1. 2. i 3. TEKSTOVI – KAPETANIJE U B i H. RIJEČNIK TURCIZAMA I MANJE POZNATIH RIJEČI IZ KNJIGE, Hamdije Kreševljakovića

🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌺🌹🌺🌺

RIJEČNIK TURCIZAMA I MANJE POZNATIH RIJEČI. (A, B. )

adeti- običaji
agnam – ovčarina.
aga – zapovijednik i časnik
agaluk – manja teritorija organizovana kao i kapetanija.
ahkijam-kajd – propis o knjiženju
ahenkahen – muzički instrument od metala.
ajan -dostojanstvenik
akča -sitan metalni novac od srebra.
alajbeg -pukovnik, komadant spahija i jednog sandžaka.
alemdar – zastavnik, bajraktar
alufa -plaća, dnevnica.
argat -nadničar, fizički radnik
ariza -molba, peticija
arpaluk -prihod sa lena viših oficira.
arz -izvještaj, podnesak.
arz-mahzar -kolektivna molba.
aspra – akča
avariz -izvanredan porez
azap iliazban – vrsta vojnika, bedemski stražar.

baduhava – izvanredni porez.
badži muror ve uber -carina prekorijeke.
badži rusumi mururijje – uvozna carina.
bail -mletački poslanik u stambolu
bajrak – zastava.
bajraktar – zastavnik
baljmez – vrsta topa
bašbog – komadant vojske (divizije)
baš muhaseba – glavno računovodstvo
beglerbeg – namjesnik, guverner pokrajine.
beglerbegluk -pokrajina
bejtul-mal -fiskus
bekija – ostatak od jednog kadiluka, gde je glavni deo
pripao drugoj državi.
baruthana – slagalište municije.
baša -janjičar
bašeskija -veteran, islužen vojnik
berat – dekret, ukaz kojim se odredjuje neka služba.
bešlija – vrsta vojnika
bimbaša – major
boj -kat, sprat
borija – rog, truba
bujrudlija – naredba guvernera neke pokrajine
buljuk baša – narednik

to bee continuited whit (čaradak i dr).
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌺🌹🌺🌺

RIJEČNIK TURCIZAMA I MANJE POZNATIH RIJEČI I POJMOVA ( Č, D)

– Čardak – vrsta utvrde.
– Čarši-ćehaja tržišni nadzornik.
– Čatma omalteren drveni zid.
– Čauš narednik
– Čeiz devojačko ruho.
– Čerahor radnik pri popravci tvrdjave.
– Čohadar zapovjednik straže.
-Čup-mukata prihod od solana.
– dalkilič doborovljni milicajac
– dari-harb nemuslimanska zemlja -neprijateljska
– def učiniti, protjerati.
– defterdar šef financija u pkrajini
– derbend klanac
– derbendžija- ćuvar klanca
– der kanar bilješka na margini.
– dirlik življenje, izdržavanje
– divan vijeeće, tribunal, kancelarija, sud.
– dizdar kastelan, zapovjednik tvrdjave.
– dosluk ili dostluk – prijateljstvo
– džabija skupljač državnih ili vakufskih primanja.
– džizija glavarina, koja seuzimala od nemuslimana.
– džizjedar pobirač džizije.
– džebedžije rod vojske koji se bavio barutom
– džemat skupina, grupa, četa.
– džumad-el-ula (džumada) peti mjesec hidžaretske godine
– džumad-el-ahire (džumada II) šesti mjesec.-
– džuzdan – novčanik, lisnica.
– džonulija dobrovoljac.
– djumruk carina.
– ehalija pučanstvo, stanovništvo.
– elajet pokrajina.
– elčija vanredni poslanik.
– emin povjerenik
-erkijan ljudi od uticaja.
– esedi groš groš s lavljim likom.

🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌺🌹🌺🌺

RIJEČNIK TURCIZAMA I MANJE POZNATIH RIJEČI ( F, H, I )

– faris – konjanik.
-fetva – odluka muftije po vjerskom pitanju.
– filur – dukat.
– filurija – porez u iznosu od jednog dukata.
– gazija – pobjednik, vojnik
– gereban – džizija – glavarina, džizija od cigana.
– gedikt-timar – timar vezan za neku službu.
– hadž – hodočašće u Meku.
– haklašma-temesuk – isprava s kojom se eskontira plaća.
– harač – porez koji su plaćali nesmuslimani.
– haračlija – pobirač harača.
– has leno – preko 100.000 akči prihoda.
– hatib – prpovjednik.
– hatti-humajun ručno carsko pismo.
hatti-tevkija vrsta pisma.
– havaledžija – vrši naplatu beriva, režiser.
– havan merzer.
– havasi-humajun -has.
– haznadar – blagajnik
– hendek – šarampov, rov.
– hućum – odluka.
– hudžet – ugovor, presuda,vlast nad imanjem
– ibret – uzor, ogledalo, ugled.
– ilam – izveštaj kadije.
– ilmu-haber -obavjest.
– imam – sveštenik u džamiji (hodža).
– inša -atlas potvrda koje je kadija izdavao-zbirka
– irada -naredba, ukaz.
– istikal – nezavisnost
– jafta – oglas, natpis.
– jagmurluk-akče porez na plaću vojnika (kišna kabanica)
– jasak –  izvozna zabrana.
– jaspra –  vidi akča.
– jatagan – veliki nož.
– janičar – aga – zapovjednik aga.
– jerlu-džemat mjesni džemat.
– jerlu kol neferat – domaća vojska.
– joklama – smotra, revizija.
– kabul – prihvaćanje, primanje.
– kadija – sudija.
– kadiluk – kotar, srez.
– kaima – pismo velikog vezira.
– kajmekan – zamjenik
– kalauz – vodič.
– kanun – zakon.
-kanuama – zakonik.
– kapidžibaša – nadkomornik
– karakulak ,,crno uvo,, uhodio vezira i javljao carigradu.
– kapikula utvrdjena kula nad gradskim vratima.
– karabin- vrsta puške.
– kavtandži-baša – garederober pašin ili sultanov.
– kaza mezarif troškovi kadiluka kao institucije.
– kiler – ostava.
– kjatib – ćata- pisar.

🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌺🌹🌺🌺

RIJEČNIK TURCIZAMA I MANJE POZNATIH RIJEČI (L, M, N, O, P, R)

– Liva – zastava, okrug (sandžak).
– mahitab – pripaljivač topova.
– mahzar – kolektivna prestavka.
– malićana – državni posed izdat u zakup.
– mali – mirija fiskus.
– malijja – vezano za državne financije.
– martoloz – vrsta vojnika
– mazgal – puškarnica.
– medžisli-ajan vijeće ajana (odličnika).
– medžuma – bilježnica.
– mehćema, mešćema – sudnica
– mehter – svirac
– mehteija – porez koji su plaćali svirci
– meijjet – pratnja, društvo.
– meit – mrtvac
– memur – činovnik.
– mevadžib – berive, plaće.
– mimar- graditelj.
– miri-miran muhafiz čuvar u tvrdjavi u rangu paše.
– mubašir – komesar.
– muftija vjerski učitelj koji izdaje decizije.
– muhafiz – čuvar.
– muharrem – prvi mjesec hidžeratske godine.
– muhatab – onaj kome se upućuje riječ, govor.
– muhdes – novo, kasnije uspostavljeno.
– muhimmat – ratne potrebe, provijent
– mukabele-teskera teskera računarskog ureda (kontrolnog).
– mukata – zakup, zakupnina, porez.
– mumin – vjernik.
– murasela poslanica.
– musafirhana gostinjac, besplatno noćenje.
– muselim, mutesellim vezirov pomoćnik, sreskinačelnik.
– musthafiz – čuvar grada.
– mušavera – odgovor
– muzur – sluga, prozivar u mehkemi.

– nahija – župa, kotar, srez.
– namaz – molitva.
– narak, cijena, najveća cijena, život, namirnicama i svjećama.
– nazir ili nazor madzornik, inspektor.
– nefer – prosti (običan) vojnik.
– neimar – mimar.
– nemalu-mukata povećana mukata.

– (ob) ihmaliti – zanemariti.
– oda – soba.
– odobaša – vojnik
– odžakluk – izvor iz kojeg se plaćaju službenici.
– odžak – plemićki dvor.
– odžakluk-berat, berat kojim se odredjuje odžak.
– padišah – vlada, sultan
– palanka – grad od drveta.
– pandur – pudar, stražar.
– pasban – noćni čuvar u tvrdjavi
– pašalija – pašina pratnja. vojnik.
– pašaluk – pokrajina.
– prešlija v. bešlija.
– ramazan – IX mesec hidžretske godine.
– raziluk zadovoljstvo
– rebi ul ahir – IV mesec hidžretske godine.
– rebi ul evvel – III mjesec hidžretkse godine.
– redžeb – VII MESEC Hidžretske godine.
– resm – porez
-resmi-tapu tapijska pristojba.
– rozna-modže – poslovni dnevnik.
–

🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌺🌹🌺🌺

RIJEČNIK TURCIZAMA I MANJE POZNATIH RIJEČI (S, Š, T, U, V, Z, Ž).

– safer – II mjesec hidžretske godine.
– salijana – godišnja plata.
– sanddžak – zastava, okružje, vojni i civilni upravitelj jednog
okruga.
– saruk – turban.
– sened – isprava.
– serdar – zapovjednik janjičara u manjem mjestu.
– serdengečtija – vojmik, dobrovoljac koji se žrtvovao sa zadaćom da nasrće na drugu vojsku i upada u napadnutu utvrdu
– serhat – granica, krajina.
– sertop – topčaga.
– sidžil – protokol.
– sijakat – vrsta arapskog pisma (upravno pismo).
– spahija – konjanik, uživlac jednog lena.
– subaša – pobirač prihoda na lenu.

– Šaban- osmi mjesec hidžretske godine.
– šarmapov hendek, jendek, rov, jarak.
– šejhul-islam vrhovni muftija u turskoj.
– šemiasel – svijeća (Šemiasel mukata)
– šeper – omalterisan drveni pleteni zid.
– ševval IX deveti mjesec hidžretske godine.
– tabija – bastion.
– tahmis – pržionica kahve.
– takrir – potvrda objašnjenje, uvjerenje.
– taksid – prihod valije (guvernera).
– tapuji zemin – isprava o zemlji, o prenosu.
– tatar – kurir, poštar.
– tavan – potkrovlje.
– tedahul – zaostatak.
– telhis – izviješće.
– tembih – saopćenje, saopštenje
– tesarruf – posjed, imanje.
– teskera – račun, namirenje, propusnica.
– teste – 10. kom
– tevzijat – podela na ravne delove.
– timar – leno čiji prihod iznosi 19.999 akči.
– timar tefterdar – činovnik u guvernetatu (evidentira zijamete i
timare.
– topčaga – zapovjednik odreda tobdžija.
– topčibaša – topčaga.
– trempe – manji doboš bubanj.
– tumbas -ponton.
– turna karavana.
– ulefa plaća.
– ulema naučnik.
– ummeti muhamed – sledbenici muh. muslimani.
– vaiz propovednik
-vekil opunomoćnik.
– vojnugan -kršćanin, vojnik oslobodjen poreza.
– zabit – oficir.
– zahirečija – opskrbnik, snabdevač
– zarar – šteta.
– zijamet – leno od 20.000-99.999 akči.
– zul-hidžadže – XII mjesec, hidžeritske godine.
– zul-kade – XI MEsec hidžeritske godine.
– zulum – nasilje nepravda.
– zulum- nasilje
– zulumčar – nasilnik.
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌺🌹🌺🌺

VOJSKA I PLAĆE U KAPETANIJAMA ( I ).

Vojska se sastojala od raznih rodova. Svi zapovijedniciili age i zabiti, kao i svi voinici ili neferi postavljani su carskim beratima: svi su bili stalni ili plaćeni, a sve službe od kapetna do zadnjeg vojnika bile su nasljedne i prelazile su s ova na sina ili bližnjeg rodjaka.
U raznim beratima spominju se ovi rodovi vojske:
1. Farisi ili konjanici,
2. azapi ili azebi-konjanici.
3. musthafizi, gradski čuvaru,
5. tobdžije
6. džebedžije, oklopnici
7. martolozi.
8. djonulije, doobrovoljci.

Po istim dokumentima znamo da su se rodovi dijelili na džemate, a ovi opet na ode ili buljuke, da su prvima na čelu bile age kao zapovjednici, a drugoima odobaše ili buljubaše.
Svaki je aga immao svoga zamjenika ili ćehaju. Neki su džemati imali još i čauša, barjaktara, kalauza i kjatiba ili pisara.

– DŽEMATI
Ispravno džema,at arapska riječ i znači skup. Oni su najveće vojne jedinice u kapetanijskoj vojsci. brojno stanje im je različito u jednom te istomrodu vojske i kretalo se (kako se iz berata saznalo) od 14-96 osoba. džemati jednog roda označavali su se arapskim rednim brojevima. Bosanski vezir je predlagao porti za formiranje novih džemata. (džedžid džemati).
Kod konjičkih džemata navode se niže jedinice nekad ode a nekad buljuci, dok se kod drugih džemata zovu uvijek ode..
Oda je brojala deset vojinka, ali se dešavalo da nekad ima više ili manje vojnka od deset.
– rodovi vojske.

a). FARISI ili KONJANICI, glavni su rod vojske po kapetanijama. Oni su bili detaširani po važnijim mjestima i često obilazili odredjena mjesta. Služili su kao tatari ili poštari prenoseći službene vijesti. Išli su i u rat. U nekim kapetanijama bilo je i po deset džemata. Najbolje su bili plaćeni. Dnevnica im je iznosila od 12-19 akči. U najviše slučajeva je bio aga prvog džemata farisa sam kapetan. Svaki faris je imao svog konja i sam ga je izdržavao… U popisu oružja i municije u bosanskom ejaletu u 67 gradova sastavljenom 1833.g spominje se u nekoliko gradova nešto konjske orme, mada se evidencija o konjima i opremi nije vodila, jer se računalo da svaki faris ima svog konja.

b). AZAPI
(persijski azp-neženja), zvao se rod vojske čiji su pripadnici držali stražu po gradskim vratima, mostovima, kulama i palankama. Dubrovčani su ih u prijevodu zvali pješaci i stražari. Smjeli su se ženiti i bili su brojni po gradovima.
Alufa im se kretala od 5-15 akči. Age su im se zvale azapage ili azabege (1789 sagradjena je u zvorničkom gradu nova kula i u nju je postavljen za agu azapa po prijedlogu kapetana, neki Ibrahim.
Od naročitog povjerenja bio je u Gradačcu aga azapa BAjramaga sin Ibrahimov. On je beratom od osme zilkade 1112 (16.4.1701) postavljen za oponomućenika prilikom povlačenja granice sa -austrijm. Jedno selo kod bos. gradiške zove se Azapi, jer je u tom selu sigurno bila kula gde su vojnici držali stažu-. U Tuzli ima porodica Azapagaići.

c). MUSTHAFIZI
(hifz-arapski znači čuvati) su rod vojske po gradovima čija je služba bila vezana za grad i opkop ili šarampov oko grada. Ove musthafize s alufom treba razlikovati od onih koji su vršili službu po gradovima kojima su zapovjednici bili dizdari i koji su za svoju službu uživali manja lena, gedik-timare a spadali su u red spahija. Ti su timari iznosili 700-1400 akči i rijetko su prelazili taj iznos. npr. Spahija Bekir musthafiz grada u Zvorniku imao je svoj timar u selu Strnici. Timari su bili blizu grada gde su oni služili a bilo ih i malo podalje, kao što su musthafizi grada Kotora na Vrbanji imali svoje timare u nahiji Dubrovnik koja se sterala do današnjeg Visokog. Imali su azapi svoje timare čak u dolini Lašve. Bilo je slučajeva gde su se mushafizi timarlije pretvarali u musthafize alufadžije. (sužavanje teritorija usled rata ili mira, povlačenje granice).
Musthafizima grada Izačića (Bihać) povišena je alufa od 5 na 9 akči po predlogu bosnaskog vezira Hasumudin-paše kao naknada za izgubljenu zemlju polse karlovačkog, svištovskog i požarevačkog mira.
Dubrovčani su musthafize nazivali CUSTODE:

🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌺🌹🌺🌺

VOJSKA I PLAĆE U KAPETANIJAMA ( II ) d. pasbani.

Pasban je složenica od persijske reči „pas,, što znači dio noći i „ban,, što znači čuvar. imali su funkciju noćnih čuvara gradova, gdje nije bilo pasbana noćnu službu su obavljali mushafizi.
Oko 1780.g u Klobuku je ustrojen novi džemat od 40 momaka ovog roda, alufa nefera kretala se oko 10 akči. Zapovjednici pasbana zvali su se pasbanage.
U jednom beratu od 1210.g (1795) što se odnosi na Trebinje mjesto pasban džemat od 25 nefera pogrešno je napisano hesban ili esban i po toj pogrešci se zaključilo da bi to mogle biti komordžije. Sigurno da su u pitanju pasbani jer komordžija nije bilo po kapetanijama. Komordžije su jedino bile zastupljene u Trebinju.

e). Tobdžije ( od turske reči topči) su vršili službu po gradskim tabijama, a bilo ih je i po kulama i čardacima. Ni njih kao ni pasabana nije bilo mnogo. Veće kapetanije su imale po dva tri manja džemat tobdžija. Njihovi zapovjednici su se zvali tobčage, topčibaše i sertopi. Plaća tobdžija iznosila je 15 akči.
Ko je hteo da bude tobdžija morao je da uči i da položi ispit. Dubrovčani su ih zvali conionere. Zanat je bio nasledan.

f). Džebedžije (džebe, arapski oklop, s turskim nastavkom dži). Oni su se brinuli o municiji i prenošenju municije iz grada u grad i na ratište. Uglavnom su bili locirani po gradovima jer su se barutane nalazile u gradovima, zapovjednici su im se zvali džebeadži-age ili džebedži-baše.
Kada je 1804.g Bećir-paša krenuo za Beograd da izvidi spor izmedju raje i paše u Smederevu pokupio je po Bosni od 19 gradova 64 džebedžije.

g). MARTOLOZI, ( od grčkog armatolos) su po zlu poznati hrišćani u turskoj službi koji su još u 15.st. služili po turskim graničnim mjestima i gradovima, često upadali u susjedne hrišćanske zemlje i tamo harali i pljačkali. Godine 1540, Ana Štajerska je opomenula Murat-bega povodom rasula što su pravili martolozi po austrijskim graničnim područjima. Saopštila je da je poslala posebnog delegata u Stambol da se žali na ponašanje martoloza. Dešavalo je da se martolozi sami prijave u austrijsku vojsku i tražili da se bolje plate od ostalih vojnika. U Ogulin je prebjeglo čak 70 martoloza..
Sama Austrija pod Ensom podmirivala je 1740.g trošak za izdržavanje 800 martoloza i 500 konjanika, a 1541 uzela je Štajerska 400 martoloza u službu krajišku plaćajući ih varoši i trgovišta. Jakov Sorance, mletački poslanik piše 1575.g o službi martoloza i navodi da su dužni da čuvaju puteve, klance tj. da derbendžijaju (čuvanje klanca na persijskom).
U mahzaru iz 1770.g (prestavka) od strane 17 kapetana a koja je upućena porti, traži se da se u jednom klancu „Okorim,, kod Željeznog majdana, bihćki odžakluk, postave trajno panduri, jer je to leglo hajduka i razbojnika, strašivo i pogibeljno mjesto.
Martolozi su imali svoje džemate s agom na čelu i imali su plaći od 10. akči.

h). ĐONULIJE ili ĐONLIJE, su rod vojske koji je bio veoma malo zastupljen u kapetanijama. Koliko znam jedino su bili zastupljeni u Tešnju i Prijedoru. Po nazivu, to su dobrovoljci po turskoj reči „gonlu,, ali su ipak, bili plaćeni vojnici.
Zapovjednici ili age ovih džemata zvahu se đonluge ili đonlage i od toga je izvedeno prezime tešanjeske porodice Djonlagić.

🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌺🌹🌺🌺

3. SASTAV VOJSKE

Da se vidi sastav vojske po aganlucima i kapetanijama navodim ovde po jedan primer za agaluk, kapetaniju, kulu i samo za jedan grad u kapetaniji s brojem zapovjednika i vojnika po džematima i dnevnom plaćom ili alufom.

a) 16. 04. 1701.g. bio je ustrojen i ovako sastavljen agaluk od jednog džemata farisa ili konjanika u Gradačćuprije nego je ondje bila ustrojena kapetanija. U tom džematu je bio:

1. aga farisa ……………. sa 40
1. ćehaja …………… sa 20
1. bajraktara sa 15 akči dnevno.
1. pisar ……………….. 13.
1. čauš …………………………… 13
1. kalauz ………………….(putovodja) 13
1. odobaša …………. 12.
1 nefera sa po ……………………………. 11.

Aga ovog džemata Bajram-aga obavezao se pred sarajevskim kadijom i svedocima da će podići čardak i oko njega iskopati hendek, da će bdeti nad sigurnošću i redom, da će trgovci iz Turske i austrije slobodno prolaziti, kako to traži šerijat i postojeći ugovor izmedju obiju država.

b). prema beratu od rebul-evela 1196 (veljača 1782) bilo je u počiteljskoj kapetaniji:
26 mushafiza …………………sa 269
35 farisa I ……………….. 469
33 farisa II …………sa 445
14 topdžija jerlu …………………. 173
34 azapa I. …………………… 337
34 azapa II 329
33 azapa III ………………….. 326 akči dnevno.
31 azapa IV ………………….. 297.
33 aazapa V ……………………. 315
25 azapa u kuli Struge ………….. 368
29 martoloza ………………… sa 247
24 pasbana ………………………… 217.

Svega 351 nefer s dnevnom plaćom od 3.782. akče.

c). Prije godine 1671. a poslije 1595 predložio je bosanski beglerbeg da se u jednoj kući u klancu grada Zrina postavi jedan džemat čuvara koji bi bio ovako sastavljen:

Sulejman-aga, dizdar ……………. 35.
Hajdar, ćehaja (zamjenik) 14.
Mahmud, bajraktar 14.
Ibrahim, pazvan ……… 12.
Mehmed, imam 10.
Redžep, mujezin 7.
Mustafa, čauš …………… 7.
Omer …………… 10.
Alija …………………. 8.
– Ahmed …………….. 7.
– Ahmed, tobdžibaša 7.
– Mehmed …………………….. 8.
– Hasan ………………………….. 8.
– Husein 8.
– Omer 8.

🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌺🌹🌺🌺

4. JERLU KOL NEFERAT

U turskoj armiji svi vojnici naših kapetanija sa svojim zapovjednicima sačinjavaju zaseban korpus koji se službeno zvao JEUMIJELI VE MEAŠLI JERLU KOL /dnevničari, plaćenici/ vojnici mjesnog kola.
Oko 1830.g u svih 39 kapetanija moglo je biti 24.000 vojnika. Lopašić piše da je u bihaćkoj, krupskoj i ostrovičkoj kapetaniji bilo oko 8.970 vojnika Za odredjena borbena dejstva porta je odredjivala da svaka kapetanija pošalje odredjeni broj vojnika npr. svaki peti, svaki deseti itd.
Po jednom spisku od 1829.g ove kapetanije su opremile vojnike u rat protiv Rusije:

Bihaćka 415 – Stolačka 68
Ostrožačka 331 –  Ključka 17
Krupska 117 – Trebinjska 119
Novska 131 – Klobučka 28
Pridorska 125 – Onogoštska 128
Kamengrad 61 – Hutovska 26
Dubička 96 – Kolašinska 66
Gradiška 131 – Maglajska 72
Kozaračka 61 – Dobojska 30
Banja lučka 225 – Tešanjska 100
Džisri-sanska 10 – Novopazar 227
Kobaška 29 – Ostrovička 205
Jajačka 25 – Petrovačka 60
Vranduk 211 – Ključka 69
Kupreška 34 – Džisri-tarska 150
Glamočka 49 – Zvornička 150
Hlivanjska 144 – Tuzlanska 130
Duvanjska 50 – Gradačac 72
Ljubuški 39 – Aganluci: zalom 16, – TRusina 10 i
Mostarska 88 – Borije 7.
Počiteljska 50

5. STUPANJE U SLUŽBU KAPETANIJE – STUPANJE U SLUŽBU KAPETANIJE BILO JE NASLEDNO, SA OCA NA SINA, RODJAKA, BRATA, STRIČEVIĆA ITD. SVAKO KO JE BIO SPOSOBAN MOGAO JE DA UĐE U SLUŽBU PO OSNOVU NASLEDJA. MOGAO JE SVAKO I DA SE ZAHVALI SLUŽBI, ali to nije smeo da uradi za vrijeme rata. Služba se mogla prenijeti na sposobnog rodjaka, mogla se izgubiti kaznom. Mogao je vojnik da bude novčano kažnjen smanjenjem ili ukidanjem plate za jedan period.. Sva upražnjena mjesta odmah su se popunjavala novim licima.
Ko je htjeo da udje u službu, morao je agi da podnese molbu onog džemata u kojem je upražnjeno mjesto: ako je aginsko mesto onda molbu kapetanu, a ako je kapetansko onda se molba podnosi veziru. Age su preporukom opremale te molbe veziru i ovi opet sultanu, odn. porti. Pre nego se molba uputi sultanu, izdao bi bosanski defterdar (šef finansija) potvrdu da postoji tako i takvo mjesto uz izvjesnu plaću. Ta potvrda se zove mukabele teskara. Nakon sultanovog odobrenja upućuje se taj akt velikoj kancelariji gradova (Bujuk kal,a kalemi) koja je ove promene bilježila u svoje knjige i izdavala berate.
Kako se dešavalo da ovaj proces potraje mesecima, vezir je imao pravo da agama uruči bujurdliju za privremeno vršenje službe, dok berat ne stigne.
Za osnivanje novih kapetanija i novih džemata predlog je išao od bosanskog vezira. Dešavalo se da više kapetana upute veziru mahzar s kojim traže osnivanje kapetanije. Tako u spomenutom mhazaru za čuvanje klanca Visovca u kapetaniji stari majdan, predloženo je da se poveća državna daća na gvozdenu rudu kako bi se platili čuvari klanca. Vojska se stalno premještala zavisno od potreba službe tj. ugroženosti jednog područja od strane hajduka i slično Tako su vojnici iz Prijedora premeštani u Dubicu. Iz Prusca su premešteni u Duvno itd.
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌺🌹🌺🌺

6. BERATI ( Pojam ) – KAPETANIJE u BiH, berati.

Već je rečeno da su age i neferi postavljani carskim beratima. Te berate izdavala je Velika kancelarija gradova ( Bujuk kal,a kalemi). Svaki berat sadrži ime kapetanije u kojoj služi nosilac berata, njegovo ime i zvanje, dnevnu plaću i alufu. Kod nefera je naveden ne samo džemat nego i oda ili vuljuk kojem pripada. Pored toga u Beratu je naznačeno ime onog age ili vezira na čiji je predlog dotični aga ili nefer postavljen i datum izdavanja berata. Uz to je naglašeno da plaća teče od dana kada imenovani plati bosanskoj blagajni propisanu taksu za berat. Ponekad su aginski, naročito kapetanski berati vrlo lijepo izradjeni i ornamentrirani. Berati su dolazili službenim putem, ali od 18.st. neki su išli u sam stambol da ponesu berat. Prilikom postavljanja novog sultana na prijestol svi su se berati morali obnoviti. Stari su se berati slali spomenutoj kancelariji i u zamjenu dobijali novi. I tada se plaćala bosanskoj kancelariji pristojba za izdavanje berata. Dešavalo se da obnova berata nekad potraje i dvije godine. Aginski berati su obično bili formata 47×70 cm a neferski 58×21. Osim tih berata svaka je kapetanija imala bar jedan a neke i po dva i više odžakluk berata prema kojima su age i neferi dobijali svoje plaće. I tu su se berati obnavljali povodom promjene na prijestolu. Vojnicima i agama s našeg područja izdato je nekoliko stotina hiljada berata, do danas je daj bože ostalo nekoliko stotina..

 

7. PLAĆE – Plaće ili ulefa, od arapske riječi ulef odredjivale su se u obliku dnevnica i isplaćivale su se jednom godišnje i to unatrag. Godina se računala od 1. 03. do veljače tj. konca šubata (februar). Pojedinci nisu mogli sami da prime svoju plaću nego su je dobijali sa ostalim vojnicima i oficirima.
Godišnja primanja jednog džemata nazivali su se mevadžib, a to se skupljalo iz više izvora. Tako je nor. mevadžib bihaćke kapetanije imao više odžakluka.
Neke naše kapetanije primale su mevaddžib iz bosanske blagajne, zatim od prihoda carine, zaraske, splitske, dubrovačke skele, od mukate gvozdenog majdana iz: Kreševa, fojnice, vareša, starog majdana, od mukate solane tuzla, od kršćanske džizije raznih mjesta Bosne i drugih balkanskih sandžaka (Skoplje, Vučitrn, Kruševac i Ćustendil) od prihoda filurije vojnika, tapijske pristojbe, voskara (šemi asel baduhava) državne blagajne u Stambolu i posle 18.st od pojedinih malićana. U odžakluk-beratu je uvek bilo naznačeno da kapetanija prima mevadđžib od jednog ili dva državna prihoda. Npr. Stara Ostrovica primala je mevaddžib iz kršćanske džizije u Skoplju i skadarske skele, sve u akčama. Prilikom isplate plaće uvek se računalo ,,gajri ez seb,in,, ili,,gajri seb,in,, to se uzimao neki postotak kao porez na plaće. Sve u svemu službenici su primali plaću umanjenu za 33% jer im je odbijano za ovaj „gejri ez seb,in,, plus odbitak za bosanskog vezira „ješil barjak akčesi“. Da bi se primile plaće odredjenog dana i godine odredili bi se dva tri age ili niži službenici koji bi otišli u neko blagajničko veće mjesto da preuzmu plaće. tj. odžakluk jednog ili više džemata ili cijele kapetanije. Taj koji je primao pare zvao se havaledžija. Njemu ili njima je izdavana potvrda ili punomoć da mogu da podignu novac i onda je ovjeravan prepis odžakluk-berata. Havaledžije su novac predavale kapetanu ili agi koji bi dalje delio vojnicima. Nadzor nad isplatom vodile su kadije i oni su pregledali račune o plćama kapetanija. Kako su plaće kasnile po godinu i više dana age i neferi su uzimali zajmove na račun toga ili su ih eskontirali. „Punomoć Salih-agi i Hurem-agi i ćehaji da mogu podići mevadžib aga i vojnika kobaških u Istambulu za godinu 1202 i 1203. i zastupati ih,,. Potpis izdavača: Mustafa-kapetan, Mehmed-aga, Ali-aga, Abdi-aga, Husein-aga i Salih-aga. Kako plaće nisu redovno stizale kapetani i ostali službenici su se zaduživali kod bogatijih trgovaca. U priznanici kažu da će novac vratiti čim im stigne plaća iz Stambola. U Ostrošcu je zabilježena buna protiv kapetana koji se zatvorio u ostrožačku tvrdjavu pred 10.000 pobunjenika, kako je zabilježio Mula Mustafa bašeskija, hroničar onog vremena.
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌺🌹🌺🌺

KAPETANIJE u BiH

 

8. BARJAK – BARJAKTARI– Samostalni aganluci i kapetanije i pojedini gradovi imali su barjake i barjaktare. Barjaktar kapetanije pripadao je onome džematu kome je i kapetan bio u svojstvu age. Barjak se nosio kad se išlo u vojsku, prigodom raznih svečanosti i postavljanja novog kapetana. Godine 1932. pričali su mi meštani na Ostrošcu da su čuvali barjak kapetana Osman-age Beširevića (1690-1727) i da je 1878.g. jedan austrijski oficir odneo u nepoznatom pravcu.
Jedan barjak su odneli italijanski oficiri takodje iz Ostrošca 1943.g.
Godine 1933. banjalučki muzej kupio je jedan barjak od izvesnog Cerića iz Starog majdana, za koji se govorilo da je bio barjaktar majdanskih kapetana, medjutim videlo sa njemu izvezeno ,,Mahmud-beg,, što se ne poklapa sa istinom. Mora da je s nekog drugog mjesta. U Prijedorskoj kapetaniji bio je jedan bajraktar po imenu Jusuf 1789.g. u Kobaškoj bio je neki Mustafa 1783.g, u džisri-sanskoj neki Omer, a 1780.g Mustafa Nuhić u Otoci kod bos. Krupe neki Alija 1780.g Od svih barjaktara vredi spomenuti Ahmed bajraktar Bajraktarević iz Bužima, čija je zasluga da se Bužim nije predao banovoj vojsci 1737.g jer je on sa šakom ljudi i žena izdržao opsadu od 14 dana i dočekao da banova vojska odstupi.

 

9. KALAUZI – Nastala od turske reči ,“gulaguz,, Tako se zvao putovodja. Nalazi se u džematu gde postoji kapetan, aga u agaluku. Kalauzi su dobro poznavali puteve, naročito one puteve s kojima se nije često putovalo.
Uglavnom su išli s manjim odredima u pljačku na tudjoj teritoriji.
Isto takvu službu su vršili serđede od persijske riječi „sergerde“.
U JAZU u Zgb. postoji pismo jednog kalauza gde se radi o otkupu nekih sužnjeva.

10. GLAZBA (MUZIKA) – Gradovi po kapetanijama su obično imali svoju glazbu (mehtere) i oni su bili oprošteni od plaćanja poreza na muziku koju su plaćali slobodni muzičari izvan gradova.
U jednom jajačkom sidžilu iz 1693 gde se navodi da postoje muzički instrumenti: ahenkahen, rog, borija (truba), trempe, i čampre. Bubanj se spominje u jednoj pjesmi Tuzle kapetana. O udaranju u bubanj govori evlija čelebija u Pruscu 1660.g.

11. ODIJELO – O odijelu kapetana nema pismenih tragova. Mišljenja sam da su nosili onakvo odijelo koje su nosili bolje stojeći trgovci i gradjani.

🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌺🌹🌺🌺

KAPETANIJE U BiH

12. KANCELARIJA – Svaka kapetanija je morala imati bar jednog čovjeka pisara koji je vješt turskom jeziku, kao službenom jeziku, jer su bili i rijetki kapetani koji su poznavali tursko pismo i jezik. Gotovo svi kapetani su uglavnom znali „bosančicu,, (vrsta ćirilice).
Uz ovo kapetanija je imala i svoju pisanu arhivu u koj su se čuvali spisi nefera, platni spiskovi, razne naplate, joklame (smotre). Arhiva i spisi su uglavnom pregledani svake treće godine jer je dolazila komisija da utvrdi urednost vodjenja pismena (spisa). Komisija je uglavnom bila iz Velike kancelarije iz Stambola. Izaslanici za pregled gradova koji su dolazili sa ovim komisijama zvali su se mimare. U arhivu su se nalazili: spiskovi aga i nefera, platni spiskovi, berati o postavljanu aga i nefera, razni izveštaji bosanskom veziru kadiji i kadiluku, popisi vojnika koji odlaze u rat, pasoši itd. U arhivu su se još čuvale bujurdlije tj. vezirski nalozi, kadijske murasele, odžakluk-berati, obračuni isplata plaća, potvrde o pregledu gradova. U dubrovačkom arhivu i arhivama franjevačkih samostana postoje brojna pisma o dopisivanju kapetana sa institucijama i pojedincima iz Austrije u Dubrovnika. Pisma se uglavnom odnose na otkup sužnjeva i pisana su uglavnom bosančicom, retko kad latinicom. Svi službeni spisi koji su izlazili iz kancelarije nosili su potpis kapetana i njegov muhur, dok su akte o isplati plaća i njihov muhur stavljali age i zapovjednici. Uvek se uz potpis stavljalo i ime grada npr. „Kapundani kal,aj Krupa,, Neki su uz muhur urezivali i godinu kad je neko postao kapetan a neki su stavljali i legendu.

13. PRAVO NASLEĐA NA SLUŽBU – Ovo pravo je jedno od osnovnih obeležja feudalizma. Po njemu, a ne po zasluzi, zadržale su se neke službe u istoj porodici po dvesta godina. Protekom vremena porodice koje su nasledjivale službu, stekle su takvu naviku da je to njihova privatna stvar, pa čak i da im sam sultan ne može uzeti kapetaniju iz ruku. Vremenom su porodice dobijale i prezimena po službama: Kapetanovići, Ćehajić, Dizdarević, Dizdar, Topčagić, Azapagić, Jerglić, (od jerulage), Djonlagić, Odobašić, Buljubašić i Bajraktarević. Ove tri poslednje su janjičarskog porijekla. Bilo je u Hercegovini Vučijakovića, Resulbegovića, Begovića, Čorića- Ćorića, koji su bili kapetani ali su zadržali svoja prezimena i dan danas, nisu uzeli prezime po kapetanovima i dr.
Isto tako zadržali su svoja prezimena: Atlagići, Ljubunčići, Firdusi, Kulenovići, Badnjevići, Šerići, dubički Cerići, Fidahići, Šarići i Rizvanbegovići.
Iako je pala feudalna Hrvatska država čije stanovništvo je pobeglo u Štajersku i dr. nova feudalna gospoda i nova Turska vlast su gradove koji su postojali preveli su državnu svojinu, popravljali ih i proširivali, postavljali posadu i plaćali ih, ali se ipak dešavalo da pojedine kapetanske porodice privatizuju gradove kao što je primer sa Ostrošcem, koji su Beširevići prisvojili i nastavili da sa njim upravljaju i polse 1878.g To pravo im je priznato i upisano u gruntovno pismo.
– Beširević Mehmed-beg je prodao Ostrožac 1900.g. Lotaru Berkasu i bio je svojina ovog kupca sve do 1946.g.
– Vasilije Brkić, 1771.g srpski patrijarh, piše da su kapetanije nasledne i da se kapetani plaćaju od porte, da se do kapetana ne može stići zaslugom već nasledjem. Kapetani su sa zvanjem dobijali i zemlju s kojom su oni upravljali i u njihove poslove se čak ni guverner nije mogao mješati (paša). Zbog tog odnosa oni čuvaju gradove tvrdo, kao svoje domove. Kad su ukinute kapetanije, kapetani i ostala uprava u gradu Ostrošcu to nije mogla da shvati, sve do povratka njihove delegacije koja je otišla u Stambol da se uvjeri na licu mjesta. Padom feudalne uprave tj. kapetanija još pedeset godina ostala su sjećanja na tu upravu medju starijim stanovništvom, koji nisu mogli da se pomire sudbinom propadanja gradova..
– O tome je pisao učitelj iz Bužima Simo Momčilović iz 1888.g u kalendaru „Bošnjak,, Nasledno pravo je napravilo jednu vrstu plemstva-vojničkog plemstva.

UZURPACIJA KAPETANIJA

Dešavale su se uzurpacije kapetanskog mjesta još prije 1878.g da se neko nenadležan dočepa berata o postavljanju kapetana a posle smrti kapetana koji npr, nije imao djece itd. Dešavalo se još, čak i za života kapetana da se neko samoproglasi kapetanom.. oba slučaja išlo se „zaobilaznim,, putem spletkama i slično, stvaranjem neraspoloženja kod vojske protiv kapetana. Prva ovakva uzurpacija bila je u Bihaću 1631.g pa je kapetan morao ići na portu da dokaže svoje kapetanstvo, da mu pripada zijamet i da je od pada bišća svaki kapetan bio iz njegove loze (1592).
Kapetan je u stambolu dobio novi berat u travnju 1632.g i sa njim se vratio u Bihać (vidi kapetanija Bihać). Berat o ovom postavljenju poseduje -Stanko dr. Sijelski.
U Mostaru 1730.g. 112 kapetana i zapovjednika se diglo u odbranu svog kapetana i potpisali mahzar za sultana, da se skloni jedan uzurpator u čemu su i uspjeli.
– Jedan Arnaut je uzurpirao Krupsku kapetaniju u prvoj polovini 17.st. i to od starih kapetana Badnjeviča (medju prvima su primili islam) Badnjevići su ostali kapetani sve do ukidanja ove institucije.
– Cerići su uzeli Novsku kapetaniju za vreme velikog rata jer su kapetani Čučilovići izumrli, a bili su iz Dubice.

🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌺🌹🌺🌺

KAPETANI ( GLAVA III )

Služba kapetana je prvenstveno vojničkog karaktera i u tome je slična službi Dizdara. Ipak postoji razlika jer vlast dizdara nikad ne prelazi bedeme i opkope jednog grada, a vlast kapetana zahvata veće teritorije s jednim i više gradova i što su dizdari gotovo uvijek uživali timare a kapetani su bili alufedžije 8plaćenici).

Kapetan je mogao da:
– postavlja predloge bosanskom veziru za postavljanje potčinjenih mu aga i nefera, onog džemata kojem je on aga.
– vodio je brigu o opskrbi grada municijom i barutom, popravci orudja i oružja i o naplati i isplati plaća.
– Kapetan po nalogu vezira i porete šalje na ratište odredjeni broj nefera, kao i iz drugih kapetanija vode bašboze i bimbaše.
– Izveštavaju bosanskog vezira o kretanju i skupljanju vojske u susjednim zemljama na granici njihove kapetanije.
– vode računa o popravci gradova kako u svojoj kapetaniji tako i u drugim
– preko kapetana idu sva dopisivanja koja se odnose na kapetaniju.
– vršili su i druge poslove koji su policajno-administrativnog karaktera.
-izdavali su pasoše putnicima u evropske zemlje.
– na njih su kadije upućivale murallese, da od nekog dužnika uteraju dug i predaju tužitelju. Od njih kadije i veziri mogu da traže da se na sud ili divan (razgovor) privedu optuženici.
– Primaju naloge od kadije i vezira da se neki osudjenici prevedu iz zatvora u drugi zatvor.
– primali su naredjenje od vezira za izvršenje smrtne kazne.
– nadzirali su uvoz i izvoz robe i sprečavali krijumčarenje.
– preko kapetana išli su dopisi od bosanskog vezira i sandžak bega sa odgovarajućim funkcionerima u susjednim zemljama.
– Upravljali su sa carskim hasovima na teritoriji svojih kapetanija i odredjivali skupljače harača i drugih daća.
– kapetani su mogli da uzmu u zakup neke državne hasove i da se obogate.
– svi kapetani su morali dolaziti u Sarajevo i izlaziti na pola milje iz grada da sačekaju i klanjaju se Veziru koji dolazi u posjet Sarajevu.

1. VANJSKI POSLOVI

a). PREDLAGANJE AGA I NEFERA

Ključki kapetan Mehmed predložio je da se agom konjičkog džemata u Jezeru postavi Bekir Mirardezade s 30 akči alufe umjesto umrlog mu brata Alije iza kojeg nije ostalo muškog poroda. Vezirovom bujrudlijom postavljen je Bekir 4. šabana 1176 (27.1.1765). i naredjeno mu je da tu službu vrši dok mu berat ne stigne.
U Počitelju je umro aga III džemata azapa Ahmed bez sina i brata. Na predlog kapetana Omera postavljen je neki Mustafa s istom plaćom od 32 akče, beratom od 28. džum II 1183 (30.1.1764).
U Palanci Kobaš umro je Osman, nefer prvog džemata i prve ode i po predlogu kapetana Mehmeda postavljen je beratom od 1215 (1809) Salih, sin umrlog Omera, s plaćom od 12 akči.

b). POSLOVI OKO NABAVKE MUNICIJE I ORUŽJA

Veća skladišta municije i ostalih potrepština za vatreno oružje nalazili su se u Sarajevu, Tuzli, Bihaću, Travniku, Jajcu i Zvorniku. Iz njih su prvo snabdjevani gradovi. Po nalogu vezira odredjena količina municije u beruta je po džebežijama dopremano trebovanje za municijom. Veću količinu municije pratio je mubašir.
Mubašir je nosi spisak, i na licu mjesta je sve pregledano, predato i potpisano. Mubašir je davao tememsuk dizdaru grada ili kapetanu ako je glasila na njega. Hudžet o predaji (zapisnik). Kadija je morao biti prisutan i biti obavešten o dopremi municije.
Iz hudžeta stolačkog kadije od 23 redžepa 1147 (2612.1734) saznajemo da je mubašir Salih-aga donio 120 sanduka baruta i predao ga 20 tog istog meseca vidoškom kapetan Smail-agi Šariću.
Bujrudlijom 0d 5. zilhidže 1244 od 8.6.1829.g naredio je Ali-namik paša sarajevskom kadiji i dizdaru da odmah opreme kapetanu grada Ključa u Hercegovini 10 sanduka crnog baruta 10 oka misirskog fitilja, 10 testera kube-papira, 100 oka olova i 50 mahibata. U nalogu se kaže da se to sve ima predati kapetanu sa znanjem šerijata tj. kadije.
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌺🌹🌺🌺

KAPETANI

c). OTPREMANJE I PREDVODJENJE VOJSKE NA RATIŠTE

Osim neprestalnih pograničnih okršaja, koji su trajali kroz cio 18.v u vrijeme poznatih i dokumentarno zajamčenih krajiških nabodica Muje Hrnjice, njegove braće i ličkog mustajbega, otpremane su veće ili manje čete iz pojedinih kapetanija na razna ratišta. Najstariji pisani dokument o odlasku kapetana na ratište datira od borbe pod Siskom 1593.g. Turska kad je morala sa nekim da ratuje iz Stambola je slala fermane pokrajinskim pašama da se vojska diže za borbu i takav ferman je uvek bio propraćen sa bujrudlijom u kojoj je stajalo koliko vojnika će koji kapetan poslati.
Kapetani su slali vojnike na zborno mjesto kako je odredjeno u bujrudliji i sa vojnicima dostavljali spisak vojnika koji se šalju.
U rujnu 1733.g mostarskom kapetanu Mehmemdu je stigla jedna bujrudlija da u vojsku pošalje svakog dvadesetog vojnika od svog džemata. Tad je iz mostara otišlo 28 vojnika a iz Lipete kule 21 vojnik. Spisak je potpisan i ovjeren muhurom kapetana.

Godine 1829. odredjeno je da sve kapetanije i aganluci daju oko 4.000 vojnika kao pomoć carskoj vojsci na Vidinu. Ovoj vojsci je bio odredjen bašbog Mehmed šerif -beg glavni kapidži baša Visoke porte, a to je zapisano u sidžilu od 1. zilkade 1244 (5.05.1829). Bihaćki i gradiški kapetani su uglavnom išli u vojsku uvijek, ali nije poznato da li su to radili i dizdari. Od bihaćkih kapetana kao četovođe poznati su Murat-aga, Idriz-aga Velagić, Mustaj-beg Hasumović. Prvi kapetan bihaćke kapetanije dopro je do Ogulina 1593.g sa 100 vojnika. Iz tog grada krenula je 1602.g druga četa preko granice pod vodjstvom kapetana Mehmed-age.
U ovakvim pohodima glavom su platila dva bihaćka kapetana Idriz aga-Velagić i Mustaj-beg Hasumović 1642 i 1676.g.
Gradiški kapetan Mahmud-beg, sa bratom i sinom godinu dana je branio opkoljeni grad Ujvar i nakon gladju prouzrokovanom, predao je grad i bio pogubljen.
Mustaj beg takodje iz gradiške kapetanije izgubio je život pod Banja Lukom 1737.g.
U borbama izmedju 1737-1739, posebno se isticao Zvornički kapetan Mehmed-beg Fidajić. Godine 1737 u bitci kod Ozija u Rusiji bili su kapetani Tuzla-Derviš beg, Ljubuški Ali-beg. Njih su Rusi zarobili pa su kasnije razmijenjeni.
Zulfikar kapetan iz Stoca dva puta je bio na ruskom ratištu i to 1769 kao bašbog i 1773 kao bimbaša.
Ostrožački kapetan Bešir beg je takodje išao na rusko ratište sa vojskom od 3.000 ljudi.
Kobaški kapetan Ali beg je sa vojskom išao protiv Pazvanoglija u Vidinu.
U borbama pod Kladušom učestvovalo je više kapetana iz obližnjih kapetanija. (1778-1791).
U boju na Mišaru poginuo je Kulin-kapetan 1806.g
U borbi protiv Srbije 1813.g naročito se istakao Murat-kapetan Gradaščević.
Kad je Husein kapetan Gradaščević imao boj na Kosovu s turskom regularnom vojskom s njim je bilo više kapetana.
Vezir Husein je posebnom bujrudlijom odredio hlivanjskog kapetana Ibrahim-bega firdusa koji je tebao da udari s ledja na Ali-bega Rizvanbegovića i njegov Stolac.

S vojskom što je išla protiv Mehmedalije Egipatskog 1832.g pošao je Jajački kapetan Mustafa-beg koji je na tom putu umro u mjestu Konja. To je ujedno i posljednja vojska u kojoj su učestvovali naši kapetani.

d). OBAVJEŠTAJNA SLUŽBA

O obavještajnoj službi u kapetanijama malo su pisali Bašagić i Prelog. Pisali su kako su pogranični organi učestvovali uoči provale princa hildburgshasena 1727.g obavještavali bosanskog namjesnika, ali ima i jedan podatak iz kojeg se vidi da je jedan klobučki kapetan obavještavao dubrovačku gospodu o prilikma a u Hercegovini.

🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌺🌹🌺🌺

KAPETANIJE U BiH.

2. POLICAJNO ADMINISTRATIVNI POSLOVI

a) IZDAVANJE PASOŠA – Za putovanje izvan granica izdavani su pasoši.. Takve je stvari u Sarajevu izdavao kadija i muselim. Te su poslove obavljali i kapetani. Tako je tuzlanski kapetan Ahmed izdao pasoš jednom trgovcu iz Tuzle za Austriju. 7. redžepa 1193 (21.6.1779). Pasoš je bio napisan na turskom jeziku. Bosanski kapetani su se preko granice dopisivali sa komšijama na srpsko-hrvatskom jeziku, pa su i na tom jeziku izdavali pasoše.
– Poznat je jedan pasoš izdat ćirilicom-bosančicom:
„Iz carske zemlje, a to od Kru(pe) od Stijene (stine) Rehan Gusić i njegovo društvo hoće da predju u kraljevsku zemlju a to do Senja do Bribira do Rijeke pravim putem svojim potrebama. I mi mu dajemo pasoš pod Krajiški način kako se nalaze pošteni ljudi da im je pošteno preći i doći kako no i ostalim poštenim ljdima.
Ovaj pasoš pisan je u Krupoj (Krupi) i pisao ga je Mustafabeg Arantović kapetan Krupski“.
Na lijevoj strani ove isprave je kapetanov muhur i iznad njega stoji „Mustafa-bej kapudan kal.a Krupa“tj. (Mustafa beg kapetan krupske tvrđave).
U ovom pasošu nalazim termin „pravim putem,, s kojim se srećemo i u pismima naših krajišnika pisanim zapovjednicima gradova u Hrvatskoj. „Pravim putem,, značilo je prijeći granicu na odredjenom mjestu s potrebnom ispravom.

🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌺🌹🌺🌺

c). POSLOVI OKO OKRIVLJENIKA I OSUDJENIKA

Sve do reformi sultana Mahmuta II. (1808-1839) dakle u vremenu potpunog turskog feudalizma u cijeloj državi, pa prema tome i u Bosni, sudsku vlast vršile su kadije, po kadilucima. Zgrade u kojima je kadija sudio zvale su se mehkema ili po našem izgovoru mešćema (sudnica, šerijatski sud). Kadijin pozvar se zvao muzur (muhzur) a glavni protokol mešćeme sidžil..
Kadija je izdavao dve važne isprave koje su se zvale hudžeti i mursele. Hudžeti su se odnosili na kupoprdaju, presuda, zapisnik o primopredaji a pod drugom aktima pozivnica, nalog i ovlašćenje.
Osim ovog suda bio je u sjedištu vezira, kod nas u Banja Luci (od 1850-1639) u Sarajevu (od 1639-1700) i u Travniku (od 1700-1850) još jedan sud, VEZIRSKI DIVAN (vijeće) kome je predsejdavao sam vezir.. Prisustvovao je vijeću i kadija da pazi da se ne uradi nešto protiv šerijata.
Glavni član vijeća bio je defterdar, koji je pored finansija poznavao propise, običaje ajaleta. Na divanu se sudilo onima koji su dolazili u sukob s kanunima, carskim fermanima i vezirskim buhrudlijama u poslovima upravne i političke naravi. Ovaj sud je često sudio kapetanima i ostaloj feudalnoj gospodi.
Neki su tužitelji dolazili pred kadiju i na divan (razgovor) s fetvom (decizijom) koju je s njihovom željom mogao izdati svaki muftija.
Neke kadijske presude ozvršavali su kašetani muraselom a isto tako i divanske presude na osnovu vezirove bujrudlije. Gde nije bilo kapetana vršili su to muselimi i vojvode.
U sitnim prekršajima policijske naraci sudili su muselimi, vojvode i kapetani, ali oni nikada nisu imali vlast ,,koca i konopca,, nad kršćanima kako to kaže Jukić.
Nakon presude banjalučkog kadije u sporu imama Sultan-Sulejmanove džamije u gornjoj Banja Luci (gornji šeher) i s tom službom vezanog timara Mula Mehmeda i Mujage Turudije maredio je kadija muraselo, od 21. safera 1247.g (1.8.1831) banjalučkom kapetanu Mustafa-begu da naplati travarinu od Turudije i novac preda Mula-Muhamedu.
Izgleda da je oko 1819 stigla murasela Murat-kapetanu od Gradačca da privede lopova kadiji koji je pokrao dućan Laze Jovanovića u Brčkom i onda umakao. Zbog toga je kapetan uputio pismo na Brčko u kome ih kori što su dopustili da lopov izbjegne i upozorava ih kako to nije dobar znak i da ootvore oči.

Izmedju 1720 i 1730 ubijeno je u nepoznatom mjestu Hercegovine sedam ljudi i ubojice su umakle u Imotski. Kad su se neki od njih povratili 1732.g bili su pohvatani, ali im je Ljubuški kapetan omogućio da opet umaknu u Dalmaciju. Vezir je odmah naredio da se ljubuški kapetan od strane zamjenika mostarskog kapetana, dovede na divan ali mu se ime ne spominje. Kapetan ljubuški je oprao ljagu sa sebe ali se ne zna na koji način jer je i dalje ostao kapetanom u ljubuškom.
Iz drugih izvora saznajemo da je tada bio kapetan u Ljubuškom neki Alija koji je tu službu vršio prije 1715 pa do iza 1739.g.
Stanovnici sela bilice, Čipke i Zabrdja (jajački kadiluk) pritužili su se 1787.g veziru protiv omer-paše Bešića, brata mu Mehmeda i Abdurahmana Surutke, Huseina Kadrića, Zukana Bakića i Hasana Kanića iz Zabrdja, kako skitaju selima i od ljudi traže hranu i piće. Protiv njih mole nalog da se isti pohvataju od strane Kobaškog kapetana, da se dovedu na divan. Vezir je tada izdao bujrudliju na jajačkog kadiju i dizdara Avdagu kao kapetanovog zastupnika.
Dana 1.12.1748.g uoči kurban-bajrama, upali su u tuzlansku čaršiju nekoliko buntovnika i uhvatiše Mustafu Gogu, Mehmed-bašu, Ibrahim-spahiju i Sulejmana (naoružani noževima) i po odluci kadije zatvoriše grad. Kako Tuzla tada nije imala grad od kamena, predložio je kadija je predložio veziru da se uhapšeni prebace u grad Doboj, jer je potrebno da neko vrijeme provedu u zatvoru dok se ne poprave… Taj predlog je vezir prihvatio te su ova lica sprovedena od strane mubariša i predati dizdaru u grad Doboj. Uhapšeni su otpremljeni na osnovu bujrudlije izdate 14.10.1162.g (27. rujan 1749).
Naloženo je mubaširu da s posebnim oprezom ova lica sprovede u Doboj sa više vojnika u pratnji, a se bace u tešku tamnicu i da ako neki uspije pobjeći, dizdar Doboja se neće moći oprati a to je sve navedeno u propratnom aktu uz bujrudliju.
Osudenik je mogao biti izveden iz zatvora ako bi za njega jamčio neki viši feudalac iznad kapetana. To se posebno odnosilo na političke krivce. Mostarski kapetan Mehmed-aga je jamčio za nekog Mahmuta i kada se ovaj ponovo ogriješio izdao je vezir 27.šabana 1195 (18.8.1781) bujrudliju i opremio njome mubašira u Mostar da dovede kapetana u Travnik na odgovornost.
U mjestu Vakuf na sani (SM) služio je mualim (učitelj) imam hadži Ibrahim. On je podneo tužbu divanu potkrepljenu fetvom protiv nevaljalca Mustafe Nuhića, bajraktara džisri sanske kapetanije u kojoj ga tuži da je bez razloga napadao pogrdnim riječima. Na osnovi fetve koju ima tužitelj u rukama, on moli divan da izda nalog kadiji, kapetanu i agi džemata kome spomenuti nevaljalac pripada da ga kazne.
Zamjenik bosanskog vezira izdao je 6.reb. I1213 (17.9.1798) nalog kapetanu džisri sanske kapetanije i kapetanu Kamengradu da navedenog kazne iu zatvoru drže toliko dugo dok se ne pokaje.
Kadija ovo zavodi u sidžil, original naloga predaje tužitelju, a muraselom naredi organu egzekutivne vlasti da se nalog izvrši.
Kapetani su bili izvršni organi kadija i vezira jer su po njihovim nalozima zatvarali ljude. medjutim bilo je i kapetana koji su po svojoj volji zatvarali ljude.
Na Prkosima kod Kulen vakufa postojali su kolaci-tamničari koji su zatvorenima ostali u gorim uspomenama od samih kapetana. Npr. murasela banjalučkog kadije Muse od 24.(nema mjeseca) 1153 (1741) izdna na osnovu naloga ajaleta na prvake stare careve mahale i mahale Arnaudije, H.Seferove, Sitarije i Osman-šahove i naredjuje im da se pohvataju ubojice ALI BEGA GROŠIĆA i to Mehmed Brdo, Handan i Alija Ćejvan, Abdulah Hadžijusufović i vlasti predaju i u Glamoč prognaju a njihove kuće za ibret (primjer, ogledalo drugima, da se čude) do temelja poruše.

🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺

KAPETANIJNJ U BOSNI I HERCEGOVINI

3. Sakupljanje i zakupljivanje državnih prihoda.-

Od državnih prihoda kapetanima je obično bilo povereno sakupljanje taksita, džizija i harača.

a). TAKSID
To je doprinos stanovništva za izdržavanje bosanskog vezira, kao i nadoknada raznih administrativnih troškova. Kupio se poligodišnje i po tome se zvao letnji i zimski ili prvom i sedmom mjesecu hidžeritske godine muharemski i redžepski. Kako administrativni troškovi nisu bili uvijek jednaki ni iznos taksita nije bio uvijek stalan pa se morao svaki put razrezivati. Zbog toga su se administrativni troškovi plaćali unatrag, a doprinos za vezira unaprijed.
Godine 1809 iznosio je zimski taksit za sela sarajevskog kadiluka 11.919 groša i 20 para. Od toga je pripadalo veziru 1125 groša, za njegovu kuhinju 112 groša i 20 para a ostatak 10.682 groša na administrativne troškove letnjeg polugodišta.
Koliko znam skupljanje taksida povjeravao je sam valija poverljivim ljudima i za to ih ovlašćivao bujrudlijom. Od kapetana koliko znam najčešće je poveravano kapetanima Gradačca i Vranduka (Dervente).
Taksit se davao u gotovom ali su veziri ppnekad primali i razne životne namirnice po cijeni koju su sami odredjivali. Gradačačka i Vrandučka kapetanija davali su meso za vezirovu kuhinju a tuzlanska so i med.
1755.g kapetan bećir-paša je u kolovozu 1775.g tražio unapred da mu se dostavi iz Tuzle budući taksit 3.200 kg. soli 1.000 oka meda po cijeni od jedne pare i 2 pare odnosno 4 pare na oku. Te godine se so u Fojnici kupovala po 1 paru i 2 akče a med po 46 akči, računajući paru po 6 akli.

b). DŽIZIJA (glavarina).
to je porez od onih turskih podanika koji nisu išli u vojsku. To su bili kršćani i cigani. Plaćao se jednom godišnje. Oni koji su plaćali ovaj porez zvali su se džizijedari. Njih je postavljao defterdar. Džiziju su skupljali po defteru dotičnog kraja. S defterom su dobijali potvrde za lica koja bi im platila odredjen iznos. Godine 1755 postavljeni su za džizjadere tešanjskog kadiluka kapetan Tešnja Ali-aga i drug mu Mehmed-beg. Osim džizije oni su bili ovlašćeni za pobiranje još nekih drugih državnih prihoda tešanjske kapetanije.

c). HARAČ.
To je porez na zemlju tzc. haradžiju a skupljači se zvahu haračlije. od 1699 kapeani su u Staroj Ostrovici Kulenovići. Jedna grana od ove porodice nosi nadimak Kulenovići haračlije. Dizdari i haračlije postavljani su vezirskom bujurdlijom na godinu dana a sakupljači taksida isto tako samo na 6 meseci. Džizija, harač kao i neke druge daće npr filurija, carina raznih skela itd. davane su pod zakup na jednu godinu ali je isti zakupac mpogao uzeti istu daću više puta uzastopce. Ne znam ni jedan slučaj prodaje taksida. Zakupnci su na zakup svake daće dobijali berat. Poznato mi je više kapetana koji su zakupljivali državne prihode. 1763.g zakupnik džizije bio je u Kolašinu kapetan Mehmed iz Kolašina. Nekako u isto vrijeme držao je zulfikar kapetan stolačku filuriju pod zakup a iz nje plaćao alufu visočkim i počiteljskim neferima, jer jedio tih prihoda bio njihov odžakluk. Godine 1819. molio je jajački kapetan Mustaj-beg Murat-kapetana iz Gradačca da mu bude na rauku za zakup jajačkog harača. Tridesetih godina 18.st. kapetani Krupe, bišća i Novog držali su carinu na prelazu na Savi. Na ove daće i zakupnive u 18 st. bilo je više bina seljaka u okolini Tuzle i Sarajeva. Čak je kapetan Tuzle pri jednoj pobuni bio na strani seljaka, jer su zakupci uzimali zakup na zakup, što je bilo nepovoljno za one što su zakupljivali (kamata na kamatu). Počiteljski kapetan je tražio od popova da plate kaza mesafir u iznosu od 2.000 groša. Vladika i popovi ga tuže veziru, dokazujući fermanom u ruci da su oslobodjeni plaćanja tog poreza.. Vezir je kapetana pozvao u Travnik i zabranio mu da taj porez pokuša naplatiti popovima. Kako je Smail-kapetan bio poznat kao sklon svadji i vjerolomstvu, odredjen je povjerilac ili jamac u kliškom mutesafiru Mustafi. Time je ovaj slučaj završen u Lipnju 1820.g.

d). MALIĆANA (malikjana)
Bilo je nekoliko kapetana koji su imali svoje malićane. To su carski hasovi (sultanova lična dobra) izdana nekom u doživotni zakup za poveću svotu novca koja se morala odmah isplatiti. Kad su sultani zapadali u teško finansijsko stanje izdavali su svoje hasove privatnim licima na zakup.
Zakupnik ne samo da je imao pravo da prikupi sve prihode nego i da uzma sve poreze kao i tapijsku pristojbu.. Osim has-zemalja spominje se kao malićana ciganska džizija i neki prelazi preko rijeka, dakle carine i mostarine. Ima slučajeva gde su u zakupu učestvovali i po dva i više ortaka. I ovde se izdavao pojedini prihod na zakup. Ako je zakupnik u pobiranju prihoda i poreza bio ograničen, onda je zakupljeni posjed imao naziv ARPALUK.. I kod malićana zakupnik je imao obavezu da isplaćuje zatekle radnike a da su oni ranije bili isplacivani.
Malićane su posjedovali slijedeći kapetani:
– Mehmed od Gradačca, Derviš Hasan Osmanpašić od Tuzle, Zulfikar od viduške, Abdulah od Zvornika, Derviš Ahmed od Tuzle, braća Mehmed-beg i Mustafa-beg Kulinović od Ostrovice i Mehmed-tahir od maglaja.
Selo Visori, nalazi se kod Tuzle na Majevici i ono je bilo has kako piše jednoj zakladnici (vakifiji) 1572.g i po njemu se zvala jedna mukata. U tom selu je oko 1750.g držao malićanu gradačački kapetan Mehmed-aga od 281 groša. On se 1750.g sporio sa neferima iz Šapca (jerlu-neferi). oko skela na Drini i Savi, pa je to morao da rješava bosanski vezir.
Današnje selo Hrgovi, 20 km južno od Gradačca bilo je 1750.g malićana Derviš-Hasana bega Osmanpašića kapetana Tuzle i po njegovoj smrti kao malićana nije prešla na njegovog sina i naslednika u kapetaniji Derviš-ahmed-bega koji je takodje bio posjednik jedne malićane, ali ne očeve. U njegovu je posjedu kao malićana zvornička skela s još nekim skelama na Drini i slani izvori u Tuzli od čijih su se prihoda plaćali age i neferi Tuzle.
Zvornički kapetan Abdulah-beg imao je malićanu cigansku džiziju u Bosni iz koje je naplaćivao mevadžib aga i nefera palanke Brčko. Prihod od džizije sarajevskh cigana isti kapetan je izdavao pod zakup.
Vidoški kapetan Smail-aga Šarić je imao jednu malićanu u stolačkom kadiluku. Kad je 1755 kapetanija prešla u reuke kapetana Rizvanbegovića ova malićana je i dalje ostala u rukama Smail age Šarića.
U sastavu malićane braće Kulinovića spominje se 1794. selo Prkosi nedaleko od Kulen-vakufa. Tu je kapetan Mehmed-beg sagradio sebi kulu i odžak čije se ruševine i danas vide.

🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺

KAPETANIJE U BIH

4. NADZOR NAD ZIJAMETIMA

Ima još jedna vrsta poslova koje su kapetani bili dužni da vrše. To je nadzor nad pribiranjem DESETINE ZIJAMETA ili velikih lena, čiji se prihod kretao od 20.000 do 99.000 akči.
Npr. Negde u Gradačačkoj kapetaniji posjedovao je jedan zijamet Omer-beg Babić oko 1819.g .Tada je Babić bio sarajevski muselim, pa ne samo što nije stajao u svome zijametu, nego on nije ni živio u istom Sandžaku.
Desetinu tog zijameta izdavao je pod zakup pa nije imao ni subaše. ( Subaša je trebao biti prisutan prilikom vršidbe na zakupljenoj zemlji i da na licu mesta uzme desetinu a ne da dolazi kasnije i uzima od oka. Ovako je Mahmut-kapetan iz Gradačca 1234.g obavještavao, jer je Babić pismom molio kapetana da bude prisutan kad se na njegovom lenu obavlja vršaj pšenice.

5. AJANSKO VIJEĆE – (medžlisi-ajan, viječe odličnika).

U vrijeme Hekić (Hećim) Oglije (1735-1740) u travniku se sastajalo tzv. ajansko vijeće kojem je predsjedavao bosanski vezir, a članovi su mu bili svi kapetani i ajani.
Zakonski nije definisano kakva je uloga ajana i to je velika praznina u povijesti BiH. To su trebali da budu gradski (varoški) tribuni. Osim kapetana i ajana ovom vijeću su prisustvovali najbliži vezirovi dostojanstvenici (prestavnici janjičara i spahija. Ovo vijeće se sastajalo svaki put na treći dan ramazanskog bajrama, tako da ga vezir nije morao sazivati.
Vezir je mogao i da zakaže vijećanje vanredno ali se to rijetko činilo. Ovom vijećanju je najviše prisustvovalo 36 kapetana što je zabilježeno u jednoj narodnoj pjesmi.
Osim ovog vijećanja vezir je imao pravo da sazove i tzv, tajno vijeće na koje je vezir pozivao najodanije kapetane i saradnike. Svi kapetani su pozivani samo na vijeće postavljanja novog vezira.
Na ovim sastancima su se kapetani upoznavali i sklapali prijateljstva ali je dolazilo i do varnica oko nekih problema. Na ovim sastancima mogle su se vidjeti vrline, umijeće i negativnosti pojedinih kapetan i te kako odrediti vrijednost vijeća kao skupine plemića.

6. MUŠAVERE.
Sastanci izmedju više kapetana i ada jednog područja zvali su se mušavere. Do mušavere, dolazilo je obično zbog graničnih sporova. Ovakvu skupinu su u 17.st. činili age i kapetani ličkog sandžaka. Drugu su činili kapetani Hlivna, glamoča i Duvna. Zasebnu grupu su činili kapetani i age Trebinja, Klobuka, hercegnovskog Ključa i Onogošta.

7. MEĐUSOBNE VEZE:
Veze izmedju kapetana ogledale su se u prijateljstvu i održavanju rodbinskih veza, jer su bili upućeni jedni na druge da se ispomažu u svakom pogledu. To je posebno bilo naglašeno izmedju Gradaščevića i Beširevića, pa Gradaščevića i Foidahića. Cerići su npr. bili kapetani triju kapetanija: Novske, Dubičke i Kamengradske (majdanske) a Kulinovići dvije : Ostrovičke i Petrovačke i dizdari Jajca. Bilo je kapetana koji su medjusobno ratovali kao iz stolca, počitelja i Hutova.

🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺

KAPETANIJE U BIH.

8. ODNOS KAPETANA U SVEĆENSTVU (sveštenici).

Rijetke su kapetanije u kojima je došlo do nemira. U dvije kapetanije (tuzlanska i Ostrožac) nastadoše nemiri zbog poreza, a u druge dvije prouzrokovaše nemire uzurpacija kapetana (stolac i zvornik) dok u Vrandučkoj (Derventa) i Hlivanjskoj razni zulumi prisiliše kršćansku raju da se pobuni. Osim toga ustadoše ugledniji stanovnici protiv Firdus-kapetana zbog nekih nesuglasica. Kapetani su nastojali da im teritorij bude miran bez trzaja i zadjevica pa su to održavali milom ili silom.
Feudalno sveštenstvo u ovom periodu je uživalo veliki ugled u širokim narodnim vjerskim masama, ono je donekle bilo i privilegovan stalež. Kapetani pa čak i oni zulumćari su izbjegavali da diraju sveštenstvo od kršćana, pa su čak i neki pravili ustupke tim svećenicima, da bi ih jače vezali uz sebe.
– U hlivanjskoj kapetaniji služio je fratar Stjepan Kovačević, kmet kapetana Ahmed-bega Firdusa. Stjepana je njegovo starješinstvo bilo premjestilo, a na njegovo mjesto dovelo drugog fratra.Kapetan je zbog toga uputio pismo fojničkom gvardijanu 26.7.1751.g u kojem mu kaže da nije dobre volje što je Stjepana odveo iz Hlivna a doveo mu nekog nepoznatog fratra i da to neće imati velikog odjeka kod njegovih gradjana.
Posljednji Hlihvanjski kapetan Ibrahim-beg Firdus, radio je oko gradnje kuće za fratre u Hlivnu i to je priveo kraju. U toj stvari pisao je list fratarima samostana tekije u Fojnici 6.2.1835.g U tom pismu se otvoreno kaže kako je on prijatelj katoličkog puka. Kaperan Kulinocić Mehmed-beg i Stare Ostrovice sa ostalim suvlasnicima poklonio je 1777.g kuću imamu Ibrahim-efendiji Derviševiću u Kulen-Vakufu.
U Gradačcu je živeo početkom 19.st. Šejh Hadži Hasan vrlo ugledna ličnost onog vremena u Posavini. Hadži Hasan se žestoko okomio u jednom vazu (predika, govor) na travničkog vezira. Vezir kad je to čuo pozvao je starca u Travnik na divan (razgovor) da mu sudi. Murat kapetan, da spasi starca od sigurne nevolje otpremi u Travnik njegovog bivšeg učenika Ahmed-efendiju iz biberovog polja i ovaj iz zahvalnosti prema bivšem učitelju primi svu krivnju na se i odleži 4 mjeseca u travničkom gradu.
Poznate su veze izmedju Huseina Gradaščevića sa fra. Ilijom Starčevićem za vrijeme pokreta u Bosni 1831 i 1832.g.

9. KAPETANI U VAKUFI
Od sve tri konfesije na teritoriji Bosne, sve su svim silama nastojale da što više doprinesu razvoju svoje crkve i svog sveštenstva, a svi proporcionalno prema svome imovinskom stanju.
Kad bi to prikazali statistički i računski primjetili bi da su svi kapetani dali najmanji udio iako su bili medju najbogatijim ljudima svog vremena.
Jedan Krupski kapetan Badnjaković, uvakufio je nešto zemlje za džamiju u Todorovu, jedan Novski i jedan Dubički kapetan, oba iz porodice Cerića, pokloniše poveće komade zemlje u Novom i Dubici za mezarje (groblje).
Mahmut kapetan Kulinović, ostavio je malo poveći vakuf u Velikom Mostu (džisri kebir)i po njemu se mjesto nazvalo Kulen-vakuf.
Hlivanjski kapetan iz porodice Firdusa, popravio je i izmjenio cjevi vodovoda kod Prusca u dužini od 8 kilometara.
Smail-kapetan Šarić je izgradio džamiju u Stocu i ostavio nešto vakufa za njeno održavanje. Kaapetan Gradačca Osman i njegovi sinovi Murat i Husein, su sagradili tri medrese, dvije u gračanici i jednu u gradačcu, pa po jednu džamiju u gradačcu i u Modrići, zatim po jednu česmu i sahat kulu i ostavili nešto vakufa zemlje za održavanje ovih objekata. Sahat kula u Maglaju je djelo jednog od ovih kapetana. Od svih navednih i ne navedenih objekata najlepša je džamija Husejnija u Gradačcu, što je napravio kapetan Husein Gradaščević, znaj od Bosne. Bilo je medjutim i takvih kapetana koji su znali prisvojiti vakufsko zemljište. Medju njima su poznati Biščevići koji su prisvojili nešto vakufskog zemljišta Hamzabegove džamije u Vakufu () negde početkom prošlog vijeka (1800 i neke).
U Bosni na grobljima postoji nekoliko sarkofaga sa nišanima što podigoše kapetanski nasljednici. Naročito su očiti spomenici u Ostrošcu Beširevićima, Firdusima u Hlivnu i Travniku, ali i Ibrahim-kapetana u Prijedoru kao i kapetanu Zulfikaru u Stocu.
🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺

10. KAPETANI VRŠE I DRUGE SLUŽBE

Nekim kapetanima povjeravane su i druge službe, a koje su inače bile samostalne. To su službe muselima i vojvoda. Kapetani su takodje postavljani za emine carskih hasova (povjerenik).

a) MUSELIM ili MUTESSELIM
Tako se zvao u većim mjestima policano-administrativni povjerenik vezira neke pokrajine. Njih je bujrudlijom postavljao svaki novi vezir po svojoj volji i mogao je uvijek da ih skloni.
Od kapetana vršili su tu službu u Hlivnu Firdusi i to Ahmed-beg 1751.g i Ibrahim-beg 1835.g.

b). VOJVODA
To je policajno-administrativni službenik u manjem mjestu. Godine 1735 postavljen je za vojvodu Ljubinja viduški (stolački) kapetan kapetan Smail-aga Šarić.

c) EMINI
To su povjerenici koji su upravljali carskim hasovima i državnim dobrima i s njih pobirali plodove i novac predavali državnoj blagajni, a ako je jedan dio bio odredjen za isplatu plaća, onda su emini vršili isplate kao i zakupnici.
Kapetan Tuzle Derviš-Hasan-beg bio je oko 1750.g emin čupmukate solana u Tuzli.

11. KAPETANI DUŽNICI.
Kapetani su se podmirivali raznom robom od trgovaca a oni bliži dubrovniku podmirivali su se iz Dubrovnika.. Neki su išli u Stambol i donosili razne kućne potrepštine. I pored sve, zgode i nezgode ostajali su dužni trgovcima.
Kapetani su takodje bili stalne mušterije sarajmevskim trgovcima.
U to vrijeme najpoznatiji sarajevski trgovci su bili: Ahmed-aga, Dženetić, Hadži-Mustafa-aga Bešlija i Hadži-Abdulah aga Kaučkija. Oni su tim trgovcima ostajali dužni veće i manje svote novca.
Kapetan Novog Pazara Ferhad, ostao je dužan od jedne kupnje raznih kućnih stvari i nešto nakita 2.100 esedi groša Ahmed-agi Dženetiću i pismenom obveznicom od 1.10.1139 (25.12.1726) obavezao se da plati dug u roku od 311 dana.
Za Rizvanbegoviće znam da su bili mušterije Hadžidurakovića kasnije Mađića.

12. KAPETANI I KNJIGE – Kapetani su što se tiče pismenosti išli od totalno nepismenih, do polupismenih, pa do onih koji su znali da pišu bosančicu, latinski, arapski, persijski. Isto tako su čitali i knjige po svom obrazovanju. Medju pismene ulazili su kozarački, ljubuški, tuzlanski i gradačački kapetani Sulejman kapetan iz Ljubuškog.
Neki od njih su znali da pišu i čitaju SIJAKATA (vrsta pisma).
Ljubuški kapetan Sulejman je išao u Sarajevo da kupuje knjige i imao je svoju ličnu bibliteku.

13. KAPETANI I NARODNI PJEVAČI

17 i 18 vijek su bogati s raznim pjesmam a koje su opjevale, svadbe, veselja, rodjenja, bojeve i slično. Pjevalo se po gradovima a pjesme je slušala feudalna gospoda. 1530.g Slovenac Ferdinad Kuripešić habsburški prvi put je u Interarijumu zabelđio junačke krajiške pjesme u Kamengradu, kasnije su se pjesme počele pjevati po sjelima i kafanama. Stalne pjevače u svojim odžacima držali su: kapetan ostrošca Murat Begović, Beširević je držao stalnog pjevača koji se zvao Ćerim Čajić. Po Cazinu se pričalo još 1934.g da je znao 336 pjesama i da je kapetanu svaki dan pjevao drugu pjesmu.
Beširević je sa svojim pjevačom išao u Gradačac da se natpjevava sa gradaščevićevim stalnim pjevačem. Murat kapetan je zaustavljao Čajića da ostane u gGadačcu i da pjeva na Muratovom dvoru ali Čajić nije htio da pristane na to.

14. KAPETANI U TRADICIONALNOJ KNJIŽEVNOSTI

🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺

KONAC KAPETANIJA I POSLEDNJI KAPETANI.

(-)

Sve do polovine 18.st. kapetani su odgovarali potpuno svojoj svrsi., obavljajući službu sasvim predano i odano za bosanskog vezira i za slavu sultana. Ginuli su odlazili u ropstvo, održavali srdačne veze sa sebi ravnim oficirima s druge strane granice, posjećivali jedni druge, nadzirali krijumčarenje robe, neovlašćene prelaske granice, hvatali razbojnike i ubice itd.
Ali krajiški kapetani su se uvijek držali ,,vire,,, ,,vire krajiške,, (vjere)
S druge stane Save su bili austrijski zakoni a sa ove strane ,,vira kapetana,, koje su se trgovci i drugi veoma bojali poštovali.
Krajiški kapetani su se istakli u Bečkom ratu 1683-1699. Kapetanu Čačiloviću, Novskom kapetanu ni jedan član porodice nije ostao u životu.
U drugom ratu sa Karlom VI 1737-1739 posebno su se istakli kapetani sa svojim jerlukli neferima na svim bojištima u Bosni i Srbiji, a posebno pod Banja Lukom kolovoza 1737.
U mirno doba kapetani su se pored redovnih poslova dali na sticanje imetka zakupom državnih prihoda i drugim sličnim poslovima. Oni se bave čiflučenjem i postaju srednji i veliki feudalci.
Kao članovi ajanskog vijeća kapetani su ušli u politički život zemlje. Desilo se da se centralna vlast srozava i da jača vlast kapetana. Sa padom ugleda porte padala je i vlast vezira. Neki veziri počinju potpuno da tlače sirotinju, raju. Tad ustaju sarajlije u odbranu sirotinje.
Nastaje doba buna i nemira koje su trajale punih deset godina (1747-1756). Došlo je do potpune anarhije.
U jednoj pobuni u Sarajevu je poginuo ČOKODA.
kako piše hroničar Mula Mustafa Bešeskija ,,kroz punih deset godina nije se poštivao ni paša ni subaša, ni zabit, ni kadija, ni ulema, već su se počeli ajani i bešeskije mješati u upravne poslove, tobož’ da štite narod od pašinskog nasilja da ne daju pristupa mubaširima, pa se po svoj Bosni uvrstilo malo i veliko kao i neke serhatlije (graničari) skupiše od naroda novac.
Anarhiji je stao na vrat energični bosanski vezir Mehmed-paša Kukavica. Njjegovu upravu karakterišu ovi stihovi:

„Dok bijaše Kukavica paša,
Ne znade se ko bijaše baša,
Sve saruke zbiše u sanduke
Jatagane skriše na tavane.“

Priča se da je u Kukavičeno doba bio travnički kadija iz porodice Kos. On je bio desna ruka ovog vezira. Neko iz prikrivene pozicije je obilježio to vrijeme ovako:

„Jadna Bosno, što si dočekala, da u tebi dvije price sude-
Kos kadija i paša Kukavica.“

U 1788.g počela su dva rata na području balkana Dubički rat i Kočina krajina (u Srbiji).
U ovom ratu nije se istakao ni jedan kapetan, dok su se korumpirani janjičari ponijeli kukavno da postavljeno pitanje njihovog opsanka u opšte, a to se potenciralo svištovskim mirom 1791.g. Kapetanima je koliko-toliko ostao ugled u odnosu na janjičarsku rulju koja nije imala neki ugled u porti. Svištovskim mirom 1791.g Ostrovička kapetanija je izgubila Lapac sa okolinom a Ostrožačka Cetin-grad (muslimani iz Lapca i Srbi preseljeni su pod Ostrožac i nastalo je mjesto Srbljani).
Poslije Dubičkog rata prvi dogadjaj je prvi srpski ustanak u čijem gušenju su učestvovali i kapetani iz Bosne.
U vojsci koja je trebala ići preko Drine došlo je do frakcija na pomirljive i na radikalne čimbenike na ratištu. Kapetan Novski Mehmed-beg pripadao je pomirljivoj struji koju je poveo Sina-paša Sijerčić, a kučin kapetan kao zapovjednik cijele konjice stao je na stranu Ali-age Fidahića, predstavnika radikalne struje.
Pod vodjstvom Ali-paše Derendlije gotovo svi kapetani su 1913 učestvovali u gušenju ustanka u Srbiji. 1807.g nekoliko kapetana je učestvovalo u deblokadi Klobuka od strane Rusa i crnogoraca.
1813.g ponovo započinje trvenje i rat izmedju bosanskih kapetana kao što se zbivalo sa feudalcima pred pad bosanske samostalnosti.

Tad je nastala pjesma Vel,ka jada Huse kapetana
Jer on nema drugoga jarana,
Do li šure Mahmud-kapetana.

Huseinovi protivnic, kspetani, pohitaše tada u Sarajevo da se poklone Kara-mahmud-paši.
U životu kapetanske institucije bilo je nekoliko kapetan teško kažnjeni. Kapetanstvo su izgubili kapetani Šerići u Dubici, kao i za što nezna se ali po kazni jeste.
Godone 1722.g pogubljen je u travniku Salih-paša Kulenović iz Bihaća. Govorilo se da nije htio potpisati neki mahzar.
Novski kapetan Cerić je ubijen u Jezeru 1746.g zbog nekih spletki oko kojih je bila umješana i marija terezija.
Ali-dželaludin paša dao je da se u travniku pogube kapetani stare, ostrovice, krupe,dervente, maglaja i gradačca. Isti vezir je u anadoliju prognao kapetane s porodicama bišća, ostrošca i džisri-sane. Ovaj vezirje htio da stane u kraj samovolji kapetana.
Vezir je 1831.g izdao poseban ferman u kojem je Gradaščevića proglasio izdajnikom naroda i države i samo je njemu sva imovina zaplijenjena.
Mjesto one trojice protjeranih kapetana vezir je bujrudlijom postavio nove kapetan što je bila iznimka jer se postavljalo naslijedjem.
Kad je umro dželaludin paša ova trojica progananih su se ponovo pojavili na mjestu kapetana.
Kako su kapetani uzurpirali vlast, tako su uzrpirali i titulu bega, da se uporede s pravim feudalcima.
Kraj kapetanijama i gospodstvu kapetana učinio je Mehmed-salih paša Vedžihija 1835.g On je imenovan carskim namjesnikom za bosnu od koje je 1833 bila odvojena Hercegovina kao zasebna provincija. Vehidžija je došao u Sarajevo kao privremenu rezidenciju 15.10.1835.g i odmah sazvao Ajansko vijeće i saopćio im da se ukidaju kapetanije i jerluki neferi. Saopštio je da se uvodi nova administrativna podjela zemlje na Muselimluke. To je ujedno bio i poslednji sastanak ajanskog vijeća i tad nestadoše kapetani i kapetanije.i nestade vojničkog plemstva.
Vehadžija je sa sobom u sarajevo doneo i savremne topove jer se očikavala velika pobuna do koje nije došlo.
godone 1836 digoše se u Krajini naustanak Murat-beg Beširević kao član najstarije kapetanske porodice, Mehmed-beg Krupski -aranutović, mustaj-beg Kulenović Šinikči kapetan Petrovcs.
Pridružio im se ključki kapetan Jašar-beg. Ustanak je ugušen,vodje proterane u anadoliju a kuća Beširevića je svedena na prosjački štap.
Bosna je bila jedina pokrajina u otomanskom carstvu koja je imala kapetanije kao bid uprave. Kapetanije su nasledjene od austrijskh kapetanija do kojih je doprla turska vojska pa su samo nastavile da žive s drugom posadom. Kapetanije nisu bile posebna teritorija kao ,,vojna krajina,, niti su imale zajedničkog upravitelje već je s njima upravljao vezir.
Nakon ukidanja kapetanija mnogi kapetani su postavljeni za muselime-upravitelje muselimluka.muselime je vezir mogao da postavlja i smenjuje i nisu imali svoje vojske.
Neki kapetani su u položaju muselima dočakli i dplazak omer-paše-latasa (1880-1852). Omer paša latas je konačno slomio feudalnu birokratiju bitkom pored Une kraj krupskog grada.
godine 1857. sultan je pomilovao prognane kapetane u anadoliji pa su se skoro svi vratili kući, a neki su tamo i umrli. Brusa je bila poslednji oncentracioni logor prognanih kapetana.

PODRINJE U SRPSKOJ REVOLUCIJI (1806-1813).

– kazivanje učesnika (predgovor).

– Izvor: Arhiv Srbije.

U prvim godinama Ustavobraniteljskog režima Popečiteljstvo prosvešćenija, sa ljudima koji su u njemu i uz njega radili ostvarilo je više zamašnih dela, što je kasnije poslužilo kao temelj kulture naroda Srbije kroz čitav XIX vek. U ove poduhvate svakako spada i rad na proučavanju događaja iz prvog srpskog ustanka, posebno na pribiranju memoarske gradje tih vremena, u čemu najveća zasluga pripada upornom Društvu srpske Slovesnosti. Verovatno se u srpskim učenim krugovima i ranije govorilo o potrebi proučavanja herojskog doba bitke na Mišaru, Deligradu, Loznici, Ravnju, Nagotinu i ostalim većim ili manjim zbivanjima srpske revolucije. Ali zvanična inicijativa za rad na prikupljanju izvorne građe od preživelih učesnika potekla je, sredinom 1841.g od Ruske akademije nauka. Akademija je želela podatke o učešću ruske vojske u Srbiji od 1806-1813.g pa je primljen i zvanični zahtev. Po ovome popečiteljstvo prosveštenija razaslalo je raspis, dopunjen s devet tačaka što je trebalo da posluži kao neka vrsta upitnika. Medjutim iako je osnovna zamisao bila da se ispitivanja usmere na zajedničko ratovanje srpske i ruske vojske protiv Turske, u izjavama iz Podrinja uglavnom se govori o bojevima i manjim sukobima Srba i Turaka. Pošto je balkanska armija ruskog korpusa izvodila veći deo svojih operacija u istočnoj srbiji, razumljivo je da se u našim krajevima javlja po neki prikaz učešća ruske vojske i to samo u poslednjim godinama ustanka.
Koji je kvalitet ove građe nek ocjene čitaoci imaju u vidu da su prve korake na sredivanju ove gradje činili, načalnici sreski,, i njihovi pisari, polupismeni u pisanju nevični ljudi a da su njihovim stopama kasnije krenuli I.Stojanović, J.Šafarik, M.Dj. Milićević i drugi-onda ovim pionirima treba odati zaslužno priznanje, pa makar to bilo i za ovakav način rada. Celokupni predmet se nalazi u arhivu Srbije (zaveden pod br. F-P 47/1841). Svi načelnici iz ova dva podrinjska okruga poslali su svoje prologe. Osim što je načelnik posavo-tamnavskog okruga Milisav Zarić obavestio načelstvo da nije mogao pronaći ni jedno lice koje bi mu dalo bilo kave tražene podatke.

Prilikom čitanja tekstva vršene su ispravke ili korekcije ali što minimalnije da bi se sačuvala originalnost. U celini svi rukopisi su zadržali staru ortografiju, čak i tamo gde danas smeta. Sklop rečenica i red reči u njima nije nigde menjan niti popravljan.
Sprovodna akta okružnih i sreskih načelnika su izostavljena, jer njihov sadržaj ima formalno-administrativni karakter.

Popečiteljstvoprosveštenija

Br.No 1016
26.7.1841.g.

Podrinje u srpskoj revoluciji (1806-1813)
Upitnik sreskim načelnicima – Svim okružnim načelstvima

(-)

Tim povodom što Akademija nauka Sankt-Petersburška istoriji Rosijskih vojni s Turskom svojim vremenom izdati namerava, kao što je posredstvom misije Rosijske u Carigradu ovd. nalazećem se General-komzulu Rosijskom G. Vaščenku i sledstvom ovoga Popečiteljstva Prosvešćenija izjavljeno-zbog toga, da bi se sva priključenija istoričeska o svima vojnim dogadjajima u kojima su Srbi zajedno s Rusima od godine 806 pa sve do 813-te do padenija smrti Srbije učestvovali, boreći se za sspasenije i slobodu otečestva svoga znala i pribegla pa onda za slavu i čast (srp)sku, da se celom svetu (?) pribegla, pa onda za slavu i čest ŠUp tu (?) navedenu akademiju Rusije celom Slovenskome, tako i črez nas srbskome narodu obzanane i obelodanie.
Kako bi se time ime Srbsko i kod saplemenika naši Rusa slavilo a kod srba vatrom spominjalo i kako bi se javno znalo što su Srbi za pomenuto vreme za otečestvo i slavu svog činili- za polučiti ovu celj nužno je popečiteljstvu Prosvešćenija obstojateljno i podrobno sva takova priključenija znati, kako bi ih kome i kud nadležni istim saobštiti moglo.
Zato se pobudjeno našlo voprose neke Načelništvu nastojećim položiti s preporukom da načelstvo seljane i druge postarije ljude, koji o tome šta znali budu i koji bi te voprose istitnito ispričati znali posredstvom sreskih načelnika ispitati i pričaanja njegova potpisarti dade ptom sve ovakve novosti čas pre, no najdalje do polovine Septemvrija tj. popečiteljstvu ovom naložiti inemimohodno dostavitine propusti.

VOPROSI SU SLEDUJUĆI :

1). koje je godine, kog dana i meseca i gdi se kakovo sraženije s turcima dogodilo, počinjući od 806 godine?

2). koliko je od prilike turaka, koliko li srbske i ruske vojske u tom sraženiju bilo.

3). Tko je u kom sraženiju-bitki predvoditelj turske vojske bio?

4). Tko je predvoditelj srbske vojske bio?

5). Kako je čija vojska gdi nameštena bila? Je li i na kom mestu i od kakve fele topova bilo?

6). Koliko dugo je trajao boj i koliko je pri kom boju od prilike palo turaka, koliko srba i koliko Rusa?

7). Koliko je od prilike zarobljeno od turske, koliko od srbske a koliko od turske vojske?

8). Čija je vojska pri kom sraženiju nadjačala i s kakvim uspehom? na primer da l, je kakav grad ili palanka je osvojena? ili se drugi koji šanac ili poglavar sbivši predao, ili odande umaći i pobeći morao, i tako dalje.

9). Šta je po tako učinjenoj bici dalje sledovalo?

Svakog onog kojo što pričati bude, trebat će ime i prezime, mesto prebivališta njegovog sreza zaapisati.
Koji je šta pokazao treba da kaže treba da se izjasni jeli on očevidac u boju bio ili od koga drugog kog o onome predmetu pričati slušao.. Pa ako je od koga drugog koga ono što je ispripovedao čuo to da se ni onog drugog ime ime i prezime i mesto prebivališta, srez, okružje zapiše.
I ako je on jošt u životu, da se prizove i o pokazivanjima nadležnim dosta točno ispita.
Predpisanijem ovim pozivaju se Načelnik okružni i sreski načelnici da i oni izrevnosti svoje na slavu i odličje imena Srbskog svojim u tome znanjem koliko je moguno prinesu ida napred navedne voprose što bi na njih odgovoriti i kazati znali pismeno Popečiteljstvu Prosvešćenija do gore opredelejenog roka dostaviti potrude se izloživši u tom pismenom opisaniju čistu istinu kao što će tu i pismena popisanija i imati, jerbo znati valja da će se u istoriji samo istina uvažiiti i iz iste uvidjeno požertvovanije srba a i rusa za otečestvo, veru i slobodu svoju učinjenu njome-istroijom- proslaviti i ovekovečiti.
Povroriteljno preporučuje se Načelstvu tačno i na gore rečeno, vreme, neotlagano izvršenije naloga ovog, od strane popečiteljstva Prosvešćenija.

PODRINJE U SRPSKOJ REVOLUCIJI 1806-1813.

– Opisanije u srezu mačvanskom od 1806-1813.
– pokazivanje Vasila Šumanskog iz Crne Bare, kao očevidac dostavljenih bojeva

– – – – – – –(-)

Jošt u početku 1807.g prva bitka bila je s Turci na Golom BRdau ispod Lešnice. Na ovom sraženiju bilo je od prilike turske vojske oko 1.500 a naše Srbske samo 500. Nad turskom vojskom bili su predvoditelji: neki Uaein Berber i Topal-paša, a nad srpskom djordje Ćurčija. Ruske vojske ovde pak nije ni bilo..
Srbska ova vojska je stajala u polju, a turska u kasabi Lešnici do reke Drijne spuštena.
Na ovom bojištu ni jedna ni druga strana nije topova imala.
Boj ovaj nije više od dva sata trajao i s turske strane palo je mrtvih 14 a isto toliko i sa naše Srbske strane. Roblja ni sa jedne ni sa druge strane nije bilo.
Ovde je turska vojska srbsku vojsku bila oosvojila i prinudila je begati. Na tom bojištu niakakvog grada pa ni pak palake sa srbske strane nije bilo da bi je turci osvojili, a jošt manje da je se kiji šanac ili poglavar s vojskom na tom mestu bivši predao.
No jest vojska srbska, uvidevši da većoj sili ne može odoleti se ne može sa svog mesta pobegla i s time sebe sspasila.
Posle ovog boja na godinu dana spreč 1808.g dodje g. Jakov Nenadović iz Valjeva sa 800 vosjke naše serbske pod lešincu sa namerenijem da lešnicu osvoji iturke iz nje u bosnu pregna.
No ovde ga loša sreća posluži jer u požellanoj celi ništa ne uspe, premda je se tu celi dan s turvcima tukao i na posletku bude prinudjen s svojom vojskom pobeći, u kom beganju je izginulo oko 100 duša, a s turske strane izginulo je nešto malo čislo koje se brojem nije moglo doznati, koliko je svega ovdje turaka izginulo. Na ovo sraženiju bilo je turske voojske više od 1,000 nad kojom su predvoditelji bili: Usein berber i topal-paša. U ovoj bitki topova nije bilo niti je bilo ruske vojske..
U 1810.g predje iz bosne na našu stranu poveće čislo turske vojske i sjjedinivši se s turcima iz lešnice umnoži se vojinstvo na 7.000. I tako pod predveditelstvom Mehmed kapetana Zvorničkog i gore navedene dvojice dodju najpre u selo Badovince, pak odavde u salaš crnobarski a iz salaša u Sovljak i povrativši se odavde s mnogim plenom budu susretnuti sa srbski vojvoda: STojana Čupića, Vujice iz Smedereva i Janka iz Rogače u Salašu.
I tu joj sav plen što se sastojao od rogate marve oduzmu a vojništvo iz boosne suzbiju preko Drine a lešnički turci umaknu za Lešnicu.
Ovaj boj nije trajao više od jednog dana i u njemu je posečeno73 turčina a sa srbske strane je samo jedan posečen. Topova ni ovde kao i ni u prvim bitkama nije bilo.
Posle pak održane nad turcima ove pobede povrate se ove trivojvode srbske sa istim vojnicima k Šabcu i u putu susretnu do 300 turaka šabački aimeno u selu Metkovićukoji idu u inat onim uSalašu Turcima i tu se s njima pobiju, nad kojima ipak naši pobedu održe i ubivši tu na mestu pet turaka, proče povate natrag.
S naše strane ovda pak ni jedan nije poginuo.
S ovog sraženija koje nije trajao ni pola časa, povrati se vujica u Smederevo, a Janko uRogaču. Čupić pak otide u banovo polje da tamo neke naredbe učini.

PODRINJE U SRPSKOJ REVOLUCIJI (1806-1813)

– kazivanje Mijaila Panića iz Crne Bare, koji je u istim vojnama vojevao.

(-)

U 1811.g srazi se opet naša vojska s truskom u salašu crnobarskom i tu se s njom počne tući.Turske vojske je bilo ovde oko 12.000 a naše srbske samo 1.200. Pred turskom vojskom bio je predvoditelj Ali-paša Vidajić a pred našom Srbskom Stojan Čupić, Luko Lazarević i neki Žika DAbić.
srpska vojska na ovom bojištu je imala dva šarampova svoja i jedan top, koji se zvao krnja a tako isto i turska vojska imala je samo jedan top.
Boj ovaj trajao je samo jedan dan i srbska vojska tursku osvoji i tu još 30 vojnika ubije, a na protiv toga naj je ovde samo jedan poginuo.
Uveče pak samog dana krene se odavde vojska turska u Badovince gde se ulogorila, ali se posle deset dana povratila u Bosnu. Ruske vojske ni ovde nije bilo.
U 1812.g predje Osman Kapetan Tradaščević sa 2.000 vojske svoje na našu stranu spram sela Crne bare i došavši u rečeno selo načani sebi šarampov i odatle pošalje neku čast vojske svoje da po selu hara. No Čupić sretne ovo poslano vojinstvo kod Klenja na Žuravi i tu ga sa svojih 300 vojnika nadvladala i ubije preko 70 turaka a na tom mjestu samo jedan naš pogine,
Gradaščević je tri nedelje boravio u navedenom šaramppvu pak se posle vratio u Bosnu.

3. Pričanje Ercegovca iz Dublja, koji je takodje u vreme ovi vojni vojevao i sve dogadjaje očima gledao.
U početku1813.g videći Srbi da turci neće nikako da miruju, no sve većma se oboju spremaju i neka priugotivlenja čine, počnu se i sami za takav boj prepravljati i pod predvodatelstvom Luke Lazarevića udare na Lešnicu i tu se s turcima pobiju. Na ovom sraženiju bilo je srbske vojske oko 1.000 a toliko isto i turske
A pred turskom vojskom bili su upravitelji: ALi Ppaša Vidajić i Berber Usein. Na ovom boju koji nije trajao duže od jednog dana , poginulo je nekoliko turaka no nije se ni od prilike moglo doznati baš koliko je. A na ptotiv toga od Srba nijetu nije tu ni jedan poginuo: i tako je ovde srbska vojska tursku osvojila i izbila natrag. U ovom boju ni jedna ni druga strana nisu imale topove.
Na nekoliko dana pošto se ova vojska razidje, dočuje djordje bivši u ono vrijeme vožd srpski, da se mloga turska vojska sprema i iz bosne ovamo prelazi i želeći joj usput na put stati, poita sa 4.500 vojske svoje i dodje u Žičko Polje i tu se s turskom vojskom koje je oko 10.000 bilo, pobiju i tukući se s njom celi jedan dan bude pobedjen i na tom mestu do 20 vojnika sojih izgubi, a turaka koliko je isečeno nezna se.
Nad ovom turskom vojskom bio je predvoditelj opet ALi paša Vidajić. Posle pak izgubljjene ove bitke povrati se pak natrag g. djordje s vojskom svojom. A turci kroz tri dana udare na Šabac i osvojivši ga počnu da po selu haraju i ovog leta svi naši pobjegnu u Nemačku.

KN 1180 Načelnik sreza mač.
11.septembrija 1841 kapetan
u Šabcu Živan Geratović

 

PODRINJE U SRPSKOJ REVOLUCIJI. (1806-1813)

– KAZIVANJE UČESNIKA 1841- II Slavnomu načaličetstvu

Okružija Šabačkog Načalnika sreza mačavanskog
Okružija Šabačkog

Raport

U sojuzu raporta moga od 11.tm. N 1180 kojom sam po sili novoposledovavšeg nastavlenia od Visokoslavnog Popečiteljstva Proesveštenija, opisanije sviju vojeni priklučenija od 1806 do 1813 god. kao od strane onih, koji su što znali o tome pričati, priposlao spešim s predstojećim i ja od svoje strane ka udelotvoreniju ovom visokom trebovaniju, kako sraženije vojne, s bivše se u selu Ravnju područnomi Sreza, koje u gore navedenom opisaniju pokazano nije u koliko mi vozmožnost moja dopustiti opisati.

– U polovini 1813 godine meseca avgusta u četvrtak dogodilo je se strašno sraženije s Turcima u istome mestu Ravnju, koga sam ja istinit očevidac bio.
Na ovome sraženiju bilo je preko 15.000 turske vojske a naša Srbska svega 3.000 bez da je tu bilo kakve Ruske vojske. Predvoditelj turske vojske je bio Derendelija valija Bosanski, a naše Srpske knjaz Miloš i Stojan Čupić bivše u ono vrijeme vojvode srbske.. Turska vojska bila je nameštena od zapadne strane do reke Drine, a naša serbska od vostočne izmedju reke Save i vode zasavice,

Sa srbske strane bilo je pet topova i 3 kumbare, a tako isto i tursko vojinstvo imalo svoje topove, pa nije mi u znanju koliko je i od kakve fele takovi imalo.
Boj ovaj trajao je ravno 15 dana i na istome poginulo je srba, koje u šancu svome, a koje izvan ovoga preko 400 duša, a pošto je šanac uzet, podavila je skoro isto toliko i u ovim dvema vodama begajući ispred neprijatelja. A tako isto i turske vojske ovde je 5-600 izginulo, ne imavši roblja ni sa jesne strane a ni sa druge strane.

Način pak na koji su turci osovjili šanac je sledeći: Budući da su obje vojske jedna protiv druge jako dejstvovale i srbska vojska je kao i turska u svojim šančevima stajala koji su od vode Zasavice do u reku Savu dopirali, to turci upotrebe majstoriju svoju, te se nekako kroz zemlju nevidimo privuku do rečenog šanca srbskog i podkopavši ga odozdol, počnu nečajaciju ispred ove podzemne zaštite svoje srbe tući i tu i tako naglo bez svake opasnosti svoje utamanjivati da su ovi najposle za izbaviti život svoj prinudjeni bili iz rečnog šanca svog pobeći i neprijatelju ga s celom svojom džebanom i topovima ustupati, od kojih su se mlogi kao što je u gore navedeno begajući i u vodi podavili.

Proča pak vojska polzovavši se begstvom, dodje sasvim predvoditeljima u Šabac i tukući se tu 10 dana s turcima, bude najposle pod zaštitom Austrijskog dvora prinudjena pribeći i tamo sebi uspokojenije naći. A neki pri tom i na ovoj strani krijući se po šumama i planinama zaostanu, kao što i sam Knjaz Miloš u to vreme ne predje u Nemačku.

14. septembra 1841 Kapetan,
U Šabcu Živan Geratović

PODRINJE U SRPSKOJ REVOLUCIJI (1806-1813)
– Kazivanje učesnika, nastavak Spisak II.(-)3. Simo Krajnić i Petar Lukić iz Bogosavca pokazali su mi da su u sledujućim sraženijima bili i takovim očima gledali 1. na Žiči kod Drine od prelike u 1807.g i to u jesen o Petkovici. Da je počivši gospodar djordje predvoditelj srbske vojske bio, i od prilike pet kiljada vojske svoje imao a od turske vojske predvoditelji Mehmed-kapetan Berber, Usein i Asan-paša bili su koji da su skoro 30.000 vojnika imali. I srazivši se sa srbima, celi jedan dan se tukli, taj isti dan pred samu noć turci, što su više vojske imali odneli su pobedu i srbe razbili. Gdi je po svoj prilici od 100-150 vojske srbske izginulo a ponajviše mačvana a takodje ravno čislo i od turske vojske izginulo.
Jeli na mestu i sraženiju ovom u srba bilo topova i koliko je bilo u turaka i da li su se po sraženiju pojavili topovi u obe stenae ostalo je nepoznato, meni.4. Boj u salašu mačvanskom kod Crne bare u istoj godini s Turcima da je učinjen predpomenuti dvojica pokazali su mi no u koje doba godine i kog dana nisu znali kazati.A u pročem pak predvoditelj srbske vojske g. Luko Lazarević koji je u ono vreme za vojnog komadfanta okružju šabačkom postavljen, da je bio i 2000 vojnika imao, i gdi je i šanac za vojsku svoju napravljen imao.
Turci da su i preko Drine s 4-5.000 preščli i na rečenom mestu sa srbima pobili se, koji boj da je tri četri sata samo trajao i da du turci održali pobedu i srbi morali su u šancu umaći..
A kako su srbi i turci, ovde samo po jedantop imali, tako je i od strane srba i od strane turaka poginulo 10-15 vojnika. A po učinjenom sraženiju ovom da su isti dan pred noć turci povratili se i natrag preko drine otišli, a srbi sledujuću noć iz šanca izišavši u glavni kvartir u Lešnicu došli.5. Boj na mišaru da je i kako je od prilike u 1808. godini sraženije s turcima učinjenoi pokazali su: počivši gospodar Djordjije da je i ovde predvoditel srbske vojske bio i od prilike 30-40.000 vojske, koje sa sobom što je doveo i koje iz okružja šabačkog, valhevskog i podrinskog što je iskupio imao je u polju Mišarskom šanac dao napraviti. u kojeg da je sve pešake vojnike namestio i zatvorio, a i sam se s njima zaostao unutra.
Konjanike pak je vodi Dobravi poslao i zapovedio im da na truke iznenada kad oni na njegov šanac napadnu ,udare u proč., koje se tako sliuči. Turska vojska koja je od prilike sto hiljada čislila i pred kojom se po kazivanju Sime Krajnića i Petra Ljikića Kulin Kapetan i Skopljak-paša predvoditelji bili, naglo i žestoko na šanac navaljivala je više puta i skoro neprestano za tri četri sata. Srbi su za takovoj za to vreme vrlo dobrootpor davali, a kad naposle Turci sa svom silom udare na šanac i konjanici srbski prispedu i na turke napadnu a i pešanac šanac ostave pak naturke složno sa oovima udare i srazu se. Celi skoro jedan dan sraženije rasteraju turke koji se pootom i grad šabac povuku i zatvore.
U sraženiju ovom ista ova dvojica rekli su mi da je g-djordjije svoja četri topa imao a turci mlogo više posebno u gradu Šabcu. U ovo sraženiju ostalo dve do dve i po stotine žrtava a pao je i kulin-kapetan i mnoge sitne starešine njiove.
Posle ovog mišarskog sraženija gospodar djordjije s topovima i vojnom otišaao za beograd a starešine okružja šabačkog, valjevskog i podrinjskog su za kratko vreme oterali turke preko Drine. u gradovima Šabcu i Sokolcu je mnogo turske vojne.

PODRINJE U SRPSKOJ REVOLUCIJI (1806-1813)
– kazivanje učesnika.
– nastavak III.(-)6. Od prelike u 1809 goda, meseca julija na Užice da su bili pokazali su mi oni- simo Krainić i Petar Ljikić- gdi je bilo serbske vojske 15 do 20 hiljada, a predvidetelji počivši G. Jakov Nenadović iz Valjeva i G. Luko Lazarević iz okružija šabačkog konda su sa vojskama svoim na grad turski i na predgradije ovog tako žestoko i složno udarili, da su za nekoliko sati turke u gradu predali i u isti sa vojnstvom svojim ući bi mogli, pak i sa svim iz ovoga turke isterati. No videći da se za pomilovanije mole i da su sasvim pokorni-odobre i te opet na miru i u gradu ostanu, a zbog toga kao za trud i trošak svoj veliki otkup kako u novcu tako i u pročim dobrama uzmu od nji. Ovde su srbi svoja dva topa i dovoljno kumbara, kao i proče municije imati. Turci pak koliko su topova imali nije se znalo, a takodje ni koliko je turaka poginulo. Srba je do 30-40 svega poginulo no i mlogi ranjeni. Po učinjenom sraženiju ovom vojnici srbski razišli su se i kućama svoim otišli.7. U jesen od prilike u mesecu avgustu 1809.g po kazivanju Pavla Cerovca iz Krivaje sreza područnog mi, sraženije bilo je izmedju Srba i Turaka na Nemiću kod Sokola gdi je šanac Srbski u ono vreme bio i gdi je Kedić buljukbaša iz Suvodnja s tri-četri stotine vojnika u Murasseli-kao u zatvoru-od turaka obkoljen 6 dana stajao.
G. Luko Lazarević s Milošem Stojićevićem vojvodom podcerskim i sa dve hiljade vojnika sojedinivši se s G. Antonijem Bogićevićem komadantom okružja podrinskog u isto vreme bivšim i sa knezom Krstom iz Radjevine koji se takodje do 2.000 vojnika imali-udare na turke koji je oko šanca srbskog 5-6.000 bilo pred kojima je po kazivanju Pavla kao predvoditelj didzar N. iz Sokola bio.
I pobiju se sa ovima, koje za malo vreme odvoje od šanca otbiju iSokolu nateraju Kedića buljukbašu i njjegovu vojsku oslobode 15-20 turaka pogubivši i izgubivši od svojih 5-6 vojnika.
Po učinjenoj bitki ovaj odma drugi dan krenu se i na Baurić iza Sokola gdi je takodje šanac jedan srbski stajao i gdi je Petar Moler s nekim čislom vojinstva bio i dvas tipa imao. pak sojedinivši se sa Molerom i njegovom vojskom spustio se u ravan do DRine udare se i pobiju s Turcima.
No adži-beg iz Srebrenice koji je pred ovima predvoditeljem bio imajući mlogo više vojske nego je srba bilo i u zgodnom nekom mestu sa ovim stojeći dočeka srbe i za kratko vreme pobedi, koji videći se nadvladani i u nezgodnom mestu da se s turcima ne mogu tući odma povrate se natrag na Baurić k Šancu, a potom se odma i razidju starešine sa vojsakma svaki na svoj stranu otidu.

PODRINE U SRPSKOJ REVOLUCIJI (1806-1813).
KAZIVANJE UČESNIKA – nastavak IV.(-)8. Isti Pavle Cerovac pokazao mi je da je ot prelike u 1811.g i to u jesen oko Cvetog Luke i kako je boj s turcima na Bukoviici u okružiju Valjevskom učinjen. Počivši g. Jakov Nenadović komadant okružija Valjevskog i G. Luko Lazarević komadan okružija Šabačkog, imajui neko čislo vojskeiz okružija šabačkog i valjevskog 5-6.000 svega gdi je i 30 -40 Rusa bilo a i 4-5 topova svojih udare na turke, kojima su u isto vrijeme predvoditeli bili ALI PAŠA VIDAJIĆ i ADŽI BEG IZ Srebrenice i skoro 10.000 turske vojske imali, a takodje i nekoliko topova.
Koje po kratkom vremenu sraženiju srbi pobede u daleko taj dan za njima u poteru podju, ako da i do nekog Pričinovića sela doteraju, naidju na busiju tursku gdi ovi u nekom zgodnom mestu zasedu bili i čekali pak i odma natrag uzbiju i nekoliko Srba pobiju, a i nekoliko rusa pobiju, budući da su ovi išli napred i na turke napadali.
Turaka je ovde otprilike poginulo 25-30 a jedan je uhvaćen živ. Što je po ovom sraženiju na Bukoviici dalje sledovalo i kuda su uprav starešine sa vojskama svojima otišle nije mi znao pokazati Pavle.9. Pante Petrović iz Bojića sreza područnog mi kazao mi je kako je sraženije izmedju srba i turaka na Novom Selu u Mačvi bilo. G. Luko Lazarević od prilike sa dve hiljade vojske udari na turke koji je takodje 5-6.000 bilo otprilike i kojima je predvoditelj bio paša VIDAJIĆ.
I za kratko vreme pobedi i razbije koji se i u bekstvo dadu. Ot srba je u ovom po pokazateljstvu poginulo 20 vojnika i turci su jednog kaludjera iz manastira Petkovica živog ufatili i zarobili, pa koje posle opet isti od drugih kaludjera otkupljen.
Od turaka da li je koji poginuo nije poznato, jer su odma odstupiki i bekstvom se spasili.
Jeli ovde u srba i turaka bilo koiko topova kao i koje je godine u meseca i kog dana sraženije ovo bilo, nije mi Panta mogao izjasniti se znao.10. Jefto Pantić iz Bogosavca, sreza valjevskog mi pokazapo da je ot prelike u 1811.g boj u RUNJANIMA, srez jadarski, okružju podrinskom i to baš u jesen u oči Tomin-dne izmedju Srba i Turaka počet i na Tomin dan dan kod Drine takodje učinjen. U Runjanima po rečima pomenutog Jefte bili su starešine poznati počivši Jakov Nenadović i Antonije Anto Bogićević i Luko Lazarević svaki nad svojim vojnicima. No nad svima i kao predvoditelj knez Simo iz Borka bio je i od prilike imali su oni vojske 20-30.000 svoje, koja je onda u dva šanca razredjena i nameštena bila. Turska vojska je neizvestno u kolikom čislu , no povećoj časti sami konjanici pred kojom su predvoditeli ALI PAŠA VIDAJIĆ I ali beg IZ sREBRENICE BILI.
U oči tomin dana baš kad se sunce radja udari na šančeve i na vojsku serbsku, no ništa ne uspe, već od iste te vojsk srbske bude nadvladana i natrag uzbijena , koja potom i Drini se spusti u istom slučaju koja ni dva sata nine trajala borba.
Srbi 14 turaka ubiju a mlogo iz šančeva i odbrane , no isvoi 5-6 vojnika izgube. Srbska vojska posle ovog sraženija povuče se u Ravnje na Drini (ravan)
I tako na sami tomin dan rano na tursku vojsku koja je čislila od prilike 50-60.000 vojske i srbska koja s Runjana došavše, koji iz drugih mesta prispevše 30-40.000svega se iskupilo bilo u kojoj jedno stotona rusa bijaše.
I tusrbi po drugom Sraženiju kao i pre održe pobedu, obrativšiturlke u bekstvo i pretrevši ih preko drine.
U Runjanima imali su srbi svoja 4 topa a na Drini imali su više od deset. Turci su pak imali ovde toliko dva put više, a mogli su koliko im drago upotrebiti.Buduči je dosta vremena i travnički vezir sa one strane drine vode sa velikim vojinstvom s topovima i ostsalim potrebama kao u rezerfi stajao.
Ovde srba je malo i nekoliko rusa poginulo, ne i turaka koliko je je neizvesno. Posle ovog sraženija starešine su mnogo vojnika svojim kućama otpustili a neke su na proča mesta na drini razredili su.PODRINJEU SRPSKOJ REVOLUCIJI (1806-1813)
– kazivanje učesnika – Nastavak V.(-)11. Živko Gavrilović iz sela Varne sreza pocerkog pokazao mi je: kako su Srbi u Badovincima preko Drine prešli i s turcima onde i dalje na nekim mestima u Bosni sraženije neko činili za neko vreme.
No, on nije mogao kazati u kojoj priliki je godina bila, već toliko da samo da je već oko vosaznenija Hristova slučilo se pokaazao je. Pomenuti Živko ssledujućim rečma o ovim pokazao je meni sraženija.
G. Luko Lazarević starešina i predvoditelj vajske s vojvodama, pocerskim Milošem Stojićevićem i mačvanskim Stojanom Čupić okupivši otprilike za 10.000 vojnika i to sami srbi i predje na Badovincima preko Drine s vojskom i doma šanac napraviiti dalje, paak i stani se onde: Turci Bošnjaci iz Janje i pak iz Bijeljine pred kojima je poglavica kao i predvoditelj Mejo Orudžić bio i ravno čislo vojnika koliko i srba što je bilo imao.
Doznavši za vojsku srbsku i da je ova preko drine prešla pripravi se i na srbe udari i srazu se gdi skoro celi jedan dan to srazenije potraje, no najposle srbi pobedu, turke rasteraju tako da su prinuzdeni bili opet otici natrag u JANJU i Belvinu /Bijeljina/. U bitku ivij malo srbskih vojnika pogine, a turaka neizvestno koliko, no mnogo je više nego što je srba. Osobito kad su srbi u šanac beljinski uterali, što su mnogi i uginuli i ranjeni ostali. Ovde i miloš Podcerski vojvoda jošt pri početku boja starešinu turskog i predvoditelja Meju Orudzića na oudvoju junački ubije i glavu mu odseče.
Srbska vojska ovde je pri sebi imala dva topa i dovoljno dzepone, a turci sve svoje potrebe u beljinskom šancu, a pri sebi imali i drzali.
Po učinjenom srazeniju ovom, odma sutra dan G. Luko Lazarević,
miloša i stojana čupića vojvode s polovinu svoje vojske i s jednim topom dalje u bosnu i da na Gradačevac i poče varoši napodšu zapovedi, a on s polovinu vojske na istom mestu, kao reyervi yaostane,
miloš vojvoda i stojan čupić voznamere sa vojinstvom najpre na Gradačevac udariti, no gradački starešina spritvornostiju prevari javiš im da je pokoran i da se s njim tući neće.
oni ostavivši gradačac podju dalje u vnutrenost yemlje po kad blizo ka sebeKoroja dodju izveste se od nekud da neka turska vojska njima u susret ide koje se tako i slučaj s turcima s 5, 6 hilhda.
No ne imaju nikakviga topa sa sobom iznenada i naglom udare a ovi opet s jednim topom i proči dobrim urazenijem dočekaju ipak i natrag uzbiju, ya kijim u poteru malo podju, dok slučajno dve tri stotine turaka od turske vojske odvoje i u nekakvoj jarugi obkole, koje za kratko vreme na istome mestu sve do jednog iseku i poubijaju,
Srbi potom bez ikakve štete svoje s pobedom i dobitkom jošt po ovom povratku Srbe turci više Beljine u busiji dočekaju, no ništa im ne dostade, jošt sa iste tom svojim u Beljinu pobegnu. Budući su srbi i ovde jedno 10 glava turskih posekli.
Isti zivko mi veli da je ovaj srbski logor sve do svete trojice na istom mestu opostojao. Na trojice prvog dana udariše turci na ovaj logor i da su čardakšije na Popovima srbe napali. Gde srbi izgubiše 20 vojnika i pri tome srbi ostanu bez jednog topa jerbo su ga turci odnijeli. Srbi se povuku prema loznici jer je tada trajao napad na loznički šanac. Šta se dalje zbivalo kod loznice zivko nije znao kazivati.

PODRINJE U SRPSKOJ REVOLUCIJI /1806-1813/

-KAZIVANJE UČESNIKA 1841 – NASTAVAK V.

12. Živko Vasiljević iz Zablaća sreza pocerskog pokazao mi je da je bio kod Loznice kad su G. Luko Lazarević i knjaz Simo iz Borka okruzja beogradskog sa vojvodama jošt netkim, s dva topa svoja i sa 5 do 6 hiljada vojske na turke kiji su Loznicu i šanac opkolili i u Muraseli drzali tj. kao u zatvoru. Gdi su G. Antonije Bogićević i Miloš vojvoda pocerski sa jednom hiljadom vojnika stajali i branili se-udarali i pobedili i, dva topa od nji -turaka- dobili od koji jedan bio njiov, koga su im turci na Popovima preko Drine oteli bili. Ovde u istom srazeniju koje nije dugo trajalo pšet šest do 10 svojih vojnika izgube, a turaka 20 do 30 ubiju i Adzi Brzaka iz Zvornika ziva uvate, kojeg posle njegovi sinovi za novce od G. Luke Laz. otkupe. Turske vojske po zivkovom kazivanju bilo je 10-15.000 a za predvoditelje imali su pašu Vidanića i Ali-bega Srebreničkog. Jesu li turcim osima ona dva topa što su im srbi oteli imali i koje je ovo godine bilo nije mi mogao prikazati, zivko.
Po učinjenoj pak bitki ovoj g. luko lazarević s većim čislom vojin stva otišao u Lešnicu a i proče starešine takodje svaki na svoju stranu ostavivši opet g. antoniju i vojvodi milošu jedno 6-7 storina vojnika i s dva topa u šancu Lozničkom.-

13. Jefto Pantić iz Bogosavca sreza područnog mi pokazao mi je da su Turci o Petrov-danu 1813.g koji je vojska oko 30-40.000 čisla na šanac loznički gdi je starešina nad srbuima bio g. Petar Moler bio-umuresalisali srbe.
Srbi su ceo jedan mesecx bili zatvoreni imajući pri sebi i nekoliko topova s kojima su se od turskog napadanija branili.
No ne mogući turskoj sili otpora dati a nemaju ći ni ot koga sa strane pomoći, da su srbi jedne noći šanac napustili i pobegli i topove na munisiju ostavili.
No turci za bekstvo njihovo osetiše, pa zorom rano krenuše za pobeglim vojinicima. Svi koji su bezali bez konja turci su stizali i ubijali na outu,sekli im glave. U ovom slučaju srbi su izgubili 50-60 vojnika i nekoliko konja koji su ubijeni topovima u šancu.
Dosta je neizvestno koliko su turci imali poginulih kojom prilikom navaljivaše na šanac. Tursku vojsku ovom prilikom vodili su Paša Vidaić iz Zvornika i Adzi-beg iz Srebrenice.
Srbi kad su iz šanca pobegli jedni su otišli svojim kućama a drugi su otišli na Bračinac gdi je takodje neka srbska vojska bila.

KARAKTERI …

Svako je rodjen da jednom umre, čast i bruka žive do vijeka, Mržnja onih koji su zli, nije toliko opasna koliko njihovo prijateljstvo. Ima nepodmitljivih ljudi, to su oni, od kojih ništa ne zavisi. Pošteni su pošteni, samo za to, jer ne smiju da budu nepošteni. Teško je biti sam, od toga je teže kad su dvoje sami.

🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🌹🍀🌺

PODRINJE U SRPSKOJ REVOLUCIJI /1806-1813/

– KAZIVANJE UČESNIKA 1841-

Načalnik Sreza Pocerskog
štabs. kapetan Stepa Milošević
Azbukovica

1. P o k a z i v a n j e

Gosp. Milutina Uroševića, penzionera iz Azbukovice kad su se srblji naši sojuznici Rusa sa Turcima u strazenije od 1806 do 1813 god. upuštali i koji je očevidac u istom boju bio.
U hiljadu osamsto sedme godine od prilike 28. marta dogodilo se strazwnije sa Turcima na Sokolu.
I tu je Srbske vojske ot prilike pet hiljada i više bilo, a od strane turske samo turci sokoljani u gradu što su bili a od druge strane nikakove vojske više imali nisu, tako najjviše da je i dve hiljade bilo.
I predvodirelj turske vojske bio je ondašnji komadant gradski kome imena pokazati nije umeo., sa pročim agama gradskim.
Predvoditelj srbske vojske bio je g. Petar N. Moler vojvoda nahije sokolske aza ruse pokazuje da u ovaj srez nikako doodili nisu. I ovde odredi g. Petar Moler 45 momaka i to vojnika dobri na jednu mahjalu zovomu BUČ je kod Sokola da popale. I tek što paliti počnu a turci u istom magnoveniju opaze i naši 14 srba na mestu ubiju.
Videći mi ostali šta će biti povratimo se od iste mahale natrag. U isto vreme tek što se naši povrate i prestanu paliti, udari g. Jakov Neneadović komadant Valjevske naije s vojskom kojom s Planine Roznja na Soko, a Krsta N. vojvoda iz Krupnja udari s druge strane grada na maalu zovomu Laaze, te sve popalu oko male oko grada. I za dva sata sve što je bilo odonud turaka pobegnu u Soko /grad/.
A potom navale naši što brze mogu budu više grada Sokola i više šarampova po brdu načine kao na Raznju, kozlama, laazama, Pećij i na maali i onud se sva naša vojska utvrdi. Ovde sad u šarampovi više vremena sedeći ostane naša vojska i tursi Sokoljani ne smmedoše se biti a ovo videći vojvode serbske ddogovore se da ponekoliko strazara u svakom šarampovu ostane da dobro čuvsju a oni sa ostalom svojom vojskom da u Bosnu predju, arati i paliti turska sela i njiove ljude.
I tako soglasivši se predju na Sikirić skeli i pošav u vnutrašnjost Bosne za jedno 6 sati sva okol Drine i usput desisavše se sela popale a i na više mesta i druge ostale kuće turske.
Kad dodju vojvode srbske s vojskom više grada Srebrenice na mestu zvanom Privićevac, za ovde ti turci s vojskom svojom u jednom i to vrlo dobrom šarampovu utvrdiše se tako da i je više no to od prilike 14 hiljada turaka bilo, a predvoditelj te iste vojske ovde bio je Asan-paša Iz Srebrenice i Hadzi beg iz istig mesta.
A i srbalja dok je vojska do pribićevca prispela skupilo se je se iz drugij maija i bilo je od prilike više od 16.000. I tako ujutro porano udare naši jurišom na turske šarampove i tu strašno srazenije učine . I mnoge turke iseku a neki i bekstvom isvoj zivot spasoše.
TRako su naši osvojili i oteli šarampov, samo onda što 27 turaka zivih nadjoše i sve ih iseku i u ovom srazeniju pogine jedan od naših vojvoda po imenu ;ilan Kedić iz Suvodanja okruzja valjevskog.
Ovo kad vidi Asan-paša gdi tolika vojkska izginu al n ajedanput Bošnjaci njegovi sojuznici iz prevare ne znajući naši šta će sad od nji biti, no u nadezdi da su turke pobedili, udare na srbe i tako ih strašno uzbiju da su se morali natrag Drini opovratiti. No opet turci nekom svojom vestinom ne kako naši pre Drinu no i to od časti turske vojske predje i na dva đšarampova srpske udare, koja su bili blizu Drine i to, jedan u Kučevici a drugi u Postenju i obadva sruše a strazari naši bekstvom se sspasu.
I nevredimo u šarampov Rozanj bliz Sokola grada pribegnu u kom je naša straza jošt predje ostala odredjena da dobro i tvrdo čuvaju, kad smo s vojskom hteli u bosnu poći.
I tu se naši na roznju s turcima strašno pobiju dok i ostala zaostavša naša vojska u bosni ostala na rozanj pristigne, te ovde ti sve nanovo sa istim bošnjacima 3 dana iz noći se neprestano tukli. Tako da je mnoga vojska od obeju strana popadala, no jopet srbin s bozjom pomoći odande s Roznja rasteraju i na Drinu natrag i povratu. Dostavljajući i to Da je vojska iz valjevske nahije s g. Jakovom Nenadovićem i s topovima u šarampovu u Roznju i to svagda o prilike 4.000 ljudi bilo a ostale su naije naredjene bilo kao, Sokolska i Beogradska udarila je od / / s vojvodom Simom N. iz Borka i zvornička naija. I neka čast s ledja udarila valjevska s ledja turcima i to s Peći i Petrca i tako velikom srazwniju izmedju njih bude, da su naši razbijajući i rasterećujući silu tursku tako i nadbili, da se nisu imali kad turci s roznja u grad povratiti, već su prema drini begali. Na istom boji naši zarobe i u roblje odvedu 4 turčina radi razmene. Odveli su ih na Baurić.
Svi srbski prdvoditelji su se doro drzali i um akli i ni jedan nije uhvaćen od turaka. Posle 1813 na ovoj teritoriji nije bila ni jedna veća bitka osim manjihj čarki oko reke drine

PODRINJE U SRPSKOJ REVOLUCIJI /1806-1813/
– kazivanje učesnika –

 

2. P o k a z i v a nj e

Petra Dimitrića iz Bele Crkve, Sreza Radjevskog okruzja podrinskog koji je očevidac u ovom boju bio.
– Godine 1807. Ali-paša iz Zvornika u Bosni skupi 1500 Turaka i preko Drine u Srbiju palanku Krupanj srez Radjevski okruzija podrinskog smesti se koji prelazak turaka dočuje odma vojvoda Krsta iz Likodre ovog sreza i Milić Kedić iz Suvodnja okruzja Valjevskog.
Pak skupe ravno čislo vojske srbske te uvoči S. Ignjatia sireč 20. Dekambrja 1807.god. udare na Krupanj gdi su se turci stanili, koje istu noć do ishozdenija sunca nadbiju i prinude Ali-pašu preko Drine u Bosnu s vojskom uteći. U srazeniju ovom samo tri vojnika srbska su poginula, Turaka koliko je nezna se, jerbo su turci svoje pogobivše sa sobom odnijeli.
U proleće zadušne nedelje 1808 god. rečeni vojvoda Krsta skupi 7 do osam stotina vojnika i s njima tri turska oko Sokola turskog grada u srezu radjevskom sela, a imenu Krupinu, Peći i Postenje popali, iz koji su sela turci čuvši za njega i vojsku mu gdi na nji ide neki u bosnu a neki u grad Soko odbegli. A po ovomu vrativši se natrag podigne na jednom visokomu i čistom brdu Jagodnji blizu grada Sokola šarampov, u kome strazu stojeću se na 5 do 600 ljudi postavi.
Iste godine po voskreseniju Hristovu Vodenne nedelje vojvode Jakov i Matija Nenadović, Marko Katić, Moler Petar, Radovan Grbović, Milan Kedić Milivoj, Krsta i knez Sima skupe vojske do 20.000 obsednu grad Soko u kojem je bilo do 1.000 turaka koji su celo leto do same jeseni obsednute i zatvorene drzali i tukli u kojim srzenijama veliko je čislo sa obe strane vojnika poginulo /izvestno nezna se koliko/. Odavde Milić Kedić i knez Sima uzevši do 500 vojnika predju preko drine u bosnu i na Pribićevcu više Srebrenice šarampov koji je bez topova bio od turaka osvoje, gdi je u srazeniju ovomu Milić inače Kedić poginuo i do 15 srbskih vojnika, a turaka veći čislo veće mrtvi.a tamo i šivi bilo. Po osvojeniju šarampova ovog knez Sima s vojskom popalivši turski nekoliko sela vrate se u Srbiju natrag i sa sobom više familija srbskih povedu od turaka otevši prevede i pročim vojvodama u obsadu grada sokola dodje, gdi dva šarampova podignu, u kojima Jakov s nekoliko vojske na zaštitu ostane a proči se kućama svojim razidju.
1809.g o S.Petru u leto predje iz Bosne Sulejman-paša i Adzi-beg iz Srebrenice sa 25.000 vojske u Srbiju te u grad Soko ranu Turcim a donesu a Jakova u Šarampovu proče popalivši zatvore obsednu i Radjevinu popale. Koji prelaazak Sulejmanov Jakov itno dočuvši vojvoda Matija Nenadović i Maks Krstić skupe po 800 konjanika i pešaka te na turke po Radjevini napadnu i natrag uzbiju odsekavši turskij glava 20. Turci pak kako ovi tako i u obsadi oko šarampova Jakovljeva bivši u grad Soko izbegnu i zatvore se , odakle Sulejman s vojskom uz Drinu k Gradu Bauriću otide te ga obsedne, u kom je moler s malo čislo vojske bio. Za kojim Jakov i proče vojvode svu svoju od obseda grada Sokola vojsku krenu i k Bauriću poite koima jošt upomoć vojvode i to, Miloš Obrenović, Miloš Pocerac, Anta Bogićević i pr. sa 20.000 vojske dodju, te s nima svi skupa na turke napadnu i preko Drine u bosnu preteraju..
Koi su im ajući sa sobom i dva mala topa svoja sa sobom odneli, a grad Baurić na kome su takodje 4 mala topa od obsade i svobode. U srazeniju svom mnogo je srba a više turaka iginulo.
Godine 1810 vezir Derendelija s jošt većom silom nezel predje u 1811 god. pred V. Gospojinu u Srbiji i opet šarampov Loznicu obsedne, u kojem je predočeni vojvoda Antonije sa 1.500 vojnika bio i 13 dana obsednut stajao, kojima sam gospodar Djordje Černi – s vojvodama i s znatnom vojskom u pomoć i na izbavlenije dodje, te i pak turci pobijeni i u Bosnu proterani budu. U ovom srazeniju bilo je no malo čislo ruske vojske od koje su samo tri pogin ula, a Srba kao i Turaka veliko je čislo mrtvi nestalo.
Opet treći put ovaj vezir 1812 god. s ravnom silom o kod Ilindana na Loznicu udari i u njoj Molera i boju vojvode s vojskom zatvori, koji su po istečeniju jedan mesec dana zatvorenim bivši šarampov ostavili i ispod opsada pobegli. Nedostatci u opisaniju ovom jesu zbog pričajućeg što je on pozaboravljao sbivša se sva jasno pokazati.

Pece Kovačevića iz Klubaca, star 55.g bivši pandur počivšeg vojvode Antonija Bogićevića, on koji tri rane na sebi u raznim ratovima s Trucima dobivenim nosi, pričao je za boj na Loznici ovako :

Sulunar- paša glavni vojskovod turskij sa Dulinjaninom Asan-pašom, Ali-pašom Vidajićem romim s 30 kapetana i 4 alaj-bega obseli su Loznicu sa 40.000 vojske u gradu vojvodu Antoniju Bogićevića s 1.300 vojnika. Za osvobozdenije ovi obsednuti došao je onda bivši vojvoda Lazar Mutan i rudnički Miloš Obrenović s 700 vojnika svojih doveli sa sobom 400 kozaka i smestio se kod Jarebičke crkve i odsvde došavši blize u Runjane u pomoć obsednutom vojvodi Antoniju On je doneo i jedan ,anji top sa sobom konjanički. Ovo dočuvši turci obsedetelji sa svima obratim konjanicima izidju u sretenje srbskoj u pomć išavšoj ovoj vojsci, gdi je gospodin Jakov Nenadaović kao glavni vojvoda vojske valjevske , Luko Lazarević vojvoda Šabačke nahijke, Simo iz Borka vojvoda beogradskew vojske, stojan Čupić iz Mačve, Janko Stoičević iz Podcerine, bin-baša Cincar Janko, Makso Krstić i vojvoda eadjevski, Petar moler vojvoda Sokolski svaki sapo 1.000 vojske krome Luke koji je pod sobom imao tri iljade , svega daklem 10 do 12.000 vojnika. Turci u Sredu iznen ada, jako udaru. Srazenije ovde nije više od pola sata trajalo no odčajatelno gdi tri kozaka i 7 srba izgube zivot i gdi turci jedan bajrak otmu pošto su bajraktara ubili, a turaka 6 pogine. Ovde se turci odnevši glave od kozaka ošišane uvere, da su srbima rudi u pomoći i soglasju. Iz ovoga srazenija povrate se turci natrag u svoju poziciju a srbi se opet natrag u Runjane trgnu. Pred mrak dodje gospodar djordje Petrović Černij i dovede gotovo do 15.000 vojske sa svom vojenom amunicom i 5 topova donese.
S njim dodje i 40 kozaka. Sad podeli on vojvode odakle će koji na turke udariti i gdi će šarampov koji praviti: Luku Lazarevića, simu Borka i Garašanina koji je kao šef pred karadjordjevom vojskom bio s Pavlom Tobdzibašom svojim, odredi na poziciju u Orašje, g. Miloša Obrenovića, Jakova Nenadovića, Antonija Bogićevića, Maksu Krstića, Milivoja Kedića i Grbovića u Tičar sproću turaka. Čupić Stojana, Simu Katića s njegovom vojskom na Šepak, Po prigotovleniju ovakovom i pošto dodje u Loznicu i oslobodi umaausseri stojeće, pošalje Milosava Bakala, Marka Štitarca, Belju Bajraktara i Janka Cincara u Četvrtak pri izlasku sunca rano da probude turke k boju i da pokušaju u kakvom su raspolozen iju i snazi oni se nalaze.
K ovima podrazateljima pristane cincar Janko i Čupić Stojan kojim turci otpor dadu pošavši cela armada turska na ove. Koje kad vidi g. Djordjija krenew svoju vojsku i dodje u odbranu svojim donese jedan top konjički i s ovim jarost tursku ubivši im jednog bajraktara podmiri.
U ovom podrazivanju sukobi se neki Turčin iz Tuzle prozivanjem pištolj N. koji je najpre Cincaru na udvoj izišao i da se u bitku s Čupićem u kome mu jednu ranu u rebra dade, a cincar okrezne sabljom po glavi I Čupić videći da turčin sebe pancirom zaštičava padne na tu misao , te turskom konju vrat sabljom odseče s kog turčin padne i turska ga vojska u to vreme naglo nagrnuvši otme.
Ovaj boj trajao je od tri sata dana do noći. U ovom boju je do 200 turaka poginulo a dvojinom ranjeno. A Srba se rani 200 a 15 na mestu ostane, medju kojima i pet rusa nadju se. Ništa manje opet jw prisustvije i upravlenije g. djordja učinilo da su turci svoje mesto ostavili morali i drini da se priblizili, natrag ustupivši. Sutradan u Petak budući su obe vojske odmora potrebovale nije se boj otvarao. U Subotu pak u sat jutra glas topa g. djordja izbačenog javno pobeg na tursku stranu drine za kojim srbi nagrnu a i sam g. djordje iz šarampova lozničkog dodje i vojsku u poteru za turcima dadne. U naglom ovom turskom bezanju kao što su dva šokca, koje cincare uhvatio kazivali, utopi se u drini više od 1.000 vojnika-turaka. Mnogo i je pak i s one stran e drine iz topova srbsaki, posle begstva Drini dovučeno, pobijeni. Ovako se loznički boj okončao.
Po okončanju lozničkog boišta opisatog ovde napisao je gospodar djordje pismo veziru bosanskom u kojem ga je ukurovao što on na rod srbski bez povoda i soizvolenija carstva svoga napada i po višerečenim šokcima poslao na koju mu je vele vezir dosta grubo odgovorio i ponosno mu . I onda on jopet drugu veziru pošalje i izjavi mu u istoj da će bosnu zavojevati.
U sledstvu koga namerenija svoga bio bio je svskom vojvodi ukazao mesta na koima u bosnu preko drine preći. Luki i Čupići je rekao da na Badovincima predju u bosnu svojskom.
A milošu obrenoviću, Moleru, Nenadoviću i pročim da na Ljuboviju predju i na Bosnu udare. Ova namerenija ne zna se šta su prepjatila*bogićević je Anta kazivao mi je da je g. djordjije sa turcima bosanskim mir napravio kad mu je vezir onu drugu njegovu knjigu ugovordjije mira mira silistra svoga s 15 proči turaka posle toga boja poslao bio mir ugovarati. Kazivao je bogićević izmedju drugog i to da mu je g. djordju-vezir znatnu sumu novca u dukatima doneo preko silistara rečenoga samo da on -g. ddjordje – na bosnu s vojskom ne ide.

KNri 2418 N ačalnik Okr. Podrinskog
major Teodor Soldatović
pisar, Jova Štitarčević
4. oktombra 1841.
u Loznici

POPIS UČESNIKA DRUGOG SRPSKOG USTANKA

– Proslava pedesetogodišnjice ustanka (I)

(-)

U arhivi SR Srbije u fondu Min. un. dela nalazi se gradja sa spiskovima učesnika drugog srpskog ustanka.
Poletkom 1865. g Min. un. dela poslalo je okruznim načelstvima raspis koim je trazeno,
1). Ima li u zivotu i koji su to poimenice ljudi koji su uz Knaza Miloša pomenute 1815.g odma u početku ustanka pristali i prvi se digli.
2). Ima li u zivotu kiji su poimenice ljudi, koji su već posle otpočetog ustanka se pridruzili Knjazu Milošu i te iste 1815 ili 1816 godine sadejstvovali u daljoj borbi njegoj za narodnu slobodu.
No po čemu su retki, koji se u zivotu nalaze, to još dalje potrebno je znati:
– Ima li koje su porodice poimenice oni lica, koja dolaze u gorepretpostavljenu jednu ili drugu klasu.
Po ovome iznadjite ovo posredstvom sreskih načelnika ili ma i drugim načinom, sastavite o tome spisak. U kome ćete pribeleziti tačno, imena, mesto rodjenja i prebivanja, zanimanje, godina starosti. I ovaj spisak sprovedite mi najmanje do 10.03. tekuće godine.
Nakon ovoga prema oceni Kneza Mihaila, trebala je da se odrzi proslava 50. godišnjice srpskog ustanka, gde bi se dodelilo ordenje u Srbiji.
,, u toj celi napravljena su dva znaka odličja: krst i srebrena medalja. Krst bi se imao dasti svima onima koji su učestvovali u pomenutim ratovima a još su u zivotu, srebrene medalje pak, imale bi se podariti familija onije ljudi koji su prvi za knjazom Milošewm učinjeni ustanak započeli i vojevali više nisu u zivotu.
Za prikupljanje i dostavljanje trazenih podataka ostavljen je veoma kratak rok -svega petnaestak dana- što je dovelo do velikih propusta u popisu pa nisu obuhvaćeni mnogi izginuli u samom ustanku ili oni ratnici koji su kasnije umrli. Popisom nisu obuhvaćeni ni mnogo znatniji ljudi i, što je sasvim sigurno, izostavljeni su i zaboravljeni običnivojnici, oni koji teret svakog rata nose na svojim plećima.
Pored svega treba imati na umu da je protekli vremenski period prilično dug, čitavih pedeset godina i da je mnogo ljudi palo u duboki zaborav. I još nešto medju zaboravljenim je bilo i puno onih koji se nisu slagali sa politikom kneza miloša, što, opet nisu zaboravili okruzni i sreski načelnici.
Prema raspisu Ministarstva, Načelstvo okruga šabačkog dostavilo je 9. marta 1865 i ovaj svoj spisak:

– Proslova pedesetogodišnjice ustanka(-)S P I S A K
Lica iz Okruzja Šabačkog koja su uz blazenopočvšeg knjaza Miloša 1815 i 1816 godine pristala i za slobodu borila se:I ONA LICA ŠTO SE U ZIVOTU NALAZEI ONA LICA ŠTO SU POMRLABROJ IME I PREZ. MESTO RODJ. ZANIMANJE STAROST1. Makevija Marković Šabac nema 70.g.
2. Jovan Radovanović Šabac špekulant 65.g.
3) Zivko N. Bećar Majur zemljorad 80.g.
4). Marko Pantelić Šabac ,, 65.g
5). Isak Krajputović Crne Bare ,, 70.g.
6). Stanko Koprić ,, ,, 75.g.
7). Pavle Šumanac ,, ,, 100.g
8). Ajduk Novak Todorović V. Lešnica nema 80.g
9. Lazar Trišić Prnjavor zemljorad. 80.g
10.Zivko Stojković Lipolist ,, 70.g
11.Jovan Begović Duvanište ,, 75.g
12. Spasoje Simeunović Trbušac ,, 92.g
13. Nikola Mijailović Provo ,, 80.g
14. Spasoje Mijailović Provo ,, 80.g
15. Trifun Uzunović Provo ,, 80g
16. Janko Protić-Prota Brdarica sveštenik 87g
17 . Ilija Todorović Jazovik zemljoradnik 80gONA LICA ŠTO SU POMRLABr. Ime i prezime, m. rodj. zanimanje primedba.1. Djuka Stoičević, Vranjska, biv. nač. okr. Šabac ( od familije ima 3 sina: Milana nač. okruga u Smederavu, Marka 36.g pisara i Janka predsedatelja u Vranjskoj)
2. Marko Štitarac, Varna, biv. star. u srezu mačv. (ima sina Djordja 43.g star, koji je predsednik suda opšt. Varanjske.)
3. Mijailo Ruzičić iz Metkovića, bivši knez. ( ima unuke Iliju od 40.g.Glišu 30g., Ivana od 28.g svi zive u Metkoviću.
4) Mile Gavrilović, Rumska zemljoradnik. (ima sina Janka od 40g. i sinovca g. jevrema svešenika 32.g star oba u Rumskoj).
5. Vićentije Ikodinović, Metković, zemljoradnik (ima sina Petra 50, i unuka Simeona 28.g. star i oba zive u Metkoviću, zemljoradnici.
5). Jovan Čarkić, Šabac, trgovac, (ima sinove Aleksa 34, i Savo 22, prvi kafedzija a drugi sluzi u stajaćoj vojsci.
6). Ignjat Zivković, Matlić, zemljoradnik ( ima sina Jezdimira 50 g. zemljodelac u Metkoviću selu.
7). Jovan Uzunović, Šabac, trgovac, (ima sina Petra od 23.g. koji je u Šapcu trgovac).
8). Panta Romanović, Šabac, čurukčija ( ima sina -aleksu 45, stari član u velikom sudu).
9). Janko Nikolić, Šabac, trgovac, ( ima sinove ljubmira 34 meandzija, stevan 24, kalfa tišler, i Djoka 20,g sluga u Šapcu).
10). Mladen Vuković, šabac, sluđbenik ( ima sina Jovana 30g. praktikant pri mrivonom sudu u šapcu).
11). Teša Plećanović, šabac, meandzija, (ima sina Pavla 48,g trgovac u Šapcu).
12. Zivan Gašić, Šabac, abadzija ( ima sinove Stevana kafedzija, i Jovana 38, trgovac u Šapcu),
13). Dejan Nikolič, Šabac, meandzija, ( ima Zivka 52, špekulant, Andrija, nadničar, Djoka 42 meandzija i Teodora 36 terzija u Šapcu).
14). Janko Zicković, Šabac, sveštenik ( ima un uka sveštenika maksima 36 g.).
15). Marko Adzić, šabac, meandzija, ( ima sina Glišu 42,g, meandzija u Šapcu).
16). Jovan Nogić, šabac, zemljor. ( ima sinove sofronija 45, nadničar, stevan 40, zwmljodel, šabac).
17). Jovan Ilić, Šabac, trgovac, ( ima sina stevana 48 trgovacm+, šabac).
18). Mijalko Todorović, šabac, trgovac, ( ima unuke Kostu 26, šnajder, Adama 24, šloser, Ljubomir 22, tišler, jerotiju 2o, sluga i Mijailo od 12.g u šapcu).
19). Jevta Kamenica, Šabac, trgovac, (ima sina marka, vidi ispored br.4).
20). Sava Aksentijević, Šabac, trgovac, (ima sinove Miloša,44, člen obšt. suda u Šapcu i Milovana od 42.g star. člen okr. suda u Valjevu).
21). Pavle Bogatinac, šabac, trgovac, (ima sina teodora 55, trgovac).
22). Ilija Šumanac, Crna Bara, zemljoradnik (ima unuka Ranka, 15, Marka 18, Zivka od 7.g. u istom selu).
23). Pantelija Gligorić, crna bara, zemljorad (ima sina milana 45, unuka Zivana 25, zemljor. u selu).
24). Stanko Šumanac, Crna Bara, zemljoradnik, ( ima unuka Iliju od 20, Panteliju od 15 i Makeviju od 14.g. zemljor. u selu),
25). Vasilije Šumanac, Crna Bara, zemljoradnik, ( ima unuka Marka od 20g. zemljodelac).

PODRINJE U SRPSKOJ REVOLUCIJI (1806-1813).

Popis učesnika II. Srpskog ustanka iz Podrinja, okrug Šabac 1841.g.
Izveštaj koste Jankovića iz okružnog načalstva Šabac
(-)„G o s p o d i n e !
Po vašem prezidijalu od 23. pr. m-ca ja sam na sve strane razbirao za ličnosti, koje su od 1815 ili 1816. godine odma, pri ustanku blazene pameti Knjaza, Miloša za oslobodjenje otadzbine, uz njega pristali, no nije se ni jedan ziv čovek naašao, koji je učestvovao u ono vreme u kome boju.Zna se samo, da su počivši Petar Vasić, Petar Delić, Milutin Urošević i Ilija Petrović iz Gor. Bukovice i srezu Azbukovačkom, koji je srez onda Sokolskoj nahiji pripadao i koji je pre nego Jadar i Radjevina od od Turaka oslobodjeni, kao što se doznaje k knjazu Milošu umakli i u boju protiv Čačka pod Djaja-pašom, sa srbima vojevali zbog čega je pozdije Petar Vasić za knjaza nahije Sokolske a Delić za pisara postavljeni.
Sva su ova lica poodavno izumrla.
Vasić ipak ima sina Miću, Delić Šuju i Sreju, Urošević Ignjata i Maksima, Ilija Petrović sinovce Tadiju, Vukosava i Milinka koji i danas u Gor. Bukovici svome mestu zive.
Od Jadrana koliko sam saznao mogu vam imenovati:
Paju Brkića i Simu Baštovanovića i Dolnjeg i Todora Bojnovića iz Gornjeg Dobrića, kojisu u više bojeva za oslobodjenje otadzbine učestvovali i za koje se zna da su bili na Dublju, sigurno protiv Ali-Paše Nikšića.
I ovi su izumrli a imaju od porodica: Pajo sinove Petra, Milisava i Marka, Simo sina Milana i Todor sinovce: Jevrema, Petra, Savu i Vukosava, koji zive u svojim mestima.
Od Radjevaca nema nitko, da je u bojevima pri oslobodjenju otadzbine u ovo vreme učestvovao.
Ovako istorijski imam čast javiti vam o saznanju ovoga, jer kad neiima ziva u bojevima učestvovavši lica, nisam našao za nuzno od porodica njiovi spisak sačinjavati. Jesam- Kao što se vidi iz reči samog načelnika okruga Podrinjskog on nije smatrao da treba popisivati i porodice odnosno umrle, da još jednom podvučemo ,, jer kad nema zivi u bojevima učestvovavši lica, nisam našao za nuzno da porodica njiovi spisak sačinjavati,,. Ako ponovo pogledamo raspis ministarstva unutarnjih dela, videćemo da je ,,ponizni K. Janković,, bio u velikoj zabludi, da je učinio neoprostivu grešku, što nije pravilno postupio kako je sam raspis izričito govorio.
U ,,Srpskim novinama br. 37/1865 objavljeni su sredjeni spiskovi učesnika drugog ustanka za celu Srbiju. Aljkav i neumešan rad okruznih načelnika i sreskih starešina izazvao je mnogobrojne zalbe u celoj zemlji, a iz Podrinja su stigle dve zalbe: Mate Krajinića, upravnika majdanpeka za svog oca i Jelke Katić snahe Sime Katića-Prekodrinca.PODRINJE U SRPSKOJ REVOLUCIJI (1806-1813)– žalbe ministru unutrašnjih dela 1865.g.,, Gospodinu ministru unutrašnjih dela! U novinama je bilo objavljeno, da bi radi toga, bilo dobro znati od familija starih Srba koji su učestvovali u bitkama vođenim od pokojnog gospodara Miloša, za oslobodjenje Srbije. S toga držim za, i o mojoj familiji koja je u ovo vreme dosta znatna bila javiti. Dela Sime Katića pri oslobodjenju Srba pod svetlim gospodarom počivši Milošem poznata su iz istorije Sime Milutinovića, a šta je on još uradio o tome zna: g. savjetnik Matija Simić i starac Makevija iz Šapca. Moj pokojni muž Miloš Katić bivši kazančej zaičarski bio je sin Sime Katića. Od više Miloševe dece ostalo je samo dvoje: jedno muško Petar od 11.godina a drugo žensko Draga od 8 godina oboje dece uče se u osnovnim školama u Biogradu. Meni kao ženi pokojnig Miloša Katića dužnost je bila da u ime moje maloletne dece izvestim gospodina ministra o unuku i unuci vojvode Sime Katića njenog dede. (on je rodom iz Glogovca sela u okrugu šabačkom).U Beogradu, 15 maja 1865.g Pokorna, Jelka Katić, žena pokojnog Sime Katića.“PODRINJE U SRPSKOJ REVOLUCIJI (1806-1813).

• Proslova povodom 50.g drugog srpskog ustanka.
• Odgovor ministra untarnjih dela na prigovore gradjana.

Ove molbe su odbačene u već spremljenim rešenjima:

,,Srebrene medalje koje su prigotovljene za narodnu svetkovinu, date su samo porodicama onih ljudi, koji su prvi dogovor učinili, ustanak otpočeli i dalje vojevali u 1815.g sa blagopočivšim knezom Milošem….
Pa kako prosvetiteljev otac ne dolazi u broj onih ljudi…….
Pa kako prosvetiteljkin svekar ne dolazi u broj onih ljudi …… da mu se ne može po molbi učiniti,,

Iako su obe molbe na isti način odbijene, Sima Katić je kasnije naknadno uveden u glavni spisak ,,lica što su umrla,,
Završni dio oko prikupljanja i sredjivanja spiskova trebala je imati centralna proslava 50-to godišnjice drugog ustanka i dodjela ordenja, odnosno medalja. Pošto je tačan datum proslave te godine (na Cveti) kao pomičan praznik, dolazio veoma rano, u drugoj polovini marta, zbog vremenskih uslova proslava je pomerena ua 23-24. maj 1865.g

Prema zahtevu ministra un. dela načalstvo okruga Šabačkog i podrinskog poslali su svoje predloge na osnovu kojih su načinjeni opšti spiskovi zvanica za celu Srbiju. Osim preživelih ustanika na proslavu su pozvani i njegovi potomci poginulih ili umrlih ustanika i ,,ugledni ljudi iz naroda,,
Sačuvan je predlog načalstva okruga podrinskog.

PODRINJE U SRPSKOJ REVOLUCIJI (1806-1813).

– Kazivanje učesnika-Dopis načalnika podr. g. Jankovića min. un.dela u Beogradu, s predlogom učesnika proslave u Topčideru. 1865.g.Da pri proslavljanju 50-to godišnje drzati se imajuće svetkovine na dan 23. t. m-ca u Topčideru učestvovavša lica u ratovima blazenopočivšeg knjaza Miloša učastvuju:
Načalstvo je shodno prepisu g. ministra od pr. m-ca PNo 2426 odredilo iz sreza Jadaranskog Jocu Stevanovića predsedatelj primir. suda obštine Zajačke Vladisava Spremića biv. predsedatelja obštine jarebičke pošto u tom srezu nema lica koji su u ratovima knjaza Miloša učestvovali.
Iz sreza azbukovica Vidaka Trišića predsedatelja primirt. suda Oraovičkog i br. Miću Vasića iz Gornje Bukovice potomka i sina pok. g. Petra Vasića koji koji se nalazi u spisku, koji je g. ministru prezdijalnim putem dostavljen
Iz sreza radjevskog g. Tešmana Soldatovića iz Bastava koga su otac i stric na Dublju i u drugim ratovima vojevali, koga je stric Djuruca dopao u kome je knjaz Miloš 899 groša na ime lečenja dao.
Od kmetova pak Branka Perića a iz ovd, varoši Ristu Panića predsedatelja primiriteljnog suda ovdašnjeg.
Na koncu ovog načalstvo ovo nalazi g. ministru primetiti da se g. tešman bolestan naodi no ako on nebi do vremena ozdravio-podpisani će odrediti od sinova njegovi Nikoli ili Luku koji su takodje otličnog karaktera.
Od imenovani samo se Mića Vasić se zapisan u spisku nalazi koga je otac u ratovima s knjaza Miloša učastvovao.No 2158 Načalnik podr. K. Janković
13. maija 1865.god
u Loznici
Sekretar, Ml. Micić( Izveštaj Načalstva okruga Šabačkog nije sačuvan, ali prema izvodu iz opšteg spiska na proslavu su došli ,,oni u zivotu ljudi,, pod rednim brojem:
,,24. Nikola Milijančević, 80. star, iz Prova, zemljodelac.
25. Zivko Stojković, 89 godina star iz Prova, zemljodelac
26. Isak Krajputović, 70 g. star iz Salaša, zemljodelacOd članova porodica poginulih ili umrlih ratnika proslaci su prisustvovali:
,, Marka Štitarca sin, djordje iz Varne, zemljodelac.
Kao gosti bili su odredjeni: pod rednim brojem:84. Djordje Topuzović, iz Šapca, predsedatelj opštinskog suda,
85. Milija Djurić, kmet iz Debrca i
86. Lazar Djonlić, kmet iz Ravnja,,.Samo proslava obavljena je 23 i 24. maja u Topčideru uz prisustvo knjaza, knjeginje, članova vlade, arhireja, stajaće vojske i ostalih zvanica. Sve skupa na proslavi je bilo prisutno oko 350. gostiju. Prvog dela dana izvršen je glavni deo ceremonijala- dodela ordenja i medalja- što je učinio lično knjaz Mihailo.Napomena. medju prvim zaboravljenim ustanicima bio je Stojan Čupić, koji u borbi i poginuo. Njegovo se grob i dan danas nalazi u V. Zvorniku, na kula gradu, čak je odrzavan svojevremno od strane muslimana sa kula grada.
1Prema Vuku Karadziću, mnoge vojvode u Sremu su na prijem glasa da je počeo prvi i drugi srpski ustanak prešli su Savu u pridruzili se srpskim ustanicima. Vuk navodi: Stojana Čupića, Simu Katića, Boja Bogićević sin Ante Bogićevića, protu Nikolu Smiljanića i kapetana Iliju Srdanovića. Smiljanić se sa svojim odredom posebno istakao u bitci kod Dublja. atim Slede Cincar Marko, koji je na Dublju bio ranjen. Prota smiljanić je na Dublju posekao sedam glava., Sima Katić, Srdan Ilija i Petar Rabadzija su još pre bitke na Dublju napadali Šabac. Todor Bojinović iz G. Dlobrića Loznica je učestvovao u svim jačim bitkama i kad su turci 1813.g ovladali Srbijom on se vrati u Jadar, gde ga turci uhvate, odvedu u Zvornik i tamo ga obese..

BOSNA i HERCEGOVINA

( IZ UGLA BIROKRATIJE )

– Oko 3.500.000 stanovnika, za potebe političke uprave izdaja se 3,31 milijarda KM-a, 212.000 političara.

– Hijerarhija uprave:
1). Opština
2). grad.
3). kanton
4) entitet
5). država BiH.

– Republika srpska

– Distriht Brčko.

Predsedništvo BiH, parlament sa dva doma, vijeće ministara ( 0 ministara sa 57 agencija i odbora)

Federacija predsednik sa dva pod predsednika

Državni parlament

Prestavnički dom sa 26 komisija.

Dom naroda sa 19 komisija

Vlada sa 16 ministarstava

6 ureda

12 uprava i dve agencije bez portfelja.

Republika Srpska:

predsednik sa dva potpredsednika

jednodomna skupština sa 16 odbora

vlada sa 16 ministarstava

27 institucija

Brčko Distriht:

Gradonačelnik, skupština, šest kancelarija i potrebna lokalna samouprava.

U 2017. g u Bih u upravi je bilo zaposleno 74.830 lica.

STARIJA PROŠLOST BOSANSKE KRUPE I OKOLINE

1. Preistorijske gradine i orudja.

Područje opštine Bosanska Krupa bilo je nastanjeno u preistorijsko dobu. Na to podsećaju lokaliteti zvani gradine a kao siguran dokaz služe materijalni ostaci iz tog vremena.

Kraj ceste Tabalica-Mejugorje iskopane su bakarne sjekire iz enolitskog doba, u selu Osredak, sjekire i drugi predmeti iz starijeg gvozdenog vremena, a na kosi zvanoj Vran niže Krupe iskopani su jedan stari šljem (kaciga) i novci afrikanerske izrade.

Temelji i zidovi gradjanskih ljudskih naselja otkopani su na Kekića Glavici kod Zalina, na Obljaju u Malom Radiću, na Loninoj kosi zapadno od velikog Radića i na Gradini više Suvaje. Područje Krupe i okoline bilo je periferna teritorija keltsko ilirskog plemena Japoda. Ovo pleme rimljani su konačno pobedili 35.g p.n.e.

2. Tragovi Rimskih naselja.

Najpoznatije naselje iz ovog doba je ono što je pronadjeno u Ljusini pod nazivom, „gromila“. Tu su otkopani temelji rimskih zgrada i mnogi predmeti. Tragovi rimskih naselja zapaženi su još u mestu zvanom Malkića Otoka nize Otoke, u selu Varoška Rijeka, na Palančištu i Varošištu kod ušća potoka Kalina u Japru.

U podnožju kose Rajinovača u Ivanjskoj otkopani su grobovi rimskih vojnika. Uz ljudske kosti pronadjeni su i rimski novci, jedna sablja i drugi sitniji predmeti.

U periodu rimske vlasti područje oko srednje Une pripadalo je rimskoj provinciji Dalmacija. Kada je 395 godine došlo do podele rimskog carstva na zapadno i istočno pounje je ušlo u sazastav zapadnog rimskog carstva.

Iz vremena propadanja zapadnog rimskog carstva i velike seobe naroda ne postoje skoro nikakvi podaci o zbivanju na području srednjeg pounja. Poznato je samo da su u 5,6,7 vijeku u pounje prodirali Goti i širila se vlast Vizantije, da bi se na kraju doselili Avari i slovensko stanovništvo. Na doseljenje Avare podseća (obre) mjesto zvano Obrovac u Banjanima i mesto po imenu Banjani.

SREDNJI VEK

– Župa Pset u Pounju.

U srednjem vijeku područje današnje krupske opštine pripadalo je hrvatskoj kraljevini i ugarsko-hrvatskoj državi. U 10.v ulazilo je ovo područje u prostranu hrvatske župe Pset, koja se prostirala od Plice na istok, na jug do izvora Une, za zapad do Like. U 11 i 12 stoljeću Pset je znatno smanjen, zvao se mali Pset i sterao se oko planine Grmeč.

Neki istoričari misle da je današnja Krupa nosila ime Pset, dok drugi smatraju da je to bilo područje današnjeg Petrovca.

U 13. veku gubi se ime Pset i pojavljuje se ime Krupa.

Oko Krupe u to vreme su postojala manja mesta Otoka, Menić i Jezerski. Arapuša je izvedena iz imena Arpadovići, čije se pleme spominje oko 1273. godine u slivu rijeke Vojkskove.

– Srednjevjekovna seoska naselja.

U 14 i 15 vijeku oko Krupe je bilo gusto naseljeno katoličko stanovništvo (hrvati). Iz tog vremena poznate su plemenske zajednice u Kostajnici, Čavi, Dobrom Selu, Banjanima, Baštri, Meniću, Medvedovcu, Jezerskom, Japri i Japrici.

Seoska opština Kostajnica bila je na području današnjeg mjesta Varoška Rijeka, a opštine Menić i Medvedovac izmedju V. Rijeke, Baštre i sela Jezersko.

Od ostalih mjesta iz tog perioda poznati su: Pištaline, Ljusina, Pećka, Otoka, Ivanjska, Bužim, Vrhovska, Vranjska, Ostroznica, Bušević, Dubovik, Jasenica, Rujiška, Gornje Polje (gorinja) i vojska u dolini vojskave.

Na mjestu gde se nalazilo srednjevjekovno mjesto selo Vrhovska danas je zaselak Vrhovska u ataru sela Varoške rijeke. Naselje Pecka nalazilo se kod Jezerskog i Ljusine, gde i danas jedan potok nosi to ime. U to vrijeme Krupa je bila jedino varoško mjesto u ovom kraju.

– katoličke crkve i manastiri

Na krupskom području bila su u srednjem vijeku dva franjevačka samostana i više katoličkih crkvi. U Krupi je bio manastir za kojeg se pretpostavlja da ga je izgradio feudalac Martin Frankopan, a na mjestu zvanom Kloštar u Ivanjskoj nalazio se manastir sv. Ivana.

Crkve su se nalazile u Pištalinama (Svetog Petra), na Klisi u Buzimu (Sv. Klimenta), u Buševiću (sv. Grgura) u Kostajnici (Varoška rijeka – Sv. Martina), na brdu Franicki u Jezerskom (svetog Kuzme i Damnjana) u Japri (sv. marka i martina), na Klisi u srednjem Duboviku, u suvajskom polju, na Crkvini u Gorinji, pod Radočem u Dobrom selu, u Jasenici, Ljusini, Čavi i Meniću.

SREDNJEVJEKOVNA PROŠLOST BOSANSKE KRUPE.

– Srednjevjekovne tvrdjave i njihovi gospodari. (nastavak I).

Od posebnog značaja bile su srednjevjekovne trvdjave (gradovi, kule) koje su služile u ratne svrhe. Najveće tvrdjave su bile u Krupi, Bužimu i Jezerskom a manje i slabije poznate u Otoci, Čavi, Japri, Kostajnici (varoška rijeka) i Buševiću.

Za tvrdjavu u Krupi, čiji se ostaci nalaze na brežuljku zv. Grad zna se da je postojala u 13 veku, ali se ne zna ko je bio njen graditelj. Po jednoj legendi, grad je ozidala djevojka po imenu Krupana.

U srednjem vijeku se na vrhu brezuljka nalazila mala akropola a pod njim predgradje opasano jakim zidom. U zidu oko predgradja bile su i dvije kule i jedna kapi kula (kula sa drvenom masivnom kapijom).

Prvi poznati gospodari Bosanske Krupe bili su već u 13. vijeku feudalci Babonići, nazvani Blagajski, po gradu Blagaju na rijeci Sani. Prvi gospodar od njih bio je Babonjić Baba, pa njegov sin Stjepan i ostali potomci.

Od 1410 do 1429.g Krupa je kraljevski grad kojim upravljaju kaštelani u ime hrvatsko ugarskog kralja. Krupa je posle toga darovana feudalcu Fridrihu Celjskom da bi 1456 krupu prisvojio feudalac Martin Frankopan. Od 1463 do 1490. krupa je ponovo u vlasništvu kralja i s njom upravljaju Senjski kapetani. Od 1490 vlasnici grada su vojvoda Ivan Korvin i njegova kćerka Jelisava. Zatim po treći put Krupa postaje krljevski grad da bi uskoro došla u ruke bana Ivana Karlovića. Od 1531 do pada u turske ruke gospodari Krupe su bili knezovi Zrinski. Krupska tvrdjava posluzila je kao jako uporište odbrane od turskog prodora na balkan u 16. vijeku.

Ostaci bužimske tvrdjave nalaze se na brdu s južne strane mesta Bužim. Tvrdjava je ozidana u 14.vijeku a prema legendi gradila ga je djevojka Budimka iz Budima. Tvrdjava se sastojala iz unutrašnjeg jezgra i okolnih zidova sa spoljnje strane. To je ujedno bilo i utvrdjenje i plemićki dvorac, utvrdjeni kulama.

Bužim je bio kraljevski grad kojim su u ime ugarsko hrvatskog kralja gospodarili razni feudalci. godine 1336. dobio je grad feudalac Grgur Gales čiji su potomci gospodarili Bužimom do 1425.g

Kraće vijeme do 1429.g Bužimom su vladali suvlasnici feudalci Babonjići Blagajski a onda je grad došao u posed grofova Celjskih.

Od 1456 do 1479 Bužim je bio u rukama feudalca Martina Frankopana i njegove žene Dore Blagajske. Poslije smrti Marka Frankpana dolazi grad u ruke feudalca Jurja Mikuličica koji je vršio popravke na tvrdjavi. Poslednji gospodari Bužima od 1495 godine pa do pada pod Turke bila su braća Ivan i Petar Keglovič.

DOSELJAVANJE PRVIH MUSLIMANA I SRBA U BOSANSKU KRUPU (1530).g.

Još u vreme prvih naleta turske vojske u bosansku krajinu, starosedelačko stanovništvo (hrvati) napušta ovu teritoriju i beži sve dublje prema sjeveru.
Čitav predeo do Krupe do Kamengrada i Japre oko 1530.g bio je poptpuno bez stanovništva. Posle 1530 i sa lijeve obale rijeke Une stanovništvo se seli prema sjeveru. Poznato je da su vlastelini Nemičići iz Jezerskog pobjegli u Križevačku županiju, a stanovnnici Menića (Baštra) u hrvatsko zagorje. Nepoznato je koliko je hrvata ostalo u okolini Krupe. Ono što je ostalo uglavnom je primilo islam. Pouzdano se zna da je hrvatska plemićka porodica Badnjakovića (Badnjevića) primila islam i ostala u Krupi.
Islamiziranje hrvata u Pounju opisao je u svojoj knjizi „Pounje“ Milan Karanović. Od Hrvata koji su ostali u Krupi nastale su porodice Pašalića, Dizdarevića, Avdagića i Badnjevića. U Otoci su od hrvata nastale porodice Bratića i Nuhanovića, koji su sa katoličanstva prešli na islam.
Prvi muslimanski doseljenici u ovom kraju bili su uglavnom pripadnici turske vojske i činovnici, čiji su potomci trajno ostali u ovom kraju.
Bili su to uglavnom ljudi iz Bosne i drugih jugoslovenskih pokrajina koji su ranije islamizirani a po krvi su bili južni sloveni.

Zanimljivo je da su i glavne turske vojskovodje Mustafa paša, Ferhad paša, bili Srbi iz Istočne Bosne. Prva muslimanska naselja u Krupskom području bila su: Krupa, Otoka, Jezerski, Bužim, Arapuša i Badić. Muslimani su se uglavnom naseljavali oko gradskih zidina i u ravnici.

Kao bosanski starosjedioci u Krupu su se prema predanju dosta rano doselili preci krupskih Terzića, Dzafića, Spahića, Ezića i Šarića. Oko 1620.g doselili su se od Kamengrada preci Kadića, Šertovića i Musića.
Po predanju nakon pada Krupe pod tursku vlast, u Arapušu se doseljavaju neki Arapaga i brat mu Čauš, čiji su potomci Osmanagići, Kurtovići, Ibrahimovići i Čauševići.
U Badić se prvi doselio neki Bada, po kome je ovo naselje dobilo i ime.
Najstarije prezime u Badiću potiče od Velagića, Bosnića, Alagića i Tatarevića.
Prve muslimanske porodice u Bužimu su vojnici Šahini ili Šahinovići, Čirkini, Sikleuša, Harčeta, Kalauzi, Avdije, Pajalini, Kiana i Selima. Ove porodice uglavnom se nalaze naseljene u Bužimu i okolini.
U Jezerski se prvi doselio neki Džafer. Njegovi potomci bili bi jezerski Džaferovići, Muzaferovići, Mahmutovići, Mehići i Harčevići. Ostali doseljenici u Jezerski su: Hajdarovići, Hadzići, Jusići i Selimagići.
Kao novi doseljenici u Otoku su došli Beša i Mustedanaga, čiji potomci žive u Otoci, Voloderu i u Ljusini. Tu su još, Bešići, Bajrići, Alukići, Fajići, Redžići, Suljići, Šahinovići, Mustedanagići, Omerćehajići, Jusići, Handanagići, Pašići, Islamovići, Suljkanovići i Osmanlići.

AUSTRIJSKO TURSKI RATOVI
1683-1699.

 

U velikom austrijsko turskom ratu 1683 1699 vodjene su vojne operacije u cijelom Pounju. Austrija-hrvatska vojska je prodrla čak do Bjelaja, Kamengrada i Kozarca, opsijedala je Bihać, Cazin i Dubicu koju je i osvojila (1687) Kostajnicu (1688) Novi 1693, i Veliku Kladušu 1695.g.
Karlovački general Ernest Paradazer 1685.g opustošio je Bužim. Zbog snaznog otpora posade bužimska tvrdjava nije zauzeta. U junu 1686 dopreo je do Bužima hrvatski ban Nikola Erdeđi sa 600 vojnika. Zato je vojska popalila sve kuće oko tvrdjave i u samom Bužimu, jer nije mogla osvojiti tvrdjavu.
Treća navala na Bužim izvršena je 1688.g i tom prilikom stradalo je oko 60 bužimljana.
Poznate hrvatske vojvode Filip I Mihailo Vidaković su u dva maha 1690 i 1691.g dopirali do zidina krupske tvrdjave. Jednom je prilikom ubijen jedan aga i četri vojnika a 17 ljudi je odvedeno u zarobljeništvo. Godine 1692 hrvatska vojska i treći put prodire do Krupe, kad su popalili skoro sve kuće u Krupi.
Poslednji prodor do Krupe je bio 1695.g kad je hrvatska vojska popalila Bušević, Rafić, Jezerski i Otoku. Potpisivanjem Karlovačkog mira 1699.g Turska je Austriji ustupila najveći dio Like, veći dio Korduna i skoro cijelu Baniju. Turcima su povraćeni Novi, Velika Kladuša i bos. Dubica. Turci su na Baniji zadržali Podove (Dvor na uni) i uzan pojas niz rijeku Unu, južno od podova. U rejonu Banjana i Dobrog sela (pored Bužima) uspostavljena je današnja suva granica sa Hrvatskom.
U toku ovih ratova a i poslije sklopljenog mira mnogo muslimanskih izbjeglica iz Like doseljava se u krajeve oko Une i Sane. Tako su od ovih muslimanskih izbjeglica osnovana naselja s muslimanskom populacijom: Kulen vakuf, Orašac, Petrovac i Prijedor. Veliki broj ličkih muslimana nastanjuje se u Krupi, Otoci, Badiću, Bužimu, Duboviku, Jasenici, Jezerskom i Gudavcu (muslimanski Dubovik i muslimanska Jasenica).

LINIJA RAZDVAJANJA. UTVRDE NA GRANICI. KRUPSKA KAPETANIJA.

 

Kad je 1527. Hrvatska ušla u sastav Austrijske carevine, austrijanci su počeli sa pravljenjem odbrane na rijeci UNI, s tim što su porušili manje utvrde u Buševiću, Mračaju, Ljusini i Meniću. Smatralo se da nemaju stratešku ulogu.
Tvrdjava Čavnik je služila za odbranu Bužima i nije srušena.
Tvrdjava Kostajnik je srušena za vreme austrijsko turskih ratova.
Turci su osvojene tvrdjave popravljali dozidjivali i pripremali za odbranu.
Na kurpskoj utvrdi umesto ranijih kula izgradjene su tabije (bastioni) za smeštaj topova. U Jezerskom je podignut spoljni zid oko kule, da bi se u unutrašnjosti sklonio narod za vrijeme borbenih dejstava.
U osvojenim utvrdama povećan je broj vojnika u odnosu na hrvatske vojnike koji su se povukli.
Vojnička posada u Krupi 1577.g brojala je 300 konjanika i 400 pješaka, a iste godine je u Bužimu bilo 50 konjanika i 150 pješaka. Tvrdjavskim posadama u Krupi, Otoci, Jezerskom i Bužimu zapovijedali su dizdari.
Krupa je medju prvim osnovanim turskim kapetanijama u Bosni. Sjedište kapetanije je bilo u Krupi pa u Bužimu, pa ponovo u Krupi. Prvi krupski kapetani bili su Badnjevići. Badnjevići su ujedno bili i dizdari tj. zapovjednici vojske u tvrdjavi.
Prvi kapetan koji je poznat iz Krupe a iz Badnjevića bio je Sulejman-aga, jer se spominje još 1638.g Njegov brat Muhamed-aga 1641 bio je četovodja u Bužimu. Kao krupski dizdari iz porodice Badnjevića spominju se;
Turhan aga 1627,
Omer aga 1637, i
Redzep aga 1638 i 1641.g.
Oko 1692.g krupski kapetan je bio Dzafer beg Badnjević. Ov e godine se vodio veliki rat sa Austrijom u kojem su sa vojskom učestvovali i Badnjevići.
Mustaj beg Badnjević se spominje kao zapovijednik „bihaćke i krupske pokrajine“. Ramadan aga Badnjević je bio zapovjednik Stijene i Krupe. Ćor aga i Alaga Badnjević su imali svoja imanja u Buševiću.
Krupa se pravno nalazila u 16 v u sastavu kamengradskog kadiluka. Kasnije u 18.v kamengradskom kadiluku pripadaju i Bužim, Jezerski, Krupa i Otoka, dok je Jasenica bila u sastavu bihaćkog kadiluka.
Turci su Otoku zvanično zvali Ada i Kebir „veliko ostrvo“.
1630.g. Krupa je bila veća od Cazina, Bužima i Ostrošca. Imala je oko 200 kuća i 200 naoružanih ljudi a u selima oko Krupe još 500 kuća i 600 ljudi sposobnih za rat.
Pri kraju 17.v. kao naselje prvi put se spominje Radić, a 1785 i Pučenik i muslimansko selo Potkalinje.
Godine 1589 oko 3oo turskih vojnika iz Krupe je prodrlo do Karlovca, stim što su austrijanci već 1581.g provalili do Krupe s vojskom i popalili sve kuće oko grada.
Poslije tursko austrijskog rata 1593-1606.g. zaključen je Zitvadorski mir koji je trajao sve do 1637 kad su turci ušli u gradove oko Korane i Gline a prvenstveno u veliku Kladušu.
Ogulinski kapetan Gašpar Frankopan 1632.g. s vojskom je prodro do Pištalina, odakle silom odvede 50 srpskih porodica i odvede ih u Gomirje na reci Dobri.

KARLOVAČKI MIR 1699.g, – DOSELJAVANJE MUSLIMANA I SRBA U BOSANSKU KRUPU I OKOLINU

Кarlovački mir je sklopljen u Sremskim Кarlovcima 26. januara 1699, između Austrije i njenih saveznika na jednoj strani i Turske na drugoj (na kraju Velikog bečkog rata 1683 — 1699), uz posredovanje Engleske i Holandije.
[1] U ovom istorijskom događaju učestvovali su i predstavnici hrišćanske Svete lige, Rusije, Venecije i Poljske.
Turci izgubili Ugarsku, Slavoniju, Liku i Baniju, zadržali Banat i deo Srema do Mitrovice. Venecija dobila srednju Dalmaciju, Boku Кotorsku do Risna i Moreju.
Pregovori su počeli još 24. oktobra 1698. i prvi put u istoriji diplomatije odvijali su se za okruglim stolom, da niko nema primat u pročelju. Svaka od četiri delegacije ulazila je u većnicu (u improvizovanoj baraci) na svoja vrata, da ni tu ne bi bilo prvenstva nijedne strane. Mir je zatražila Turska, posle nekoliko uzastopnih poraza u ratu sa Austrijom, počev onog pod Bečom 1683, pa do bitke kod Sente 1697, čime je označeno njeno definitivno povlačenje iz Srednje Evrope. Tih dana u Кarlovcima i Petrovaradinskoj tvrđavi bilo je smešteno preko 150 ljudi, članova delegacija i onih što su ih opsluživali. Mnogi su bili pod razapetim šatorima u blizini većnice.

Tursku je zastupao reisefendija Rami, Austriju grof Volfgang Etingen, Rusiju Prokopije Bogdanovič Voznicin, Poljsku Stanislav Malahovski, Veneciju Кarlo Racini, Holandiju Jakob Кolier a Englesku ser Vilijem Pečet.
Pregovarači su se sastajali 36 puta i konačno odlučili da potpišu mir, na dvadeset godina, 15 minuta pre ponoći «kada su zvezde imale pogodan položaj».
Određene su nove granice između Austrije i Turske. Erdelj (Transilvanija), ostao je pod vlašću austrijskog cara, Banat, omeđen Morišom i Tisom, zadržala je Turska, od ušća Tise išla je granica pravom linijom prema Mitrovici, tako da je i donji Srem ostavljen Turcima, a dalje je Sava činila granicu od ušća Bosuta do Une, pa je Hrvatska, kao i Slavonija, Lika i Banija ušla u sastav Austrijske carevine. Venecija (Mletačka republika) dobila je Moreju, Кnin, Sinj, Vrgorac i Gabelu, a dobila je i obalski pojas od Herceg-Novog do Risna.[1] Кraljevina Poljska je dobila pokrajinu Podoliju u današnjoj Ukrajini. Određena je mešovita komisija da sprovede razgraničenje, a granicu je povukao austrijski visoku oficir Alozije Ferdinand Marsili. Кarlovačkim mirom vraćeni su zarobljenici obe strane, Turska se obavezala da će sprečiti pogranične upade osobito hajduka i prebega, a omogućeno je austrijskim podanicima slobodno trgovanje po Turskoj, takođe je obezbeđena zaštita hrišćanskih hodočasnika u Palestini. Na mestu gde je potpisan Кarlovački mir u Sremskim Кarlovcima petrovaradinski franjevci su u nekadašnjoj većnici uredili bogomolju, da bi karlovački katolici podigli 1817. hram pod nazivom Кapela mira.

Poslije Karlovačkog mira u Krupu su se iz like doselili Mesići, Jogići, Nenadovići. Alunovići, Alidzanovići, Hamulići, Kočići, Redzići, Alagići i još neki.
U Arapušu su se doselili preci Sedića, Hasanovića, Subašića i Vilića.
Iz Like u Badić su se doselio ,,Muste,, Njegovi potomci su: Jusići, Muteljići, Murtići, Hukarevići, -salkići, Huskići, Harambašići i Mehići.
U Badić se još doseljavaju Dzajići, Krnčići, i Ramići i Šabići.

Tursko-austrijski ratovi 1716-1718, 1738-1738 ,,Laundonovi ratovi,,

(-)

U vrijeme tursk austrijskog rata 1716 i 1718.g austrijsko hrvatska vojska uspjela je da zauzme Bos. Dubicu, Stijenu, Stari majdan, ali je pretrpila poraz kod bos. Novog. Vojska Ivana Draškovića je u početku uspjela doći do bos, krupe, gde su izvršili paljenje zita i sijena. Zaključenjem mira u Pozarevcu Turci su izgubili bos. Dubicu i Podove (Dvor na Uni). Tad je konačno uspostavljena granica zc. ,,suva medja,, izmedju bosne i hrvatske.
U ratu izmedju 1736 i 1738 Austrijanci su prodrli do Bjelaja i Banja Luke, a turci do gvozdanskog i Zrinja. Vojska hrvatskog bana je 1737.g. bezuspješno opsjedala Buzim 14. dana. Tad je u buzimu bilo 150 branilaca prema 2.000 austrijanaca. U odbrani buzima naročito se istakao Ahmed Barjaktarević. Zaključenjem mira u Beogradu turci su povratili bos. Dubicu.
Poslednji Austrijsko-turski rat 1788 i 1789.g. poznat je u Podrinju kao Dubički ili Laundonov rat.
U prvoj godini rata austrijska vojska je zauzela Dubicu i Novi a hrvatski general Jelačić dopro je do Prijedora.
Svištovskim mirom 1791.g turska je ustupila Srbsko-Lapačko područje ( Iz Srba su se iselili muslimani i naselili u Cazin Srbljane, tako se i mjesto nazvalo po tom doseljenju iz Srba u Lici), Dreznik i Cetingrad na Kordunu. Neki od izbjeglica iz Dreznika doselili su se u Jezerski a iz Cetingrada u Badić, Potkalinje i muslimansku Jasenicu. Po odredbama mirovnog ugovora turcima su vraćeni Novi i Dubica.
Najveće poznato iseljavanje Srba u Krupskom području izvršeno je za vreme tzv. ,,laundonovog rata,, Pop Stojan Dragišić iz Zovoskupa kod Hašana odveo je u Novi i dalje u Baniju 60 porodica. Djordjo Gak je sa 120 porodica iz Rujiške odveo na Baniju, Jovan Ćulibrk iz Buševića odveo je 102 porodice,
Pop Stojan Stojnić iz Mrazovca odveo je isto 102 porodice.
Za vrijeme Laundonovog rata potpuno su bila opustila sela: Baštra, Vranjska, Glavica, Dobro selo, Dubovik, Jasenica, Ljusina, Perna, Gornji Petrovići, Suvaja i Pištaline. Iz zbjegova su se vratili Dakići u Baanjane i Ivanjsku, Ćulibrci u Bušević, Škorići u Vranjsku, Gakovići u Rujišku, dok su se vratili u Radić Kovačevići, Jeličići, Zmijanjci i Štrpci.
Neke pojedinosti o najstarijim srpskim porodicama u Bos. Krupi: Dakići, nezna se odakle su se doselili u Banjane i Ivanjsku. Ćulibrci su se pojavili tek kad je bosna pala pod tursku vlast Oko 1720 doselili su se iz Like u Bušević. Neki buševićki ćulibrci su kasnije dobili prezimena Trivići, Zoričići, i Trivunovići. Škorići su starinom Bosanci. Neko vrijema su pak zivjeli van Bosne u Lici.
Oko 1720 doselili su se u Vranjsku. Gakovići su došli iz juznih krajeva Bosne a u krajinu su došli iz Dalmacije. Kovačevići u Radiću prezivali su se Pjanići. Jeličići su sa zmijanja došli u podgrmeč oko 1740.g. Jedni od njih su u V. Radiću prozvani Mitrovići. Sa jeličićima su se doselili Zmijanjci. Štrpci su starinom hercegovci, ali su došli preko dalmacije u bos,. krajinu.

DOSELJAVANJE MUSLIMANA U BOS. KRUPU IZVAN GRADSKIH ZIDINA U 18. VIJEKU.

Uslijed prirodnog priraštaja i dolaska izbjeglica iz Like i Korduna u muslimanskim tvrdjavskim naseljima bilo je više stanovnika u 16.v nego ikad do tada. Muslimani u Krupi su uglavnom pravili kuće u blizini gradskih bedema da bi se u slučaju upada austrijske vojske mogli skloniti.
Kada su poslije Svištovskog mira te opasnosti prošle i kad su tvrdjavska naselja postala prenaseljena , počeli su muslimani trajno naseljavati i terene podalje od tvrdjave. Tako su od 1791.g. do kraja turske vladavine osnovali nova naselja za zivot.
U to vrijeme neke muslimanske porodice su doseljene iz Stijene u Pištaline. Muslimani iz Krupe naseljavaju Ostruznicu u kojoj su krupljani ranije imali štale za stoku. Otočani se primiču Ljusini, Ivanjskoj i Buševiću a Jezerani prave naselje blize tvrdjavi u Jezerskom. Buzimljani naseljavaju sliv rijeke Buzimnice, Čaglice i gornji tok Baštre, gde su bili pašnjaci stanovnika buzimskog grada.
Tako u Buzimskom kraju nastaju nova naselja: Bag, Mrazovac, ČĆava, Mahmić selo, konjoder, Lubarda, Varoška rijeka, ljubijankići i Čaglica.
Od 1791 do 1878.g doselile su se sledeće muslimanske porodice:

– U Krupu: Hadzići i Arnautovići od mMakedonije, Hasići iz Kulen Vakufa, Berberovići iz Bihaća, Tatarevići iz Ključa, Šuvalići iz Novog, Suljići iz Otoke, Novkinići i Harbaši iz Dubovika, Bapići iz Konjodora, Kabiljagići iz Gudavca.
– U Badić: Ćehići od Cetingrada, Balkići iz Petrovca (Balići), Beširevići iz Krupe, Halilovići iz Otoke.
— U Bag: Kaukovići, Ekići, Makići, Velići, Dedići i drugi od Buzima. Pod prezimenom Fišići, Dedići su ranijke došli iz Like u Buzim. Predak Durakovića doselio se iz Bugojna.
– U srednji bušević: Kadići iz Krupe.
– U Varošku Rijeku: ZUbovići, Muratovići, Bajraktarevići, Skenderovići, Cinci, Porići, Melkići, Bunići, Mulalići, Šahinovići, Nanići, Veladzići, Amidzići, Abazovići, Duranovići, Durići, Bašići, Račoći, Mrkaljevići, Odobašići. Mehići, Isakovići i Mušetići iz Buzima.
– U dobro selo (Čava) Salkići, mustafići i Dizdarevići iz Buzima.
– U Veliki Dubovik: Prošići od ostrošca, Hasanagići od Pećigrada, Dzaferovići od cazina, Krupići od KLrupe.
– U Jezerski: Topalovići od Travnika, Oraščanina od Orašca, Hafizovići iz varcar vakufa, Nuhići iz Stijene, Duraković, Mučić, Ćatić, Baltić i Mašinović iz Buzima.
– U Konjodor, zutići, Dervići, Jusići, Fehlići. Macanovići, Pajalići, Veladzići, Isakovići, Elkići, Bapići, Kišmetovići od Buzima, Durakovići i Ćehaje od Baga.
– u Lubardu: Elkasovići, Kedići, Baltići, Durakovići, Begići, Sijamhodzići, Odabašići, Avdići, Muminovići, Aleševići, Kudelići. Čosići, Šakonjići, Balčinovići, Šomići, Halilagići, Nahići, VeladzićiAlidzidjići, Livaković, Tahići, Radeljevići, Buljkići, Hotići, Lakići i Ćordići od Buzima.
– U Ljusinu, Begići od Jezerskog.
– U Mahmić selo: Mahmići, Velići, Hadzići, Emrići, Mušići i Mehići od Buzima. Alićevići od Baga, Kovačevići od Mrazovca, Atajići iz Vrnograča.
– U Mrazovac: Dizdarevići, Čauševići, Bosnići, Grošići, Burzići, Porići, Salkići, Duranovići, Kovačevići, Spahići, Bajrići, Mustafići, Djulići, Šekići, Lelići, Sijamhodzići, Šahinovići, Handanovići, Šišići, i Bašići od Bizima.
– U Ostrozunicu: Armautovići od Makedonije, Sivići, Mušinovići, Palići. Rekići i Talići od Krupe.
– U Otoku. Kadići od Krupe, Čauševići iz Arapuše, Jakupovići iz brda Radoč.
– U Pištaline: Oraščanin iz Orašca, Hadzipašić iz Stijene, Hadzići i Baltići od Buzima.
– U Potkalinje Bobići od Cetingrada, Grošići, Dizdarevići i Kalauzović iz Ostrošca, Ibrahimpašići iz Ripča.

🌺🍀🌺🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🌹🍀

BOSANSKA KRUPA. 18 VIJEK, DOSELJAVANJE SRPSKOG STANOVNIŠTVA

Poslije Svištovskog mira 1791.g pa do prestanka turske vladavine u današnju opštinu bosanska krupa doselili su se Srbi iz Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Like i Srbije.
Tehnika doseljavanja iz Like sastojala se u tome što bi se veća grupa ljudi skupila, prešla Unac, došla u selo Veliki Cvjetnić i Šipovljane (ovo se odnosi na 1878), zatim u Bjelaj, medeno PPolje, odakle su se slili u Petrovac, Krupu, Ključ i dalje.
U manjem broju u Krupu je bilo doseljavanje sa Zmijanja, Timara i Jajca. Direktno u Krupu su se doselili Srbi izMajkić Japre i Lušci Palanke.
Doseljenici iz Likde bili su najbrojniji u: Baštri, Banjanima, Novom Selu, Gornji Bušević, Sredn ji Bušević, Ivanjska, Ljusina, Menić, Podgomili, Perni, Donjim Petrovićima, Gornjim Petrovićima, Pučeniku i Malom Radiću, Velikom Radiću, Donjoj Suvaji, Gorn joj Suvaji.
Novi doseljenici iz Bjelajskog Polja naselili su se: Vojevac, Gornji Gudavac, Drenovoj Glavici, Zalinu i velikoj Jasenici.
Doseljenici iz Unca su se naselili: Pištaline i Srpska Jasenica.
Doseljenici iz Dalmacije došli su u Hašane i Potkalinje a doseljenici iz Zmijanja u Mali Dubovik.
Pojedinačno je bilo naseljavanja iz Novske, sanske i drugih delova opštine bos. krupa.
Medju fdoseljenim porodicama, bilo je i onih koji su za vreme turske uprave u Lici bili muslimani, ali ih je posle 1699.g austrijska vlast preobratila u Hrišćanstvo. To su: Pilipovići, Medići, Kličkovići, Knezevići, Atlagići i Bakrači.

U razdoblju izmedju 1791 i 1878.g. na području današnje krupske opštine doselile su se ove porodice:

1). U Krupu: Stefanovići, stojsavljevići, Stanivukovići, Vajagići, Petrovići i Majkići iz Starog Majdana. Sekulići iz Livna, Nikolići iz Bugojna, Stjepanovići iz Sarajeva, Dobrojevići od kučen Vakufa, Bilčarevići od Grahova, Predojevići od Lušci Palanke, Jovanovići, Kovačevići, Babići, Vasiljevići i Tešanovići iz Hercegovine, Knezevići i Karanovići od Unca, Banjac iz Bjelajskog Polja, Polovine iz Like, Vejinovići, Gakovići , Drazići i Senići iz Rujišked, Zeljkovići i Todići iz Perne, Ćulibrci iz Rašća, Nedimovići iz Jasenice.
2). U Banjane: Kljajići, Bomeštri,Vajagići, Stojisavljevići, Nikolići i Rodići iz Like, Kerkezi i Novakovići iz Bjelajskog Polja, Skulari iz Zmijanja, Adamovići, Zecovi i Dejanovići iz Podgrmeča, Milješići iz Matavaza, Drobac i Gaković iz Rujiške, Ličine i Krnettići iz Dubovika, Stupari iz Benakovca, Kovačevići iz V. Radića, Milićevići iz Stupnice na Baniji.
3). U Baštru: Lovrići iz Like, Tatići iz Dalmacije, Karani od Un ca, Zecovi od podgrmeča, Stupar od Benakovca, Ćulibrci iz Buševića.
4). U Benakovac: Vejinovići iz Dalmacije, Jelače i Šarac iz Like, Adamovići i Stupari iz Bjelajskog Polja, Majkići iz Majkić Japre, Bundale i Djurašinovići iz Hašana, Kačavende iz Dubovika.
5). U Gornji Bušević: Popovići, Stankovići, Bursaći, Price, Ševići, Dekići, Kalanj, i Klašnje iz Like, Vulini iz Bjelajskog Polja, Karani iz Vedovice, Zacovi od Grmeča.
5). U srednji Bušević: Vejinovići i Bajići iz Dalmacije, Drljače, Šaše i Stankovići, Svjetlice,Jarići i Ilići iz Like. Bjelajci i Karani iz Bjelajskog polja. Škorići iz Vranjske, Ljepoje i Krnetići iz Dubovika.
6). U Varošku Rijeku: Popovići iz Like, Medići i Čojanovići od Unca, Majkići iz Majkić Japre, Zorići sa Tromedje,
7). U Vojevac: Kačavende iz Timara, Zecovi sa Zmijanja, Grbići, Jerkovići, Vranješi i Adamovići iz Bjelajksog Polja, Drljače, Djumićii Mandići iz Like, Došeni od Unca, Stojanovići iz Matavaza.
8). U Vranjsku: Sekulići, Beslaći, Krčmari iz Like, Santrači i Karanovići iz Bjelajskog Polja, Štrpci iz Malog Radića.
9). U Glavicu: Grandići i Rašete iz Like, Ćulibrci iz Buševića, Bijelići iz Perne, Nikolići iz Ljusine, Cerani iz Ivanjske.

BOSANSKA KRUPA 18.vijek,DOSELJAVANJE SRPSKOG STANOVNIŠTVA II. dio.

10). U Gorinju: Stupsri i Kolundzije iz Bjelajskog Polja, Mandići iz Like, Knezevići iz Unca, Desnice iz Dalmacije, Kačavende iz Vojevca.
11). U Gudavac: Karani, Banjci, Vulini, Stankovići iz Like, Štrpci i Jelačići iz Suvaje.
12). U Dobro selo: Stojisavljevići, Vajagići, Drazići, Medići, Prgomelje, Dzakule, Serdari i Perići iz Like, Kecmani iz Bječlajskog Polja, Knezevići od Unca, Bjelani iz Dalmacije, Stojakovići iz Podgrmeča, Pilipovići iz Banije, Popovići i Ćulibrzi iz Buševića, Krnetići iz Dubovika, Iliševići, Novakovići, Stupari i Stojnići iz Rujiške, Dakići iz Ivanjske, Grandići iz Glavice.
13). u Drenovu glavicu: Novakovići iz Like, Latinovići i Radoševići iz Bjelajskog Polja, Zecovi od Grmeča.
14). U Mali Dubovik, Bogdanovići i Kondići sa Zmijanja, Ličine iz Like, Krnetići iz Dalmacije, Vranješi iz bj. polja, Nedimovići iz Radića, Ćulibrci iz Buševića, Senići iz Rujiške.
15). U Donji Dubovik: Krnetići iz Dalmacije, Kondići sa Zmijanja, Vojinovići i Rastovići iz Like, Praštala iz Lušci Palanke, Pupac iz Lipka, Stričići iz Majkić Japre, Bundale iz Hašana.
16). U srednji Dubovik: Ličine, Drljače, Djukići i Brčini iz Like, majkići Kondići i Bosančići sa Zmijanja, Jezevi od Jajca.
17). U Veliki Dubovik: Smoljanac iz B. Polja, Nedimović iz Jasenice.
18). U Zalin, Maleši iz Grahova, Mandići iz Like, Ćurgusi i Bjelani iz B. Polja, Srdići od Unca, Jezi od Dubovika, , Kačavende iz Vojevca
19). U Ivanjsku: Vajagići, Gajići, Mandići, Svjetlice, Jankovići iz Like, Babići i Lukači iz bj. Polja, Drljače iz Podgrmeča, Oljače iz Rujiške, Jovičići iz Rašća, Kovačevići i Beronje iz Velikog Radića, Škorići iz Vranjske, Vranjkovići iz Pištalina, Štrpci iz Suvaje, , Stankovići, Potkozarci, Bajići i Ćulibrci iz Buševića.
20). U Srpsku Jasenicu: Jelače i Drljače iz Like, Vejinovići iz Dalmacije, Popovići, Knezevići i Babići iz Unca, Radoševići iz Bj. Polja, Nedimovići i Vojkanovići iz Radića.
21). U Veliku Jasenicu: Malići, Prijići iz Like, Latinovići i Adamovići iz bj. Polja, Grubori iz Trommedje.
22). U Jezerski i Menić: Došeni, Japundzići i Kerkezi iz Like, Tankosići sa tromedje, Radići sa Pištalina, Stupari i Vajagići iz Dobrog Sela,
23). U Ljusinu: Grmuša iz Dalmacije, Karagaće i Nikolići iz Like, Grbići iz bj. polja, Karanovići od Unca, Mijići iz Hrgara, Nedimovići i Ćazići iz Vranjske, Borići iz Velikog Radića, Ćulibrci iz Buševića.
24). U Mahmić Selo: Lakovići iz Like,
25). U Mrazovac: Stojsavljevići sa Popine, Novakovići iz Rujiške.
26). U Ostroznicu: Ljunovići i Bokani iz Like
27). U Osredak: Šaponje iz Dalmacije, Mačkići iz Sane, Ćulibrci iz Buševića, Miloševići iz Dubovika, mazalice iz Zalina.
28). U otoku i Voloder: Vejinovići iz Dalmacije, Repije i Radoševići iz bjel. polja, Radakovići i Djumići iz Like.
29). U Pernu, Rokvići i Karanovići od Unca, Grbići od Bjelaja, Jovičići i Bokani iz Like, Kovačevići iz Velikog Radića,
30). U podgomilu (Ćojluk) Majkići sa Zmijanja, Mijići, Bokani i Škrbići iz Like.
31). U Podvran: Novakovići iz Bjelaja, Ugreni, Miškovići i Mandići iz Like, Štrpci od Grmeča, Ćirići od V. Radića.
32). U Pištaline: Babići, Zeljkovići, Rokvići, Zorići, Knezevići, Jovičići, Šušilovići, Karanovići i Ozegovići od Unca, Price i Koraći iz Like, Rodići, djumići i Kljajići sa tromedje, Banjci iz Bjelaja, Škorići iz Vranjskle.
33). U Gornje Petroviće: Grbići, Bokani i Japundze iz LikeKaludjeri od zmijanja, Padsjeni iz Dalmacije, Karanovići od Unca, Jezi od Jajca, Latinovići i Radišići iz Bjelaja, Krnetići i Šekerovići iz Dubovika.
34). U Donje Petrovića: Štrpci od Unca, Ševići, Radusini, Mamlići, Ugarčine i Jazići iz Like, Milinovići iz Bjelaja, Mačkići od Sane, Erceg iz Rakana.
35). U Potkalinje Marčete iz Dalamacije, , Knezevići od Unca, Majkići od Majkić Japre, Stanići iz Hašana, Drljače iz Suvaje, Stupari iz Gorinje, Krnetići iz Dubovika.
36). U Pučenik: Malinići, Bokani, Vignjevići, Drljače, Ljiljak i Jarić iz Like, Kovačević iz Dalmacije, Zorići i Kresoje sa Prkosa.
37). U veliki Radić: Beronje, Nedimovići, Zobenice, Uzelci i Djukići na Brdima iz Like, Djukići u Polju sa zmijanja.
38). Mali Radić: Miljuši iz Like, Santrači iz Bjelaja, Beronje iz v. radića,
38). U Malu Krupsku Rujišku (stupari) Stupari iz Dalmacije, Miloševići iz Dubovika.
39). U gornju suvaju: Jerkovići od Unca, Drljače Mandići iz Like, Karanovići iz Bjelaja.Stojakovićićai iz Matavaza, Štrpci iz Donje Suvaje.
40). U donju suvaju: Zecovi sa Zmijanja, Jerkovići sa Zmijanja, Krčmari iz Dalmacije, Drljače iz Like, Štrpci iz Malog Radića, Mazalice iz Zalina, Stojakovići iz Buševića.
41). U Hašane: Rajilići iz Grahova, Marčete, Bundale i Vejinovići iz Dalmacije, Gavrilovići od Zmijanja, Ćurguzi iz Bjelaja, Šajinovići i Ugrenovići iz Like, Davidovići od Lušci Palanke, Vukmanović od Majkić Japre.

BEGOVI I BEGOVSKE KULE U BOS. KRUPI U 18 VIJEKU.

Najveće zemljišne posjede u Bosanskoj Krupi imali su: Badnjevići, Krupići, Bišćevići, Rusembegovići, Rustembegovići i Cerići.
Badnjevići su zivjeli u Krupi i Buzimu. Jedno vrijeme su imali imanja i na području Buševića, a jedan dio Vranjske se zvao Badnjevića Vranjska.
Krupići su većinom zivjeli u Krupi, ali su neki od njih imali zemlju u Potkalinju i Velikm Duboviku.
Selo Donji Dubovik nazivalo se Alajbegov Dubovik po Ali begu Krupiću.
Beširevići su u svoje vreme imali kmetove u selu Jasenica , a neki su zivjeli u Vranjskoj i Hašanima. Jedan dio Vranjske zove se Beširevića Vranjska.
Begovi Bišćevići posjedovali su zemlju sa kmetovima u Radiću, Gudovcu, Suvaji i Jasenici. Neki od Bišćevića, naselili su se u Veliki Dubovik.
Zemlje u Jasenici dobili su svojevremeno u miraz braća Hasan beg i Hadzi beg Rustembegović iz -travnika, zbog čega se današnja jasenica nekad zvala Hasanbegova Jasenica.
Novski begovi Cerići imali su svoj posjed u Rujiškoj.
Današnji Srednji Dubovik dugo vremena se zvao Malićbegov Dubovik, a mali dubovik nosio je ime Alajbegov Dubovik. Donja Suvaja se nazivala Hašimbegova Suvaja, a gornja suvaja Mahmudbegova suvaja.
Osim begova ka najvećih zemljoposednika, bio je i veći broj sitnih posjednika-aga, spahija, koji su takodje imali zemlju sa kmetovima.
Feudalci turskog vremena, slično kao i oni u srednjem vijeku, podizali su kule na svojim imanjima. Najstarija od tih kula bila je ,,arapagina kula,, u Arapuši.
. Nalazila se na mjestu gde je današnja dzamija u Arapuši.
Poznata je kula Alage i Ćor age Badnjevića u Buševiću, koju je 1695.g uništila vojska iz ,,vojne krajine,,. Na mjestu zv. Čardak u Suvaji imali su kulu begovi Bišćevići a u Rujiškoj se na mjestu zvanom Kula, nalazila kula Novskih Cerića.
Najpoznatija je bila kula Beširevića u Jasenici izgradjena na bdu Gradini. Tu je 1875.g.uz samo utvrdjenje bilo nekoliko kuća. Kula je bila četvorouglasta i na svakom uglu su se mogli postaviti topovi. Tu su se 1833.g nalazila dva topa.

BUNE KRAJIŠNIKA PROTIV CENTRALNE TURSKE VLASTI U 19.VIJEKU.

Medju krajiškim begovima koji su se u prvoj polovini 19. vijeka suprotstavljali sultanovim reformama i bosanskim vezirima bio je i poslednji krupski kapetan Mehmed beg Krupić. On se 1837.g pobunio protiv centralne turske vlasti zajedno sa Mustaj begom Kulenovićem iz Petrovca i Murat begom Beširevićem iz Ostrošca.
U borbi na Lipniku njihovu vojsku je pobedio bosanski vezir Vedzihija-paša. Progoneći pobunjenike vezir je stigao u Jasenicu i naredio da se poruši ovdašnja kula Murat-bega Beširevića, što je bila jedina kazna ove vrste za buntovnika.
Krupski kapetan Mehmed beg je uhvaćen i poslan u Trapezunt u maloj aziji, odakle se vratio tek 1843.g. Zivio je u Krupi sve do dolaska seraskera Omer Paše Latasa.
Na čelo krajiških pobunjenika stao je 1848.g. Alija Kedić iz Lubarde. Kedić je govorio pobunjenicima da je muslimanska vjera ugrozena i da je čak sultan u Carigradu iznevjerio.
Koristeći ratničke tradicije Krajišnika i njihovu privrzenost Islamu, masovno je pokrenuo muslimane Krajine, ali ne za odbranu Islama nego stvarno za odbranu svojih interesa i privilegija begova, aga i spahija. Ovog puta nemiri su trajalči sve do 1851.g.
Krajišnici su pod zapovjedništvom Alije Kedića uspjeli da preuzmu vlast u Bihaću, Krupi, Prijedoru, Banjaluci, jajcu i još nekim manjim mjestima. U svim bojevima odnosili su pobjede sve dok ih u Jajcu nije porazila carska vojska Omer paše Latasa, usljed čega će se morati povratiti u dolinu rije Une.
Bivši Austrijski oficir Mihailo Latas, Srbin iz Like, kao islamizirani Omer Latas dospio je do najviših polozaja u carskoj vojsci. Da bi se ugušile pobune begova u Bosni bio je postavljen za bosanskog vezira.
Poslije pobjede vojske na Krajišnicima, stigao je pod Prijedor i istovremeno naredio Skender begu Ilinskom, islamiziranom Poljaku da krene s djelom vojske Bihaću i izvrši pripreme za napad na ovaj grad.
Ne odusajući od daljne borbe, porazeni Krajišnici okupe se u selu Jasenica, kako bi s ledja napali Skender begovu vojsku na Bihaću.
Saznavši za ove namjere pobunjenika, vezir s vojskom pohita iz Prijedora prema Jasenici, na što se okupljeni krajišnici povuku na lijevu obalu Une iz ad Krupe i htedoše tu da pruze otpor carskoj vojsci.
Na tom mjestu se okupilo oko 6.000 pobunje ika koji su osim pišaka imali i nekoliko topova. Borba je vodjena tri dana. Za to vrijeme O.P.Latas na Uni sagradi most i preko njega predje 3.000 albanaca koji izvršiše iznenadni juriš na pobunjenike.
Pošto se medju pobunjenicima nalazio i Kedić vodja pobunjenika, oni se povukoše prema jednoj šumi, ali je njihov otpor bio slomljen.
Na tom mjestu je poginulo oko 400 pobunjenika, oko 200 albanaca i oko 60. vojnika regularne vojske. Ova bitka se odigrala krajme Aprila 1851.g. i tu je učinjen kraj pobunama u bos. krajini. Omer paša Latas je s vojskom otišao u Cazin gde se sastao sa Skender begom Ilinskim koji je već bio zauzeo Bihać.
Vodja pobunjen ika Alija Kedić je prebjegao u Austriju. Mustaj beg Beširević se otrovao da nebi pao u Omer pašine ruke. Bivši Krupski kapetan i buntovnik Mehmed beg Krupić odveden je u Travni, gde je ubrzo i umro.

FORMIRANJE KRUPSKE KAZE (SREZA) 1865.G.

Za vrijeme turske uprave postojala je Krupska nahija (nivo današnje opštine). U prvoj polovini 19.v u sastavu krupske nahije bila su mjesta: Bužim, Vrnograč, Jezerski, Otoka i Krupa.
Poslije reorganizacije turske uprave koju je izvršio Omer paša Latas, bosanski pašaluk se dijelio na kajmakamluke, a ovi na mudirluke. Krupa je sa Bužimom postala jedan od mudirluka bihaćkog kajmakamluka.
Uredbom od 1965.g Bosna je podijeljena na Sandžake (Okruge) a ovi na Srezove.
Krupa je sada postala Kaza (srez) u bihaćkom sandžaku.
Doseljavanjem Srba u grad počela je da cveta i trgovina, jer do dolaska Osman paše Latasa u Krupi su mogli da žive samo Muslimani. Trgovci su počeli da pristižu iz Majdana, Petrovca, Grahova, Bihaća, Kulen Vakufa tako da je 1951. Krupa imala preko 2oo dućana.
Najpoznatiji trgovci su bili Bilčarevići, Stanivukovići, Jovanovići i Dobrijevići. Te godine Nedjelja je bila odredjena za redovan pijačni dan (1873).
Za vrijeme turske vladavine nije bilo gradjanskih škola za djecu, već su za muslimane bili mektebi gde se učilo arapsko pismo i jezik. Mektebi su se obično nalazili pored džamija.
U krupskoj Kazi (srezu) 19+873.g bilo je 32 mekteba, sa 428 muških i 320 ženskih polaznika.
U 19.v za obrazovanje srpske djece osnovane srpske osnovne škole u kojima se pored vjerske naobrazbe učilo i opšte obrazovanje. Škole su uglavnom otvarane pri crkvama. 1873.g u Krupskoj opštini bilo je 8 . Prve škole ove vrste osnovane su u Krupi, Jasenici i Velikoj Rujiškoj 1859, 1855 i 1856.g.
Pred seljački ustanak od 1875.g postojale su male drvene crkve u Hašanima, Gorinji, Pučeniku i Suvaji, na Crkvini u Beširevića Vranjskoj, više balinih bara u Srednjem Duboviku i jedna u potočnoj dolini u Malom Duboviku i pod grmečkim kosama izmedju Radića i Grmuše. Osim crkvi u Hašanima i Gorini sve su popaljene u ovom seljačkom ustanku. 1876.g prema službenim podacima turske uprave u Krupi je 1876.g otvorena škola zvana „Ruždija“. Škola je bila na turskom jeziku a imala je zadatak da za službu pripremi niže činovnike.

🌺🍀🌺🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🌹🍀🌹🍀 ❤

VELIKI SELJAČKI USTANAK 1875-1878.g u

Bosanskoj Krupi.

 

Ovaj ustanak je započeo avgusta 1875 g. u selima oko Kozare i ubrzo se proširio na ostala mjesta Bosanske Krajine. Najjači zmah imao je u Crnim Potocima na jugu krajine.

Ustanak je pomagala Obrenovićevska Srbija a pored granice u Hrvatskoj su postojali punktovi za logističku pomoć ustanicima.

Jedan od članova ustaničkog odbora u Kostajnici bio je krupski trgovac Nikola Jovanović.

Narod je uglavnom nastojao da izbjegne bojno polje pa su civili uglavnom bježali u Hrvatsku posebno kod Kekića Glavice u Lioku.

U toku trogodišnjih borbi skoro sve srpske kuće su bile spaljene a ista sudbina je zadesila i pojedina muslimanska sela.

Ivaštanski knez Luka Svjetlica dao je u Petrinji 5. septembra 1875.g. izjavu u kojoj se kaže: „Turci su od seljaka počeli da naplaćuju poreze u novcu a ne u naravi kao što je do sada vbilo. Na ime desetine plaćali smo u naravi a sad nam traže da plaćamo u novcu. Takodje za ,,Askeriju,, oprost od vojske moramo plaćati u novcu umjesto u naravi. Spahijama moramo plaćati trećinu za užitak spahijnog zemljišta i to ,,trećinu od gotovih proizvoda, pojavili su se nasilnici koji uteruju naše dugovanje. Zbog loše godine nismo pristali ni na ,,desetinu,, jer su prihodi ispod svakog nadanja. Zato smo bili primorani da kod Kostajnice prebjegnemo u kaure. Život je postao nesnosan od kabadahijskog ponašanja pojedinih turaka, jer su neki dan na Banjanima ubili Marka Jarkovića. Ubila ga je turska kordunaška straža iz Banjana. Turske vlasti su zatvorile Stojana Lukača jer se spahiji potužio na Usu Komića desetara na granici, jer je van propisa uzimao i dvije osmine umjesto desetione.“.

Najpoznatije ustaničke vodje u okolini Bosanske Krupe bile su pop Djuradj Karan iz Krnjeuše, pop Jovo Gak iz Suvaje, Trivo Jerković-amelica iz Vojevca, Trivun Bundalo iz Hašana, Ostoja Vejinović iz Rujiške, Novski trgovac Simo Davidović i Petar Karadjordjević Mrkon jić, docniji srpski kralj.

U samom početku ustanka iz Srbije je stigao Petar-pecija Popović i stavio se na čelo ustanika u Kozari.

Medjutim već 10.09.1875.g. poginuo je na rijeci Savi kod sela Gašnice. Zbog njega je ovaj ustanak nazvan „druga pecijna buna,,. Sahranjen je kod manastira Moštanica.

U jesen 1885.g vodje ustanika su odlučile da na jugu Banije formiraju jednu jaču četu kod sela Ivanjska u delu zvanom ,,brezovača,, Na ovom sastanku se pojavio i Petar Karadjordjević „Mrkonjić“ za kojeg je zvanična vlast iz Beograda tražila da se isključi iz ustaničkih redova. Na skupštini odrzanoj u selu Jamnica 16/17.12.1875 odlučeno je da se Karadjordjević u roku od osam dana protjera iz srpskih ustaničkih redova, što ovaj nije htio da učini.

Na prostoru izmedju Zirovca i Radoča Mrkonjić je organizovao četu koju su sačinjavali: Srbi, Hrvati, Česi i Slovenci. Dana 24.12.1875.g sa svojom četom je zauzeo Dobro Selo i tu ostao oko deset dana.

Na ustaničkoj skupštini za glavnog zapovjednika ustanika postavljen je Miroslav Hubermajker koji je do kraja Januara 1986.g oformio jedinicu sa 600 ustanika. Četu su sačinjavali bosanske izbjeglice, mještani banije i dobrovoljci iz hrvatske i slovenije. Centar okupljanja su im bila banijaska sela Jamnica i Ljubina. Krajem Janura 1976.g Hubermajer je sa 450 vojnika javno krenuo dolinom Une, Banijskom stranom s namjerom da se kod Dvora prebaci na Bosansku stranu i zauzme Kostajnicu.

Na Uni kod sela Kuljana Hubermajerova se jedinica raspala, što zbog pritiska s bosanske strane što zbog aktivnosti austrijske vojske. Hubmajer je formalno uhapšen i posle dan dva je pušten na slobodu.

Uskoro je došlo i do raspada čete Mrkonjića, jer je Mrkonjić u Februaru 1876.g otišao nekim poslom u Beč i Bratislavu a četu ostavio svom zemljaku Iliji Ševiću. Četa je već u Martu kod sela Bojna bila razoružana od austrijanaca.

Do početka maja 1876.g Mrkonjić u šumi Sivac kod Bojne uspijeva da formira drugu četu od 500 vojnika. Ovu jedinicu su u maju mjesecu napale jače autrijske jedinice te su ustanici bili prinu]eni da prebjegnu u Bos.Krajinu. Posle ovog dogadjaja 11. 05. ponovo se vraćaju na granicu kod sela Ljubine, da bi se najzad ulogorili u šumi Ćorkovača. U Ćorkovači su napravili pravi logor sa zgradama od drveta i zemlje. Sa ovog položaja nekoliko puta su pokušali napad na Bužim i nekoliko puta su odbili napade iz pravca Bužima.

Dana 7.jula 1876.g došlo je iz pravca Bužima do većeg napada na Corkovaču, ali ih je od propasti spasila pomoć od Brezovače u kojoj su takodje bili ustanici. Posle ovog boja Mrkonjić je morao da napusti položaj a ujedno mu je i četa otkazala poslušnost.

Godine 1876. ojačao je ustanički pokret u podrgmeču gde su se iznad Krupe nalazile čete Trive Jerkovića, popa Karana, popa Jove Gaka i četovodje Riste Dukića.

Kada su ustanici Goluba Babića zauzeli Unac (drvar) došlo je do grupisanja ovih četa, s tim što je četa popa Karana ostala na Risovcu ali se i ona pridruzila Babićevoj vojsci.

Sredinom maja 1786.g. na Risvcu su se nalazile dvije ustaničke čete u jačini od 400 ljudi. Četovodje su bili Trivun Bundalo i neki Majkić. Sa Banije iz Brezovače na grmeč je prešao sa 300 vojnika Simo Davidović. Simo je zatrazio pomoć od Goluba Babića za izvo]enje krupnijih akcija.

Simo je zatrazio pomoć od Goluba Babića za izvodjenje krupnijih akcija. U snaznim napadima ustanici uspijevaju da zauzmu početkom Jula 1876.g Sanicu, skucani vakuf, i Kamengrad. U toku ustaničkog pohoda izgorjela je ,,arapina kula,, u Arapuši i kula begova Cerića u Rujiškoj. Pošto je uskoro krenuo turski kontranapad, ustanici su se podelili, Davidović i Karan su ostali na Risovcu a ostali su se povukli prema Grahovu i Crnim Potocima. Davidović je otišao na Brestovaču, gde je dopunio svoju četu na 300 vojnika s kojom je više puta napadao na Bužim. Medjutim turska vojska je napala Brestovik i spalila ga 3. 07.1877.g da bi 7.jula 1877.g sa 2.ooo vojnika načisto porazila ustanike.

Četovodja Simo Davidović je ubijen od strane austrijskih vojnika neposredno nakon ovog poraza. 4. 08.1877.g ustanici su pretrpili težak poraz kod Crnih potoka. U ljeto 1877.g na Ćorkovači se pojavio Trivo Jerković Amelica. Amelica je formirao Brezovičku četu i kod Dvora prešao Unu i 19 septembra napao Veljkića brdo i Vidoriju. Posle nekoliko dana napao je bašibozuke kod Jezerskog. Austrijske vlasti su ga uhapsile i internirale u Češku, on je uspjeo da pobjegne i dodje na Baniju., ali četa na Čorkovači nikad više nije formirana. Početkom 1878.g Ostoja Vejinović je sa 50 ljudi pokušao da formira četu ali bez uspjeha….

Ustaničke vodje su očekivale pomoć od austrije i Srbije ali su ovi više želili mir sa Turskoim nego ratove. Austrija je kao što je poznato okupirala BiH 1878.g. Muslimani Cazinske krajine su pružili žestok otpor oko Kladuše i Pećigrada. Borbe su vodjenje 6 i 7. oktobra 1878.g uz učešće stanovnika Bužima sa svim okolnim selima, Vrnograča, Kladuše, Pećigrada, Cazina…

1. DEO TEKSTA, ISTORIJSKI DOKUMENT „KAPETANIJE U BOSNI I HERCEGOVINI“ – Hamdija Kreševljaković

1. DEO TEKSTA, ISTORIJSKI DOKUMENT „KAPETANIJE U BOSNI I HERCEGOVINI“ – Hamdija Kreševljaković

🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺

2. DEO TEKSTA-NASTAVAK ISTORIJSKOG TEKSTA BOSANSKIH KAPETANIJA – Iz knjige Hamdije Kreševljakovića
https://vesnamihajlovicblog.wordpress.com/2019/02/18/ii-deo-nastavak-istorijskog-teksta-bosanskih-kapetanija-iz-knjige-hamdije-kresevljakovica/
🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🌹🍀🌺1. 2. i 3. TEKSTOVI – KAPETANIJE U B i H. RIJEČNIK TURCIZAMA I MANJE POZNATIH RIJEČI IZ KNJIGE, Hamdije Kreševljakovića
https://vesnamihajlovicblog.wordpress.com/2019/02/28/rijecnik-turcizama-i-manje-poznatih-rijeci-iz-knjige-hamdije-k/🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺🌺
🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🍀🌹🌺🍀🌹🍀 ❤ 🌺🌹🍀🌺