehmed-bega, Derviš Abdulah bega i brata Derviš bega koji je tog vremena boravio u Carigradu.
Ali tada nije poznato gde se tada nalazio Derviš Abdulah beg.

– Derviš Abdulah aga. Njegovo se kapetovanje završilo nešto prije 1796.g jer je te godine spominjan kao pokojnik.
Iz jednog izveštaja Jajačkog kadije Derviš-Jusufa 1796.g vidi se da je imao u svom tesarufu čaire na Kupresu.
Tim predlogom kadija traži od bosanskog divana bujurdliju za jajačkog kapetana Mehmed-agu da ovaj može primiti i za godinu 1210 prihod od pašnjaka na Kupresu, kao što je primao i za 1208,1209, i to u ime duga bivšeg jajačkog kapetana, a svog strica derviš Abdulah age.
To su mu sprečavali naslednici umrlog kapetana, tvreći da je bio ugovor samo za tri godine ( i 1207). Sudom je dokazano da je ugovor bio na 4 godine. a tako glasi i temesuk. Divan rješava u korist Mehmed-age 25. šabana 1211.g.
U Jajcu je napravio mekteb. godine 1256 odredio je bosanski vezir Mehmed Salih paša Vedžihija plaću musleima tog mekteba. Nije imao djece pa je kapetanija prešla na njegovog sinovca. Mehmed-agu.

– Mehmed-aga je bio na tom položaju 1796.
– Mustaj beg je ostao na tom mjestu 1833.g.

Dizdari jajca su bili Kulenovići. Mustaj beg se nije slagao sa ondašnjim dizdarom Osman begom i njegovim naslednikom Sulejman begom Kulenovićem.

– Mehmed-beg Njegovo kapetovanje bilo je kratko, ali kako je bio za reforme postao je musleim u Jajcu i u tom svojstvu ostao sve dok ga omer paša latas nije skinuo i poslao u izgnanstvo 1861.g.
Kad se vartio iz izgnanstva žuveo je u jajcu i umro 1875.g. Pokopan je u dvorištu Ramadan begove džamije.

Dizdari. Po Evliji Čelebiji prvi dizdar je bio Husein-kapetan. Zadnji dizdar je bio Sulejman beg Kulenović. poginuo je 1832.g.
sagradio je malu džamiju pod jajačkom citadelom.
Mushafizi jajačkog grada bili su mahom seljaci iz mjesta Dnoluke.
Grad je napušten 1833.g.
Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

🌹36. DEO 🌹 – KOBAŠKA KAPETANIJA – (Bosanske kapetanije osnovane nakon mira u Sremskim Karlovcima.)A) U SANDŽAKU BOSNA

Sedište kapetanije se nlazilo s desne strane reke Save. Na njenom teritoriju bio je i grad Kotor. Graničila se sa Slavonijom, Gradiškom, Banjalučkom, Jajačkom, Tešanjskom i Vrandučkom (Derventa) kapetanijom.
Prvi put se kobaška kapetanija spominje 1136 (1723/24).
Kobaš bijaše krajem srednjeg vijeka u posjedu onda najčuvenijih slavonskih plemića Berisavljevića.. Ime je dobio po Kobašima, majstorima što su pravili ladje (kobe). Prije je to bilo selo Glibetić s benediktanskom opatijom iz 18. st. Turci su ga zauzeli 1536.g
Gazi Husrev-beg sagradio je ondje gradić i u njega stavio posadu.
S turskim napredovanjem izgubio je stratešku važnost i oko 1626.g grad je bio potpuno prazan, a u njegovom bnorgu je bilo oko 100 kuća s jednim agom.. Kobaš je sredinom 16.st. bio poseban kadiluk na čijem teritoriju je bila i Banja Luka. U ovom kadiluku je bila i nahija Lijevče. Aga kobaša bio je Hasan -aga kobašlija koji je pao 6.12.1586. kod Ivnić. U kobašu je sjedio beg Svetačković. Kobaš je stradao u velikom ratu (1683-1699) a izmmedju 1717 i 1739 pripadao je a
Austriji.
Iz jednog berata od 1741.g razbire se da su austrijanci nakon sklopljenog mira sravnili Kobaš sa zemljom. Od Porete je stigao nalog da se Kobaš obnovi po starom planu. Iz Koz-kale (orahova) premješten je 231 vojnik u palanku Kobaš. Dok je Kobaš bio pod austrijskom okupacijom kobaški kapetan je sjedio u Kotoru.
Kotor ili Kotor grad stajao je iznad lijeve obale vrbanje i današnje Kotor-varoši a pripadao je župi vrbanja. Prvi put se spominje 1322.g.
U njemu je često boravio Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Turci su ga zauzeli najkasnije 1528 i odmah pripojili jajačkom kadiluku u kojem ga je zatekla okupacija 1878.g. Turska je posada sjedila u Kotoru do 1838.g
Kapetani u kobaškoj kapetaniji bili su iz meni nepoznatih porodica.
Prvi po imenu bio je:

– Mustafa. ali se ne zna da li je on bio prvi kapetan. Alaga Šaramić, kapetan kupio je u bilicama baštinu za 316 groša i to 1723.g. Tapiju je izdao kobski Emin Mustafa-aga.
Emin iz kobaša je još potpisao mostarski mahzer (kolektivna prestavka) i da je bio u životu 1744.g.
Slijedeći kapetan bio je neki:
Ahmed aga. U društvu kotorskih dizdara Ahmed aga je je 1771..g. tražio isplatu plaća za nefere i age iz ove kapetanije.
Slijedeći je kapetan bio:
– Mustaf aga. I njega je mučila isplata plaća pa je 1196. godine morao uzeti zajam od Avdage iz Kotora u iznosu od 175. groša. Potpisao je obveznicu kojoj se kaže da dug vratiti čim stignu redovne plaće iz stambola. ( u to vreme su plaće dosta kasnile i po goodinu dana).
Uz kapetana obveznicu su potpisali Hasan odobaša, ćehaja Mustafa i Mustafa bajraktar.
Muke su ga natjerale te je 1203.g prodao Smajinu luku bratu Avdagi za 105 esedi groša.
Godine 1204 /1789) izdao je ovaj kapetan s Muhamed agom, Alagom i Avdagom punomoć Salih-begu i Husein ćehaji da u Stambolu naplate plaće nefera i aga kobaške kapetanije za 1202 i 1203. g.
Ovog vremena pozajmio je je aga grada Kotora, (Halil-aga Avdagić Kotorlija) potčinjenim neferima i zapovjednicima 191 i 192 groša na 361. dan.
Kapetan mustafa aga je za vrijeme dubičkog rata bio odsutan pa je dizdar grada kotora postavljen za kapeana posebnom bujurdlijom bosanskog vezira od 27.2.1788.g. tj. vršio je službu kao zamjenik Mustafa age.
Isti dan 25. zilkade 1202.g (27.7.1788) izdao je bosanski vezir bujrudliju Avdagi kao zastupniku kobaškog kapetana, da on rasporedi onih 1000 nefera, što stoje pod zapovjedništvom kobaškog kapetana, tako da 500 čuva sela i gradove, 250 da ide kod nekog Hadži-Zulfikara koji čuva obalu Save, a ostatak od 250 odmah da opremi u bosansku vojsku pod zapovjedništvom kotorskog Salih-age.
Bilo je i drugih nevolja. Kao npr. navodim jedan slučaj u nahiji Bihorini (vrhovine) kraj oko Skender Vakufa, kadiluk Jajce, ali je spadao izgleda kao i Kotor pod vlast kobaškog, a ne jajačkog kapetana).
Stanovnici sela bilice, čipke i zabrdja u spoemnutoj nahiji tužili su se sa bosanskim vezirom u prosincu 1788.g protiv Omer-paše Bešića, brata Mumehmeda, Abdurahmana surutke, Huseina Kadrića, Zukana Bahtića i Hasana Kanića iz Zabrdja. Inače da se pošalju na bosanski divan i ondje sude.
Na ovu tužbu izdao je vezir nalog jajačkom kadiji i Avdagi.
Mora da je ovaj nalog Avdaga shvatio previše strogo i uz krivce progonio i prave, pa je kroz kratko vrijeme stigla tužba i na njega kao na kakva odmetnika, ili je njegov položaj bio nekom ‘trn’ u oku pa ga je optužio veziru.
U bijrudliji do 9.5.1203.g. (7.1.1789) vezir abu Bekir paša konstatuje a koji ga je učinio kapetanom i naredio Avdagi da se iz zabrdja oni progone. Avdaga je sa jedno 70-80 druga hodao po selu, nahiji, progoni i ubija ljude, te da se Avdagina družina pohvata i dovede po mubarišu na bosanski divan radi kazne. (Avdaga preterao, previše ozbiljno shvatio napredovanje u službi).
Avdaga je još pet godina bio kotorski dizdar što znači da se opravdao i da tužba protiv njega upućena veziru nije uspjela.
Mustafa agu je naslijedio:
– Ali beg. On je bio prvi beg kapetan u kobašu. Za njegova vremena opremljena jedna vojska iz Bosne protiv Osmana pozvanog lua u Vidinu.
5.3.1789. stigla je jedna bujurdlija kobaškom kapetanu da se do 17. ramaazan 1789. godine skupi vojska i uputi za Beograd, odakle treba da idu za Vidin na treći bajram 21.03. 1789.g.
Bujrudlija je bila puna prijetnji, da ako se neko ne odazove biće gonjen i odzet će mu se sva imovina. Ova vojska se vratila u avgustu tekuće godine.
Ali-beg se vraćao preko sarajeva gde je konačio od bega Bešlije na Vekihlar mahali. Ali-beg je tad umro 13. O9.1789.g
Ali begov nasljednik je bio:
– Ahmed kapetan. Na tom položaju je bio do 1815.g
Ostale age i kapetani. Spominju se sledeći dizdari:
1) kotorski Husein 1557, Salih aga 1758, Avdaga 1758-1794, Mehmed aga 1801, i sin mu Abdurahman 1816
2). kobaški Hasan-aga 1744 i Ahmet-aga 1766.g.
🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀🌹

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

🌹37. DEO 🌹 – VRANDUČKA KAPETANIJA

Osnovana je 1715.g pored grada Vranduka obuhvatala je Žepče i Novu Palanku. Nakon požarevačkog mira ovoj kapetaniji je pripojena i Derventa i deo brodske kapetanije jer je Bos. brod prišao Austriji.
Beogradskim mirom iz 1739.g povraćen je bord porti pa je i on pripojen vrandučkoj kapetaniji.
Kako se iz jednog berata vidi brodska kapetanija se sastojala iz grada Dervente, Ravne kule, i Palanke Bos. Broda i Dubočca.
Po želji stanovništva ovog kraja bosanski vezir Mehemd paša je bio kukavica odovjen teritorij nekadašnje bosanske kapetanije od Vranduka i ponovo uredjen kao brodska kapetanija. U izvješćuu koji je otpremio porti paša Kukavica, kaže se kako je potrebno i korisno po državu da se obnovi Brodska kapetanija i uspostvi stanje kakvo je bilo prije 41.g jer je ovaj kraj uz savu u blizini austrijskih gradova Požege, kobaša i Dubočca.
Dalje se kaže kako to neće štetiti državnoj blagajni jer će se jedan dio vojnika vratiti iz vrandučke kapetanije i sa svojim plaćama se prenijeti na brodsku kapetaniju.
Prema tom izvještaju treba od 833 vojnika i zapovjednika vrandučke kapetanije odvojiti njih 615 rasporedjenih u 33 džemata i prema tome raspraviti i onovremenu dnevnicu od 19.122 akča. Pored toga imaju se spojiti i dva džemata jedan konjički i jedan azbanski, u jedan, kome će biti aga ujedno kapetan. Hasan Haleb sin Mehmedov, aga azapa u Derventi sa 40 akči dnevno, čija će plaća biti za ostale 80 akču. Za Hasana se kaže da je sposoban da vrši kapetansku službu, da je učestvovao u više vojnih dužnosti, junak i odvažan čovek i svake pažnje vrijedan.
Ovaj izveštaj je porta u cijelosti prihvatila te je izdat jedan berat kojim se obnavlja Brodska kapetania i za kapetana se postavlja Hasan Haleb, sin Mehmedov.
Od 1. muharema 1170.g (26. rujna 1756) isplaćivaće se plaće zapovjednicima i vojnicima brodske kapetanije. Naredjeno je velikoj kancelariji gradova da se izdaju novi berati svima vojnicima i zapovjednicima kao odžakluk-berati za obje kapetanije.
Protiv ovog berata ustao je Hasan potpomognut i drugm kapetanima i agama. To je odvajanje protivzakonito i Hasan Haleb aga i azbana u Derventi došao je nezakonitim putem do berata za kapetaniju. O tome je donio odluku travnički kadija Mustafa-Hafiz-zade. Bosanski vezir Mehmed paša Muhsinović podnio je o svemu izvještaj Porti 5. ramazana 1174 beratom od 1. zilhidže 1174 (4.srpnja 1761) poništen je verat Hasana Haleba i povraćeno u staro stanje.
Desetak godina kasnije (1773) preneseno je sjedište kapetanije iz Vranduka u Derventu ali je kapetanija i dalje zvala se službeno Vrandučka, dok je narod zvao deventska kapetanija.
U ovoj su kapetaniji bila tri grada: Vranduk, Žepče i Derventa, jedna palanka i više čardaka na savi i što se zna jedna kula (ravna kula) kojoj se potpuno zameo trag.
Vranduk je grad u istoimenom klancu uz lijevu obalu rijeke Bosne izmedju Zenice i Žepča.
Prvi put se spominje 1410.g. to je bio grad bosanskih kraljeva i imao je svoga kneza. Turci su ga zauzeli 1463.g i u njemu držali posadu sve do 1878.g.
Ovaj grad nije mogao zauzeti ni princ Eugen savojski idući u sarajevo 1697.g nego ga je morao zaobići.
Žepče se prvi put spominje 1458.g. Prve podatke o žepćanskom gradu nalazimo u dnevniku princa Eugena Savojskog koji navodi da je grad opasan palisadama i princ ga je zapalio 18. 10. 1697.g. Posle toga sagradjen je kameni grad. U osnovi je bio pravokutni s kulom u sredini dvorišta. porušen je 1891.g.Derventa, varoš i grad nastali su u tursko doba. u 17.st. u Derventi je sjedio kadija. Grad je prvi put osvojen od strane carevaca 1716. ali su se carevci brzo povukli. Grad je posle toga obnovljen ali je popravljan 1750, 1777, 1778.
Derventa je postala sjedište kapetana 1773.g. grad je porušen 1890.g.Nova palanka, danas novi šeher, na starom je putu izmedju Žepča i Tešnja. Tu je bila palanska u 17. veku i napuštena je 1833 g.U Vrandučkoj kapetaniji je bilo mnogo konjanika, a spominju se još: tobdžije, azapi, musthafizi i martolozi. U Derventi, Brodu i Novoj palanki je bilo 6 džemata konjanika 1 azapa i 1 martoloza.
U Vranduku je bilo mnogo tobdžija.
Pri odeljivanju Vranduka od Dervente brojala je vrandučka kapetanija preko 800 vojnika. U Derventi je povećana vojska za 400 momaka te je brojala oko 1095 momaka.
Dok je više kapetnija primalo plaće od državnog izvora npr. zadarske skele, ovde je skupina od 118 vojnika (5 džemata) primala svoje plaće u iznosu od 2283 groša i 32 pare od raznih prihoda u deset raznih mjesta. Ti su vojnici služili u Brodu, Derventi i Novoj Palanki a odžakluk im bijaše Gostin, Trvenika, Derventa, Gračanica, neki prelazi na Savi, goranci, Solun, Prizren, Dukadjin i Skoplje (uskup).U Vrandučkoj kapetaniji bilo je u svemu 6 kapetan. Trojica iz nepoznate porodice hadži Hasan, hadži Husein i Hasan sjedili su u vranduku a tri iz porodice Begovića, Salih beg, Mustafa beg i Mahmud beg. bili su u Deventi.
Prvi kapetan iz porodice Begovića bio je Salih beg 1773. koji je sudjelovao u dubičkom ratu i kod sela Korača ranjen od strane carevaca.
Od tih rana je odmah i umro 1790.g i sahranjen je kod džamije u Derventi.
Salih beg je posedovao 1/3 mukate havasi-humajuna kao malićanu u tešanjskom kadiluku i taj prihod je prodao maglajksko kapetanu Mahmud begu kao suvlasniku1788.g.
Salihov naslednik je MUSTAFA BEG (1790-1806) koji je poginuo u boju na mišaru 13.8.1806.g. Ostao je dužan sarajevskom trgovcu hadži Mustafa agi bešliji 2.500 groša.
Iza Mustafa bega ostao je malodobni sin.
Mahmud beg, zastupao ga je rodjak Osman beg zv. Derventa i Osman beg veliki. Bio je krupan, ogroman, hrabar i pošten. On je dva meseca zadržao austrijslog konzula Muttesera na putu za Travnik i ako je konzul bio u pravu ali, veliki je bio veliki.
1814. prisustvovao je u Tavniku ajanskom vijećanju.
Godine 1820 izdao je teskakru fratrima da ih niko neće uznemiravati prilikom prelaska rijeke Save s bilo koje strane.
Pogubio ga je travnički vezir ali paša Delalija 1822. iz nepoznatih razloga. Zamenio ga je Mahmud beg od dvadeset ljeta čija je sestra bila udata za gradačačkog kapetana Juseina Gradaščevića. Zet i šura su bili vršnjaci i do glave prijatelji. Zato njihovo prijateljstvo zna i narodna pjesma.
Ovogo kapetana napravio je kapetanom pjesnik Martić u spjevu „KIKO I ZELIĆ“ i prikazao ga zulumčarem mada Mahmut nije bio takav. To je napravljeno zato što je on uhvatio zulumćare Kiku i Zelića, otpremio ih za Sarajevo i tamo su pogubljeni.
Reformama krajem 18.v pored ostalog tražilo se da kapetani skinu čalme s glave, medjutim na sastanku u Stambolu pred carem je došao sa čalmom. Car mu je rekao da sa čalmom može da se skine i glava. Mahmud kapetan je jednom rukom uhvatio čalmu a drugom svoj vrat i rekao „skidaj care, ja čalmu ne skidam“. On je bio vjeran Gradaščeviću i nije hteo da skine čalmu, koje je vijećanje bilo u pitanju nije navedeno. On je sa Gradaščevićem bježao u Slavoniju pa se kasnije vratio i ostao kapetanom sve do ukidanja kapetanija.
Mahmud beg se kasnije preselio u žepče jer nije mogao da se složi sa svojom ženom. Umro je sam 1864.g a pokopan je u dvorištu hadži ali begove džamije. Mahmud begovi potomci su dervećanski Kapetanovići.
🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

🌹38. DEO🌹MAGLAJSKA KAPETANIJA

Prvi put se maglajska kapetanija spominje u poznatim izvorima tek od 1735.g
Kako maglajski kapetan nije popisan na mostarskom mahzaru pretpostavlja se da kapetanija postoji do 1730.g

Granice maglajske kapetanije bile su Spreča od ušća u Bosnu do Sapave, Turije, Krivaje i Gostovića.
Grad Maglaj se prvi put spominje 1503.g u ugoboru izmedju sultana Bajazita II i ugarsko hrvatskog kralja Vladislava II i to medju gradovima koji su u turskoj vlasti, ali se maglajska nahija spominje još 1489.g.
Godine 1697 predao se Maglaj bez borbe Eugenu savojskom.
Tada je u gradu bilo 200 vojnika, dva bega i pet aga. Ta je okupacija trajala samo nekoliko dana.
Za vrijeme Abdulah-paše Defterdarevića popravljeno je više bosanskih gradova i medju njima i Maglaj.
13. 02. 1782.g doneta je odluka da se napravi nova barutana, da se popravi pet kula i o tome je obavešten bosanski vezir u Travniku koji je o tome obavestio portu u Carigradu.
Osim matroloza u ovom gradu je bilo i svih ostalih rodova vojske. Vojska je iz Maglaja 1790.g otpremila pod Kladušu 120 vojnika, više buljubaša koje su predvodili neki Husein i Mahmud.
Godine 1829 bilo je odredjeno da 72 vojnika idu u rat protiv Rusije. Prema tome maglajska kapetanija u ovo vreme mogla je imati oko 500 vojnika.
Maglajci su u nepoznatom broju učestvovali ubojevima u Srbiji i to 1806 i 1813.g.
Bilo je više kapetana iz raznih porodica, ali prvi poznati su potekli iz porodice Uzeirbegovići. Jedan iz ove porodice bio je kalauz Jusuf-pašine džamije u Maglaju i da je na nepoznat način uzurpirao maglajsku kapetaniju. Taj imam se zvao Mustafa.
Znači Mustafa je prvi iz ove porodice koji je bio kapetan u Maglaju. Njegov sin je Mahmud kapetan koji se uvek spominje kao beg. Mahmud beg je kasnije postao Kliški sandžakbeg i u tom svojstvu je umro.
Tešanjska mukata kao carinski has bila je malikjana derventanskog kapetana Saliha, Mehmed bega Džino Kapetanovića (džino kapundan-zade) i maglajskog Mahmud bega.
Tešanjski kadija naredio je muraselom od 23. šabana 1204 (10.05.1790.g.) da Mahmud beg kao kapetan spriječi dizdara da ne ometa pobiranje prihoda nekim vlasnicima čifluka.
Beratom od 4. ševala 1219 (1799) imenovan je amud beg kliškim sandžakbegom i ubrzo iza toga je i umro u Žepču
Tjelo mu je prenešeno u Maglaj i pokopano pored kalauz-Jusuf pašinom džamijom. Naslijedio ga je sin:

Tahir kapetan kojem je puno ime Tahir Ibrahim koji je još kao kapetan obavio hadž pa zvan i ,,hadži Tahir kapetan,,
Službu je vršio od 1799 do 1821.g.
ali paša dželalija je dao da se on smakne jer je silio kadiju da ga vjenča sa mladjom sestrom njegove žene, dok je ova još bila živa.. Predanje kaže da je bio zulumčar i da ga je vezir zbog tog osudio na smrt.
Tahir kapetan je uživao jednu (po carskom beratu) jednu malićanu u maglajskoj nahiji u kojoj je bilo selo Mihovac.
To saznajemo iz jedne tapije što ju je izdao ovaj kapetan 29. 01. 1232.g. (1816).
Njegov stariji sin je:
– Emin kapetan (1821-1835) a imao je još dva punoletna sina Uzeir beg i Alaj beg i još 4 kćeri. Tri kćeri su se udale za tri kapetana i to Tuzlanskog Mehmed-bega, zvorničkog  Mahmud bega, i ostrožačkog Beširević bega. Bio je srdit čovek, nije proganjao sirotinju, sagradio je kulu u brdarima. Bio je pristaša kapetana Gradaščevića i sa njim je pobjegao u Slavoniju. Ponovo se vratio u Maglaj, priznao reforme i nastavio da bez prekida bude kapetan.
Kada mu je ukinuta kapetanija uputio se na hadž u Meku i na putu je umro 1837.g.
Njegov brat Uzeir beg nakon ukidanja kapetanije posato je maglajski muselim. Umro je u Maglaju 1872.g. Po njemu se prozvaše potomci i maglajskih kapetana Uzeirbegovići.
U Maglaju su bile tri kule i to još u brdarima i krtovu.
Od maglajskih dizdara poznati su mi samo Sulejman aga 1790 i Mahmud Atif 1834. Sulejman aga htio je prisvojiti čifluk Muhameda, sina HUSEINOVA, MAGLAJSKOJ NAHIJI, ŠTO SU GA UŽIVALA DVOJICA SPAHIJA, MEHMED I MUSTAFA. OVI SU SE OBRATILI BOSANSKOM VEZIRU S POTREBNIM ispravama i dokazali svoje pravo, pa je vezir dao nalog tešanjskom kadiji Isa-efendiji da se to spriječi.
Kadija je svojim muraselom od 25.šabana 1204.g (10.051790) naredio maglajskom kapetanu kao izvršnom organu da izvrši taj vezirov nalog.

🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

🌹39. DEO🌹 – KOZARAČKA KAPETANIJA (129 g od kosovskog boja pod turskom upravom).

Postojanje grada Kozarca vidi se još i danas u mjestu istog imena, što leži na 42. km sjeverozapadno od Banja Luke, nedaleko od Kozare planine.
Grad se nekada zvao Kozara. Pod tim gradom bila je varoš koja se prvi put spominje 10.02.1360.g Kozara je bila središte Sanske župe. Godine 1518 Kozarac je u turskim rukama.
Od 1518 do pod konac 18.st. nema pouzdanih vjesti o Kozarcu. Padom Kostajnice pod Austrougarsku 1687.g povukao se deo njenog stanovništva u Kozarac koji je postao sjedište kostajničke bekije.
Godine 1717 carevci su zauzeli na kratko vrijeme Kozarac. Posle toga grad je popravljen, sagradjena jedna kula za kapetane. grad je imao 12 topova. Tad je grad dobio i dizdara. Godine 1838. odlučeno je da se grad Kozarac napusti jer je ruševan i neupotrebljiv.
Kozaračka kapetanija je brojala 227 zapovijednika i vojnika.
U jednom beratu što je bio u Resulbegovića 198 vojnika i zapovjednika je primalo plaću u iznosu od 3.871 groš i 70 para. Ti vojnici su bili rasporedjeninu sedam džemata.
Iz prihoda džizije visočkog kadiluka plaćao se jedan dio ovih vojnika. Godine 1179 (1783) primili su 4 obroka 1279 groša. Oko 1814 primili su zapovjednici i vojnici Kozarca svoje plaće od prihoda Prijedora, Novog i Dubice, ali ih je neko u tome priječio pa su se obratili s molbom bosanskom divanu.
Prvi poznati kapetan kozarca bio je:

– Mustafa kapetan, sin Muratov koji se spominje u jednoj ispravi početkom redžepa 1121.g (6.rujna 1709)..
Prema narodnom predanju prvi kapetan Ostrožca bio je Murat, sin Mustafe bega ćore, koji se ovamo doselio iz kostajnice. Mustafa je po narodnoj priči nešto zgriješio caru pa je pobjegao u Austriju i tamo se nastanio i dao djecu da nuče austrijsku školu.
Kasnije se iskupio, jer je pogubio ,,grčkog komadanta, pa ga je car pomilovao i Mustafinom sinu Murat begu dao da kapetanuje u Kozarcu.
Ovo se predanje slaže sa istorijom utoliko što je ocu Mustafa-kapetana bilo ime Murat, a vrlo je vjerovatno da mu se djed zvao Mustafa-beg koji je došao u Kozarac nakon pada Kostajnice u kojoj je imao biti službenikom kapetanije kostajničke ako ne i kapetan. Kozaračaka kapetanija ima se smatrati nastavkom kostajničke kapetanije kao što je i kadiluk kostajničke bekije nastavak kostajničkog kadiluka.
Mustafa kapetan bio je na ovom mjestu svibnja 1721.g. Na 27. travnja izdao je dubički kapetan Juraj Branjug sprovodni list Vučini Gvozdenoviću koji je takodje potpisao im kozarački kapetan Mustafa.
Oko 1730.g bio je kapetan:
Murat kapetan, sin i nasljednik Mustafa-kapetana.
Od poznatih mi izvora osim mostarskog mahzara u kome sespominje ovaj kapetan, spominje se on takodje i u jednom turskom pisanom djelu. On je bio na ovom mjestu kad su austrijanci 1737.g provalili do Kozarca. U odbrani Kozarca istakao se Ibrahim-aga Memković. Kaže se da je ovaj Ibrahim bio brat kozaračkog kapetana kojem se ime ne spominje.. Zna se da je 1655.g u Kostajnici bio Šaban-ćehaja Memković, Momković (ne zna se koje je tačno prezime).
Ako je tačno Ibrahim aga bio brat kozaračkog kapetana onda su se ti kapetani zvali Memković ili Momkovići. Njihovi se potomci sada zovu Kapetanovići.

– Omer kapetan, sin Muratov, potpisan je na jednom mahzaru napisanom 1780.g . Hadži-Mustafi bešliki dugovao je 20 groša i u popisu dužnika od 9.9.1810 zapisano je da je umro. Umro je oko 1798 jer se već 1800 spominje njegov sin.

-Mustafa beg, kozarački kapetan, kao svjedok na jednoj ispravi kozaračkog (kostajničkog) kadije. Dugovao je Hadži Bešliji 4400 groša (9.5.1810),
U simbachenovoj listi naveden je kao mustaj beg Mustajbegović. Prema tome bio je na tom mjestu i 1818 g. Imao je sina Ahmeda (21.4.1805) koji je umro prije oca  i kako iza Musatj bega nije ostalo muških potomaka, kapetaniju je naslijedio brat mu:
– Mehmed-beg, poslednji kapetan koji je bio na tom položaju do 1829.g.
Oko 40 dunuma zemlje ostavio je kao zadužbinu da se od prihoda popravlja i uzdržava turbe (mauzaolej) nekog neznanog junaka i šehita u Kozarcu a ostatak da se troši na džamiju džemata Konićani kod Kozarca. Na nišanu mu pored ostalog stoji da je sin Omer-begov.
Bajraktar ovog kapetana po imenu Sejdo boravio je u studenom 1826.g. u Sarajevu i tom prilikom vjenčao se s Hatidžom iz jahja-pašine mahale 10. studenog.

🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic
🌹40. DEO.🌹 – PRIDORSKA KAPETANIJA

Džamija u pridorskom gradu nosila je ime sultana Mahmuta I (1730-1754) i prema tome i pridorski grad sagradjen je za vlade toga sultana, a u tome je vremenu osnovana i kapetanija u Pridoru.
Najstariji pomen o pridorskoj kapetaniji nalazimo u jednoj tapiji izdanoj 20.01.1171 (4.10.1757). Tako bar približno znamo kada je nastao Prijedor.
Grad je izgradjen na jednom otoku koji je pasala (opasivala) rijeka Sana i ljudskom rukom iskopani kanal.
Godine 1181 (1767) radilo se ili na popravci ili nadogradnji grada.
Iz jedne prestavke što su je 5. reb. 1195 (19.02.1781) uputili sultanu pridorski kapetan,  age, vaiz (propovednik) i drugi vidi se da je džamija sultana Mahmuta i nastradala od potresa, pa se moli da se popravi..
Pridorski grad imao je svog dizdara i posadu. Bosanski vezir Ibrahim Hilmi paša izvestio je 20. rujna 1809.g portu da je Pridorski dizdar Alija s posadom premješten u Dubicu, a kako je Prijedor važno mjesto i na udaru, predložio je da se postavi nanovo aga sa 55 akči dnevnice i ostali zapovjednici te 40 musthafiza s dnevnom plaćom od 1055 akči (godišnje 251.000 akči ili 1569 groša i 12 i po para.) što će im isplaćivati sakupljači džizije Visokog i Fojnice počev od početka 1225 (8.2.1810) što je i usvojeno. Pridorski je grad bio u dobrom stanju za vrijeme okupacije i kao nepotreban porušen oko 1890.g
Pridor je od svoga postanka bio u sastavu kostajničkog kadiluka-bekije a onda je postao samostalan kadiluk.
Pridorska kapetanija se sterala izmedju: kamnegradske, novske i kozaračke kapetanije.
Na mejstu današnjeg Prijedora bila je šuma zvana lug, a taj predeo je naseljen iseljenicima iz like posle velikog rata.
Prvi se naselio hadži Pašo aga iz Udbine. Njegovi se potomci nazvaše Pašići, a njihovi potomci su poneli prezime Kapetanović jer su im preci bili kapetani.
Od vojske u Pridoru je bilo svih rodova a ističe se desni džemet dobrovoljački (gonull-jemin džemat) musthafizi (čuvari grada nisu uživali timara, nego su bili plaćeni).
U Pridoru su bila tri kapetana i to: hadži Šaban, sin mu Ibrahim i unuk Mehmed.
Hadži Šaban je po predanju sin bivšeg udbinskog age hadži paše. Kao kapetan spominje se prvi put 1757..g. S gradiškim kapetanom Ibrahim begom kupio je hadži Šaban čifluk u selu Romanovci od nekog Salih bega, a prodaju su odobrili Omer spahija kao musthafiz gradiški, derviš Salih i o tome izdali tapiju 20.1.1171(4.10.1757).
Sa 16. zapovjednika i vojnika svoje kapetanije uputio je mahzar na portu u kome se moli da se ostavi Mustafa Muhilis Muftić na položaju kadije kostajničke bekije. Mahzar nije datiran ali po najmladjem muharu vidi se da se to desilo posleije 1781.g. a prije 1795.
Hadži Šaban kapetan popisan je na mahzaru od 1783.g. S vojnicima svoje kapetanije sudjelovao je hadži Šaban u dubičkom ratu. Šest mjeseci je boravio u Kulen Vakufu i onde ga je zatekla smrt. Umro je nešto prije 19.12.1795 i pokopan je na Havali iznad Kulen Vakufa. Ovaj kapetan bio je jedan od onih rijetkih koji su bili hadžije.
Hadži Šaban je bio oženjen iz Travnika i iz tog braka koliko se zna imao je jednog sina koji ga je nasledio.
Ibrahim kapetan imenovan je po očevoj smrti bujrudlijom bosanskog vezira 7. džuma II 1210 (19,prosinca 1795) i potvrdjen beratom od 5.1.1214 (11 6.1799). Ovaj se kapetan uvijek spominje kao beg. Dnevnica mu je bila 100 akči. Za njegovog života uspostavljen je nov džemat musthafiza 1809.g.
Ovog je kapetana 1810.g posjetio frncuski konzul Furkad stariji.
Francuz je bio u pojseti kod kapetana i piše kako mu je kuća od drveta ali da je čist i da su sve kuće u Pridoru od drveta.
Umro je od kuge 1815.g. i pokopan je na kapetanovom groblju. sarkofag je bio vidljiv 1936, sa kamenim pločama i uništenim nišanima. na sarkofagu su bili ispisani ajeti iz kurana. Bio je oženjen kćerkom bihaćkog kapetana. imao je jednog sina.

– Mehmed kapetan. On je ujedno poslednji prijedorski kapetan. i ujedno beg.
Sva je prilika da se Pridor nije priključio pokretu Huseina Gradaščevića. Kad je Gradaščević počeo da proganja protivnike, mnogo je uglednih prijedorčana pobjeglo u Austriju ali se ne zna da li je i kapetan pojbegao.
Poslije ukidanja kapetanije, kapetan je ostao da živi u Prijedoru gde je i umro 1860.
Mehmed beg se ženio pet puta i izrodio sedam sinova.
Prva žena mu je bila iz Hlivna iz porodice Bušgatlija i sa njom je imao dva sina Ibrahima i Husena.
Druga je bila iz Ostrošca od Beširevića (sin Sejjfija). Trćea žena je bila Saiba kći nekog Hadži ali bega iz Travnika s kojom se vjenčao 27.7.1829.
četvrta je bila kći jajačkog kapetana Mustafa bega.
peti put je bio oženjen od siromašne porodice Kišmića.
DVa sina ovog kapetana kod kozarca borili suse protiv omer paše latasa…
🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺
Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

🌹41. DEO🌹–  NOVOPAZARSKA KAPETANIJA (72. posle kosovsko boja pod turskom upravom).

Isa beg Ishaković, osnivač Sarajeva i brojnih zadužbina u Skoplju i Sarajevu osnovao je i Novi Pazar (Jeni Pazar). Prvi put se spominje 1461.g U Novom Pazaru su dva grada: jedan je u sredini današnje varoši, drugi na jednom brežuljku sjeverozapadno od varoši.
Kapetanija je organizovana nepoznate godine a prvi put se spominje 25.12.1726.g
Brojala je 900 vojnika i zapovjednika. Nije mi poznato koji su rovodi vojske bili zastupljeni, ali bez sumnje bilo je svih rodova.
Godine 1829 odredjeno je da Novi Pazar opremi na Rusiju 227. vojnika. Veći broj su opremili samo Bihać i Ostrožac.
Iz raznih isprava poznato mi je samo šest kapetana u Novom Pazaru.

1). Ferhat kapetan bio je mušterija onda najuglednijeg sarajevskog trgovca Ahmeda-age Dženetića. Očuvala se jedna njegova obveznica od 1.5.1139 (25.12.1726) iz koje se vidi da je kupio razne stvari u Dženetića i ostao mu dužan 2100 esedi-groša koje će platiti nakon 113 dana, a to je za ona vremena bila velika svota.
Krajem trećeg decenija 18.st. zamjenio je Ferhat,

2). Jahja kapetan. spomen mu se očuvao kao potpisniku poznatog mostarskog mahzara. To je sve što se o njemu zna.

3). Kurt Mehmed beg on se spominje u prosincu 1758.g.kao kapetan Novog Pazara.
godine 1761 uzeo je u zakup harač fočanskog kadiluka. To je saopćio bosanski vezir mehmed-paša Muhasinović fočanskom kadiji i skrenuo mu pažnju da se ta šerijatska daća pokupi prema šerijatskim propisima, bez ikakve zloupotrebe i nasilja.
Godine 1771 radili su neki ljudi na tome da se ovaj kapetan skine i on se pritužio u stambol, odakle je stiglo rješenje izdani 7.1.1186 (10.41772) da se ostavlja i dalje na svom mjestu.
Slijedeće godine ovaj kapetan je otišao kao zapovjednik 1000 vojnika iz Bosne ( 20 barjaka po 50 momaka) i na Rusiju, kao što su prije godinu dana u istom svojstvu otišli kapetani Tuzle i Zvornika. Nakon mira u Kučuk Kajnardži povratio se u Novi Pazar gde ga nalazimo i 29. 05. 1777.g.
Ne znamo kad je postao kapetanom.

4). Smail, koji je kasnije tj. 1806.g postao zvornički mutesafir i dobio naslov Paše. To se desilo odmah nakon bitke na Mišaru (13.10.1806).
Na ovo mjesto zasjeo je iza starog mehmed paše Fidalićakoji je sa svojea dva sina pao na Mišaru.Smail pađa ostao je vrlo kratko vrijeme na stolici zvorničkog mutesafira, jerje na taj položaj došao zvornićanin Ali-paša. 4.listopada 1806.g
Po uvekito bio je ovaj smail 1802.g bosanski defteredar.
Iz mitteserove liste kapetana i paša u BiH znamo da je u novom pazaru bio 1811.g. kapetan-paša od dva tuga Taj kapetan bio je novopazarski kapaetan.

5). Ejub, kasnije Ejub-paša. Naslov paše dobio je prije 1811 postavši zvornički musleim. Kao kapetan s naslovom paše ostao je unovom pazaru dos mrti. Umro je 1827.g ili 1828. Musleimsku službu vršio je i u novom pazaru. Ukidanje janjičaea, izazvalo je pobunu u Sarajevu. Ejub paša je savetovao sarajevskim agama da ne dižu bunu. Godine 1827 bio je imenovan za zapovjednika u bosanskoj vojsci koja je bila odredjena da čuva Beograd, Šabac, Užice i Sokol grad.

6). Njjegov naslednik je bio Mahmud-beg koji je na ovom mjestu bio u prvoj polovini 1830.g On je valjda bio i poslednji kapetan u Novom Pazaru.
O plaćama aga i vojnika Novog Pazara kao i o njihovom odžakluku nije mi ništa poznato…
🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

(+)
b). U SANDŽAKU KLIS

🌹42. DEO🌹 – KAPETANIJA STARA OSTROVICA

Ova se kapetanija sterala s obje strane gornjeg toka Une, od njena izvora pa do kojih 15.km ispod današnjeg Kulen Vakufa. Ime je dobila po srednjevjekovnom gradu Stara Ostrovica čiji se podor i dan danas vidi na brijegu iznad lijeve obale Une i varošice Kulen Vakufa. Njen je teritorij zapremao jedan dio kadiluka Novosel. Pored grada Stara Ostrovica bili su u sastavu ove kapetanije još gradova: Orašac, Havala, Džisri-kebir (Veliki Most) današnji Kulen Vakuf, iz temelja sagradjeni.

– Svištovskim mirom otpao je jedan dio teritorije ove kapetanije s Lapcem.
Kapetanija se spominje prvi put 1699.g
Po jednom beratu bila su u ovoj kapetaniji 1786.g 583. vojnika i zapovjednika s dnevnom plaćom od 9919 akči. Iz prihoda zadarske carine i jedno vrijeme od džizije Skoplje plaćala se posada. To je bilo prije 1788.g. Vojnici su tražili da im se doznači neko bliže mjesto za plaću od Skoplja koje je daleko i stvaraju se troškovi oko dostave plaća.
Lopašić navodi da je u ovoj kapetaniji bilo samo 310 vojnika, Ovde su bili kapetani Kulinovići sa nadimkom ,,Haračlije,, Neki su ih zvali Kučinovići a drugi Kulenovići po Kulčinu banu a drugi da su od Mihaila kulina brata dužda od mletaka ,,kulina,, Ovo je zabilježio Filip Lastrić u svome djelu ,,epitome vetustatum Bosniens provinciea etc,, štampanom u Ankoni 1776,g
Kosta Herman je u dodatku svoje zbirke ,,narodne pjesme muhamedanaca u BiH,, isto tako pisao o Kulinovićima. Smatra se da ove teorije nisu tačne, jer su Kulinovići morali doći u Ostrovicu negde prije 1699 a poslije 1683 iz nekog grada ili kraja koji je pao pod Veneciju.
Članovi ove brojne porodice bili su kapetani Ostrovice, Petrovca, dizdari havale i Jaca. Oni su zapovjedali i palankom zvanom Čovka.
Kapetani ovih kapetanija sjedili su do iza 1791.g u Staroj Ostrovici. Pred glavnim ulazom u ovaj grad bio je njihov odžak. Nakon gubitka Lapca i pomicanja granice u neposrednij blizini Stare Ostrovice prenio je kapetan svoje sjedište na Prkose, sagradivši ondje odžak i do njega kulu.

1) Salih aga Kulinović.
Prvi poznati kapetan Stare Ostrovice i prvi zajamčeni član kuće Kučinovića. On se spominje u zaapisniku od 16. safera 1111 (13..8.1699) o ustanovljenju tromedje izmedju Turske, Austrije i Venecije kao Turski opunomoćenik s više pograničnih aga i drugih državnih funkcionera. Oko 1797. Salih kapetan je bio i Emin zadarske skele- Oko 1131. g. bio je mirimiran (paša) i mushafiz Ostrovice i oko 1722 i kapetan Bišća. 13.6.1772.g. pogubio ga je Vezir u Travniku

2). Mahmut.
Na njegovom muhuru je urezana godina 1135 koja je započela 12. oktobra 1722 i prema tome on je postao kapetan najranije u listopadu 1722.g. On je posato paša i poginuo je1744.g pod Hemedanom u borbi protiv persijnaca.
8.7.1737. navalila je vojska sa tri stane na Bosnu na Ostrovicu, Banja Luku i Zvornik. Ostrovica je tražila pomoć od vezira u Travniku koji je odmah uputio Pruščane, travnićane i jezerne da pomognu na čelu sa Ali begom Osmanpašićem i bivšim zvorničkim kapetnaom Mehmed begom.
Austrijski general Raunnach je počeo bombardovati Ostrovicu, ali je ubrzo bio poražen. Medju zarobljenim časnicima bio je i grof Sarens.
U ovom boju su pali Ali-beg Osmanpašić, Salih aga, ćehaja mustaj-paše sokolovića.
Za vrijeme ove dvojice prvih Kulinovića u staroj Ostrovici izgradjeni su gradovi Džisri-kebir, Havala i po svoj prilici palanka Čovka, a prošireni gradovi Stara Ostrovica i Orašac. U tom kraju je sagradjeno mnogo stambenih zgrada na ime sultana Aahmeda II, sagradjene su četiri džamije (Stara Ostrovica, Džisri-kebib Havala i Orašac).
Grad na umjetno stvorenom ostrvcetu uz lijevu obalu rijeke Une službeno se zvao do ukinuća kapetanija Džisri-kebib. Malo naselje na desnoj obali do mosta zvaše se jedno vrijeme palanka Mahmut-paše kulenovića. Tu je on sagradio jednu džamiju koje poodavno nema. Njegov Vakuf za tu džamiju dao je kasnije ime Palanki i Džisri -kebibu Kulen Vakuf.
Po već spomenutoj genealogiji kod normalne što se gotovo podudara i s drugim pouzdanijim podacima, iza Mahmut-paše ostalo je šest sinova od kojih je:

1) Mahmud beg.
Bio je kapetan Stare Ostrovice, a Smail beg dizdar Havale. Od one četvorice (Mehmed-beg, Abid-beg, Murat-beg, Halil beg) jedan je bio hajduk. Tu je činjenicu unio u svoju kroniku fra Nikola Lašvanin 1748 i 1749.
Godine 1777 bio je kapetan.

2). Mehmed-beg.
Za tu godinu se zna da je on vodio vojsku na Ismailiju. Iz jednog pisma se vidi da je sa ostalim suvlasnicima poklonio jednu kuću imamu Ibrahim efendiji Derviševiću.
Njegov naslednik je bio:

3). Ahmed-beg, koji je bio kratko vrijeme kapetan. spomen mu se sačuvao u muraseli od 3.reb 1193 (20.04.1779) kojom mu kadija nalaže da naplati neki dug.
Prije 23.01.1763.g zasjeo je na kapetansku stolicu:

4). Ibrahi beg, kasnije Ibrahim-beg hadži.
Za njegovog vremena bilo je nereda oko šerijatskog prava i ugovora sa Austrijom i Venecijom. Austrija je uputila ferman veziru Abdulah-paši Defterdaroviću.
Na osnovu ovog fermana pozvao je vezir u Travniku Hadži Ibrahim bega, dizdara od Havale, Smail bega i Ahmed-agu od Orašca, age ove kapetanije: Ahmed agu, Redžep-agu, Sinan-agu, Hasan-agu Begića, Mustafa-agu i tobdžijskog Ahmed-agu.
Svi su se odazvali i došli u Travnik.
Saopšteno im je da se moraju ponašati sa prijateljima porte kako teba i valja, da ne smiju činiti nasilje ni raji ni Muslimanima a posebno susjedima Austriji i Veneciji.
Ovom vijeću su predsedavali Vezir, travnički kadija Ibrahim-aga Čair-zade, više kapetana, aga i ljudi od časti.
Ostrovički kapetani su se zavjetovali da će službu vršiti savjesno a da će u slučaju njihovog propusta dati porti svoju godišnju plaću.
O ovome je sastavljen zapisnik 17. safera 1197 (22.1.1783.g
Kao svjedoci ovog vijećanja kod vezira koje je objavljeno po pritužbama Auastrije potpisani su: Džafer-paša kliški, Mustafa-paša i Mehmed-paša miralem bivši kliški mutesafir, kadija Mustafa ef. Hafizadić i Rifat ef. bosanski teftreder Hasan ef. i njegov ćehaja Bekir-beg, hercegovački Abdulah-beg i kliški Sulejman beg. Po broju činova (ovo je izgleda bio važan čin), jer je porti bilo stalo da imaju mir sa Venecijom i Austrijom.
Za vrijeme Josifa II austrijanci su navaljivali na Ostrovicu, koja se morala obratiti za pomoć veziru u Travnik (mahzar od 27. ševala 1203 (11.08.1789) od strane kapetana Ibrahim-bega i mushafiza Džisri-kebiba Halila). Vezir je otpremio 500 vojnika, topove, hranu i municiju i to javio bujrudlijom od 10. zilkade ( 2. kolovoza).
Ovaj rat je završen 4. kolovoza 1791.g. mirom u svištovu, kad je porta morala na ovom području da ustupi Austriji Lapac, Srb i još nekoliko sela. Tad ucrtana linija razgraničenja, stoji i dan danas.
Kad su došle komisije za razgraničenje, buknula je pobuna, koju je voodio Abdi-beg Kulenović, Smail beg, dizdar Havale i Halil beg iz Ostrovice.
Carski povjerenici uhvatiše Abdi-bega i udaviše u Havali i onde je i pokopan. On je jejdini Kulenović kojem je nad glavom napravljeno turbe.
– Mehmed beg se ovde spominje kao ,,kulin kapetan,, a kapetanijom je upravljao do 1806.g. Po predanju on je sagradio kulu i odžak na Prkosima. gde je povukao kapetaniju jer se nova granica protezala na puškomet od stare kapetanije. Predvodio je 1806. g vojsku na Srbiju.
U bitci na Mišaru 1806.g. poginuo je kulin kapetan, koji  je prenet u mesto Janja s leve strane obale Drine i tu je pokopan. 
Kulin kapetana je naslijedio njegov sin Ahmed-beg poznat kao Ahmed-beg Kulenović. Pogubio ga je DŽELALUDIN PAŠA U TRAVNIKU 1821 sa njegovim dajdžom(ujakom) Bajbutom.
Za njegovog vrmena zauzeo je Hasan-aga Pećki Havalu io dande bez uspjeha tukao punih 6 mjeseci grad Ostrovicu. U narodu ovog kraja je ostavio ružnu uspomenu.
Naslijedio ga je sin i ujedno zadnji kapetan-Mehmed-beg (1821-1835) Još od 1820 kušalo se sa sprovodjenjem reformi. Godine 1827 došlo je do ukinuća janjičara u Bosni a iza njih je uslijedilo ukidanje kapetanija.
To je dobro znao Mehmed beg Kulenović i zbog toga je bio protivnik svih novotarija. Ne zna se njegov odnos prema zmaju od Bosne. Bio je zulumčar i umro je prije ukidanja kapetanija. 1250(1834) pokopan je na Havali u desnom groblju. 1934. još mu se nalazio na mjestu nišan s natpisom.
Na ovog kapetana je u Vakufu izvršen atentan zbog njegovog zulumčarenja, a atentat je izvršio Mumin Kurtagić, koji je pucao i promašio kapetana, pa je odmah i uhvaćen.
Kapetan je naredio da mu se odseče glava, da se nabije na kolac i da tako stoji nekoliko dana u cetnru Kulen Vakufa. Kolac s galvom zasadiše na tabiju Ćošaliju u Ostrovici.
Vakufci (vakufljani) nisu bili zadovoljni sa ovakvim ponašanjem kapetana pa su se na čelu sa Bećir-agom uputili kod kapetana na Prkose i tražili da se sramota s Ćošalije ukloni. Kapetan se uplašio revolta inaredio da se leš skloni..
O ovome mi je 1934.g. uživo pričao tada još živ Hafiz Ahmed-beg Kulenović beg po rodu, a demokrata po shvatanju.
Kosta Kovačević je zabeležio kako je kulin kapetan na Prkosima objesio jednog pravoslavnog popa. (Ja te 1934.g nisam mogao doći do ovih podataka tako da sumnjam da se vješanje zaista desilo, a možda i jeste). Te godine kula na prkosima (1934) je bila u ruševnom stanju a vlasnik te zemlje je bio seljak Simo Zorić sa Prkosa.
Poslednji direktni potomak kulin-kapetana bio je Alaj-beg Kulenović, koji je umro 1887.g i bio najbolji tog begovog vremena.
Kad su ukinute kapetanije, nestalo je i plaće, što je bilo neshvatljivo pa su se spremila tri čojveka u Stambol po ulefu.
Iz Orašca je poslan Jusuf-aga Sinanagić, a iz Vakufa Hasaga Handžić i Ahmed aga Palić. Palić je bio vješt u turskom jeziku.
Uputili su se divan efendiji u Stambolu, koji je bio iz Rogatice. On im je isposlovao poslednju ulefu, nagradio ih nešto od sebe i ispričao da od kapetanija nema više ništa i da je ovo poslednje što im porta daje.
Gradovi Stara Ostrovica, Orašac i Havala imali su svoje dizdare, džisri-kebibom i palankom Čovkom zapovjedali su kapetanove ćehaje.
🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺
Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

🌹43. DEO🌹 – Petrovačka kapetanija.

Petrovac spada medju mladja gradska naselja na našoj krajini kao Prijedor, Kulen-vakid, Orašac itd. grad petrovac je sagradjen za vreme vladavine sultana Ahmeda III /1703-1739).
U gradu je bila jedna tabija i jedna kula na više katova a spadala je medju najviše na Krajini. . Bujrudlijom od 8.2.1178b/7.8.1764/ naredjeno je da se petrovački grad popravi. a to je učinjeno 15.6.1185 (23.2.1771) jer je tog dana sastavljen obračun za popravku. TRošak je snoslila država a narod je kulčio. Petrovački grad je u dobrom stanju dočekao 1878.g. Do temelja je porušen 1905.g.
Da je petrovac naselje novije izrade zna i jedna nanrodna pjesma u kojoj se govori o jednom dogadjaju koji se mogao desiti prije pada bihaća (1592). Iz bišća se po toj pjesmi pošla dva sužnja Krupljanina, dva bega Badnjevića i idući od Bilaja prema Ključu, pjevač kaže:

Otiskoše uz polje bilajsko,
kraj Petrova vrila udariše-
Tad petrovca, kažu nije bilo.

Petrovačka kapetanaija je zapremala jedan deo novoselskog kadiluka dok je drugi zahvatila Ostrožačka kapetanija. U njoj su bili gradovi Petrovac i Bilaj.
Sjedište ove kapetanije bilo je u Petrovcu. Graničila se sa Krupskom, Bihaćkom, Ostrovičkom, Kčljučkom, Glamočkom i kamengradskom kapetanijom.
Odžaklil vojnika i zapovjednika bila je carina zadarske skele. To saznajemo iz dvije potvrde o naplati mevadžipa.
Iz prve potvrde se vidi da je kapetan Mmehmed ovlastio Travnjaka abdulah-bega Hadžimehmedovića da naplati zaostatak plaća iz 1768.g. od zakupnika zadarske skele
Druga potvrda govori o naplati mevadžiba za 1781.g.u iznosu od 1586 i po groša i 4 i po pare. Tu je potvrdu primio hadavelija mehmed bajraktar. I bilajska je posada primala svoj mevadžip od iste skele..
Kapetani u Petrovcu su bili Kulenovići s pridjevkom Šinikčići Kaapetanija je osnovan a poslije 1730 a prije 1753. Posadom u bjelaju je komandovao dizdar.
-1768.g prvi poznati kapetan je bio:
1). Mehmed-beg sin ostrovičkog kapetana Mahmut-bega, kasnije mahmud-paše, brat ostrovičkog kapetana Mahmut-bega i dizdara od havale Smail-bega. Njegova žena fatima bila je po ocu iz porodice Repovaca, a majka joj je bila iz hlivanjske porodice Atlagića, jer je on i njjegov sin Ali-beg imao zajedničkih poseda u Neretvi s repovcima a u Kara ormanu (crna gora) s Atlagićima. U više usprava ostao je otisak mehmed-begovog muhura.
Pored mehmedovog imena nema godine a legenda u prijevoodu glasi: ,,zagovaraj muhamede! tvoj tvoj pouzdanik mehmed.,,
Iz jedne teksere što ju je izdao ovaj kapetan 26.4.1194.g ajiši supruzi Nuh-bega Repovca a kćeri Zulfikar-bega Atlagića na zemlje u selima karaormanu (crna gora) i Čaprazliji vidi se da su prihodi iz tih sela bili jednim dijelom odžakluk bilajskih nefera.
Iz jednog ilama hlivanjskog kadije Hulusi mustafe od safera 1191 znamo da suu ovu kapetaniju uskočili age Alija, Husein , Šaban, Halil i nekoliko vojnika iz kapetanije stara ostrovica.
Oni prave smutnju medju petrovačkom posadom mjesto da čuvaju svoj grad pa se traži da se vrate na svoja mjesta..
Za njegove vlade popravljen je grad u Petrovcu 1771.g
2). Drugi po imenu bio je kapetan
Ali kapetan-ali beg i preko 30.g.vršio je ovu službu. Kapetanom je postao 20.3.1787.g I njega je pogubio ali-dželaludin -paša iz travnika 1821.g.
Po narodnoj pjesmi on je beg alaj beg.
Na 15. travnja 1796.g lično je prisustvovao raspravi što se vodila pred sarajevskim kadijom povodom prihoda od zemlje u Neretvi i kadiluku Konjicu a pripadala je majci fatimi koja je umrla prije devet godona a tapija je prešla na ali bega.
Dok je ali beg bio maloletan njegov otac je muhamed kapetan primio 80 groša za zakupninu zemlje na dve godine od pomenutog kadije.. Zakup je 40 groša i dva tovara groždja godišnje. Iz prošlih devet godina ostao je dužan prema tome 380 groša i 18tovara groždja . Kadija izjavljuje da mu je fatima dragovoljno ustupila obradu zemlje, Svedoci svedoče u korist ali-begpvu, te kadija izdJE OSUDU DA SE ISPLATI 360 GROŠA I 16. TOVARA GROŽDJA.

ali kapetana nasledio je, brat mu:
3). mustaj-beg i po tome se vidi da nije imao muškog poroda.
Još prije nnego je postao kapetan bio je činis e ugledna ličnost. Sva je prilika da je hidžaretske godine 1234. boravio utravniku. TE godine pisao mu je list Murat kapetan iz Gradačca u kome mu saopštav kako se muratov sluga povratio iz travnika i izvjestio ga da se protiv njega urotiča banda iz bihaća. i ahmed-kapetan.
Murata je to zabrinulo premda se nezna da li je to istina ili nije i moli mustsj-bega da ga odmah o svemu obavjesti kao i o svim novim dogadjajima naročito o beširevićima i Austriji. Sudeći po vom pismu,mustaj-beg je bio dobro upućen u prilike ovog vremena. On se čini se dobrosnalazio i u najtežim prilikama. U njega je imao poverenje i okrutni Ali-dželaludin paša jer je baš na njegov predlog postao kapetanom.
Za vreme njegova kapetanovanja 1821-1835 desili su se u bosni krupni dogadjaji ali je mustaj beg održao svoju kapetaniju u redu.Tek kad su ukinute kapetanije ustao je protiv tih odluka i stao na čelo prosvjednika. Pored Ostrožaćkog i krupskog kapetana pored njega stao je i Jašar-beg brat Ključkog kapetana najpismeniji čovek krajine i poznati stilista. i kaligraf.
Nakon poraza kod Lipnika, on je sretno umakao i nije poznato gde se skrio.
Bilaj. Bilaj se prvi put spominje 1495,g Turci su ga zauzeli 1577.g ( 187,g. posle kosovskog boja) Godne 1699 bio je dizdar bilajskog grada neki ALi-aga. DEKretom porte od 13.8.1699.g imenovan je članom turske komisije za razgraničenje sa venecijom.
Pod Bilajem porazio je austrijsku vojsku 19.7 1737.g. ali-beg osmanpašić, ali je i on tada poginuo.
Posada u bilaju sastojala se od dmusthafiza, konjanika i aazaapa
Godine 1743 bio je dizdar Hasan-aga sa 30 musthafiza.
džematom konjanika zapovjedao je drugi Hasan-aga a džematom azapa Muhamed-beg. Njih trojica opuinomoćili su nekog hasan-agu da naaplati plaću za 1159 g. od zajupnika zadarske skele.
Prema beratuod 7.. redžepa 1228.g (6.7.1813) iznosile su naplate bilajskih nefera 664 groša i 36 para i po pare i to: 416 groša i 15 para od bosanske kršćanske džizije i 246 i po groša i 1 i po para od carine Splitske skele.
Koncem ožujka 1816.g bio jezakupnikSplitske skele Mustaj beg DEfterdarević iz TRebinja i njegov zet , ali mu se ime ne spominje.
Od njih jeprimio jedn dio plaća za godine 1222 do 1230 Omer oodobaša kaao havaledžija bilajskih nefera. Prepis berata i potvtdu ovjerio je novoselski kadija Mustafa.
🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺
Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

🌹44. DEO🌹 – GLAMOČKA KAPETANIJA

Ova kapetanija pripada medju one koje su osnovane poslije 1624.g
Prije ove godine gčamočki je grad imao dizdara. Grad se zvao Biograd, a u turskim dokumentima piše se Belgrad i Belgradčik.

Krajem 18.v u ovoj kapetaniji je bilo 5 džemata azepa, 6 konjanika i po jedan tobdžija i mushafiz.. Drugi rodovi vojske se ne spominju što ne znači da ih nije bilo.
Jedan dio plaća, vojnici su dobijali od prihoda zadarske skele. Medju musthafizima bilo je i 15 timarlija.
Sve do 20-tih godina 18.st nije mi poznat ni jedan glamočki kapetan. Predanje kaže da su se prvi kapetani zvali Ćirići, jer se pored samog glamoča nalazi selo s takvim imenom.. Ćirići su po predanju prodali kapetaniju Jakirlićima a po drugom predanju Ćirići su nešto zgriješili i kapetanija je od njih oduzeta i predata Jakirlićima.
Jakirlići su dobili svoje ime po Jakiru ( 3 km od Glamoča prema Kupresu) U tom selu vidi se i danas ostatak kapetanova odžaka i kule koja je do 1931.g bila prilično uspravna.. Kulu je fungirao graditelj Mihailo ninar i to 1192 (1778) u vreme Ejub kapetana.
U tom selu je živela porodica Bašića koja je mnogo bila uglednika od Jakirlića. Okolni stanovnici pričali su mi u ljeto 1935.g da su se Bašići kopali pored džamije a Jakirlići na seoskom groblju i ako su bili kapetani.
To je tačno uz džamiju nema ni jednog spomenika Jakirlićima.
Najstariji datirani nadgrobni spomenik je Jahja Bašić iz 1606.g (1655) pa neki Ale-aga 1126 (1714) i kojih 200 m zapadno od Jakira pokopan je Omer-aga Bašić, umro 1213 (1798) sa nadgrobnim spomenikom od ljutica kamena. Mora da su Bašići vršili neku službu u gradu Glamoču.
Mustafa je prvi po imenu poznati kapetan u Glamoču. Da li je on bio Ćirić ili Jakirlić ne zna se i na tom mestu je bio 1132 (1719) kako to svjedoči pismo kliškog mutesafira Ali-paše, pisano zadarskom providuru povodom nekih sužnjeva kršćana. On je bio na ovom mjestu i oko 1730.g.
Oko goodine 1763 ubili su hajduci glamočkog kapetana nepoznatog imena. Ovo se ubistvo desilo izvan Glamoča. O tome govori Franjo Medun, dragoman zadarskog providura u jednom svom pismu.

Ahmed kapetan je prvi poznati od Jakirlića. Njega je naslijedio sin:
– Ejub kapetan prije 1789. Oko godine 1789 oteo je Ejub kapetanu kapetaniju neki Mustafa, sin Jusufov iz Glamoča, čovjek vrlo bogat, ali za to mjesto nepodesan. Mustafa se dočepao kapetanije tako što je potplatio bosanskog vezira Hadži Salih Pašu. u času kad je ovaj bio svrgnut sa svog položaja.
Protiv ove uzrpacije uložili su protest Ibrahim, kapetn Stare Ostrovice, mehmed kapean Ostrošca i meehmed kapean bišća. Taj pprotest je uspio i kapetanija je vraćen Ejub-kapetanu, koji je kapetanovao do iza 3. studenog 1798.g.
Z a vrijebe Ejub kapetana prebacilo se nešto austrijske vojske u planinu Crna gor.
Te još za vrijema rata rusije i austrije protiv turske na područje Glamoča i crne gore planine prodrlo je nešto austrijske vojske /1787-1791).
Njima su se pridružili seljaci iz Nuglašice , crnog luga i Grkovaca, koji su pobjegli u grahovo i uništa i počeli četovati.
Ejub je posebnim maharzanom tražio pomoć od vezira u travniku pa je vezir 9. lipnja naredio Hlivanjcima i drugma da priteknu u pomoć Glamoču.
Ovaj pokret je izgleda sasječen u korijenu jer o njemu nema više pomena u istoriji glamoča.
Godine 1811. bio je u Glamoču kapetan:
Ibrahim-aga. spomen mu se očuvao u Mittesserovoj listi.
Godine 1814 u ajansko vijeću u travniku bio je neki Husein kojinje zastupao Glamočkog kapetana Ejuba a Ejub je bio veoma pismen čovek.
– Husein kapetan spominje se 1818.g kao sin Ahmedov-begov. On je ukedno i zadnji kapetan Glamoča.
Njjegov sin Muharem beg Kapetanović odselio se 1878.g u Albaniju.
Ostali zapovjednici (age)
Godine 1778 bio je u glamoču dizdar Salih-aga topčibaša, Hadži-alija age azaapa.: Murat, Omer i Alija i mustafa age konjanika Ćehaje: Mehmed, hasan, Omer, Durak, smajičl,Salim, Mahmud,
salij i Nuh barjaktari: abdul-kadir, hasan,jusuf,omer , redžep i Hasan. Odobaše: Jusuf, Jusein, Mehmed, Salij, Ibrahim, drugi mehmed i Alja.
🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

🌹45. DEO🌹 – KUPREŠKA KAPETANIJA

Sedište ove kapetanije bilo je u Kupresu, Palanci prusačkog kadiluka u sandžaku klis. U istom kadiluku bila su još dva samostalna grada Susid i Prusac. Ovaj drugi osim musthafiza imao je i drugih redova vojske, samo Susid nije imao svog kapetana, niti je pripadao koliko ja znam kojoj kapetaniji. Vojnici kupreške kapetanije čuvali su prelaze tzv. velika i mala kupreška vrata i osiguravali put do kupreškog polja.
Današnja varošica Kupres nastala je u 17. st. a već u 18.st. opasana je ogradom od borovine-palisadi i dubokim opkopom (šarampov).
Grad je imao tri tabije ozidane OD KAMENA I JEDNU KULU ZA MUNICIJU. U GRAD SE ULZILO NA DVOJA VRATA: GLAVNA I SPOREDNA. IZNAD glavnih vrata bio je čardak takodje od borovine. Taj grad je porušen 1885.g.
Ova se kapetanija u poznatim izvorima spominje prvi put 28.9.1757.g ali je ona postojala i od ranije. Kupreški kapetan je imao čin age prvog džemata azapa. U nekim spisima spominju se samo dva orda vojske: azapi i konjanici, ali je u ovoj kapetaniji bilo i tobdžija. Prvi džemat konjanika brojio je 50, a drugi 51 vojnika i zapovjednika. Dnevnica prvog džemata iznosila je 1067 a drugog dženata 949 akči. Dnevnica pojedinog azaapa prvog džemata iznosila je 10 akči. Godine 1770 bio je u Kupresu novi džemat od 50 konjanika. Godine 1829 odredjena su za carevuvojsku iz ove kapetanije 34 vojnika.
Kupreški konjaanici dobujali su svoje plaće od bosanske blagajne, zadarske skele i od adeti-agnama Vučitrna. Te su plaće prvog džemata konjanika iznosile godišnje 253.948 akči ili 1587 groša i po pare. Od bosanske blagajne tj, zadarske skele 658 groša i 19 i po para, od vučitrna 928 i po groša i 7 para.
Poznata su samo tri kupreška kapetana i to;
Ibrahim, sin Osman-begov (1818)
Sulejman-aga (1819-1820)
Omer-aga.

Omer aga (1832)
Prvog od ovih nalazimo u simbchebovoj listi, drugi u nekim listama orijentalnog instituta (br.595), a treći se navodi medju dužnicima umrlog bosanskog defterdara Malkoč-bega.
Kao aga I džemata konjanika bio je Osman-aga (1777) II džemata Sulejman aga i beg (1793-1797) i Davud aga (1805) I džemata novih konjanika. Mustafa aga kao agin zastupnik, dok je 1770 u ovom džematu bio aga neki Daut-beg.
🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

🌹46. DEO🌹 –  DŽISRI-SANSKA KAPETANIJA

Kojih 14 km uz Sanu iznad varošice Sanski Most leži selo Tomina, koje se zove i Palanka. Danas pripada Sanskom Mostu a od 1851.g bila je u sastavu kamengradskog kadiluka. To je i prije bio most preko Sane. Taj most se zvao u turskim ispravama uvijek Džisri-Sana (džisrun, arapski-most). Pokraj toga mosta stajaše kula na četri kata i zvaše se nekad Miral-begova kula. Podor joj mještani razoriše 1934.godine. Uz kulu je bio veliki konak bega Kurbegovića. O Tomini govori jedan anonimni, njemačkim jezikom pisani izveštaj o Bosni, kojem je pisac neki austrijski uhoda u doba cara Josipa II.
Od prvih godina 18.v. sjedio je u Tomini kapetan s nekih stotinjak vojnika i čuvao most preko Sane. Po tome mostu zvaše se i kapetanija Džisri-sanska. Kapetani do prvih godina 19.st. bili su Kurbegovići, koji su po predanju došli u ovaj kraj nakon pada Knina.
U spomenutom se izveštaju kaže da su na kuli bila četri gvozdena topa. Grad Kamičak u neposrednoj blizin Tomine, pripadao je ključkoj kapetaniji a današnja varošica Sanski Most sa okolinom pripadala je Kamengradskoj kapetaniji, pa je prema tome područje Džisir-sanske kapetanije bilo vrlo maleno.
Iako je u ovoj kapetaniji bilo malo vojnika, ipak je u teškim trenutcima davala odredjen broj vojnika. Tako je kapetan iz sanske kapetanije 1790.g. bio sa svojim vojnicima pod Kladušom sa 21 vojnikom.
1829. kapetan je išao sa svojim vodom vojnika na Rusiju. (deset).
vojnici i zapovjednici su primali plaće od prihoda zadarske skele a ostali 1730 prihod prema mostarskom mahzaru.

– Sulejman kapetan
godine1748 bio je kapetanov zastupnik neki Sulejman-beg. U rujnu te godine bio je u Sarajevu sa ostalim krajiškim kapetanima pri čitanju fermana koji govori o zahtjevu austrije da joj se izruči 26 gradova što leže s lijeve strane Une. Ne zna se ime kapetana čiji je zastupnik bio ovaj Sulejman beg.
Mustafa beg bio je kapetan a spominje se 1796 i 1812.g. Već sledeće godine se spominje da je umro.
Njegov je naslednik bio Murat-beg iz Bihaća, sin bihaćkog Rustem-bega, kako kaže simbchlerova lista. U društvu s bihaćkim i ostrožačkim kapetanima navalio je kako je rečeno, na Tržac, zbog čega je bio zbačen s kapetanije, a na osnovu naročitog fermana od 10. 01. 1238.g 27. 09. 1829 imenovan je Husein beg sin Hasanov (Čekić) koji je, sva je prilika, bio zadnji kapetan. Nešto prije nestanka kapetanija nastali su Kurbegovići u Prijedoru a Čekići iza ukinuća kapetanija, u Vakufu, današnjem Sanskom Mostu.
🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

🌹47. DEO🌹 – GRADAČAČKA KAPETANIJA (123.g posle kosovske bitke pod turskom upravom).

C. SANDŽAK U ZVORNIKU

Odmah iza karlovačkog mira osnovan je na jednom teritoriju kasnije Gradačačke kapetanije agaluk iz kog se ubrzo razvijla kapetanija.
Još prije 10. travnja 1702.g bila je u Gradačcu straža od 20 azapa kojom je zapovjedao neki Bajram-aga, sin Ibrahim-age. Toga dana očitovao je Bajram-aga pred sarajevskim kadijom Sabit Alaudinom i u prisustvu divanskog čauša Abdul-kadira, sin Abdul-bekije, kao opunomoćenika bosanskog vezira Halil-paše da se prima časti agaluka nad novoustrojenim džematom konjanika i obavzao se da će prema mirovnom ugovoru, što je sklopljen nakon dugog ratovanja izmedju sultana i cezara i utvrdjena granica, održavati red i mir, da mogu slobodno prolaziti trgovci s obje strane, što je i državna i vjerska potreba kao i nalog bosanskog vezira. Dalje obavezuje se Bajram-aga da će sagraditi čardake i iskopati hendeke uz Savu od skele Skovča do ušća Tolise iza Save u duljini od pet i po sati hoda. Bajram-aga kao stari aga azapa prima na sebe svu odgovornost za održavanje reda i sigurnosti.
Spomenuti konjanički džemat imao je 50 vojnika i časnik s dnevnom plaćom od 602 akče.
Prije 1730.g pretvoren je gradačački kadiluk u kapetaniju u kojoj su bili pored Gradačca i gradovi Sokol i Srebrenik. Sva tri ova grada pripadali su kadiluku Gračanica. Pored ova tri grada bilo je u ovoj kapetaniji više čardaka i kula.. U ovoj kapetaniji bilo je više vrsta vojske i uglavnom je bila snabdjevena s topovima, pješadijom i konjanicima.
Gradačac se prvi put spominje 1634.g Samo mu ime kaže da je bio mali gradić. Današnji svoj izgled je dobio 1756.g. -1820.g
Kapetan je sjedio u kući koja se nalazila u gradu. U gradu je bila još jedna kula koja danas ne postoji, ali je i u selu Bijela bila jedna kula, koja je još u dobrom stanju (1934).

Sokol se prvi put spominje 2. lipnja 1449.g Turci su ga zauzeli 1512 zajedno sa Usorskom banovinom. Zna se da je od početka 18.st. imao dizdara i posadu. godine 1777 grad je popravljan.

Srebrenik se prvi put spominje 15.ožujka 1449.g Bio je to najtvrdji bosanski grad koji još uvijeg odoljeva zubu vremena.
Srebrenik kao i Sokol grad,Tturci su zauzeli 1512.g Od mohačke bitke do karlovačkog mira Srebrenik i Sokol su gradovi od strateške važnosti.
Godine 1777 grad je popravljen. U njemu je sjedio kapetanov ćehaja.
Ko je bio prvi kapetan u ovoj kapetaniji tačno se ne zna. Po geneološkoj tabli Gradaščevića vuku oni lozu od Ćose Ahmed-kapetana. Koliko je ova tablica sigurna ne znam, mogu samo reći da je tačno onoliko, koliko ima sigurnih podataka o ovoj porodici.
Sastavljena je tabla 1878.g.
I narodno predanje o Gradačcu kaže da je Ćose Ahmed bio prvi kapetan. To je predanje zabeležio Muvekit a po njemu Bešlagić. Mukevit se zove Ćose-kapetan. Ćosu poznaje i narodna pjesma „Petar đeneral osvaja Zvornik“. Po toj pjesmi Ćoso je Osman-paša.
Ako je Ćoso uopšte bio kapetan, onda bi bilo vjerovatnije da mu je bilo ime Osman nego Ahmed, jer je ime Osman u ovoj porodici i kasnije javlja, dok se ime Ahmed ne ponavljuje.
Oko godine 1730, bio je kapetan: Muhamed, njegov naslednik ili jedan od naslednika je:
Mehmed kapetan koji se spominje prije ili poslije tih godina.
Kao kapetan posedovao je malikjanu (malićana) malićana je državni objekat izdat pod zakup.
ova malikana je bila u Visočkoj mukati u Zvorničkom sandžaku i povodom te malikane podnio je prije 6. studenog 1749 mahzar bosanskom veziru. Vezir je povodom toga zatražio od boosandkog tefderdara izvještaj povodom pomenutog mahzara,
Iz defterdarovog izvještaja vidi se da je nastao spor izmedju kapetana Mehmed-age i dvojice aga (Sulejman-age i Husein-age) oko pobiranja carine i drugih prihoda na rijekama Drini, Bosni i na Savi. Biće da su ova dvojica zadirala u pravo kapetanoovo i on se pritužio veziru.
Na osnovi tefterdarovog izvješća izdao je vezir nalog 24 zilkade 1162 (8.11.1749) neka postupaju po tehisu i neka ne zadiru u prihode jedan drugome. Prihodi o kojima se tu radi pripadali su Mehmed-agi po zvanju, dakle kao kapetanu.
Za vreme ovogo kapetana Gradačcu se gradio grad (1745) a popravljeni su gradovi Soko i Srebrenik. Po nalogu bosanskog vezira od 17. redžepa 1191 (21.7.1777) postavljen je Mehmed aga za povjerenika tih popravki.
Poslednji put se spominje ovaj kapetan 1781.g u izveštaju derventanskog kadije povodom hvatanja hajduka Mijata Radovanova.
Tu se navodi kao beg i to po tituli sudeći, mogao bi biti da je postao zaim.

Mehmed kapetan bio je aga prvog džemata konjanika, što se vidi iz predloga za imenovanje jednog konjanaika.
Mehmed kapeana je naslijedio sin: OSMAN kapetan i to prije 1795.g. Osamn je znatno proširio grad u Gradačcu i taj posao je završio 1808.g. kako to kaže natpis na džamiji Hujseniji. u tom natpisu je uklesan lik Osman-kapetana.
Francuski konzul u Travniku David javio je 15.04.1607.g svojoj vladi kako je Osman kapetan jedan od najjačih autoriteta u Bosni.
Vezir se tada spremao da uguši ustanak u Srbiji, te je i on 1806.g. sudjelovao u boju na Mišaru. Osman kapetan je u Modriči obnobio tzv. bijelu džamiju i pored nje sagradio veliki han i isto tako jednu džamiju u Gračanici.
U Gradačcu i Gračanici podigao je po jednu medresu i česmu.

Osman kapetan je umro nešto prije 6.12.1812. jer je tog dana gračanički kadija popisao njegovu ostavštinu. Iz ove isprave saznajemo da je iza Osmah kapetana ostalo 6 sinova i to Murat i Osman beg kao punoljetni, a maloljetni: Muharem-beg, Husein-beg, Ibrahim-beg, i Bećir-beg.
U ispravi je zapisano da je odmah sa Osman-begom umro i sin Ibrahim-beg. Bio je oženje jednom djurdjijankom koja se u spomenutoj ispravi ne spominje što znači da je umrla prije njega..
Osman -kapetana naslijedio je najstariji sin:

– Murat-kapetan, s kojim se u pomenutoj ispravi od 6.12.1812. navodi u tome zvanju. S bratom Osman-befom sudjelovao je Murat kapetan u vojsci bosanskog vezira Ali paše Derentlije pri ugušenju prvog srpskog ustanka i tom prilikom bio ranjen u ruku.
Za njegov pohod na srbiju zna i narodna pjesma.
I. Murat-kapetan je nastavio izgradnju tvrdjavu u Gradačcu koja je konačno završena za vreme njegove uprave.
Poput svog oca Murat kapetan je sagradio dvije medrese u istim mjetima i 1818 popravio česme u Gračanici, zadužbinu svog oca o čemu svjedoči natpis upisan na kamenu.
Za izdržavanje svojih zadužbina ostavio je lijep vakud. Murat-kapetan je bio lijepo obrazovan čovjek imao je lijepu biblioteku u kojoj je bio i rukopis štampanih knjiga. Knjige je vakufio. Tu i tamo nadje se pokoja knjiga a njegov potpis kaže da joj je bio vlasnik. Oko sebe je okupljao učene ljude i štitio ih.
Lični pisar mu je bio Mulo Mestvica, vanredno interesantna ličnost ovog vremena.
Po dosad publiciranim pismima što ih je pisao Murat-kapetan vidi se da je podržavao veze s raznim uglednim osobama onog vremena.
Poput kapetana Beširevića držao je Murat kapetan na svom odžaku stalnog guslara. Uprkos islamskom obrazovanju ostao je veran našoj tradiciji.
Murat-kapetana pogubio Dželaludin-paša u Travniku 1821.g s još nekoliko bosanskih kapetana. Razlog pogubljenja nije poznat a Murat-kapetan nije bio zulumćar.
Kako murat-kapetan nije imao muškog potomka to je kapetanija trebala da predje na Osman-bega, prvog mladjeg brata, no budući da je ovaj bio već od 1813.g bio paša, dakle u višem rangu od kapetana a treći im je brat Muhamed-beg tada već bio mrtav, to je kapetanom postao četvrti sin Osman-kapeanov.
Husein kapetan. Bio je poznat kao ,,zmaj od bosne,,. On je ujedno i poslednji kapetan u Gradačcu. U Gradačcu je sagradio lijepu i prostranu kupolom prosvedjenu džamiju (1826) i do nje saht-kulu (1824)g
O gradnji džamije sačuvala nam se i jedna narodna pjesma koja se i sada pjeva:

U gradačcu, gradu bijelome,
Hair čini Husejn kapetane,
Hair čini bijelu džamiju.
Nju mi gradi Salko Sarajlija,
Aem meće, alem stati neće.
stan aleme, stan, dragi kamene,
Dobru sam te hajru namjenio,
DA se, žene momci faklahića,,.

U selu čardaku (8.km sjeverno od Gradačca) pretvorio je Husein kapetan jedan poveći dio svog posjeda u otok (ada) iskopavši dosta dubok i do 100 m širok i nekoliko kilometara dug hendek u koji se napuštala voda. Na tom otoku je sagradio dvorac u kojem je rado boravio. Tu je imao veliki pčelinjak, zverinjak i lovište. Bila je tu na brežuljku kuča zvana Čardak. Pjesma kaže:

Kulu gradi Huso kapetane,
kulu gradi, prkosi veziru, Alem diže, biserom ga niže.

TE dvore je 1832.g dao da se spale sam Husein koji se spremao na bijeg u Slavoniju.
Njegova je kapetanija bila najbolje upravljana i najstarija u Bosni. Posebno je pazio na kršćansku raju kao ni jedan kapetan do sada.
U tolisu je 1832.g podignuta prva zgrada za katoličku pučku školu a po naredbi Husein kapetana. Uz pomoć Huseina gradaščevića fra Ilija Starčević je te iste godne napravio katoličku crkvu za 1500 duša, zatim prostrani župni stan od osam soba i to sve bez carskog berata, jedino je bilo Huiseinovo odobrenje.
U primeni islamskih pravopisa išao je iz krajnosti u krajnost ali to mu nije smetalo da se druži sa župnicima i katoličkim sveštenstvom.
Godine 1827. proveo je devet meseci uz novog bosanskog vezira Abdurahaman-pašu u Zvorniku i Sarajevu. Tom prlikom je upoznao šta se sprema bosanskom plemstvu i postao je protivnik porte u njenim reformama.

Na sastanku prvaka u Tuzli 1831.g izabran je Husein k.g. za vodju boosanskog pokreta i stvoreno je više zaključaka od kojih su najvažniji da Bosna bude potpuno autonomna pokrajina i da plemstvo bira izmedju sebe svog vezira, a da se porta ne miješa ni u kakve poslove u Bosni. Bosna će porti godišnje davati 4000 kesa ili 2.000.000 groša. Razumije se o uvodjenju kakvih reformi u Bosni nema ni govora.
U ožujku iste godine potukao je Husein kapetan, kao vodja bosanskog pokreta, vojsku sultanova vezira u Bosni ALi-Namik Paše i pristalice reforme, zarobio vezira i zauzeo Travnik, glavni grad Bosne.
Husein je s vojskom od 25.000 momaka i više kapetana krenuo put Stambola i na Kosovu porazio sultanovu vojsku pod vodjstvom velikog paše Rešid-paše.
Husein nije umeo da iskoristi ovu pobjedu nego su se vratili kući a Husein kapetan bude izabran za vezira u Sarajevu 1831.g. s titulom Paše.
U toj časti ostao je sve do 2.6.1832.g. kada ga je pobjedila sultanova vojska pod zidinama Sarajeva. Njegovom porazu doprineli su hercegovački prvaci. Nakon poraza sa najvjernijim saradnicima je pojbegao u Slavoniju. 18.6.1832 je kod županje pojbegao u slavoniju. Uhvatili su ih austrijanci i otpratili u Osijek.
Bio je u nemilosti Austrije i na kraju je pristao da ode u Carigrad ne znajući šta ga tamo čeka.
1.10.1832, napustio je Zemun i prešao u Beograd gde je malo bolovao. Lečio ga je Kunibert.
Dolaskom u carigrad, nudjen mu je neki položaj ali on nije hteo da prihvati ni jednu tilulu. Umro je u Crigradu 17.8.1834.g. i pokopan je na Ejjubu, sa i danas obeleženim grobom.
Iz napisa na spomeniku saznali smo tačan datum njegove smrti. Izgleda da je bio otrovan. On je bio poslednji kapetan Gradačca. Njegov imetak je konfiskovala država.
Oženjen je bio iz Dervente od kapetana Mustafe-bega, oca poslednjeg derventanskog kapetana Mahmuda. Pjesma kaže:

Čudna jada Huse kapetana,
gde on nema drugoga jarana
doli šure mahmud-kapetana.

U Sokolu je bio dizdar prvih decenija 18.st. neki Hasan-aga u ovom kraju poznat pod ienom Mali Hasan-aga. Potomci mu žive idan danas u istom selu.
Godine 1760 bio je u Srebreniku ćehaja neki Alija.
🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

🌹48. DEO 🌹 –  ZVORNIČKA KAPETANIJA  (74g. od kosovske bitke pod turskom upravom).

 

O ovoj kapetaniji nalazimo prvi pomen u Mostarskom mahzaru. Osnovana je izmedju Karlovačkog i Požarevačkog mira.
U njegovom sastavu bio je i grad Kušlat, dok nije sigurno da joj je pripadao i Teočak, koji je početkom 19.v. imao svoju posadu. Zvornički kapetani koliko se zna bili su iz begovske porodice Fidahića.
Zvornik se prvi put spominje 1412.g. a Turci su ga zauzeli 1463.g.. Sledeće godine 1464 uzaludno je Zvornik opsjedao Matija Korvin.
Od 1463/64 do 1851.g Zvornik je bio sjedište Zvorničkog sandžaka.
Zvornički grad je imao dva dijela gornji i donji. Još u drugoj polovini 17.st. oba grada su  bila pod upravom jednog dizdara, a od druge polovine 18.st. spominju se dizdari gornjeg i donjeg dela grada, godine 1660. bila je ovde posada od 150 momaka. Po jednoj vijesti iz 1658.g grad je bio u slabom stanju, nije bio strateški važan jer je granica bila udaljena. Tek su ga austrijanci bili zauzeli 1688 na kratko vrijeme i zadržali se u Zvorniku odo 25.rujna 1688. do 1.kolovoza 1689.g
Nakon 1699.g grad je dobio na važnosti pa je postavljen i utvrdjen tako da je 1717 i 1737 izdržao austrijske navale.
Na Zvornik se iz tih razloga pazilo i grad je popravljan više puta tako da je prilikom vizite gradova Zvornik 1838.g ocenjen kao solidan grad za odbranu.
Zna se da je ovaj grad popravljan 1762, 1765, 1777. Godine 1762. nadzornik popravke zvornika bio je neki Omer. Radilo je 26 majstora od Srebrenice i isplaćeno im je 202 groša 24. Šabana 1180.g.
Povjerenik za gradjevinu Omer izjavio je odmah nakon dovršenog posla da im država duguje novac, da su u oskudici i da su čekali isplatu drugog djela do 24.šabana 1180 (25.1.1767).g.
Pri popravku iz 1765. kad je povjerenik bio neki Abdulah kapetan radilo se od 20. lipnja do 8. listopada, utrošeno je 1481 nadnica po 11 para i već 18. listopada isplaćeno je radnicima sve zaradjeno u iznosu od 407.groša i 11. para.
Novac su primili radnici: Risto Sandi(sanda oglu), Djuro Tripko, Ivan, Djurdje, Jovan, Radoslav, Mihailo i Nikola kao lagumdžije, koji su kamen lagumali.
Poslije dvije godine isplaćeno je 37 i po groša trgovcima za gvoždje (listopad 1767). Prema tome radilo se i 1766. Godine 1777 isplaćeno je Jovanu 37 i po groša za 230 nadnica. Od redova vojske i raznim ispravama spominju se osim čuvara azapa, tobdžije, konjanici i džebedžije. Jedan dio posade u Kušlatu, koliko znam, primao je svoju plaću od prihoda mukata Birče, dok je posada u Zvorniku primala svoje plaće od prihoda zadarske skele, državne blagajne i mukate Birča. U oba grada bilo je musthafiza timarlija. Prvi po imenu poznati kapetan Zvornika bio je:
1). Mehmed kapetan i bio je nam mestu 1730.g Već 1737. spominje se kao bivši kapetan. Istakao se kao kapetan u bojevima na Bosnu 1737 i 1739.g. Za vojne zasluge imenovan je pašom i dobio časni naslov Gazi. Umro 1747.g kao zvornički sandžak beg. Ne zna se zašto je skinut s kapetanije niti ko ga je zamjenio. Jedan od njegovih nasljednika bio je:
2) Abdulah kapetan, sin Ibrahim-age. Kapetanovao je prije 1759.g.do1777 s titulom age, a kasnije je bio beg. S tuzlanskim kapetanom Derviš-Ahmedom sudjelovao je u turskoj vojsci pri napadu na Rusiju 1773.g.
Posjedovao je prihod od carine zvorničke skele i trećinu ustupio 22. muharema 1181 (20. lipnja 1767).
Sarajliji Abdul-Fetah agi za 900 groša. I ciganska džizija u BiH bila je malićijana ovog kapetana. Fermanom od 7.11.1767.g (30.12.1775) zabranjuje se da tu džiziju iko drugi pobira osim Abdulah-kapetana. SVE do kraja XVIII st. raspolagali su
Fidulići ovom džizijom kao malikjanom.
Po popravku zvorničkog grada fungirao je Abdulah-kapetan kao gradjevinski preduzimač 1765.g. Uz njega se spominje i stric mu ALI-beg. Jedan manji popravak obavljen je pod nadzorom istog kapetana 1777.g.
Abdulah bega je naslijedio:
3). Mehmed II. ne zna se u kakvoj su rodbinskoj vezi bili. Mehmed II postao je kapetan poslije 1777. Tu je službu vršio do 1806.g. Kao kapetan bio je do 14. travnja 1802.g. i zvornički mutesafir, ali je on tu službi vršio po svoj prilici i prije s naslovom paše.

U listopadu 1789.g stajalo je u Loznici 500 vojnika pod zapovjedništvom ovog kapetana i kapetana Gradačca, Tuzle, Srebrenika i paše od Zvornika. Prema tome gornja je vojska bila pokupljena po zvorničkom Sandžaku.
U početku prvog srpskog ustanka pomagali su ustanike savjetom i municijom Mehmed, kapetan zvornički, Sinan Paša Sirčić, Hadđi beg iz Srebrenice. Činili su to kao protivnici dahija, ali su ustanike ostavili kad su se razbili pregovori izmedju ustanika i Bećir Paše.
Kad su ustanici opsjeli Višegrad zamoljeno je da Mehmed-kapetan podje u pomoć ovom gradu. Toj molbi je udovoljeno i pomoć je poslata.
S bosanskom vojskom Mehmed beg je učestvovao u bitci kod Mišara 1806.g, te je na Mišaru poginuo sa svoja dva sina i više uglednih prvaka 13.kolovoza 1806.g.
U čast mutesafira naslijedio ga je Ali-paša Fihadić 21. redžepa 1221.g (4.10.1806) dok je mjesto kapetana ostalo upražnjeno sve do iza 1811 a službu kapetana vršio je isti Alipaša.
Takodje se ne zna u kakvoj su rodbinskoj vezi bili Mehmed II i Ali-paša. U istoje vrijeme u Zvorniku živio i Ali-beg Fidahoć koji je postao paša 1829.g.
Mahmud-kapetan Alipašić Fidahić, sin je Zvorničkog mutesafera Ali-paše i kao kapetan je navodjen u Simbchlerevoj listi od 8. siječnja 1818. Prema tome on je postao kapetan poslije 1811.g a prije 1818.g.
Za zasluge što ih je učinio Abdurahim paši postao je zvorničkim mutesafirom s naslovom paše. I tako se našla opet zvornička kapetanija i zvornički sandžak pod upravom jednog čoveka.
Bio je vrlo bogat. Još i dan danas (1934 ) se jedan dio Zvornika zove Mahmud-pašin konak a i jedno polje nosi njegovo ime.
Ali-beg, Mahmud-pašin stričević, a ne brat, kako se do sada pisalo, stavio se takodjer u službu Abdurahman-paše, novog bosanskog vezira koji se nije usudio poći u pobunjeno sarajevo, neSo se zaustavio u Zvorniku.
Sa 1.000 vojnika uspeo je Ali-beg da prodre u pobunjeno Sarajevo, pohvatao kolovodje pobune koji su se bunili ukidanju janjičara i otpremio ih u Zvornik gde ih je AbdulRrahman pogubio 8.3.1827.g. i tada se uputio u Sarajevo.
Uz ovog vezira je i dalje ostao Ali-beg a sa njim u društvu je bio i Husein kapetan Gradaščević
Za ove zasluge data je Ali-begu zvornička kapetanija posebnim beratom od ožujka 1829.g. Protiv toga je ustao Mmahmud-paša jer se kapetanija nasledjuje a ne daje beratom. Tako je došlo do svadje izmedju ALi-bega i Mahmud-paše.
Ni intervencija Ali-Namik -paše novog vezir nasljednika Abdurrahim-pašina, nije pomogla. Taj je spor bio razlogom da je Mahmud-paša bio slkinut s položaja mutesafira zvorničkog prije 1.kolovoza 1829.g. i dozvoljeno mu je da stanuje u svome konaku u Zvorniku ili na bilo kojem svom posedu na području Zvornika.
Ali-namik paša postavio je nekog Salih agu za Zvorničkog muselima. Mahmud-paša se na to zatvorio u Zvornički grad i spremao se sa svojim ljudima na otpor.. Ni Ali-beg nije mirovao, te je oko sebe skupio svoje pristaše, rasporedio ih po svojim kućama i hanovima i svaki se čas očekivalo da puška pukne. Zbog toga je u Zvorniku nastalo teško stanje.
Bosanski vezir je uputio koncem muharema 1245.g (1.8.1829g) bujrudliju na kapetana Ali-bega, bivšeg mutesafira Mahmud-pašu i na sve ljude u zZorniku čija riječ vrijedi, u kojoj se to sve konstatira i nalaže uglednim da izmire zavadjene. Vezir ističe kako je potreban red i mir svuda pa i u zvorničkom sandžaku i kako je ovakav postupak štetan ne samo po državu nego i ugled svih koljenovića.
Iz ponovne bujrudlije od 25. sefera (27. kolovoza) vidi se da se stanje u Zvorniku nije promenilo. Vezir nalaže muselimu Salih-agi da se povuče u Skočić, onde da stanuje, pokupi vojsku i okruži Mahmud-pašu u gradu tako da mu zrno hrane ne može doći. U istoj se bujrudliji prijeti Mahmud-paši da će biti oduzet i naslov paše.
Tako su u to doba u Zvorniku bila dva kapetana.
Izmedju 27.kolovoza 1829.g i 8. lipnja 1839.g postao je Ali-beg Fidahić paša i, što je vrlo vjerovatno, postavljen mutesafiromali o tome vremenu je na nepoznat način aktiviran Mahmud-paša.
Ali paši Fidhiču došlo je u pomoć nešto mladjih ljudi iz Gračanice, Srevrenice i Sarajeva i on je u utorak 8.6. započeo boj s Mahmud-pašom koji je trajao i 22. istog mjeseca. Tog dana se obratio Mahmud-paša zvorničkom kadiji da ovaj s nekim Ibrahim-agom sakupi u 49 sela 9800 kukuruza isto toliko pšenice i 19.550 oka mesa. Ta je hrana bila potrebna vojsci od 5000 ljudi koja je imala doći iz Gračanice i Tuzle u Zvornik da se obračuna s Ali-pašom. Prema tome uz MAHMUD-PAŠU STAJAO JE I TUZLANSKI KAPETAN,
DALJNJIH POTONJIH VIJESTI NEMA, ALI SE ZNA DA JE MAHMUD-PAŠA ZAROBIO ALI-PAŠU I OTPREMIO GA KAO ZATOČENIKA U GRADAČAC HUSEIN-KAPETUNU.
To je on bez sumnje učinio s onom vojskom za koju je tražena hrana.
Na ovaj dogadjaj podseća nas jedna narodna pjesma koja je nastala u ovo doba.
TA pjesma glasi:

U Zvorniku, u donjem gradu,
U njem sjedi paša Mahmud-paša,
A u gornjem Turan Begoviću,
Na jaliji paša Fidariću,
A na skeli Avdo Buljubaša,
A cvili zvornička fukara:

,, Mahmud-paša, naša mila majko,
Ne daj grada bez velika jada
Ni topova brez mrtvijeh glava,,.!

Govorio paša Mahmud-paša:
,, Dok je meni Tuzla-kapetana,
I njegova Husein-Pašića,
I Sajlije, stare gazije,
Ne bojim se posavskog vezira,
I negova paše Ali-paše,
I njegova Avde Buljubaše,,.

Husein kapetan koji se i prije poznavao s Ali-pašom odnosi se snjim ka sa drugom i bili su nerazdvojni do Huseinove smrti,
Ali paša je i dalje ostao protivnikom reformi u carevini, dok i on nije proteran iz Bosne.
Nakon poraza Husein-kapetana 1832.g snjim je u Salvoniju prebegao i Ali-paša i odande otišao za Stambol.
Godine 1835, bio mu je dozvoljen povratak u Bosnu, ali ne i u Zvornik. Od 1835-1840.g živio je u Bijeljini gde je sagradio kuću i ta kuća još postoji.
Njegovi potomci su bijeljinski Pašići.
Kad se digao protiv bosanskog vezira Vedžihije uhvaćen je i otpremljen na Cipar, gde je i umro 1845.g.
Mahmud-paša je ostao i dalje kapetn i mutesafir u Zvorniku o kad su ukinute kapetanije, kao portin čovek je ostao kao muselim do 1850.g vršeći sve po nalogu bosanskih vezira.
Kada se posavina pobunila protiv Omer-paše Latasa, priključio se Mahmut-beg toj pobuni i nakon što su posavljani poraženi, pobegao je u Srbiju prije 12. prosinca 1850.g Iz Srbije je otišao u Stambol gde je prispio oko 18.01.1851.g.
Od ostalih zapovjednika zvorničke kapetanije spominju se u raznim izvorima; Tursun 1777, Hadži-Omer 1792, i 1807, a kao ćehaje Abdul-Mumin-aga 1777 i Mustafa čauš 1781.g.
Kušat na ušću Jadra u Drinjaču, prvi put se spominje 1345. Turci su ga zauzeli 1463.g i u njemu od trenutka zvorničke kapetanije držali malu posadu do 20-tak čuvara. Napušten je prije 1833.
Od prvih godina 18.st. bilo je u kušlatu pored čuvara i tobdžija, konjanika i azaapa.
Godne 1791 bio je u kušlatu aga azapskog džemata neki Hasan-aga.

( Ova pesma o zvorniku zapisana je u jednom starom jevrejskom rukopisu pisanom na španjolskom jeziku, a špansko-jevrejskim kurzivom starom 183 godine. Pjesmu mi je ustupio ,,Elzar,, iz Sarajeva H.K. ,,)

🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🍀

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

🌹49. DEO 🌹– TUZLANSKA KAPETANIJA

 

Tuzlanska kapetanija sterala se izmedju Zvornika i Gradačačke kapetanije, obuhvatala je obje Tule a nalazila se i s one strane Majevice i izlazila na Savu kod Brčkog koje je kao palanka bilo u sastavu ove kapetanije.
Kad je ova kapetanija osnovana tačno se ne zna.
Prvi put se kao kapetan Tuzle pominje u mostarskom mahzaru, znači postojala je oko 1730.g ali je nije bilo 1717.g.
Prije 1717 bila je turska palanka tj. imala je utvrdjenje sagradjeno od drveta s kojim je upravljao dizdar. U toj palanci bio je jedan džemat azapa što se saznaje iz jednog berata od početka reb.I 1129 (veljače 1717) a onda je svakako bilo i musthafiza i drugih rodova vojske.
Ova stara utvrda je oko 1760.g srušena i na njenom mjestu je na osnovu carskog fermana sazidan grad od kamena, pa je veći dio grada opasan bedemima.
U ovoj kapetaniji bilo je više rodova vojske. Iz raznih isprava vidi se da je tu bilo farisa, starih i novih azapa i tobdžija.
Godine 1829. odredjeno je da ova kapetanija opremi za carsku vojsku 132 vojnika. Sudeći po ovom broju spadala je tuzla medju kapetanije s jačim brojem vojnika.
Plaće vojnika tekle su su iz prihoda tuzlanske solane, dok je posada palanke Brčko primala svoju plaću od ciganske džizije.
Iz jednog naloga bosanskog tefterdara Sulejmana vidi se da su plaće, valjda jednog dijela posade isplaćene za godinu 1200 (1785) iz prihoda džizije Pljevlja, Prijepolje i Kolašina u iznosu od 1010.g.i 10 para.
Za godine 1213 i 1216 primali su jedan dio svojih plaća od sarajevske voskarnice u iznosu od 714 groša.
Tuzlanski su vojnici sudjelovali u raznim bojevima, što ih je Porta vodila u 18.st. i prvim godinama 19.st. Zna se da je tuzlanski kapetan bio s vojskom u Oziji 1737.
Tuzlanski bešaga Kebirija bio je sa 25 vojnika u vojsci pod Kladušom god. 1790 a godinu dana prije bio je veći broj tuzlanskih vojnika pod Loznicom.
Godine 1829 došao je tuzlanski kapetan u pomoć zvorničkom Mahmut-paši. Za vrijem prvog srpskog ustanka učestvovali su tuzlanski vojnici na više mjeta u Srbiji protiv pobunjenika. Prvi poznati tuzlanski kapetan bio je 1730.g neki Sulejman o kojem nemamo nikakvih podataka. Spomen mu se sačuvao u mostarskom mahzaru.
Prije 1735.g postao je tuzlanskim kapetanom:

– Derviš Hasan-beg koji se kasnije spominje kao hadžija. On je sin Topa-Osman-pašin. Vrlo je vjerovatno da je ovaj paša identičan sa bosanskim vezirom koji je tu čast nosio tri puta izmedju 1719 i 1730.g
Nije isključeno da je Topal-osman-paša uzurpirao kapetaniju Sulejmanu u korist svoga sina ili je ovaj umro bez muških potomaka.
Derviš-Hasan-beg bio je s vojskom pod Ozijom i ondje je zarobljen sa ostalim prvacima Bosne. U ruskom zarobljeništvu proveo je osam godina- Za to vreme službu kapetana vršio jeneki Osman koji se u tom svojstvu spominje u listopadu 1740.g
Ovaj je kapetan bio uzrokom nemira što su izbili u tuzlanskom kraju sredinom 18.st.-
Iz jednog arzuhaala zvorničkog mutesafira Sulejman-paše, što ga je podnio bosanskom veliji Hadži-ejubu-bekir-paši a koji je zabeležen odmah na početku jednog tuzlanskog sidžila, vidi se da je prve nemire potaknuo tuzlanski kapetan Deriš-hahsan-beg.
U tome arzulahu izveštava Sulejman paša kako je neka kršćanska devojka iz sela Hrgova u srezu tuzlanskom prešla u selu Vučkovcu, srez Gralanički, na islam idobila ima Fatima, ali se ona opet prevratila nahrišćansku vjeru, pa su je nekoj od raje iz Hrgova prebacili u inostranstvo.
Njezon staratelj Halil-baša, prijavio je to šerijatskom sudcu u Gračanici,koji je o tome podnio ilam valiji. Ovaj je poslao Sulejman-paši bujurdliju i mubašira, čohadara Hadži Smaila, kojem je Sulejman paša dao svoje ljude da odu na lice mjesta, te da star urede i krivce privedu. Medjutim kako je odnosno selo malićana tuzlanskog kapetana Derviš Hasana, to su njegov sin Ahmed i zet Bećir s njegovim ljudima Ibišom i Hadži-osmanom poslali nekoliko nevaljalaca (eškije) koji su Sulejman-pašine ljude istukli i izranili, a onda ih povezali i doveliu Tuzlu,uhapsili ih i prije toga sve im stvari opljačkali.
Oslaanjajući se na kapetana Derviš-hasana oni su pobunili seljake koji vrše razna nasilja nad sirotinjom i čine nezakonita djela. Ako im se navrijeme ne stane na put, zaključuje Sulejman paša svoj arzulah, pobuniće sve seljake izreda, a onda neće pomoći nikakve bujrudlije da se zaštiti zakon i narodna prava.
Odmah ispod ovog azurlaha unesena je i jedna Hadži-abu-bekirova-pašina bujurdlija kojom se još prije izaslani mubašir Ahmed-aga požuruje da što prije privede na bosanski divan ljude po koje je poslan.
Zanimljiva je u ovom pogledu Ebu-bakirova bujrudlija od 11. safera 1165 ( 19.1.1750), što je poslana kao urgencija nekoj ranijoj bujrudliji koje u silidžu nejma.
U njoj se kaže kako je kapetan Derviš-hasan prouzrokovao nemire i bunu pa mu je stoga naredjeno da u roku od 20 dana ostavi zemlju i da se preseli u drugi kraj. Kako je ovaj rok prošao a kapetan se nije pokorio naredjenju , to se poziva kadija da mu priprijeti i naredi neka bez ikakvog zadržavanja odmah ustane i napusti bosanski vilajet i neka ide u drugi kraj. Kadija treba naročito naglasiti kapetanu da će se kajati ako ne posluša nalog i odmah ne otputuje.
Izgleda da od vogo nije ništa bilo, jer već bujurdlijom od 14.safera 1163 (22.siječnja 1750) naredjuje Ebu-bekir-paša tuzlanskom kadiji da odredi sebi zamjenika u šerijatkom sudu, ada odmah krene s mubaširom valiji. Ako medjutim ne bude kapetan Derviš već otišao u drugi kraj, neka i njega povede sa sobom na bosanski divan.
Ali kapetan nije poslušao ni jedno ni drugo: niti je odselio, niti je otišao na divan u TRavnik. To vidimo iz bujurdlije od 4. rebia I 1163. (11.2.1750) koju je hadži-ebu-bekir paša uputio tuzlanskom kadiji, mubaširu Sulejman-agi i kapetanu.
U njoj se konstatuje kako je još prije naredjeno da kapetan ostavi tzlu i da ide, ali da on još uvijek tamo sjedi.
Mubarišu se naredjuje da bez otezanja istjera kapetana iz tuzle i da o tome uzme ilam od kadije i da dodje valiji. Kapetanu se opet naredjuje da više ne otežava sa svojim odlakskom, vać da odmah ide.
Jeli se najzad kapetan pokrenuo ovim novim nalozima ili nije otome nemmo podataka. Aliako se to za neko vrijeme učinio o tome nemamo podataka, jer ga i kasnije sve do smrti nalzimo na mjestu kapetana.
Bićr da je ovo bio povod jednom mahzaru prvaka cijele Bosne koji se zauzeše za ovog kapetana kao i za Sarajlije. Tu se kaže da je on dobar čovjek i kao takvog ga hvale , kao i sarajlije, a udaraju na kadiju Abdurahmana, kapetanova protivnika, koji je bio i zaveo Sarajlije.
Za vrijeme ovog kapetana sagradjen je tuzlanski grad od kamena.
Osim spoemnute maliaćane Hrgovi bio je ovaj kapetan povjerenik tuzlanskih solana i iz tih prihoda isplaćivao vojnike tuzlanske kapetanije , te isto i sebe kao kapetana.
O tome nam se sačuvala i jedna isprava u kojoj age i neferi kapetanije izjavljuju pred tuzlanskim kadijom da su im plaće potpuno isplaćene.
Uz ove solane bilo je vezano selo Poljice, carski has, kojim je takodje upravljao ovaj kapetan kao emin, a to su isto vršili i njejgovi nasljednici. Oni su kao emini izdavali i tapije na pojedine zemlje u Poljicama.
Iz već spomenutog tuzlanskog sidžila znamo iz jedne bujrudlije bosanskog vezira Ebu-bekir-paše od 5. šrvala 1162 na tuzlanskog kadiju da je ovom kapetanu bilopovjereno sakupljanje glavarina (harača). Tu se kaže:
Tuzlanskom kadiji saopćava se:
Pobiranje glavarine od nemuslimana povjereno je i predano za 1163.g nosiocu ove bujrudlije tuzlanskom kapetanu Deriš-hasan-kapetanu..
Ako bog da na 1.zilkade ove godine 1162 neka se pečat (muhur) na bošči sa spisima , zapečaćenoj vilajetskim pečato, rasiječe pred kadijom pa stavi u jednu kesu i zaapečati, a onda sa ilamom pošalje na bosanski divan. spisi neka se otvore a prepis berata koji je spomenutom dat u ruke neka se ukajti u sudski slidž. (Dalje se u bujrudliji prijeti da se glavarina kupi po šerijatu i prema beratu).
Derviš-hasan-begumro je utuzli 1180.g (1766) i pokopan na groblju kod Jalske ddžamije.U istom gorblju je ukopan i njegov nasljednik koji je umro 1187 (1773) ali mu se ime ne dade pročitati.
Ovog kapetana je naslefio Hasan-dervišev sin Derviš-Ahmed-beg.
Derviš Ahmed-beg kao i njegov otac su se prezivali Osmanpašići (osman-paša-zade) Na jednom rukopisu što se nalazi u orijentalnoj zbirci bivšeg balakanskog instituta u Sarajevu stoji sa je on vlasnik tuzlanski kapetan Ahmed, sin derviš-hadži-hasan-begpv,unuk Topal-osman-pašin.
Godne 1767. popravljao se u Zvorniku konak u kome je rezidirao sandžakbeg zvornički i kako je tada umro bosanski mimar Mehmed, odredjen je naročitom bujrudlijom Derviš-ahmed-beg kao čovek vješt gradjevini poslovima da nadzire taj popravak.
Godine 1772. opremeljen je derviš Ahmed-beg sa zvorničkim kapetanom Abdulah agom na čelu sa 2000 bošnkaka na Rusiju. Na istui vojnu je otišao i Mustafa-paša-skopljak i pao je tamo u ropstvo.
Iz jednog pism što sečuva u arhivu mE.Kaddića (br.929) od 1. muharema 1189 (4.3.1775) znamo za ovo ropstvo. Ali aga Dagić, dalkilič pisao je mustafa paši Skopljaku koji je tada bio u Hočimu i preporučio je njegovoj pažnji nekog Saliha iz Sarajeva koji je takodje bio zaroblkenik u Hoćimu.
Ovaj kapetan je iz nepoznatog razloga zavojštio 1787.g na janjičare u gornjojtuzli. S nešto vojnika i s jednim topom krenuo je na gornju tuzlu i u okršaju je palo nekoliko ljudi a medju njima i kapetanov sin Mehmed-beg.
Janjičari su pobijedili. a izgleda da su bili i krivi jer su nakon pobjede došli u sarajevo agi i u Travnik veziru da se tuže na kapetana. Ovaj dogadjaj zabilježio je sarajevski kroničar Bašeskija.
Više puta ga nalazimo kao hačlavedžiju aga i vojnika ppalanke brčko.
Očuvala se i jedna putnica što ju je ovaj kapetan izdao jednom tuzlanskom trgovu 7. ševala 1193 (21.srpnja 1779) da može putovati u austriju.
Izvori slave vode u Tuzli prelaze preko rijeke u Zvornik, Jenjikjoju (novo selo) Smrdanu i Čukinu bijahu malikjana tuzlanskih kapetana. Te prelaze izdao je kapetan pod zakup za godinu 1195 Mustafa paši-Bašiću (paaša-zade) za 1196 tuzlanskom bašagi.
Derviš-ahmed beg umro je 1202g. (1787) u Tuzli i pokopan u groblju gde mu je i otac pokopan. Osim spomenutg mehmed bega koji je pao kod goornje tuzle, imao je derviš-ahmed-beg još pet sinova i to: Sulejmana-bega, hasan-bega (umro 20.8.1790) Derviš-selim bega (umro u kolovozu 1789) Ibrahim bega (umro 16.siječnja 1779) i Murad-bega. Znači oca su nadživjeli najstariji i najmladji sin i oba su bili tuzlanski kapetani.
2). Sulejman beg bio je kapetan 20.godina. Za njegovog vremena jedan deo vojske je vrpio opsadu Loznice, dok je drugi branio Kladušu.
Godine 1791. u Tuzli je trebalo da se uradi 20 tumbasA (pontona). U to ime iz fojnice su naručeni klincia kadijama od fojnice do tuzle naloženo da se ovaj materijalmora hitno prenijeti i predati tuzlanskom kapetanu. U bujjdrudliji od 9.šabana 1205.g (13.04.1791) ističe se da je to važan i hotan posao i, ako bi to neko zanemario biće kažnjen.
Sulejman-beg je umro utuzli 1804.g.
3). Murat-beg vršio je kapetansku službu u Tuzli oko godinu dana jer je umro oko (1805).g. Po svoj prilici da nije bio baš kapetan nego kapetanov zastupnik, budući da je iza Sulejmana-bega ostao sin Mahmud-beg, a u ovakvom slučaju nije mogla preći kapetanija na brata.
4). Mahmud-beg je poznat po imenu ,,tuzla-kapetan,, I on je sa drugom tuzlanskim kapetanima učestvovao u gušenju prvog srpskog ustanka. U jednom svom pismunavodi sarajevskom valiji da se u bosni pojavila kuga 1230 (1815). On se izvinjava zbog te epidemije da mora da se povuče u neko selo i zato ne može izvršiti neki vzirov nalog.
Nije hteo da ide u Travnik nazasedanje ajanskog vijeća i tamo je poslao svog zamenika Mehmeda-sabita, a inače se ajansko vjeće sastalo zbog pobune u Sarajevu.
Kao i neki drugi kapetani bio je pristalica reformi koje je sprovidila porta i sa vojskom je pristupio da pomogne Abdurahaman-paši, da se savladaju Sarajlije, ali se kasnije sa Fihadićem priklonio Gradaščeviću.
Baš je u njejgovom domu održan sastanak bosanskih prvaka 1831.g kada je kapetan Gradaščević izabrn za vodju protiv reformi iz istambula.
S bošnjacima je učestvovao u botci nakosovu pritvi austrijske vojske.
Njega je obmanuo veliki vezir Rešid-paša da bi on bio za bosanskog vezira , a ne Gradaščevića.
Svojom neodlučnošću doprineo jeslomu bosanskog pokreta i konačnom porazu kapetana Gradaščevića 2. juna 1832.g.
Kada je Kara-mahmud došao u Sarajevu nakon sloma pobune, mehmed-beg je spremio svog čoveka u Sarajevo da utre put do Kara-mahmuda.
Turudija je dobio propusnicu da može ići za sarajevo i poći u susret Tuzla-kapetanu koji se uputio prema Sarajevu..
Za svoje pasivno držanje prema Gradaščeviću, nakon kosova i za prijašnje zasluge dobio je tuzla kapetn titulu paše nešto posije 1.svibnja 1834.g..
Prije ovog dogadjaja on se odrekao kapetanije u korist svoga sina Osman-bega.
Godine 1826 desila se utuzli otmics djevojke. U gradu je došlo do uznemirenja i to jedoprlo do sarajevskog mulle, a ovaj se obratio pismom od 7. džum. II 1242 (6.1.1827) na Tuzla-kapetana i moli ga da umiri stanovnike kako nebi došlodo gradjanskog rata.
Iako je tuzla kapetan bio bogat čovek ipak je trošio više od njegovh prihoda.
Dana 1.6.1810.g bio je dužan hadži-bešloji 31.313 groša, što je u ono vrijeme bila ogromna svota. Taj dug se provlačio čitav niz godina.
5). Osman-beg tuzlić, je poslednji tuzlanski kapetan. Službovao je oko dvije godine. Nakon ukinuća kapetanija 1835.g živio je uz svog oca u tuzli , provodeći život u velikoj pobožnosti . Dvsa puta je išao na hadž. Bio je oženjen Atijom, kćerkom Mustafa-nuri-efendije šerifije, skojom se venčao u Sarjevu 1.5.1834.g Umro je u tuzli 1874.g.

Za pašovanja O.P.Latasa pobunila se Posavina 1850.g Mahmud-paša je pobjegao u Salvoniju jer se kako kaže Bašagić nije htio miješati u ustanak. Ovo neće biti tačno. Njegov sin Osman-beg i rodjak mahmud-beg efendijaGradaščević bili su glavne kolovodje. Oni su sigurno spremali ovaj ustanak u dogovoru sa starim tuzla-pašom i mahmud-pašom Fidahićem iz Zvornika. Lata s je razbio posavljane u dva boja i to 30. listopada 1850.g izmedju Vranduka i Žepča i nešto kasnije na podnožju Vučjak-planine . Nakon ovog poraza prebegao je i Gradaščević u Slavoniju, a ossman-beg Tuzlić i Fidahić u Loznicu i odavde u Carigrad. Latas je krenuo u Tuzlu i opljačako kuću Tuzla-paše. Na vjeru povratili su se -tuzla-paša i Gradaščević u bosnu. U Tuzli ih je LLatas dao zatvoriti i otpremiti sa ostalim kompromitovanim posavcima u Sarajevo. U Sarajevo su stigli 17.12.
Gradaščević je umro u zatvoru 2.1.1851,g a ostali su preko Tuzle i Brčkog otpremljeni u progonstvo.
Tuzla-paša je umro na Rodosu 1858.g. Sa njim je živjela njegova porodica i sin mu Osman-beg.
Čim je umro tuzla-paša svima progonjenima je bio dozvoljen povratak u posavinu io tiuzlu.
Poslednji muški pootomak ove porodice je bio Bakir-beg-tuzlić koji je umro u tuzli 1910.g.
O tuzli kapetanu su pjevane pjesme:

Igraju l, se ati Atlagića,
I paripi Šestokrilovića,
Buda , bubanj Tuzle-kapetana?

Po jednoj pjesmi koja se i danas pjeva (1934) budila je ljugšba Stojana Čupića i pričala mu kako na njeg ide bosanski vezire s trideset kapetana od kojih spominje Murat-kapetana od Gradačca i njegova Ibru bajraktara i Tuzlu-kapetana i njegova osmu bajraktar. Stojan se ne boji nikog od nkih,

već se boji tuzla-kapetana,
a još više osman bajraktara.

Iz originalnih berata vidi se da su age starih azapa u Tuzli bili Jahja do 1717, Ibrahim od 1717 do iza 1755, njjegov sin Osman 1768).njegov sin njegov sin Mustafa od 1794 i IV ddžemata Slejman do 1740, i ovoga rodjak Osman od 1740. Njihovi su se potomci današnji Aazapagići u Tuzli i Sarajevu.

🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹
Фотографија корисника Vesna Mihajlovic
🌹50. DEO 🌹- ONGOŠT KAPETANIJA (Nikšic)

d) U SANDŽAKU HERCEGOVINA

Onogoštom se zvao srednjevjekovni grad u Nikšiću. Dok je Novi u Boki Kotorskoj bio u truskoj vlasti (1482-1687) bio je sjedište istoimenog kadiluka kome je pripadao i Nikšić kao središte NIKŠIĆKE NAHIJE,
Posle pada novog grada pod Veneciju ostatak novskog kadiluka prozvan je Bekijjei-nova, a sjedište toga kadiluka je Nikšić. U Nikšiću je 1702.g Redžep paša Nevesinjac obnovio stari grad Onogošt, a organizovana je i kapetanija koja nosi ime ovog grada. Kadiluk Bakijjei-nova nastavak je Novskog kadiluka, a Onogoštsku kapetaniju možemo smatrati nastavkom Novske kapetanije. Isti primer imamo u kadiluku Bekijjei-Kostajnica u Kozaračkoj kapetniji.
Nakon pada Risna 1684.g i Novog 1687.g. doselilo se iz tih mjesta u Nikšić oko 20 muslimanskih porodica.
Na teritoriji ovog kadiluka bio je i grad Klobuk kao i Klobučka kapetanija. Ova je kapetanija osnovana nešto prije 1703.g
Te godine bio je onogoštski kapetan:
1). Mehmed, sin Alije, koji je popravio grad i postavio prvog dizdara (1703), oko 1730.g bilo je u onogoštskoj kapetaniji 18 aga i 700 vojnika. Da li je u to ubrojana i gradska posada ne zna se.
Prema tome ovde je bilo 18. džemata od raznih rodova vojske.
Prof. Petar Šobajić je zabilježio da po jednom predanju treba da je prvi kapetan bio neki Kumrija, a po drugom opet Salih-beg Danović. Iz te porodice bio je prvi dizdar. Mušovići su došli u Nikšić s Numan-pašom 1714.g i proslavili se, pa je ovaj paša dao kapetniju Mušoviću.
Protiv toga su se borili Danovići i najposlije su bili prognani u Hercegocinu. Tako kaže predanje.
Iz raznih izvora znamo sigurno da su onogoštski kapetani bili Muhamed, Hamza-aga, Salih-aga, Bekir, Osman i Mustafa-beg Mušović. Da li su ovi navedeni kapetani bili iz Mušovića ne znam. To mi nije umio ni kazati pokojni S. Bašagić. On je znao samo za poslednju dvojicu da su Mušovići. Šobajić opet navodi da je u Kolašinu bio kapetan Muše i da je njegov sin Bećir-beg bio kapetan u Nikšiću, da ga je na to mesto postavio Mahmud-paša Mahmudbegović iz Peći. I ovo je Šobajić zapisao kao predanje. Istina je da je jedan kapetan po imenu Bećir bio u Onogoštu. Ne znam čiji je sin bio ovaj Bećir, ali znam da nije mogao postaviti njega Mahmud-paša jer to nije spadalo u njegovu kompentenciju.
Prvi Onogoštski kapetan po evidenciji bio je:

2). Muhamed sin Alije. Tu je službu vršio 1703.g i 1730 g isto.
On je svakako organizovao ovu kapetaniju. Za vreme Muhamed-kapetana desila se 1711 navala Crnogoraca na Onogošt, To je bilo za rata izmedju Turske i Rusije.
Car Petar veliki izdao je 3.03.171. proglas na Hrišćane u Turskoj da se dižu na oružje.
To se naročito očekivalo od Crnogoraca i Hercegovaca..
Proglas je adresiran na Vladiku Danila i brata mu Luku Petrovića, te na kraju mjeseca maja donesoše u CG taj proglas.
Pukovnik Mihailo Miloradoović (sin Ilije Miloradovića iz Stolačkih Dubrava koji je emigrirao u Rusiju za Velikog rata i kapetan Ivan Lukačević Podgoričanin, sazvali su s Vladikom Danilom Crnogorce na zbor pa im pročitaše proglas a oni sa oduševljenjem prihvatiše.
Zećani i obližnji Hercegovci se odazvaše, pa združeni s Crnogorcima i brdjanima popališe muslimanske kuće u okolini Onogošta, Spuža, Podgorice i Žabljaka i Muslimane stjeraše u Tvrdjave. Boj koji se zametnuo oko Onogošta bio je krvav. Tu je bio Miloradović. Mnogo je ljudi poginulo ali Muslimani grad odbraniše, pa napadači umakoše.
Kako je Petar veliki rdjavo prošao s Turcima na Prrutu na brzu ruku uglavi mir s Turcima 21. lipnja i o tome obavjesti crnogorskog vladiku Danila, s naznakom da prekine sva dejstva i da se sa vojskom povuče u brda.
Vladika ga posluša ali je Miloradović i dalje ostao u Crnoj gori.
3). Hamza-aga je drugi po imenu poznati kapetan.
On je postavljen 1172.g (1758) za džabiju (sakupljača) džizije novskog i ljubinskog kadiluka. Sledeće godine je vodio vojsku na Mostar.
Ovaj Hamza-aga bio je početkom 1760.g s drugom kapetanima u Blagaju, što saznajemo iz bujrudlije bosanskog vezira od 13. ševala 1137.g (1.2.1760). koja glasi:
,, Mome selam agi, Ali-agi, kapetanu onogošta Hamza-kapetanu stolačkom kapetanu Zulfikar-kapeanu, ostalim kapetanima i agama, koji su odredjeni u moj meijjet iz Kolašina, Klobuka, Ključa i Korita, saopćava se:
,,13. ovog mjeseca ševala u srijedu pali smo na konak u najsretnijem času sa zaimima i spahijama klisačkog sandžaka, s kapetanima hlivanjskim, glamočkim i duvanjskim, s njihovim neferima i ostalim memurima koji su u našem meijjetu. Samo kako je sada stigao aber da se kapetani Banja Luke, Prijedora, Bihaća, Kraljevske Ostrovice-stare ostrovice sa svojim neferima stigli taj dan u Duvno pa je prema tome sigurno da će se priključiti našoj ordi u Četvrtak, to vi s pješadijom koja je u vašem meijjetu u poznatom boju, ostanite u Blagaju dok stignu u ordiju kapetani i age s spomenutog grada i odmore se nekoliko sati.
Ako bog da, kada spomenuta vojska dodje, očekujte našu bujrudliju kojom će se odrediti koji dan i koji sat ćemo mi s božjom pomoći krenuti s vojskom, što je u našem mejjijetu, s ove strane a vi jopet s vojskom što je u vašem mejjijetu, s te strane u koji sat i na koji način da krenete na Mostar.
Ne znam da li je za ovog kapetana ili njegova nasljednika održano vijeće kapetana u Onogoštu 12.06.1182 (24.10.1786) kome su prisustvovali kapetani iz Klobuka i Trebinja. Zaključeno je da se uzme 14 talaca iz Crne Gore i stave u Trebinsku tvrdjavu. Uzimanje ovih talaca svakako je u vezi s ratom izmedju Turske i Rusije.
4). Salih-aga se spominje kao kapetan 1775.g.
5). Bećir-kapetan uputio je 1201.g (1786) jednu arizu sarajlijama. Ovaj kapetan je bio na ovom mjestu oko 1786.g U to doba desili su se neki neredi u ovoj kapetaniji a prouzrokovali su ih članovi same posade.
Pravi razlog nije poznat. Za krivce su se zauzele sarajlije kod bosanskog vezira i on im je oprostio i izdao za njih u to ime naročitu bujrudliju.
Više članova ove posade kao i kadija Novske bekije uputili su sarajlijama arizu sledećeg sadržaja:
„Ariza upućena sarajevskim kadijama, ostaloj ulemi, imamima, hatibima, agi serdengenčliji, ćaršu-ćehaji i svoj ostaloj braći po vjeri“.
Nakon izraza poštovanja i pozdrav (potpisani= javljaju da im je Osman-aga donio pismo u kojem im savjetuje da još više postupaju u smislu bujrudlije kojom se od njih traži odanost i pokornost,vda sprečavaju svako neprijteljsko djelovanje ulažući tako svoj trud u službi sultna više nego što se do sada činilo, pa je to u njohovu interesu na ovom i budućem svijetu.
Javljaju da je bujjrudlija prolitana pred svima i da su razumjeli njen sadržaj a zatim svi i malo i veliko povikali „čuli smo i pokoravamo se“.

🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀🌺🍀

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺
Фотографија корисника Vesna Mihajlovic

🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺
Nastavak teksta, ostalih kapetanija ću stavljati ovde, na drugi link…
NASTAVAK, II DEO ISTORIJSKOG TEKSTA BOSANSKIH KAPETANIJA – Iz knjige Hamdije Kreševljakovića
https://vesnamihajlovicblog.wordpress.com/2019/02/14/nastavak-istorijskog-teksta-bosanskih-kapetanija-iz-knjige/
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺

Фотографија корисника Vesna Mihajlovic
Predstavka 56 Hercegovačkih spahija kojom traže da se timar u selu Goranci i ostalim selima, ustupi Ćišić Abdulahu iz Nevesinja, a da se ne daje tafrana iz Foče.
🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹
🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹
Фотографија корисника Vesna Mihajlovic
Fotografija pronađena na Facebook-u – Prodaja somuna u Sarajevu 1920.god.
🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🍀
🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 🌺🍀🌹 🌺🍀🌹🍀🌺

 

%d bloggers like this: