MORFIČKA POLJA – RAZGOVOR SA RUPERTOM SHELDRAKEOM

Sabine Leitner: Možete li dati kratak pregled Vašeg znanstvenog rada i istraživanja?

Rupert Sheldrake: Radna područja po kojima sam vjerojatno najpoznatiji su morfička rezonancija i morfička polja. Karijeru sam započeo kao razvojni biolog na Cambridgeu i uskoro mi je postalo jasno da se razvojna biologija ne može objasniti isključivo uobičajenim mehanicističkim pristupom pomoću molekula i gena. Činilo se da je potreban holistički pristup i zaista od 1920-ih godina u biologiji postoji ideja o poljima koja daju oblik, takozvana morfogenetička polja. Bio sam jako zainteresiran za ovaj pristup i prvo sam se pitao što su ta polja? To nitko ne zna, ali većina biologa kaže: “No, dobro, moramo uzeti u obzir ta polja, ali prije ili poslije pokazat će se da se radi o normalnoj fizici i kemiji, nije to ništa novo.” Došao sam do zaključka da ona predstavljaju novu vrstu polja i, budući da su to biološka polja i budući da se organizmi razvijaju, moraju se također razvijati i ta polja. Tako sam došao na ideju da polja moraju imati nekakvu vrstu pamćenja, a to i jest koncept morfičke rezonancije.

Sabine Leitner: Možete li detaljnije objasniti taj koncept morfičke rezonancije?

Rupert Sheldrake: Morfička rezonancija je ideja da slične stvari utječu jedna na drugu kroz prostor i vrijeme. Svi samoorganizirajući sustavi imaju neku vrstu urođene memorije. Pod samoorganiziranim sustavima mislim na atome, molekule, kristale, stanice, tkiva, organe, organizme, društva, ekosustave… Ne mislim ni na kakve strojeve, brusni kamen ili stolice jer oni nisu samoorganizirani. Oni su nakupine materije, ali ne organiziraju sami sebe. Odgovor na prirodne fenomene nisu strojevi i cijela materijalistička slika svijeta utemeljena na metafori stroja. Mislim da je to loše protumačen svjetonazor i loše shvaćena analogija koja je doduše pogodna za industrijsko doba i proizvodnju strojeva, ali ne i za razumijevanje živog bića, razuma ili čak molekule. Osnovna je ideja da svaka vrsta posjeduje neku vrstu kolektivnog pamćenja koje se aktivira kroz morfičku rezonanciju. Svaka individua pridonosi tome i sama se time koristi. To vrijedi također i za kristale i molekule. Na taj način kristali razvijaju uzorke kristaliziranja, pa se s vremenom kristaliziranje lakše postiže. I društvene grupe također imaju morfička polja. Jato ptica ili riba, ili termitska kolonija – svi oni organizirani su preko morfičkih polja. Te su ideje navedene u mojim dvjema najvažnijim knjigama: Stvaralački univerzum, čije je obnovljeno izdanje upravo objavljeno, i Pamćenje prirode u kojoj je ta ideja do sada najbolje razrađena u povijesnom kontekstu.

Sabine Leitner: Bavite se također istraživanjima na području telepatije. Je li to proširenje Vašeg rada o morfičkoj rezonanciji ili se radi o posve različitom području?

Rupert Sheldrake: Dakle, u prvoj fazi rada bavio sam se morfičkom rezonancijom i morfičkim poljima, pri čemu se jedan dio toga rada sastojao od testiranja hipoteze. Sažetak dosadašnjih rezultata nalazi se u novom izdanju Stvaralačkog univerzuma. Druga faza mojih istraživanja slijedila je pitanje kako društvena morfička polja – polja grupa – omogućuju komunikaciju organizama preko prostornih udaljenosti? Shvatio sam da teorija morfičkog polja implicira postojanje telepatije kao normalnog sredstva komunikacije među životinjama. U akademskim krugovima telepatija je, naravno, tabu-tema. Zbog toga je do sada na tom području obavljeno vrlo malo istraživanja. Na području telepatije među životinjama praktički uopće nema nikakvih istraživanja. No, pokazalo se da je telepatija među životinjama posve uobičajena. Prije svega kod pasa, mačaka i ostalih kućnih ljubimaca, mnogi su ljudi doživjeli ovakva iskustva. Telepatija je opažena i u divljini, kod vučjih čopora i drugih životinjskih vrsta.

Sabine Leitner: Kako ste proveli ta istraživanja?

Rupert Sheldrake: Na kraju XX. stoljeća našao sam se u pionirskoj ulozi; proučavao sam posve novo, gotovo neistraženo područje znanosti. Tako sam počeo s povijesti prirode, pitao sam ljude što su primijetili i klasificirao njihova iskustva i iskustva iz prošlosti. Tada sam pronašao načine i proveo eksperimente, a moja istraživanja kod pasa, mačaka, konja, papiga i ostalih životinja pokazala su da, kako se čini, one zaista telepatski komuniciraju sa svojim vlasnicima i s drugim životinjama. Naravno, to je istraživanje osporavano. Osporavano je u akademskim krugovima, ali ne među većinom laika. Ponekad kada pred laicima držim predavanja o istraživanjima kod pasa, pitaju me: “Kako to da trošite svoje vrijeme dokazujući ono što je već poznato?” U određenom smislu, mnogi su ljudi upućeni u ono što službena znanost osporava i ignorira.

Sabine Leitner: Kako to da znanost tako teško prihvaća dokaze?

Rupert Sheldrake: Poteškoća proizlazi iz paradigme. Mehanicistička paradigma kaže da je priroda mehanička i da se um sastoji samo od mozga. Aktivnost mozga sastoji se od fizičkih i kemijskih procesa, a um je vezan uz glavu. Tako se zbog toga smatra da misli i namjere ljudi ne mogu utjecati na životinje koje su kilometrima udaljene. Stoga svi koji vjeruju u taj svjetonazor pretpostavljaju da je telepatija nemoguća. Zato i nema istraživanja na tom području i kada ljudi poput mene to istražuju i postignu pozitivne rezultate, to znači ili da su budale, da su u zabludi, da su njihova istraživanja nestručna, da su varalice ili šarlatani. Stoga istraživanje na ovom području izaziva ekstremno neprijateljske reakcije uvjerenih materijalista. Ipak, to se ne odnosi na cijelu znanstvenu zajednicu. Privatno je većina znanstvenika mnogo otvorenija. Držao sam predavanja o ovoj temi na mnogim sveučilištima i znanstvenim institutima i ljudi su uglavnom vrlo zainteresirano slušali. Javno ne kažu ništa, ali mi u pauzi prilaze i govore: “Već sam imao takva iskustva, moj pas zna kad iz laboratorija dolazim kući, ali na poslu ne mogu o tome govoriti jer su moji kolege tako uskogrudni.” Kada ljudi holističkih nazora budu osjetili da se mogu izdići iznad ovih ograničenja i o tome budu doista razgovarali sa svojim kolegama, shvatit će da mnogi od njih dijele njihovo mišljenje, ali to skrivaju i o tome razgovaraju nakon nekoliko čaša vina, sa svojom obitelji i prijateljima gdje se osjećaju sigurno.

Sabine Leitner: Čini mi se kao da ste pronašli mnogo snažnih dokaza za postojanje telepatije, stoga mi je teško razumljiv otpor da se to prihvati. Kada već postoje dokazi, što je još potrebno?

Rupert Sheldrake: Iz filozofije znanosti i iz istraživanja, kao što su ona Thomasa Kuhna, znamo da je znanost društvena paradigma. Znanost zastupa model stvarnosti koji nije samo intelektualan, nego i model u kojem sudjeluje društvo. Znanstvena zajednica je poput drugih zajednica, ljudi žele nekamo pripadati. Ako želimo pripadati jednoj društvenoj grupi, moramo se pridržavati njenih pravila, a u ovom trenutku važeće je pravilo u znanosti, a posebno u biologiji, materijalistički svjetonazor i njegova mehanicistička paradigma. Stoga su česte neprijateljske reakcije kad se otvoreno govori protiv toga.

Sabine Leitner: Vi ste morali podnijeti mnogo neprijateljskih reakcija…

Rupert Sheldrake: Moj je rad izazvao mnogo neprijateljskih reakcija. Stalno me napadaju, osobito organizirane grupe skeptika. U većini zemalja postoje takve grupe koje u znanost imaju nadzornu ulogu, pokušavaju nadzirati granična područja znanosti kako bi osigurale da nitko ne krši pravila ili da se iz zajednice isključe oni koji krše pravila. Jednostavno, to je sociologija znanosti na djelu. To se događa jer su znanstvenici ljudi i slijede društvena pravila. Iz povijesti znanosti znamo da izmjena paradigme, izmjena svjetonazora, nije nikakva individualna promjena, već mora doći do izmjene čitave istraživačke zajednice. Da bi se dobila doktorska titula (da bi se postalo priznatim znanstvenikom, neophodna je doktorska titula), potrebno je raditi u priznatom laboratoriju. Doktorska se titula dobiva samo ako se provodi priznato istraživanje koje se uklapa u paradigmu. Svake godine dobijem otprilike šest do deset elektroničkih poruka od apsolvenata visokih škola koji žele pisati disertaciju o morfičkoj rezonanciji, telepatiji ili drugim temama koje sam obradio. Međutim, to ne mogu napraviti jer ne mogu naći laboratorij u kojem bi takav rad bio prihvaćen. U slučaju da je neki profesor spreman prihvatiti te studente, sveučilišni autoriteti odgovaraju ih govoreći: “Napraviti to toliko je sporno da ćete si od samog početka uništiti karijeru. Nikada nećete naći posao jer ste kontroverzni prije nego što ste započeli svoj rad. Uzmite nešto sigurnije, a kasnije možda možete napraviti i to istraživanje.” Kasnije to ne mogu učiniti jer trebaju stipendije i boje se da ih zbog svog područja istraživanja neće dobiti. Tada im ljudi savjetuju: “Nemojte o tome previše govoriti, a kasnije kad odete u mirovinu, možda ćete moći istraživati to područje.” To je, dakle, društveni pritisak i jedini put da se to izmijeni je izmjena financiranja znanosti. Trenutno su poticaji vrlo konzervativni. Mnogi bi znanstvenici rado istraživali druga područja, ali za njih nema nikakve službene financijske potpore. No, mislim da bi se to također moglo promijeniti.

Sabine Leitner: Pretpostavljam da će uvijek biti znanstvenika idealista koji će upotrebljavati samo vlastita sredstva za istraživanja.

Rupert Sheldrake: Ne baš mnogo. U mojoj cijeloj znanstvenoj karijeri, a radim četrdeset godina kao profesionalni znanstvenik, nisam susreo skoro ni jednog individualnog istraživača. Ima vrlo malo ljudi koji istražuju izvan akademskog sustava. Trenutno imam akademsko istraživačko namještenje na Cambridgeu1, ali više od dvadeset godina nisam imao nikakvo namještenje. To je veliki problem znanosti jer su u XVIII. i XIX. stoljeću nezavisni istraživači poput Charlesa Darwina potaknuli mnoge inovacije. Darwin nikada nije imao akademsko namještenje, nikad nije dobio službenu financijsku potporu, privatno se financirao. Bogatstvo je stekao pomoću špekulacija dionicama željeznice i vjenčanjem s nasljednicom tvornice porculana Wedgwood. Živio je u maloj seoskoj kući, imao svoj vlastiti prihod i bio je prirodoslovac amater. U Engleskoj je bilo mnogo svećenika koji su bili prirodoslovci. U stvari, Darwin je studirao teologiju na Cambridgeu i planirao je postati vikar kako bi kao svećenik provodio svoja prirodoslovna istraživanja, kao što su to radili mnogi drugi. Na kraju, učinio je upravo to, uz izuzetak što nije postao svećenik. To znači da je Darwin mogao istraživati neovisno o ograničenjima akademskog kruga, kao što su to također mogli i mnogi drugi znanstvenici. James Clerk Maxwell neko vrijeme nije imao nikakvo namještenje, a bio je škotski aristokrat. Do većine svojih važnih zakona elektromagnetizma došao je dok je živio u svom dvorcu u Škotskoj. Kasnije je dobio posao na Cambridgeu i do kraja života radio je u akademskom krugu, ali je njegovo najkreativnije razdoblje bilo dok je živio na svom seoskom imanju. U engleskoj povijesti, vjerojatno još više nego u Njemačkoj ili Francuskoj, mnoga su istraživanja provodili nezavisni istraživači. U Americi je bilo slično kao u Engleskoj, što se vidi na primjeru Edisona.

Sabine Leitner: Mislite li da to više nije moguće?

Rupert Sheldrake: Ne, jer je znanost postala institucionalizirana, birokratizirana i puno više toga određuje vlast. U XIX. st. u tom pogledu bilo je puno slobode, znanost gotovo uopće nije bila institucionalizirana. U Njemačkoj i Francuskoj to je vrijedilo još i više jer je znanstveni rad na sveučilištima započeo puno ranije nego u Engleskoj. Nakon Drugog svjetskog rata znanost dobiva mnogo državnih poticaja, što znači da je birokracija određivala puno toga. Osim toga, industrija i koncerni kontroliraju većinu istraživanja koja imaju svrhu razvijati proizvode i uvećati profit. To je ograničenje utemeljeno na birokratskoj kontroli, ali također i na društvenoj kontroli, jer se znanstvenici ne usuđuju otvoreno izreći svoje mišljenje. Na mnogo načina ovo je ograničenje veće u biologiji i psihologiji nego u fizici. Kvantna je fizika odbacila stari svjetonazor i otvorila fizici mnoštvo novih mogućnosti. Moderna kozmologija ide i dalje. Kozmolozi bez problema govore o milijardama neopaženih dijelova svemira i nitko se ni najmanje ne uzbuđuje, dok u biologiji sama postavka da jedan pas telepatski osjeća kada njegov vlasnik dolazi kući izaziva bujicu prosvjeda. To znači da u znanosti imamo dvostruki standard. U područjima kao što su biologija i psihologija, koje se direktno tiču ljudi, imamo dogmatski, materijalistički stav. U fizici i kozmologiji stvari su puno slobodnije.

Sabine Leitner: Vi ste već označeni kao heretik i neki su čak predložili da se Vaše knjige spale. Što u Vašem radu toliko ljuti neke znanstvenike? Je li to zato što dovodite u pitanje neke temeljne postavke materijalističke znanosti?

Rupert Sheldrake: Mislim da ih ljuti to što moje tvrdnje, koje izlaze iz okvira mehanicističke slike svijeta, i u stvarnosti izlaze iz okvira materijalističke slike svijeta. Mislim da je problem u tome što se materijalistički svjetonazor razvio u mehanicističku sliku svijeta. U XVII. stoljeću osnivači mehanicističke slike svijeta, Descartes ili Newton, vjerovali su da je svijet stroj i da priroda funkcionira mehanički. Međutim, vjerovali su i da je Bog stvorio svijet i da su prirodni zakoni Božji zakoni. Vjerovali su da je ljudski um nematerijalan i da ljudska duša može preživjeti smrt tijela. Dakle, spajali su mehanicističku sliku svijeta s religijskim vjerovanjem i s nazorom koji uključuje svijest i smatra da svijet nije mehanicistički već stvaran. Kasnije, u XVIII. i XIX. stoljeću, materijalistička filozofija protjerala je Boga i dušu i tako nije ostalo ništa osim mehanicističke prirode. Ova materijalistička slika svijeta postala je tada jedna vrsta religijskog vjerovanja u formi ateizma. Ateizam je jedna vrsta protestantske hereze koja je protestantsku reformaciju odvela još jedan korak dalje. Reformacija je ukinula svece, svetišta i hodočašća, što je bio napad skeptika na mnoge aspekte katoličkog vjerovanja. Skepticizam usmjeren na protestantsko vjerovanje rezultira ateizmom koji još uvijek pokazuje protestantske kvalitete. To je jedna vrsta protestantske religije. Za mnoge je ljude materijalizam postao svjetonazor, vjerski stav. Nitko nije dokazao da svijest ne postoji i da je materija samo mehanička. No, mnogi su se ljudi čitav svoj život oslanjali na ovo vjerovanje, odbacili su religiju, odbacili su vjerovanja svojih roditelja i predaka. Izrugivali su se konvencionalnom religijskom vjerovanju zapadnih kršćana. Odbacili su sva uobičajena moralna ograničenja koja su s tim bila povezana i tradicionalne vrijednosti, kao na primjer ženidbu. Rezultat je raspad tradicionalne religije u Europi (mnogo više nego u Americi) i potkopavanje tradicionalnih društvenih institucija u ime društvene liberalizacije. To je sveobuhvatna slika svijeta, povezana sa sekularnim humanizmom, ateizmom i materijalizmom. Materijalistička znanost podupire cjelokupnu ateističku i humanističku sliku svijeta.

Sabine Leitner: Smatra li se opasnim znanstvenik koji otvoreno dovodi u pitanje takvu sliku svijeta?

Rupert Sheldrake: Mnogi su ljudi čitav svoj društveni identitet izgradili na tom načinu gledanja. Oni se osjećaju nadmoćnijima u odnosu na ljude s religijskim vjerovanjima jer misle da su prozreli te stvari, da se tu radi o djetinjastim zavaravanjima i da su se svojim znanstvenim razumijevanjem uzdigli iznad religijske slike svijeta. Tvrdnja da je um na višem stupnju od mozga sliči onome u što su ljudi vjerovali prije znanstvene revolucije. Materijalistima se to čini kao korak unatrag, kao praznovjerje koje se mora odbiti.

Ljudi koji su me najžešće napadali bili su agresivni ateisti. Oni ne razmatraju dokaze. Oni smatraju da to mora biti pogrešno jer im njihov sustav vjerovanja govori da je to pogrešno. Slično kao kada se raspravlja s kreacionistom. Kreacioniste ne mogu uvjeriti dokazi evolucije jer su unaprijed odlučili da je to sve obmana.

Sabine Leitner: Pročitala sam na Vašoj stranici da ste trenutno zaključili okladu o genomu. O čemu se radi?

Rupert Sheldrake: To je oklada o sposobnosti predviđanja genoma i praktičan primjer razlika u svjetonazoru. Kladio sam se s istaknutim britanskim biologom Lewisom Wolpertom. On tvrdi da će do 1. svibnja 2029. biti moguće iz genoma oplođenog jajašca životinje ili biljke predvidjeti sve detalje organizma. Kladio sam se da tako neće biti. Već je sada jasno da neće tako biti i takozvana nedostajuća nasljednost2 kriza je moderne znanosti jer geni ne objašnjavaju sve što bi trebali objasniti. Uvijek sam govorio da se geni precjenjuju jer smatram da glavni dio nasljeđa ovisi o morfičkoj rezonanciji, a ne o genima. Stoga me ta nedostajuća nasljednost uopće ne iznenađuje. Smatram da je u stvarnosti faktor nedostajuće nasljednosti, koji iznosi oko 90 %, otprilike usklađen s doprinosom koji potječe od morfičke rezonancije.

Sabine Leitner: Što mislite, kakva je interakcija između DNK i morfičkih polja?

Rupert Sheldrake: Geni proizvode proteine. Oni su kôd za elementarnu strukturu proteina. Ipak, neriješen je problem genetičke teorije, kako izgleda preklapanje proteina koje iz toga proizlazi. Naime, samo iz slijeda aminokiseline još se ne može predvidjeti trodimenzionalna struktura proteina. Kod izračuna dobivaju se stotine različitih mogućnosti, od kojih je ipak samo jedna prava. Vjerujem da morfička rezonancija i morfička polja imaju ulogu u preklapanju proteina, također pomažu u izgradnji stanica i interakciji među proteinima. Morfička su polja u interakciji s genima jer oni stavljaju na raspolaganje građu. Ugrubo bi se to moglo usporediti s odnosom tranzistora, bakrenih žica, memorijskih čipova i funkcioniranja računala. Kada su tranzistori neispravni, ni računalo ne funkcionira ispravno, pa ukazuje na pogreške ili daje loše rezultate. To je poput mutacije, ali način funkcioniranja jednog računala, programi, softver, dizajn utičnice, sve to nije sadržano u tranzistoru. Neispravni geni mogu dovesti do neispravnog organizma. No, to ne dokazuje da se cijeli organizam kodira i programira u genima. Nasljeđivanje je, dakle, samo djelomično genetsko.

Sabine Leitner: Jesu li morfička polja samo formalna i apstraktna ili također posjeduju neku vrstu energije?

Rupert Sheldrake: Morfička polja sadrže privlačitelje (atraktore) koji privlače organizme obuhvaćene razvojem i pohranjuju energiju. Uzmite električno polje u teoriji kvantnih polja: električno polje pohranjuje energiju, a elektroni su vibracije u takvom polju. Je li električno polje također energija? Zapravo ne. To je polje koje sadrži i organizira energiju, kao što morfičko polje također sadrži energiju. Moje morfičko polje sadrži i pohranjuje energiju unutar moga tijela, a energija dolazi iz hrane. U znanosti uvijek razlikujemo polja i energiju. Filozof znanosti Karl Popper smatrao je da je materijalizam kroz modernu znanost postao jedna od prevladanih teorija. Temelj modernih objašnjenja više nije materija, nego su to polja i energija. Polja i energija mogu uzeti bilo koji oblik, a on ovisi o poljima u kojima se nalazi energija. Energija koja se nalazi u, na primjer, komadu tosta pomaže radu moga mozga. Ali, kada bih isti komad tosta bacio kroz prozor, on bi istrunuo i poslužio za rast gljiva ili bi ga pojele ptice da ih ojača za let. Energija je nevezana i može uzeti bilo koji oblik, može prožeti bilo koji organizam, no oblik definira polje jer polja organiziraju energiju. Niti jedno polje nije samo energija, ono je poput spremnika energije ili davatelja strukture energiji. Stoga morfičko polje gladnog psa utječe na njegovo ponašanje tako da pokušava pronaći hranu. Ako je gladan pas udaljen nekoliko metara od komada mesa, on pokušava doći do njega. Kad bi se kod psa učvrstila opružna vaga, mogla bi se mjeriti snaga koju pas iskazuje i time zaključiti o snazi polja.

Sabine Leitner: Vjerujete li da će jednog dana biti moguće mjeriti morfičko polje instrumentima?

Rupert Sheldrake: Nema razloga mjeriti ga instrumentima. Električna se polja mjere električnim instrumentima, magnetska polja magnetskim instrumentima, gravitacijska polja njihalom i drugim gravitacijskim fenomenima: sva se polja mjere preko njihovih djelovanja. Kad, na primjer, radim pokuse o sposobnosti učenja štakora da bih vidio ovisi li ta sposobnost o mjestu, postupak uključuje mjerenje učinaka morfičkog polja. Ako je polje jače, i djelovanja će biti veća; svako se polje mora mjeriti pomoću adekvatnog djelovanja. Nema razloga mjeriti polja elektromagnetskim instrumentom. Konačno, silu težu također ne možemo mjeriti elektromagnetskim instrumentom.

Sabine Leitner: Pokazuju li zapravo Kirlijanove fotografije nešto od morfičkih polja?

Rupert Sheldrake: To ne znam. Veći dio Kirlijanove fotografije nije dovoljno precizan i temelji se na izboju visokog napona, što se može postići čak i s vlagom u zraku. Problem je što su većinu istraživanja provodili amateri. Koliko znam, renomirani znanstvenici do sada još nisu ozbiljno istraživali to područje. Možda ima više ozbiljnih istraživanja, ali prema mom vjerovanju, to je još uvijek otvoreno pitanje.

MORFIČKA POLJA, DRUGI II. DIO – Razgovor s  Rupertom Sheldrakeom

Sabine Leitner: Rado bih Vam postavila pitanje o današnjem razgraničenju između znanosti i duhovnosti. Poznajem dosta ljudi koji naginju duhovnom, ali istovremeno pripadaju ovom materijalističkom društvu i zastupaju njegovu sliku svijeta. Oni su između ta dva stajališta oduševljeni i rastrgani…

Rupert SheldrakeRupert Sheldrake: Mislim da je cijela naša kultura u sukobu. Mehanicistička slika svijeta predstavlja svijet kao stroj, ljudski um kao jednostavnu aktivnost mozga, ljudske osjećaje jednostavno kao reakcije u našem tijelu, bez većeg značenja, a kultura i estetski izraz samo su subje­ktivne pojave u našoj glavi. Ta otuđena slika svijeta, koja je bila slika svijeta u doba prosvjetiteljstva, dovela je do protupokreta krajem XVIII. stoljeća – do romantizma.
 
Njemačko govorno područje proizvelo je najzanimljivije i najozbiljnije romantičare. Snažno je poraslo zanimanje za filozofiju prirode, koja je bila dio romantičarskog pokreta, protiv mehanicističke slike svijeta. U Engleskoj se taj pokret izražavao uglavnom u formi poezije. Pjesnici romantizma govorili su da je priroda živa, da su osjećaji, naša intenzivna emocionalna iskustva i naše ideje stvarni, a ne iluzorni jer se ne mogu opisati matematičkim formulama. Bila je to potvrda svih ovih aspekata potisnutih u mehanicističkoj slici svijeta. Romantizam je duboko utjecao na europsku civilizaciju. Rezultat je bio raskol. Od ponedjeljka do petka, intelektualci i obrazovani ljudi bili su jedinstveni u mehanicističkom svjetonazoru jer je za osnovu imao industrijalizaciju, strojeve, državnu birokraciju, industriju naoružanja, investicije… Svaki ozbiljan posao, rad, tvrtka, utemeljeni su na mehanicističkom načinu razmišljanja. Oni se oslanjaju na iskorištavanje prirode, na profit kroz rudarstvo i vađenje sirovina, krčenje šuma, masovni uzgoj životinja i industrijsku poljoprivredu. Sve je to stvarni svijet privrede i u tome i sami sudjelujemo. Međutim, za vikend i na odmoru čovjek je slobodan. U petak navečer ulice zapadnih gradova pretrpane su milijunima ljudi koji automobilima odlaze u prirodu. Ako su dovoljno bogati, kupe si komad zemlje na selu kako bi se sa svojom obitelji i prijateljima mogli povući za vikend i praznike i pobjeći od sve te vreve. Kad su na svom seoskom imanju, tada naravno ne žele da se priroda uništava, da autocesta prolazi ispred njihovog kućnog praga, da netko krči šume ili da ljudi na okolna polja prskaju pesticide. Tijekom vikenda iznenada postaju zaštitnici okoliša.

Sabine Leitner: To zvuči kao vrlo licemjeran način života…
 
Rupert Sheldrake: Mislim da je taj raskol između mehanicističke slike svijeta i romantizma potpuno integriran u našu zapadnu civilizaciju. Mi smo se na to navikli i svi vodimo dvostruki život u kojem religija i duhovnost sudjeluju u našem životu vikendom. Neki znanstvenici i ljudi s mehanicističkim svjetonazorom i dalje ostaju kršćani, dok drugi ljudi, koji su se kroz intelektualni proces obrazovanja otuđili od kršćanske tradicije, traže “New Age” duhovnost, postaju budisti, meditiraju, bave se jogom, prakticiraju duhovne vježbe ili se pokušavaju vratiti prirodi. U načelu, sve su to pokušaji ponovnog povezivanja s prirodom, ali taj se raskol između privatnog života i mehanicističke slike svijeta utisnuo u našu kulturu. Štoviše, mi smo ga u međuvremenu izvezli u cijeli svijet. Pogledajte Kinu, Indiju, Japan ili Indoneziju. U radnom vremenu, mehanicističku sliku svijeta zastupaju sve obrazovane društvene klase, javni službenici, ljudi u ministarstvima poljoprivrede i gospodarstva, u obrazovnom sustavu ili u razvojnim agencijama, inženjeri… Ali navečer, tijekom vikenda ili odmora, većina njih se vraća nazorima svoje vlastite kulture. Kao znanstvenik, živio sam pet godina u Indiji. Na poslu su moji indijske kolege bili posve konvencionalni znanstvenici zapadnog stila, ali čim su bili kod kuće, ponovno su bili muslimani ili hinduisti. Kao hinduisti vjerovali su u reinkarnaciju, išli su sa svojim obiteljima na hodočašća, prinosili žrtve svojim bogovima. Kao muslimani najčešće su bili jako pobožni, postili su za vrijeme ramazana, molili u smjeru Meke. Oni su jednostavno prihvatili to razdvajanje kao nešto normalno jer smo mi to učinili normalnim.

Sabine Leitner: Mislite li da će snaga, impuls koji bi mogao pobijediti taj raskol, doći od znanosti, a ne od religije? Jer, jednom se to mora dogoditi. S tim raskolom ne možemo dalje…
 
Rupert Sheldrake: Mišljenja sam da impuls mora doći od znanosti, da ne može doći od religije. Na individualnoj osnovi, snaga može poteći od religije jer ljudi tako mogu pronaći svoj spas. Ipak, kolektivna promjena naše ukupne kulture može se, po mom mišljenju, postići samo promišljanjem u znanosti. Zato mislim da je kretanje u smjeru cjelovite (holističke) znanosti apsolutno temeljno za prevladavanje raskola u pojedincu i u kole­ktivu. Naravno, kolektivno djelovanje tog raskola pokazuje se kroz utjecaje koje imamo na okolinu, kroz promjene klime, uništenje okoliša… Sve su to neizbježne posljedice mehanicističkog svjetonazora, s globalnim kapitalizmom i modernom tehnologijom. Budući da je okoliš ugrožen, bit ćemo prisiljeni na promjenu, svidjelo se to nama ili ne. Vjerujem da moramo prerasti mehanicističku sliku svijeta jer je neodgovarajuća, ne samo iz političkih ili društvenih razloga, već i zato što je to stvarno loša znanost. Ona je dogmatska, uskogrudna, ograničena i ne može opisati mnoge pojave u prirodi. To što se prije ili poslije mora dogoditi, i što se zapravo već sada događa, promjena je biologije, ekologije… U holističkom pogledu, hipoteza o Geji korak je u pravom smjeru koji je došao iz znanosti, ali to još nije dovoljno. Trebamo jednu dobro utemeljenu holističku teoriju biologije, prirode, ljudskog uma i psihologije. Mislim da se to neće dogoditi dok ne prevlada slika svijeta koja prirodu vidi kao organizam i priznaje da smo mi organizmi i da je društvo organizam, a ne stroj. Nadalje, moramo postati svjesni važnosti navika i sjećanja jer su dio evolucijske, organske kozmologije. Već sada smo suočeni s promjenom slike svijeta, no unatoč tome službena je znanost još uvijek uhvaćena u staroj, mehanicističkoj ideologiji.

Sabine Leitner: Vjerujete li da nam studij tradicionalne filozofije i svevremenske mudrosti može pomoći, nadahnuti nas da postojeće ideje ponovno otkrijemo i formuliramo vlastitu verziju ove mudrosti?
 
Rupert Sheldrake: Da, vjerujem. Mislim da iz uskogrudne filozofije XX. stoljeća, kao što su logički empirizam ili filozofija duha, ne možemo puno izvući. Po mojem mišljenju, one nam ne nude puno. Ali, filozofija koja nam pomaže prepoznati prirodu duše ili svijest u prirodi, može biti vrlo korisna. Mnogo mi je pomogao studij Aristotelove filozofije, a prije svega studij filozofije Tome Akvinskog. Njegova filozofija uključuje koncept da i životinje i biljke imaju dušu, govori o duši u prirodi te kako ona funkcionira kao organizirajući princip svih živih bića, ne samo ljudi. Ova visokorazvijena, sofisticirana europska filozofija prirode stvarno je animirajuća filozofija. Ona je odbijena u mehanicističkoj revoluciji XVII. stoljeća, ali je ponovo otkrivena u više aspekata. Njemačka filozofija prirode bila je važan korak u smjeru filozofije, u kojoj su organizmi u prvom planu. U određenom smislu, filozofija prirode imala je najveće uspjehe u teorijama o evoluciji. Teorije evolucije razvile su se prvi put krajem XVIII. stoljeća i potjecale su iz pokreta filozofije prirode. Bitna je stvar u romantizmu da priroda živi i da nije mehanička. Rani mislioci teorija evolucije kao Erasmus Darwin, djed Charlesa Darwina, i Lamarck smatrali su da je priroda živa i prožeta stvaralačkim duhom. Stoga cijeli proces života nije tek posljedica slijepih mehaničkih snaga, evolucijski uspon i razvoj, već polazi od živog, stvaralačkog duha prirode. Henri Bergson u svojoj je knjizi Stvaralački razvoj detaljnije izložio taj stav. Za mene je ta knjiga jedno od najvećih djela filozofije. Bergson je moj omiljeni filozof i njegov je pogled na evoluciju vrlo značajan. On razrađuje ideju kozmičkog evolucijskog procesa (evolucija života na Zemlji nije jedina) kao dijela jednog ogromnog razvojnog procesa koji je upravo u tijeku. Mi smo dio toga, to nije jednostavno slučaj i prirodna selekcija. Prirodna selekcija ima ulogu, ali ona je samo manji dio mnogo većeg procesa.

Sabine Leitner: Ima li i drugih filozofskih pokreta koji Vas posebno zanimaju?
 
Rupert Sheldrake: Filozofija engleskog govornog po­dručja, koja me trenutno najviše zanima, struja je ­paneksperientalizma Alfreda Northa Whiteheada. Whitehead je bio važan engleski filozof koji je početkom XX. stoljeća surađivao s Bertrandom Russelom na Cambridgeu. Napisao je knjigu o matematici i matematičkoj logici pod naslovom Principia Mathematica. U 1920-ima razvio je matematičku teoriju relativnosti koja se razlikuje od one Einsteinove, međutim pretpostavlja ista predviđanja i sadrži iste testove. O Einsteinu slušamo mnogo, o Whiteheadu vrlo malo. Razlog je tome što je Whitehead sa svojim zaključcima otišao korak dalje i tvrdio da je svijest, ili jedna vrsta uma ili iskustva, svojstvena cijeloj prirodi. Čak i kvantni procesi – on je vjerojatno bio prvi filozof koji je razumio kvantnu teoriju i prepoznao njene posljedice – sadrže, kako je on to nazvao, fizički i mentalni pol. Nije tvrdio da atomi imaju mozak ili svijest kao mi, već da u svim samoorganizirajućim fizičkim sustavima postoji jedna vrsta iskustva. Njegova bi se filozofija stoga mogla zvati panpsihizam (duh u svemu). Ipak, bolje joj odgovara naziv paneksperientalizam (iskustvo u svemu), kao što je nazivaju njegovi pristaše. Pod “svemu” ne misle, primjerice, na stolce, stolove ili stijene, već na samoorganizirajuće sustave. Atomi stolaca, stolova i stijena imali bi to iskustvo, no ne i iskustvo cjeline jer ne posjeduju nikakvu individualnost.

MORFIČKA POLJA
Zanima me ova posebna filozofija i teološka struja koja je iz toga nastala: procesna teologija. To je dosta nepoznat, ali vrlo zanimljiv aspekt savremene anglosaksonske teologije. Većina teologa te struje poziva se na Whiteheadove stavove i interpretira kršćansku teologiju u smislu evolucijskog procesa: samootkrivanje i realizacija božanskog kroz evolucijski proces. Jedan aspekt Svetog Trojstva u kršćanskoj teologiji je Duh Sveti koji u tradicionalnoj teologiji predstavlja dah života u cijeloj prirodi. To je taj stvaralački duh koji prožima sva živa bića, univerzum, zvijezde i ­planete. Postoji, dakle, taj duh koji predstavlja jedan aspekt božanske prirode koji je svojstven cijeloj prirodi. Ukupni evolucijski proces ne događa se naslijepo, već se kreće u smjeru cjelokupnosti ili jedne vrste otkrivanja ili samootkrivanja božanskog. Dakle, to je vrlo zanimljiva teologija i za mene su najzanimljivije suvremene struje filozofije panpsihizma, paneksperientalizma i procesna teologija.

Sabine Leitner: Zahvaljujem na razgovoru.

S njemačkog prevela: Ružica Mesić

Nova-akropola
*********************

 

MORFOGENEZA

Procenjuje se da je do sada opisano oko 1.063.200 životinjskih vrsta, 344.300 biljnih i 11.200 mikroorganizama, dok naučnici procenjuju da na Zemlji živi 10 – 30 miliona različitih biljnih i životinjskih vrsta.

Kako je nastala ova veličanstvena raznolikost oblika, u kojima se ispoljava život na Zemlji? Kako se diferenciraju različite biološke forme? Kako uopšte nastaju oblici? Gde je u semenu pohranjeno znanje o budućem izgledu nove jedinke, kako se embrion razvija iz oplođenog jajeta i kako majušna semenka „zna“ kako treba da izgleda budući hrast? Kako latice ruža i palmi poprimaju svoje različite forme?

Čudo klijanja, nastanka i razvoja, razgradnje se svakodnevno odvija pred našim očima i mada smo skloni da poverujemo kako smo skinuli veo sa tajni prirode, ono i dalje predstavlja zagonetku. Nastanak oblika je jedno od velikih nerešenih pitanja biologije. Mehanicistički pogled na svet, koji i danas preovlađuje u modernoj biologiji, osporava postojanje bilo kakvog nematerijalnog organizujućeg principa. Fenomen života proističe iz gradivnih delova materije i njihovih samoorganizujućih svojstava, dok biohemijski procesi na neki način proizvode svest, misli i emocije kao svoj nus-proizvod. Razvitak jedinke iz semena se objašnjava genetskim programom, čiji je nosilac DNK, pohranjena u svakoj ćeliji živog organizma. DNK je dugačak molekul, koji se sastoji od nukleotida, jedinica koje se ponavljaju. U gradnji DNK-nukleutida učestvuju četiri baze: Adenin, Timin, Citozin i Guanin. Nastanak oblika, kao i nasleđivanje specifičnih oblika, ali i karakternih svojstava i obrazaca ponašanja je određeno genetskom informacijom. Ovaj genetski zapis se „iščitava“ tokom procesa pod nazivom translatacija, koji omogućava sintezu proteina u ćelijama na osnovu genetske informacije, odnosno „redosleda aminokiselina određene redosledom nukleotida. Taj redosled nukleotida naziva se genetički kod.“(wikipedia). Međutim, na ovaj način se stvaraju samo gradivni elementi koji će oblikovati živo biće. Ali da li je to dovoljno? Da li su cement i blokovi dovoljni da bi se sazidala kuća? Sintetizovani proteini se mogu uporediti sa gomilom cigli, naspram kojih vidimo gotovu kuću (Thanks to Suzy:-). Čak i ako bismo pretpostavili mogućnost da malter i cigle nastanu slučajnim kombinovanjem atoma i slučajno se nekako nađu zajedno na istoj gomili, verujem da niko zaista ne bi očekivao da počnu da se samo-organizuju u oblik kuće, pri čemu svaka cigla tačno „zna“ koje će mesto zauzeti i kako će se povezati sa drugim ciglama. DNK sadrži plan izgadnje proteina. Ali time se nismo približili rešenju misterije oblika. Prilikom deobe ćelija DNK se kopira, tako da svaka ćelija u našem oranizmu sadrži isti genetski zapis, a opet tokom razvoja embriona nastaju različite ćelije kože, mozga, jetre, srca, ….

 

Na sličan način, DNK samo programira materijale, od kojih je telo sastavljeno: enzime, gradivne proteine i tako dalje. Nema dokaza da ona određuje i plan, oblik, morfologiju tela. Da bismo to sagledali jasnije, pogledajte svoje ruke i noge. Oblik nogu i ruku je različit; očigledno je da se njihov oblik razlikuje. Ipak, hemijski ruke i noge su identične. Mišići su isti, nervne ćelije su iste, koža je ista i DNK je ista u svim ćelijama ruku i nogu. U stvari, DNK je ista u svim ćelijama tela. DNK sama ne može objasniti razliku u obliku; neophodno je nešto drugo da objasni različite oblike. U današnjoj mehanicističkoj biologiji uobičajeno se pretpostavlja da to zavisi od takozvanih „složenih obrazaca fizičko-hemijskih interakcija, koje nisu dovoljno shvaćene. (…) Pitanje biološkog razvitka je u stvari širom otvoreno pitanje i predmet diskusija među samim biolozima.“  (Dr Rupert Sheldrake, „Mind, Memory, and Archetype Morphic Resonance and the Collective Unconscious„)

( DNK će biti predmet narednog članka, za sada samo kratka napomena da su mnogi rezultati novijih naučnih istraživanja kvantne genetike odškrinuli vrata za sagledavanje sasvim novih mogućnosti DNK i načina njene komunikacije sa okruženjem, koja se očigledno ne može svesti na hemijsko-fizikalne procese i materijalno pohranjene podatke. Mnogi od tih rezultata ukazuju nesumnjivo da DNK pokazuje svojstva  elektro-magnetnih i zvučnih talasa i da se pohranjivanje informacija i komunikacija odvija nefizikalno. (Vidi rezultate Pjotra Garjajeva). Novija istraživanja DNK u stvari potvrđuju teoriju talasa i postojanje bio-polja.). Živi organizam pokazuje i druga svojstva, koja protivureče mehanicističkom shvatanju. Jedno od njih je i njegova sposobnost za regeneraciju. Ako sa drveta isečemo granu, ona će ponovo izrasti. Ako su pravilno tretirane, iz svih grančica može izrasti novo drvo. Ako se posečemo, na tom će mestu izrasti novo tkivo i proći kroz najsloženije procese isceljenja. Sa druge strane, kako navodi Šeldrejk, ako polomimo kompjuter, jedino što ćemo dobiti je polomljeni kompjuter, a ne mnogo malih kompjutera, koji se regenerišu. Živi organizmi pokazuju odlike holografske strukture – u kome svaki deo organizma čuva informaciju o celini – a ne mehanička svojstva. Materija nije statična, već se nalazi u dinamičnom procesu stalnog obnavljanja. Svuda oko sebe možemo posmatrati oblike, koji nastaju, rastu, razvijaju se i nestaju. Isti procesi se odvijaju i na nivoima, koji su nam nevidljivi: u nama samima se tokom jedne godine zameni više od 90% svih atoma našeg tela. I pored beskrajnih mogućnosti, koje im stoje na raspolaganju, gradivni elementi uvek tačno znaju gde pripadaju, kako da se povežu, koju im funkcija pripada u održanju celine i šta treba da čine. Samo jedno „slučajno samoorganizovanje“ nije dovoljno da objasni kako su se atomi povezali u funkcionalnu celinu, samoorganizovali se i „oživeli“. Ograničenja materijalističko-mehanicističkog pogleda na svet, protivurečnosti, nedostatak dokaza i ogroman broj pojava, za koje u njemu jednostavno nema mesta, su naveli mnoge moderne naučnike da preispitaju njegove alternative. Jedna od njih je opisana u narednom tekstu.

ŠTA SU MORFIČKA POLJA?

U svom objašnjenju nastanka oblika biolog dr Rupert Šeldrejk je uveo teoriju polja. On je upotrebio već postojeći termin „morfogenetsko“ ili „razvojno polje“, ali ga je formulisao na nov način. „Dok se u fizici već duže vreme ozbiljno uvažava, budući da su efekti elektromagnetnog polja očigledni i merljivi, u standardnoj biologiji teorija polja se i dalje ne prihvata, jer je u njoj još uvek dominantno opredeljenje da stvari treba objašnjavati u terminima hemijskih procesa“ (Objave). Nasuprot tome, dr Šeldrejk je pretpostavio postojanje polja kao generatora, koji sadrži informacije za formiranje, razvoj i rast jedinke, i čuva plan organizma, na osnovu koga je moguća regeneracija, isceljenje, obnavljanje ćelija u organizmu i stvaranje novih oblika. Morfička polja praktično predstavljaju nevidljivu organizujuću strukturu, u kojoj je sadržan plan organizama, i koja privlače jedinku ka njenom posebnom obliku i svrhi u prostoru i vremenu. Svaka vrsta ima svoje polje, ali i svaka jedinka poseduje sopstveno polje unutar tog polja, koje se dalje diferencira: polje celog tela, polja organa i različitih tkiva, pa čak i ćelija i sub-ćelijskih struktura. Teorija o morfičkim poljima nudi objašnjenje nastanka bioloških oblika, razumevanje ponašanja biljaka, životinja i čoveka, ali i osnovu za proučavanje većih struktura, društvenih zajednica i privrednih sistema. Polja, na osnovu kojih nastaju i razvijaju se telesni oblici živih bića, nazivaju se morfogenetskim poljima (grč. morphe: „oblik“ i genesis: „stvaranje“).  Ali pored njih postoje i polja kristala, opažanja, ponašanja ili socijalna i kulturna polja….

„Tako polje kristala određuje vrstu i način kako su raspoređeni molekuli i atomi u unutrašnjosti kristala. Polje morskog ježa formira ćelije i tkivo embriona morskog ježa i vodi njegov razvitak do karakterističnog oblika odrasle jedinke vrste. Socijalno polje organizuje i koordinira ponašanje jedinki unutar neke socijalne grupe, na primer način kako ptice lete u jatu „. (Rupert Sheldrake: „Der siebte Sinn der Tiere„).

MORFIČKA REZONANCA

Morfička polja nisu statični, nepromenljivi sistemi, koji fiksiraju biološke i socijalne organizme u konačni oblik, već sa njima stoje u neprestanoj interakciji i sama se razvijaju. Ona imaju svoju istoriju i pamćenje i pohranjene informacije se sa jednog sistema prenose na drugi sistem iste vrste putem procesa, koji je dr Šeldrejk nazvao morfička rezonanca. Putem ovog procesa se stvara korelacija između sličnih polja, pri čemu je rezonanca utoliko jača što je veća sličnost između polja.

Morfička rezonanca je osnova inherentnog pamćenja u poljima na svim nivoima kompleksnosti. Svaki morfički sistem, na primer embriona žirafe, se „priključuje“ na ranije sisteme, koji mu prethode, u ovom slučaju razvitka žirafe. Putem ovog procesa svaka pojedinačna žirafa poseže za kolektivnim ili ujedinjenim sećanjem svoje vrste i sa svoje strane mu daje svoj doprinos. Kod ljudi ta vrsta kolektivnog sećanja može biti tesno povezana sa onim, što je psiholog dr K.G. Jung nazvao „kolektivnim nesvesnim„.“

(Rupert Sheldrake: „Der siebte Sinn der Tiere„)

 

„To je ono znanje, na osnovu koga pauk plete svoju mrežu, a ptice pronalaze put na jug.“ rekao je Jung o svojoj teoriji o kolektivnom nesvesnom. Tako i ovo svojstvo morfičkih polja može objasniti mnoge svakodnevne pojave iz životinjskog sveta, ali i primere prenošenja informacija među pripadnicima neke vrste na velikim udaljenostima i bez direktnog kontakta. Šeldrejk je proučio ili sam sproveo i opisao ogroman broj eksperimenata sa životinjama, istražujući njihovo ponašanje i ispitujući sposobnost učenja i prenosa informacija. Jedan od takvih primera su kolonije termita, koji međusobno udaljeni, bez ikakvih sredstava komunikacije, sa dve strane grade stubove a zatim ih savijaju, sve dok se oni savršeno ne spoje u luk. Istraživač Eugene Mare je sproveo eksperiment, tokom koga je postavio čeličnu ploču u koloniju termita. Nezavisno od debljine ploče, termiti su kao po nekom skrivenom planu sa obe strane obnovili lukove, koji su se savršeno poklapali jedan sa drugim. Šeldrejk je zaključio da termiti deluju u skladu sa organizujućim energetskim poljem, koje koordinira aktivnosti jedinke i omogućava sporazumevanje mnogo efikasnije od bilo kakve čulne komunikacije. Jedan od primera je i ponašanje jata riba pri napadu grabljivice. Ribe se izuzetno brzo pomeraju u stranu, oslobađajući sredinu, u koordiniranom poretku, ne skačući i ne udarajući jedna drugu, mada je reč o sasvim neočekivanom stimulansu. Ista pojava se može uočiti kod kretanja jata ptica. Impuls pokreta se širi jatom ogromnom brzinom i čitavo jato se pomera, a da pri tome ne dođe do narušavanja poretka, niti sudaranja između ptica. Merenja su pokazala da je brzina prenošenja impulsa pokreta u jatu pet puta brža od reakcije jedinke na stimulans (uporedi Dr Rupert Sheldrake, „Mind, Memory, and Archetype Morphic Resonance and the Collective Unconscious). Između jedinki i polja postoji stalna interkacija i polje čuva nova saznanja, koja mogu postati dostupna drugim pripadnicima istog polja. Poznat je primer sa eksperimentalnim pacovima, koji je u stvari sproveden da bi se dokazala teorija o genetskom prenošenju stečenih svojstava. Pacovi su obučavani da pronađu izlaz iz lavirinta, za šta je blo potrebno i stotinu pokušaja. Nakon nekoliko generacija pacova ova sposobnost je napredovala do stepena da su životinje odmah pronalazile izlaz iz lavirinta. Međutim, i kontrolna grupa, koja nije učestvovala u parenju, niti bila obučavana, je demonstrirala istu sposobnost. Eksperiment je ponovljen u dve druge laboratorije na velikoj geografskoj udaljenosti, uz zapanjujuće rezultate, da je već prva grupa pacova pronašla izlaz – zahvaljujući pristupu zajedničkom polju, koje je delila sa obučavanim jedinkama. Uticaj morfičkih polja za nas, naravno, posebno dobija na značaju u proučavanju ponašanja ljudskih zajednica, prenošenja znanja, ideja, obrazaca, informacija, stečenih sposobnosti. Jedan dobar prijatelj je mnogo pre pre nego što smo se susreli sa Šeldrejkovom teorijom uočio način, na koji savim mala deca koriste daljinski upravljač. „Kada ga po prvi put dobiju u ruke, mogla bi sa njime teoretski uraditi bilo šta. Međutim, ako obratiš pažnju, uočićeš da gotovo svako malo dete prvo pritisne dugme.“ Obrazac ponašanja, koji se čestim ponavljanjem utisnuo u morfičko polje zemaljske populacije i proširio zahvaljujući morfičkoj rezonanci. Naše brzo promenljivo okruženje svakodnevno postavlja to isto pitanje u vezi sa sve bržim ovladavanjem računarima i višestruko povećanim sposobnostima njegovog korišćenja i programiranja. Uprkos očiglednosti ovih pojava, nije sasvim jednostavno pronaći merljive jedinice, koje bi  omogućile poređenje i potkrepile ih. Ove detaljne kvantitativne podatke Šeldrejk je pored ostalog pronašao u testovima inteligencije. Prosečan uspeh na testovima bi trebalo da se poveća tokom nekoliko decenija, ne zbog toga što su ljudi postali inteligentniji, već zbog toga, što je testove lakše savladati, na osnovu morfičke rezonance miliona ljudi, koji su ih do sada već uradili. Godine 1982. je objavljeno da je u deceniji posle Drugog svetskog rata prosečan rezultat kod IQ-testova u Japanu porastao za 3%. Kratko zatim je utvrđeno da se IQ u Americi povećao za sličan stepen. Ove nalaze potkrepljuju i rezultati Džejmsa Flina u istraživanju testova inteligencije u vojnim službama u SAD. Flin je utvrdio da regruti, koji su u poređenju sa svojim vršnjacima bili samo prosečno inteligentni, leže iznad proseka u poređenju sa pripadnicima starije generacije, koji su radili identične testove.

„Flin je u međuvremenu ustanovio, da su se slični porasti javili u 20 drugih zemalja, pored ostalog u Australiji, Nemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britanije i Holandiji. Dosadašnji pokušaji da se objasni ovaj „Flin-efekat“ nisu dali rezulata. (…). Što više istraživanja je u međuvremenu sprovedeno, to je misteriozniji postajao Flin-efekat. Flin sam ga je opisao kao „zagonetan“. Ali morfička rezonanca bi mogla da pruži prirodno objašnjenje.“ (Rupert Sheldrake: „Der siebte Sinn der Tiere„).

POLJE

Da li je svako do sasvim izolovana jedinka ili smo međusobno povezani na mnogo dubljem nivou, nego što bi to neposredna čulna komunikacija mogla da omogući?

Da li možda i naše zajednice i konačno društvo u celini nisu samo sporadične pojave, već predstavljaju delove jedne organske celine velike kompleksnosti sa određenom svrhom?

 

Da li se i pojedinačne aktivnosti svih nas na nekom mnogo višem nivou objedinjuju i slažu da formiraju složenu filigransku šaru na „neobrubljenoj holografskoj tkanini“? Da li bi rezultat naše međusobne interkacije, sagledan sa mnogo šireg nivoa, mogao da pruži pogled na neku čudesno skladnu građevinu, nalik lukovima „palate termita“?

Zahvaljujući delovanju polja postaju objašnjivi mnogi zagonetni fenomeni, na primer istih naučnih otkrića u isto vreme, nezavisno jednih od drugih. Ali ono može poprimiti i manje kreativne oblike. Kolektivno ponašanje masa – navijača, obožavatelja, gomila, pripadnika sekti … – je predmet brojnih antropoloških studija. Elias Kaneti u svojoj odličnoj knjizi „Masa i moć“ daje opširan opis hajke, ovde prenesen u veoma skraćenom obliku:

„Drugi oblik je zajedničko ubijanje. Osuđenika izvode na polje i kamenuju ga. Svako učestvuje u ubijanju. Krivac pada pogođen kamenjem svih ljudi. Niko nije izabran za krvnika, ubija cela zajednica. Kamenje predstavlja zajednicu, ona je znak njene odluke i njenog čina. Čak i tamo gde kamenovanje više nije uobičajeno, još uvek postoji sklonost prema zajedničkom ubijanju.

(…)

Zazor od zajedničkog ubijanja novijeg je datuma, ali ne treba ga potcenjivati. I danas svi učestvuju u javnim smaknućima, ali preko novina. Samo što je to učestvovanje daleko udobnije. Čovek sedi u miru svoje kuće i može se, suočen sa stotinama pojedinosti, zadržati kod onih koje ga naročito uzbuđuju. On izražava svoje odobravanje tek kada je sve gotovo. Ni najmanji trag krivice ne kvari mu užitak. On nije ni za šta odgovoran – niti za presudu, niti za svedoke, niti za njihove iskaze, a pogotovo ne za novine, koje su izveštaj štampale. Čovek o tome zna više nego što je znao u ranijim vremenima, kada je satima morao ići ili stajati da bi, na kraju, video samo malo. Masa hajke održala se u životu u, doduše, ublaženom obliku kao publika čitalaca novina. Ali, zbog svoje distance koju ima prema događajima, ona je još neodgovornija, čak bismo mogli reći da je čitalačka publika masa hajke u svom najodvratnijem i istovremeno najstabilnijem obliku. Budući da se čak ne mora ni okupljati, ona izbegava raspadanje, dok se za raznovrsnost pobrinulo svakodnevno izlaženje novina.“

Od pukog širenja modnih trendova ili glasina, preko razvijanja grupne percepcije, munjevitog prenošenja destruktivnog impulsa unutar grupe, pa sve do globalnih pojava masovnog prijanjanja uz fašističke, nacionalističke, fanatične ideje u nekim nesrećnim segmentima ljudske istorije, kolektivno ponašanje pokazuje grupnu dinamiku, čiji pokretači i motivacija leže daleko od racionalnih odluka pojedinca. Kao da jedno snažno polje, u kome je pohranjeno sećanje čitave vrste tokom vekova straha, hladnoće, gladi, borbe za opstanak, dominaciju i moć koordinira ponašanje ljudi, okupljenih u masi. Mada sebe uglavnom rado posmatramo kao nezavisne jedinke, činjenica je da jesmo socijalna bića i deo različitih socijalnih polja, sa kojima stojimo u određenoj interakciji: porodice, lokalne zajednice, države, profesije, grupa, čije hobije ili interesovanja delimo, čitave ljudske zajednice, najzad. Izloženi smo uticaju tih polja i sami delujemo na njih. Pojedinac iz njih može crpsti informacije, znanje i nove sposobnosti, ali i postati rob nesvesnih iracionalnih poriva, koje ne razume. Najzad, da se kao vrsta rukovodimo samo racionalnim motivima, ne bismo birali obrasce destrukcije kako prema okruženju, drugim bićima, tako i prema sebi samima. Da se kao vrsta rukovodimo samo racionalnim motivima, ko bi vodio ratove … ili pio coca-colu na primer. Polje, preko koga smo povezani, može pospešiti porast ljudskih sposobnosti, znanja, omogućiti prenos informacija, ideja i misli ali poslužiti i kao medijum za širenje razornih ili prosto banalnih trendova. Ova teorija ne podstiče kolektivizam, već upravo naprotiv, naglašava vrednost individue, važnost njenih ličnih odluka i njene slobodne volje. Svaki je čovek vibraciono morfičko polje, koje se manifestuje kroz autentičnu, apsolutno jedinstvenu vibratornu rezonancu i koje istovremenu stoji u neprestanoj dinamičnoj vezi sa celinom. Svaki napor pojedinca ka široj svesti, većem znanju, ka ostvarenju ideala, odjednom u ogromnoj meri dobija na značaju: razumevanje, koje postignemo, sposobnosti koje razvijemo, uspešno savladane prepreke i naučene lekcije, koje ostavimo za sobom, putevi, kojima prođemo, vrline i moralna svojstva, koja gajimo, će se utisnuti u polje i zavribrirati u njemu. Utabaće u njemu stazu, kojom je lakše ići. Zato solidarnost, vera da rat nije neophodan, da siromaštvo nije deo prirodnog poretka, da nasilje nije neizbežan deo ljudske prirode, vera u dostojanstvo svih bića i svaki korak u tom pravcu postaje mnogo više od neplodnog ideala. Ljudsko kolektivno polje je složeno i sa njime na različite načine možemo ući u interakciju. Možemo koristiti njegove potencijale ili se naći izloženi nerazumljvim nesvesnim uticajima. Morfička rezonanca deluje na principu sličnosti i naša sopstvena rezonanca će usloviti sa kojim ćemo sadržajima iz polja ući u interakciju. „Slično privlači slično„, glasi poznata izreka hermetizma. „Naše biće privlači naš život“ kaže Četvrti put. Svaka misao, osećanje i želja, koje se začnu u nama, menjaju boju, vibraciju i obrasce koji određuju rezonancu našeg bića. Usmerenje svesti nas isceljuje ili zagađuje. Zbog toga nije sve-jedno šta želimo, osećamo, mislimo, slušamo, kažemo, činimo, čitamo, jedemo, kakvi utisci prodiru u naše finosupstancijalno telo, koje pobude dopustimo da nastanu u nama, koje vibracije odašiljemo i primamo. Svakom svojom mišlju stvaramo otisak u polju, dostupan svima, i istovremeno formiramo magnetizam sopstvenog bića, koji nas čini prijemčivim. Kao sejači i žeteoci.

 

Literatura:

Dr Rupert Sheldrake, „Mind, Memory, and Archetype Morphic Resonance and the Collective Unconscious“
Rupert Sheldrake: „Der siebte Sinn der Tiere“

Duhovni razvoj

Više informacija: http://izagranice

 

2.) DRUGI TEKST:

S KOJIM MORFIČKIM POLJEM REZONIRATE?

Osamdesetih godina prošlog stoljeća, američki biolog Rupert Sheldrake razvio je teoriju o morfičkim poljima. Prema Sheldrake-u naša svijest je povezana s nevidljivim kolektivnim poljem, koga naziva morfičkim poljem. Poznata priča o 101 majmunu ilustrira nam kako se programira kolektivno morfičko polje.

Japanski majmun Macaca fuscata, koji živi na otoku Koshima udaljenom od japanske obale, bio je predmet istraživanja barem 30 godina.
1952. su istraživači hranili majmune slatkim krumpirima koje su bacali na pijesak. Krumpir je bio nečist i premda su majmuni voljeli slatkoću krumpira, očito nisu voljeli nečištoću. Mlada majmunska beba je našla rješenje i oprala krumpire u obližnjem potoku i predala ih svojoj majci. Kada je jedanput naučila svoju majku tom triku, postupno je sve više majmuna ovladavalo njime.
Između 1952 i 1958 kritična grupa majmuna – procjenjuje se oko stotinu majmuna – je naučila trik s pranjem krumpira. Majmuni sporo uče zar ne?
Međutim, nakon što je pretpostavljeni stoti majmun naučio trik s krumpirom, odjednom je cijelo pleme na otoku ovladalo tim trikom. Što je još iznenađujuće, kolonije majmuna na drugim otocima i glavnom kopnu, odjednom su počele prati svoje slatke krumpire.
Iz nekog neobjašnjivog razloga je sposobnost prenesena na druge majmune na udaljenim lokacijama. Uz to je potreban broj – kritična masa – za taj fenomen nesiguran, postao poznat kao ‘Fenomen sto majmuna’.


Svaki član grupe doprinosi kolektivnom morfičkom polju, a ukupna svjesnost tog morfičkog polja je dostupna svakoj individui grupe. Postoji bezbroj morfičkih polja, svaka vrsta predstavlja jednu zasebnu morfogenetičku strukturu; ptice, biljke, ljudska vrsta…..
Svaki je čovjek rođen kao visokovibratorno morfičko polje koje se manifestira kroz autentičnost, točno određenu vibraciju svojstvenu individui. Čovjek kao energetska cjelina, koja je u međusobnoj informacijskoj interakciji sa drugim morfogenetičkim sustavima kao što su obitelj, škola, grad, država, religija, posao,…da bi opstao i da bi se prilagodio okružju u kojem odrasta i živi, potisne svoju bazičnu vibraciju, svoju autentičnost i prihvati kolektivnu morfičku strukturu.
Morfička polja mogu biti niskovibratorna i visokovibratorna. Niskovibratorna polja vibriraju na frekvenciji straha, boli, patnje, nezadovoljstva, neimanja, nepotpunosti, tuge. Sve su to vibracije određenih polja koja se hrane našom energijom. Osim takvih stanja niskovibratorna polja nose točno određene realnosti koja će točno definirati kako i na koji način će naš život izgledati, što ćemo u životu raditi, od kojih ćemo bolesti bolovati, koliko ćemo dugo živjeti,….. Visokovibratorna polja vibriraju sa stanjima svijesti kao što su mir, potpunost, radost, zadovoljstvo, kreativnost….. daju nam energiju, mogućnosti i ekspanziju. Na žalost, kolektivna morfička struktura, ‘stotinu majmuna’ grupe, prožeta je u velikoj mjeri strahom, nasiljem, ograničavajućim vjerovanjima i predrasudama. Dobra je vijest, koju nam i neuroznanost dokazuje, ta da smo u potpunosti promjenljivi, mi svjesno možemo promijeniti realnost koju ćemo iskušavati u svom životu. Samim time povisiti kritičnu masu visokovibratornih polja u kolektivnom morfičkom polju. Candace Pert, neuroznanstvenica i autorica knjige „Molekule emocija“, brojnim je radovima dokazala kako molekule emocija igraju značajnu ulogu i utječu na našu percepciju i svjestan izbor. Prema Candace Pert, svaka emocija koju osjećamo su neuropeptidi, kemijske supstance, koje kruže našim tijelom i utječu na svaku stanicu našeg tijela. Emocije će odlučivati na što se isplati usmjeriti pozornost i što ćemo misliti na svjesnom nivou, a što će ostati potisnuto na dubljoj razini u našem tijelu.


Epigenetika nam govori da ako želimo razumjeti ponašanje i sudbinu nekog organizma, onda prvo trebamo razumjeti njegovu vezu sa prirodnom okolinom. Okružje, odnosno morfička polja, određuju apsolutno sve u našem životu. Informacije iz morfičkog polja potiču u nama emocije i mi se osjećamo i ponašamo na točno određeni način, imamo određene ideje i akcije, način razmišljanja. Mi živimo naše živote na bazi onoga što mislimo o našem svijetu, o sebi, o našim sposobnostima i ograničenjima. Iz kojeg morfičkog polja dolaze vaše misli, s kojim poljem rezonirate? Imamo li izbora? Preokrećući svoja vjerovanja i prepoznajući svoje misli, prilika je za promjenu. Prema kvantnoj fizici, svaki je čovjek zaseban promatrač i sa svojom percepcijom predstavlja svijest koja sa svim drugim svijestima može promijeniti svijet. Sama priroda svijesti je kvantna zbog toga što svijest ima svojstva slobodne volje. Dopustite da vaše misli budu vaše misli, vaš slobodni izbor, dopustite si da vas vodi vaša bazična priroda.

Kvantni skok. com

3.) TREĆI TEKST

MORFIČKA REZONANCIJA I KVANTNA BIOLOGIJA – Krešimir Mišak

Nedavno mi je za oko zapeo tekst koji je počinjao intrigantnom rečenicom: „Živi organizmi su kvantni biološki sustavi koji se povezuju s fundamentalnim ustrojem realnosti. Njihova DNK djeluje kao fraktalna antena koja može primati i prenositi energiju nulte točke, dopuštajući izravnije međudjelovanje s Poljem“.

Napisao ju je William Brown, molekularni biolog sa sjedištem u Institutu za istraživanje bioregeneze na Sveučilištu u Havajima u Manoi, Honolulu. Njegov mentor, pisalo je, dr. Frederic Mercier otkrio je izvanstanične komplekse matričnih proteina u mozgu koje je nazvao fraktonima, prema fraktalnim obrascima Mandelbrotovog skupa. Njihovo istraživanje usmjereno je na razjašnjavanje primarne uloge fraktona i drugih elemenata mreže vezivnog tkiva u stvaranju neuronske plastičnosti, arhitekturi tkiva, bioregenezi i smještaju matičnih stanica. Istraživanja u Institutu usmjerena su na proces razvoja i formiranje obrazaca unutar organizma i kako se to može primijeniti na obnavljanje oštećenih tkiva i organa u ljudima.

Daleko razumljivije od navedenog bilo je pitanje postavljeno na početku teksta:

Što je život?
E, da, što je život? Muka i jad? Zajebancija? Sve to, ali što je on u biti? Kad ga se pokušalo definirati, a pokušaje možete vidjeti u enciklopedijama, uvijek se događalo da se razne osobine koje smatramo da pripadaju životu mogu naći i kod tvari ili pojava koje smatramo neživima, u rasponu od metala do tornada. To univerzalno, temeljno pitanje koje si svi bar ponekad postavljaju činilo je naslov knjige fizičara Erwina Schrödingera (Što je život?) iz 1944, jednog od začetnika kvantne mehanike. Njegova knjiga možda je jedna od prvih objavljenih rasprava o kvantnoj fizici biologije koja čini osnovu za predmet kvantne biologije, a što je ono što zanima Williama Browna i njegove kolege. Onis matraju da „primjena teorija kvantne mehanike i formativnog uzrokovanja na biološke procese nudi uvide u posebne pojave koje se nije uspjelo primjereno opisati pomoću konvencionalnih znanstvenih metodologija“.

 

Nadalje, Brown kaže da se „biološka znanost bliži slijepoj ulici sa sadašnjim teorijskim modelima jer se približava razini opisa koja zahtijeva kvantnu mehaniku i teorije polja. Kako bi se ispitale dublje razine stvarnosti potrebna je znanost nove paradigme. Jedna od takvih teorija koja lijepo opisuje mnoge pojave koje su sve do sada izbjegle odgovarajućem znanstvenom opisu teorija je morfičke rezonancije Ruperta Sheldrakea, teorija formativnog uzrokovanja. Ona opisuje proces morfogeneze kao proces koji pokreće ne-fizička sila iz morfogenetskog polja.“

Riječ je o razmišljanjima koja su danas daleko od toga da budu široko prihvaćena, ali nisu bez temelja, što može svatko provjeriti tko uzme u ruku vrlo temeljitu knjigu Ruperta Sheldrakea „New Science of Life“. Knjiga je objavljena 1981, a prošireno reizdana izdanje 2009. godine, što pokazuje kako neke ideje imaju dug put, ali jednom kad je sjeme posijano – nešto će i izrasti. Upravo mi je pogled pao na rečenicu na koricama te knjige koja može pomoći da smjestimo temu Sheldrakeovog morfogenetskog polja na mentalnu kartu današnje shvaćanja svijeta, a u njoj piše – referirajući se na prvo izdanje – da ju je časopis Nature opisao kao „najboljeg kandidata za spaljivanje u razdoblju od puno godina“. („The best candidate for burning there has been for may years“).

William Brown opisuje Sheldrakeove teze kao „znanost o prilagodbi“ koja je „ važna za razumijevanje kako se pristupa informacijama iz Polja (tzv. vakuum, eter, implicitni poredak, kozmički plenum, superprostor, akasha, itd.)“. Zamisao svakako nije nova, a izrečena je na puno načina. Recimo, Erwin Schrödinger je rekao slijedeće: “Ono što opažamo kao materijalna tijela i sile nije ništa drugo nego oblici i varijacije u strukturi prostora. ” Danas je opće poznati da je prostor, pa čak i vakuum, daleko od toga da bude prazan medij. Čak i na temperaturi apsolutne nule, kada bi svi oblici energije trebali nestati, svaka točka u prostoru (pri čemu je najmanji kvant prostora volumen temeljen na Planckovoj duljini) sadrži kvantni harmonički oscilator koji vibrira s energijom nulte točke osnovnog stanja za Polje, piše Brown. Fizičar Nassim Haramein opisao je kako volumen vakuuma veličine protona sadrži gustoću energije ekvivalentnu sveukupnoj masi u Svemiru. Ovo je primjer, kaže Brown, kako je svemir holofraktalan, time što subatomska čestica potencijalno sadrži otisak cijelog svemira i što postoji mnogo dimenzionalnih slojeva u svemiru gdje se ta beskonačna gustoća energije raspodjeljuje. Što se tiče onoga što je iznio Rupert Sheldrake, teorija morfičke rezonancije daje model koji opisuje formiranje na svim razinama organizacije, a što se tiče bioloških sustava, objašnjava formativne uzroke evolucije, razvoja embrija, misli, ponašanja, pa čak i mnoge metafizičke fenomene. Neki smatraju da je posebno dobra, mada neprepoznata, sposobnost te teorije da objasni kako misli funkcioniraju.

 

Snimanje aktivnosti mozga putem funkcionalne magnetske rezonancije (fMRI) i elektroencefalografije (EEG) otkriva četverodimenzionalne prostorno-vremenske obrasce električne aktivnosti proizvedene akcijskim potencijalima milijardi neurona. Električno širenje duž različitih putova takvih mreža proizvodi specifične obrasce aktivnosti koji su jasno povezani s fizičkim i osjetilnim stanjima. Jedno od najneuhvatljivijih pitanja u neurobiologiji je kako ova električna aktivnost može proizvesti ono što mi doživljavamo kao misli, ponašanja i sjećanja. Dosta zbunjujuće sa čisto materijalne točke gledišta. Moguće je da svjesnost nikada neće biti objašnjena fizičkim opisom moždane aktivnosti zbog toga što je ona nefizički fenomen. To bi značilo da mozak samo djeluje kao sučelje za energetske aspekte svjesnosti koje treba prenijeti u fizičko iskustvo. To nadalje znači da mozak nikada nije proizveo misao i nikada neće, jer to nije ono što mozak radi. Misli postoje kao ideje unutar Sheldrakeovog morfogenetskog polja, a i specifični program misli je ponašanje unutar morfogenetskog polja. Brown kaže da je morfogenetsko polje jednostavno kategorizacija informacijskog polja koje je dio jedinstvenog polja. Prema tome, to je nefizička komponenta uma koji pristupa nefizičkom informacijskom polju. Možemo ga poetičnije nazvati „viši um.“

 

S morfogenetskim poljem u jednadžbi proces razmišljanja bi iša ovako:

Poticaj za sve ideje događa se u višem umu, pri čemu se ideje prenose do mozga i izazivaju akcijske potencijale koji proizvode specifične četverodimenzionalne obrasce električne aktivnosti. Ti prostorno-vremenski obrasci ugađaju se u skladu s programom ideja unutar morfogenetskog polja putem morfičke rezonancije i omogućuju fizičkom umu da zapaža ideje kao misli. Slično tome, sjećanja se proizvode istom vrstom četvero-dimenzionalnih obrazaca električne aktivnosti. Specifični obrasci neuralne aktivnosti usklađuju se sa različitim morfičkim poljima koja sadrže informaciju koja proizvodi slike koje odgovaraju nekom prošlom događaju. To znači da sjećanja stvarno nisu zabilježena nigdje na način na koji smo skloni misliti da jesu. Umjesto toga, ona se uvijek iznova stvaraju, svaki put u sadašnjem trenutku. Može se promatrati (kroz formiranje fizičkih subsinaptičkih struktura koje se nazivaju hrptovi) kako se naglo događa stvaranje novih neuronskih puteva radi provođenja električnih obrazaca koji se mogu uskladiti s različitim područjima informacijskog polja, kaže Brown. Hrptovi se mogu proizvesti i brzo povući, što daje mozgu visok stupanj plastičnosti i omogućuje mu da se prepravi i prespoji kroz proizvodnju potpuno novih sinapsi i, u nekim slučajevima, čitavih novih neurona. U stvari, kada osjećamo da smo shvatili ili naučili novi pojam to je zato što su se stvorili hrptovi koji proizvode nove sinaptičke kontakte, omogućujući da se dogode različiti obrasci električne aktivnosti koji se mogu uskladiti s različitim morfičkim rezonancijama.

 

Međutim, sama percepcija se ne pojavljuje unutar fizičkog mozga; on samo olakšava percepciju, jer je svijest ona koja percipira, a svijest se ne pojavljuje u mozgu već je njime samo ograničena. To je možda jedno od najneuhvatljivijih pitanja: kako se stvara svijest? Opet, kaže Brown, to je pitanje na koje se nikada neće naći odgovor uz pomoć znanosti stare paradigme jer fizički fenomeni ne proizvode svijest: ona je primarna i temeljna cjelokupnom postojanju. Ona je preduvjet za postojanje samo, jer, bez svjesnosti, kako se za nešto može reći da postoji? Što bi ga razlikovalo od nepostojanja, ako je potpuno neopaženo? Pokušati zamisliti nešto postojeće što je neopaženo je slično pokušaju zamišljanja nepostojanja. To se ne može učiniti. Bilo je vrlo malo pokušaja da se znanstveno objasne pretpostavljeni fizički procesi putem kojih bi nastajala svijest (imajući na umu da se unutar dogovorene paradigme sve pojave moraju objasniti fizikalnim procesima). Danas se većina istraživača koji se bave tim područjem zadovoljava pretpostavkom da je svijest pojavni aspekt vrlo složenih neuronskih mreža, posebno onih od kojih se sastoji neokorteks ljudskog mozga. No, to je na kraju ipak dovelo do nekih plodnih putova istraživanja. Neke je potaknulo da misle izvan uobičajenih ograničenja i da razmatraju teorije kvantno-mehaničkih procesa unutar biološkog konteksta kako bi objasnili nastanak svijesti. Fizičar Roger Penrose u suradnji sa anesteziologom Stuartom Hameroffom razvio je teoriju prema kojoj su delokalizirani pi elektroni unutar mikrotubula u dovoljnoj mjeri zaštićeni od fluktuacija okoline da mogu održati kvantnu superpoziciju njihove valne funkcije. Mikrotubule su vlakna unutar stanica koja čine potpornu matricu poznatu kao citoskelet i uključene su u prenošenje signala i kemijske pretvorbe u stanici. Penrose i Hameroff su teoretizirali da kolaps kvantne valne funkcije pi elektrona može proizvesti subneuronsku obradu informacija i biti izvor svijesti u mozgu. Kao valna funkcija elektroni mogu tvoriti kvantno koherentno stanje poznato kao Bose-Einsteinov kondenzat. U tom stanju svi elektroni u biti se ponašaju kao jedna čestica ili, preciznije, kao jedna povezana valna funkcija, s nelokalnom spregnutošću koja dopušta kvazitrenutačan prijenos informacija.

 

SHEMATSKI PRIKAZ UNUTARSTANIČNE MREŽE MIKROTUBULA U NEURONU

Tijekom normalnih načina moždane aktivnosti kao što je električna aktivnost koja proizvodi beta oscilacije, ta stanja su vrlo kratkotrajna. Međutim, kada je osoba dovoljno izolirana od smetnji iz okoliša, kao kod meditativnog stanja u kojem su vizualni, slušni i kognitivni poticaji smanjeni na minimum, električna aktivnost mozga može ući u obrazac moždanih valova poznat kao gama oscilacija. Gama oscilacija odlikuje se sinkroniziranim prostorno-vremenskim akcijskim potencijalima koji se prostiru kroz cijeli mozak, nazad i naprijed, 40 puta u sekundi. U tom stanju, Bose-Einsteinov kondenzat može se održavati i može se koherentno spregnuti s pi elektronima unutar mikrotubula koje se nalaze u gotovo svakoj stanici tijela.


DIJAGRAMI MIKROTUBULA KOJI OPISUJU STRUKTURNU ARHITEKTURU MOLEKULE. UNUTAR ŠUPLJE CJEVČICE DELOKALIZIRANI PI ELEKTRONI MOGU BITI DOVOLJNO ZAŠTIĆENI OD OKOLINE TAKO DA TVORE KVANTNOKOHERENTNA STANJA.

Tijelo postaje jedna kvantno-koherentna cjelina i osoba ima iskustvo osjećaja jednosti. Ovo makroskopsko biološko kvantno-koherentno stanje također omogućuje pojedincu da se posebno ugodi s hiperprostorom i pristupi informaciji izravno iz Polja. Osim toga, mikrotubule i mnogi drugi biopolimeri, kao što je DNK, mogu formirati solitonske valove koji mogu proizvesti mnoge pojave nalik česticama, kao što su fononi i Bose-Einsteinovi kondenzati. Ovo je opet oblik neklasične komunikacije i kvantne funkcionalnosti unutar biološkog sustava, kaže Brown. I dalje objašnjava slijedeće: „Normalno, kada fizičar ispituje valnu funkciju ona kolabira i mogu se odrediti definitivni položaj ili impuls kvanta. To je poznato kao subjektivna redukcija, a naziva se subjektivnom zato što zahtijeva svijest promatrača. Izazov za Penrosea i Hameroffa bio je u pokušaju da se opiše postanak svijesti kroz kolaps valne funkcije, a ne kolaps valne funkcije kroz svjesno opažanje.“
Teorija je vrlo uzbudljiva, ali opet – ako je svijest temeljna i primarna za sve pojave, tada može biti nepotrebno objašnjavati postanak svijesti. No, ako kolaps kvantne valne funkcije unutar mikrotubula i ne bi objasnio genezu svijesti, iapk ga se može primijeniti na objašnjavanje mnogih drugih bioloških pojava. Na primjer, kroz kvantnu razinu bi se svaka misao, osjećaj i iskustvo prenosili na razinu svijesti koja je naš individualizirani dio. Ista vrsta delokaliziranih elektrona koji su nađeni unutar mikrotubula, piše Brown, a „koji formiraju kvantnu superpoziciju, također je nađena unutar DNK molekule i postoji stalna povezanost kroz cijelo tijelo putem mikrotubula sa nuklearnom DNK, od stanice do stanice.“

 

KODIRANJE SVJETLOŠĆU

Pomična gustoća elektrona električnog dipola stvara harmoničke oscilacije pi elektrona u središtu mikrotubula ili DNK. To je izvor elektromagnetskog filamenta koji prolazi kroz središte tih polimera, jer oscilirajući naboji proizvode magnetska polja, a oscilirajuća magnetska polja proizvode električna polja što proizvodi elektromagnetske valove ili, uobičajenom terminologijom, svjetlost. To je svjetlosno-kodirani filament, nit u DNK koja nosi informaciju. Nekoliko znanstvenih pokusa je, piše Brown, otkrilo prisutnost tih svjetlosnih niti, svjetlosno tijelo biološkog organizma. Iskustvena potvrda svjetlosnog tijela seže unatrag do pokusa koje je 1920-tih proveo ruski znanstvenik Aleksandar Gurwitsch, koji je ultraslabe elektromagnetske emisije organizama nevjerojatno povezao sa razvojnim procesima morfogenetskog polja. Te emisije je nazvao mitogeničkim zrakama. Međutim, bez stvarnih empirijskih istraživanja tog predmeta, znanstvena zajednica je jednostavno odbacila tu ideju jer se smatralo da je izvan granica materijalističke paradigme. Tek relativno nedavno provedeni su pokusi koji su istražili taj predmet i zaista su potvrdili unutarstaničnu i međustaničnu komunikaciju putem elektromagnetskih emisija.

 

ELEKTROMAGNETSKA TRANSFORMACIJA DNK

Jedan od do sada najpotpunijih pokusa za dokazivanje primarne uloge svjetlosnokodirajućeg DNK filamenta izveo je Luc Montagnier, kojem je 2008. dodijeljena Nobelova nagrada za fiziologiju ili medicinu za njegov rad kojim je pokazao da je HIV etiološki uzročnik AIDS-a. U tom eksperimentu pokazalo se da je specifični elektromagnetski signal koji je emitirala patogena bakterijska kultura preostao čak i nakon što je sav biološki materijal bio uklonjen iz medija te kulture. Kad je nepatogeni soj iste bakterijske vrste bio smješten u medij kulture s tom elektromagnetskom frekvencijom, pretvorio se u patogeni soj i počeo emitirati isti signal potpisa kao prethodni soj. Elektromagnetska frekvencija je bitno transformirala taj soj, što znači da je posebno djelovala na DNK molekulu nepatogenog soja, “re-kodirajući” je. Sve biomolekule tvore komplekse s vodom, a voda zauzima doista bitnu ulogu u funkcionalnosti svih živih molekula. To je razlog zašto je voda tako bitna za život: ona nije samo inertan medij u kojem se zbivaju biokemijske reakcije. Dakle, Montagnier je postavio hipotezu da su se elektromagnetske frekvencije zadržale u vodenim nanostrukturama – složenim prilagodbenim rasporedima makromolekularne vode. Voda ne samo da usvaja jedinstveni uzorak za prilagodbu biomolekula (i izravno utječe na precizan trodimenzionalni
oblik tijekom formiranja biomolekula), već je također odgovorna za većinu električne aktivnosti biomolekula zbog međudjelovanja s njihovim dipolnim momentom.

 

MORFIČKA REZONANCIJA I PRILAGODBE DNK

Kada se usporede segmenti DNK za kodiranje proteina, geni, za različite životinjske vrste, postoji visoki stupanj očuvanja što znači da sav život dijeli isti molekularni alat – sa samo manjim primjećenim razlikama – u smislu da su geni podudarni. Isti geni koji čine molekularni i strukturni sklop voćne mušice nalaze se u čovjeku. Međutim, ti geni prvenstveno su uključeni u proizvodnju molekularnih mehanizama i njihov visok stupanj homologije i očuvanja pokazuje da oni nisu uzrok razlike u vrstama i pojedincima. Dijelovi DNK koji su odgovorni za stvaranje tih razlika poznati su već dugo vremena, jer oni su ono što se koristi za identificiranje vrste i pojedinaca. Polimorfizmi ograničene duljine fragmenata proizvode se od jedinstvenih dijelova DNK (polimorfnih segmenata) kada se polimer izreže (restriktivne digestije putem enzima endonukleaze) i oni proizvode ono što se naziva “DNK otisak”. To je ono što se koristi za prepoznavanje specifične vrste, podvrste i skupine vrsta, sve do pojedinaca. Ovo bi trebao biti veliki ključ: ako ste u potrazi za onim što neku vrstu razlikuje od bilo koje druge vrste, odsječci DNK koji se koriste za identificiranje određene vrste ili pojedinca će biti dobro polazište, kaže Brown. Ovi jedinstveni dijelovi DNK su nekodirajući segmenti. Danas sve manje ljudi naziva te dijelove genoma “junk DNK-om” (što je slično kao da se motor automobila nazove “rezervnom gumom”) jer postaje sve jasnije da i ti dijelovi imaju svoje važne zadaće. Koliko su važni nekodirajući dijelovi DNK? Jedan pokazatelj bi trebao biti njihova pretežnost u genomu. Kod ljudi, 95 do 98 posto genoma je nekodirajuće. Slično je i kod nekih drugih vrsta, ali postoji korelacija između povećanja složenosti organizma i količine nekodirajuće DNK. Na primjer, bakterije poput Escherichia coli imaju vrlo malo međugenske DNK. Njihovi su genomi arhitektonski jednostavni, sastojeći se od jednostavnih kružnih niti za koje je malo vjerojatno da će poprimiti složene konfiguracije, no oni još uvijek imaju oko 4290 gena. To je jedna petina iznosa kod ljudi koji sadrže oko 21000 gena, a E. coli su ipak mikroskopske bakterije. U stvari, Caenorhabditis elegans, mali crv, sadrži više gena od ljudi. Međutim, u ovom kontekstu, ono čega ljudi imaju više je ne-proteinski-kodirajuća DNK, kao što se može vidjeti iz međusobnog odnosa veličine genoma i nekodirajuće DNK (veliki udio velikih genoma biljaka je zbog poliploidnosti – višestrukih skupina istih kromosoma koji su dovoljni da proizvedu formiranje novih vrsta bez ijedne promjene u proteinski-kodirajućem genu). Nekodirajući segmenti imaju tri osnovne funkcije koje su do sada identificirane …

 

• Oko polovice nekodirajućih područja genoma sastoji se od pokretnih genetičkih elemenata koji moduliraju izražavanja gena i koji mogu preudešavati kromosome.
• Druga polovica sastoji se od promjenjivog broja uzastopno ponavljajućih sekvenci, tehnički poznatih kao ´satelitska DNK´. Kroz specifične prilagodbene rasporede one se povezuju s morfičkim poljem, smatraju neki.
• Oba ta dijela međugenske DNK prolaze kroz širenje unutar genoma. To širenje je u funkciji povećanja sposobnosti za prenošenje informacije biomolekule.

 

PREINAČIVANJE KROMOSOMA

Pokretni genetski elementi vrlo su funkcionalan dio nekodirajuće DNK. Oni omogućuju DNK da odgovori na uvjete iz okoliša i preoblikuju genom aktiviranjem premjestivih elemenata koji mogu pomaknuti segmente genoma i preinačiti kromosome. Zbog toga što su područja gena modularna ona se mogu premjestiti i još uvijek zadržati potpunu funkcionalnost; međutim, ona će biti različito izražena. To može proizvesti isprekidani i nagli nastanak novih vrsta – jedan oblik praktički trenutne evolucije, u smislu da se može dogoditi tijekom jednog jedinog životnog vijeka organizma. Ti segmenti DNK se aktiviraju putem zračenja visoke frekvencije i zbog toga će povećanje broja izvora kao što su kozmičke zrake uzrokovati povećanje količine aktivno premještajućih elemenata DNK. Kod usporedbe genoma vrsti razvrstanih unutar roda velikih majmuna, kao što su ljudi i čimpanze, područja gena za kodiranje proteina gotovo su identična, tako da izgleda da razlika među vrstama dolazi od nekodirajuće DNK. Posebno, retrotranspozoni, zvani Alu elementima, upućuju na dokaze o njihovoj osobitoj ulozi unutar ljudskog genoma, budući da su oni najobilniji elementi nađeni kao brojne kopije na preko milijun mjesta. Tako se modularna arhitektura DNK učinila logičnom u pogledu toga kako premjestivi elementi mogu funkcionirati u preinačavanju kromosoma. Međutim, kakvoj funkciji bi mogla služiti satelitska DNK s obzirom da ona uključuje jednostavne, ponavljajuće sekvence koje se mogu ponoviti stotinama puta? Pojavilo se jedno razjašnjenje kod razmatranja posebnih svojstava ponavljajućih sekvenci u svjetlu teorije morfičke rezonancije. Evo kako ga je Brown sročio: „Ponavljajuće sekvence imaju sposobnost za formiranje posebnih prilagodbi DNK, uključujući tropletnu i četveropletnu DNK kao i razne druge posebne strukturne elemente. Na primjer, područja telomere bilo gdje sastoje se od između 3000 do 20000 ponavljanja parova baza koje čine niz TTAGGG. To područje bogato bazom G čini ono što se zove G-kvadrupleks koji može tvoriti četveropletne komplekse DNK. Različite prilagodbe koje tvori satelitska DNK tako imaju specifične rezonancije s morfičkim poljem i zato se mogu uskladiti s vrlo specifičnim informacijskim programima. S obzirom da je satelitska DNK vrlo specifična za svakog pojedinca, to znači da se svaka jedinka ugađa s različitim morfogenetskim obrascem koji je za nju jedinstven. Nadalje, zbog visoke plastičnosti polimera – koji može naglo kružiti kroz mnoge od tih prilagodbi duž molekule DNK – on može služiti za moduliranje ponašanja stanice, tkiva i organizma putem promjenjivih rezonancija morfičkih obrazaca. Osim toga, karakteristika satelitske DNK da proširuje broj ponavljajućih sekvenci povećava kapacitet molekule DNK za prenošenje informacija.“

 

FREKVENCIJSKI PRIJENOS

William Brown jedan je od onih koji razmatra prihvaćanje nove paradigme života. Prema njoj, funkcioniranje biološkog organizma prvenstveno je električne naravi i da teži prema kvantnoj koherentnosti. To se može shvatiti kao biološka teorija o “električnom svemiru”. S obzirom na temeljnu važnost električnog i magnetskog ponašanja u biološkom sustavu nije čudno da DNK i nekoliko drugih molekula djeluju kao antene. DNK je najvažniji primjer za to, što se može vidjeti iz njene molekularne strukture, koja ima značajke jedinstvene konstrukcije poznate kao spiralna antena. Dugačka, linearna struktura polimera savršeno je prikladna za primanje i odašiljanje električnih impulsa, dok je prsten koji čini poprečni presjek spirulirajuće dvostruke zavojnice savršen za primanje magnetskih impulsa. Kao vrhunska antena za elektromagnetsko zračenje DNK može primiti svjetlost, prenijeti je, izračunati odgovor i ponovno emitirati elektromagnetske signale koji će imati vrlo određeni modulirajući učinak na specifične molekule ili čak izvanstanične ciljeve. Međutim, DNK također, piše Brown, pokazuje strukturno organizacijsko obilježje fraktalne antene, što joj omogućuje
da prima i prenosi energiju nulte točke i dopušta joj da mnogo izravnije međudjeluje s Poljem. Ti suptilniji oblici energije međudjelovali bi mnogo izravnije sa sviješću i na taj način mogli bi utjecati bilo na širenje bilo na sužavanje svjesnosti. To znači da bi određeni modularni rasporedi DNK bili provodljiviji za svjesnost. Obrnuto, mnoga preslagivanja tih kromatinskih modula bi preinačila genom tako da ne bi bio tako učinkovit prijenosnik energije nulte točke, te bi time bio i manje provodljiv za svjesnost. Kad se informacija unutar svjetlosti primi DNK je može pohraniti, izračunati i holografski prenijeti. Nekoliko istraživanja je pokazalo učinkovitost korištenja DNK za izračunavanja i, u stvari, koristila se za rješavanje vrlo specifičnih problema koji zahtijevaju posebne oblike računanja, kao što su problemi u matematici poput problema usmjerene hamiltonske putanje (Lila Kari). Zato uopće nije nikakva novost sugerirati da DNK funkcionira računalno, kao što je pokazano in vitro i računalni kapacitet u biološkom sustavu već je prepoznat, s posebnim primjenama. Do sada razjašnjena računalna funkcija DNK tiče se samo računanja u klasičnom operativnom sustavu. Međutim, DNK ima sposobnost, kaže Brown, obavljati kvantne proračune pomoću superpozicije pi elektrona unutar nukleotidnih parova baza: „Sparivanje baza nukleotida temelji se na međusobnim afinitetima pirimidinskih i purinskih prstenastih struktura. Te prstenaste strukture sadrže delokalizirane elektrone koji tvore van der Waalsove veze, dajući vezanim prstenastim strukturama dipolni moment.
Dipolni moment je polarizacija molekule koja joj daje magnetski moment i polarnu raspodjelu naboja. U tom slučaju elektronska raspodjela naboja može se premjestiti s purina na pirimidin ili s pirimidina na purin ili, budući da je to kvantno-mehaničko stanje, može biti u superpoziciji između oba.“

 

Osim toga, piše Brown, prebacivanje dipola čini ga kvantnim harmoničkim oscilatorom koji proizvodi kvazičestice poznate kao fononi: „Dugovalni fononi proizvode zvuk tako da je svjetlosno kodirana nit zapravo elektro-tonski filament.“ Uz kvantnu komunikaciju i računanje ovo kvantno spregnuto stanje može biti odgovorno i za održavanje same DNK molekule, jer su „prema klasičnoj mehanici dinamike uključene u vezanje DNK nedovoljne za održavanje dvostruke spirale. Međutim, valna duljina fonona jednaka je veličini DNK zavojnice, što rezultira stojnim valovima koji proizvode fenomen poznat kao fononsko hvatanje.“ Sposobnost DNK za svjetlosnu pohranu je moguća jer je DNK aperiodični kristal. Erwin Schrödinger je, u knjizi Što je život? usporedio aperiodični kristal DNK s koherentnim i smisleno dizajniranim tapiserijskim remek-djelom. Budući da po definiciji aperiodični DNK kristal ima kvaziperiodičnost, također ga je ispravno smatrati kvazikristalom. Nije se vjerovalo da su kvazikristali uopće mogući dok Dan Shechtman (uz nemali podsmijeh kolega) nije dokazao postojanje tih posebnih materijala u čvrstom stanju.

 

Brown piše: „Određeni kvazikristali pokazuju 12-struku simetriju, oni su dodekagonski. Ako molekula DNK ima dodekagonsku simetriju tada bi dobro poznata dvostruka zavojnica DNK mogla biti energetski stabilnija u 12-strukoj energetskoj matrici, u biti tvoreći 10 dodatnih energetski stabilizirajućih niti. Osim toga, DNK je doista jedinstveni kvazikristal, po tome što je prošarana stalnom periodičnošću u obrascu uzastopnih ponavljanja.“

ŽIVI SVEMIR

Ova zbirka nesvakodnevnih pojmova, koja može biti i zamorna za čitati, počela je pitanjem što je život. Ne može se reći da smo bliže odgovoru u vezi tog zagonetnog stanja postojanja. Ali zauzvrat, kao utjehu dobili smo proširenu percepciju živog organizma kao kvantnog biološkog sustava koji se povezuje s temeljnim ustrojem stvarnosti. Brown piše da „unutar znanosti ne postoji primjerena definicija života“ te da to „izravno upućuje na nedostatak razumijevanja naravi samog svemira.“

U dogovornoj perspektivi zamišlja se da se svemir sastoji prvenstveno od nežive materije, a da na nekoj nebulozno definiranoj točki prijelaza neživo postaje živo i naziva se životom. To je iz temelja pogrešno, kaže Brown. Svemir je u svojoj cijelosti živ; dakle, biti živ je obilježje postojanja samog. Život je postojanje i vječan je, jer je primarna narav postojanja – po definiciji – postojati. Prema tome, život i svijest su beskonačni i vječni i uvijek samo mijenjaju oblik ili sastav, ali nikada ne prestaju.

Čitamo se!
Transformacija svesti

Izvor: http://www.svjetlost-online.com/kresimir-misak/

 

JOŠ TEKSTOVA: https://www.google.rs/?gws_rd=cr%2Cssl&ei=bEZtVtDTC8aMsAHKxrmICQ#q=morficko+polje

 

2 comments on “MORFIČKA POLJA – RAZGOVOR SA RUPERTOM SHELDRAKEOM

  1. Ljudska humana bica su zadnji patent Kreatora univerzuma. Taj Kreator je Apsolutna svjesnost univerzuma (ASU) , kao neizmjerna moc stvaranja svega u materijalno -energetskom entitetu univerzuma (MEEU).Danasnja nauka, kao jedna vrsta nasljednih osobina dosadasnjih naucnih postavki, umnogome je kontaminirana teorijama ljudi iz nauke ,koji nisu imali dovoljno visoknivo individualne svjesnosti, koja treba da ima vezu sa ASU preko trenutnog linka Intuicije. Ko nije zainteresovan da sazna istinite uzroke pojava u prirodi, taj nema velik nivo svjesnosti, a svjesnost je moc stvaranja. Nauka, ako zeli da sazna mnoge istinite uzroke pojava oko nas i u nama, mora da prihvati stvarnost da je univerzum dvo entitetan ,kao sto smo i mi ljudska humana bica. To je kod univerzuma : Duhovni entitet univerzuma ( DEU) i materijalno energetsji ( MEEU), a kod ljudi to je Dusa i Tijelo. U nase tijelo je ugradjen veliki broj programa koji djeluju na granici MEEU I DEU. To su sva nasa opazajna cula i Slobodna volja sa raznim zeljama. Sa svim tim programima upravlja nas Um , koji je najveca kocnica usmjeravanju prena ASU. Ali Kreator (BOG) je sve to dodijelio humanim bicima, kako bi oni kroz razne zelje i izzivljavanja, sami odredili pravi put prema ASU I kada se u tom pravcu dostigne visok nivo Individualne svjesnosti (IS), tada se covjek „oslobadja “ materijalnog tereta i postaje samo Hologramska tacka ASU , a to je vjecnost i tamo se korespondencija trenutna svak sa svakim. Sve medicinske, pa i filozofske doktrine, ne prate DEU, niti ga postuju i zato lutaju po prostransrvima koje im Slobodna volja odredjuje. Nauka o univerzumu je „zaglavila „u glupim teorijama koje je ostavio Ajnstajn i Lorenc, kao i ostali koji ignorisu DEU. Zato je danasnja nauka postala jedna nova vrsta „religije“ zasnovane na propisima politike i „tajkun nauke“

Ostavite odgovor

Molimo vas da se prijavite koristeći jedan od sledećih načina da biste objavili svoj komentar:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

%d bloggers like this: